freestyler

ponedjeljak, 18.10.2010.

Ponedjeljak

Sviće valjda valjda kao i svakoga dana, kažem valjda jer nisam bio svjedokom.

Nije da nisam budan, budim se puno ranije nego li sunce, dozvole li mu eventualno oblaci nagurani na nekome svome nebeskom tulumu, svojim zrakama pomiluje komadić zemlje gdje živim i kaže 'ej! narode! evo novog dana!'.
Tuširam se i moja pozornost je usmjerena na neke druge stvari praktične prirode kao što su ne smakanje kose koja mi je u zadnje vrijeme poprilično narasla, no dobro ne doseže još do guzice, ali je jedno petnajstak centimetara duža nego što je bila zadnjih godina, pa jutarnji ritual pranja kose ritualno ne upražnjavam baš svakoga jutra, ovoga definitivno ne.

Osim brige o tome da kosa ostane suha, dobar dio pažnje mi je usmjeren i na ne ispuštanje uvijek klizavog sapuna iz ruku, jer svakovrsne, klinički potvrđene, na životinjama ne testirane, mišićavim tijelima (spremnim da bez šale preskoče četrdesetsedamzarezdva metra razmaka koliko dijeli dvije zgrade u nekom visokozgradskom naselju, te usput se još nasmiješe, pokazujući zube bijelije od najbijelijeg kineskog porculana, zgodnoj djevojci zamišlenog pogleda u daljinu, zagrnutoj samo u poprilično debeli, ali mekan kao paperje, bijeli bademantil) izreklamirane pjene ili glelove za kupanje izbjegavam poput, na primjer, razmišljanja o stanju na tekućem računu, jer dok misli vezane uz nepokriveni minus izazivaju ne baš sjajno stanje u predjelu tijela zvanom želudac, tuširanje pjenama ili gelovima mi izaziva ne baš sjajno stanje dijela tijela zvanog koža, koja uprkos oslobađajućem utjecaju srebra ili inovativno rashlađujućem riješenju sadržanom u plastičnoj bočici, se poslije takovog tretmana osjeća iznimno ljigavo i sasvim zrelo za još jedno pošteno pranje.

Kroz prozor i ne gledam tako da stvarno ne svjedočim tom iznimnom trenutku buđenja novoga dana, iako je ponedjeljak.