Nakon što dvadesetak dana nisi kušao ni kap alkohola, nevjerojatno je koliko ti malo treba da zazujiš, nevjerojatno je koliko ti malo više od tog malo treba da se napiješ, a još nevjerovatnije je koliko ti malo više od malo više od malo treba da više ni ne znaš za sebe.

Ne valja, idemo ispočetka.

Nakon što dvadesetak dana nisi znao dali si živ ili si na dobrom putu da više uskoro ne budeš živ, nevjerojatno je koliko ti malo tog treba da se osjećaš fino, nevjerojatno je koliko ti malo više od tog malo treba da oko sebe vidiš samo ružičasto, još nevjerovatnije je koliko ti malo više od malo više od malo treba da više ni ne znaš za sebe, da budeš opijen životom kao raspupani cvijet jutarnjom rosom.

Priznajem pio sam tog dana. Ne puno, ne onako kako znam, ne toliko da zaboravim, ne toliko da zaboravim i na sebe. Prevarilo me. Prevarilo me pivo. Pivo koje sam izbjegavao, ne zbog toga što ga ne volim, ne zbog toga što mi nije fino, baš naprotiv….

Moraju li se baš sve stvari koje voliš izbjegavati, mora li čovjek da bi opstao, da bi preživio, da ne bi patio, mora li se odreći onog što voli, mora li prestati voljeti. Ma naravno da ne mora. Jedna od divnih stvari koju nam je naš Stvoritelj, naš Bog, naš Svemir, naš Nazovimo-ga-kako-god-tko-hoće, dao je ta da u svakome trenutku, ali baš u svakom trenutku našega postojanja imamo najjače oružje koje je ikada izmišljeno, imamo mogućnost odlučivanja, mogućnost odabira. Tako da u svakome trenutku možemo odlučiti i odabrati što ćemo voljeti, i tko bi onda normalan odabirao da voli ono nešto što ne smije, koji bi normalan alergičar volio šetnje kroz zelene livade ukrašene raznobojnim cvjetovima, koji u slavu ljubavi nošen vjetrom rasipaju pelud, zalog svoje budućnosti. Naravno da neće voljeti cvijeće i pelud i suzne oči i kihanja i gušenja, odabrati će za voljeti čelik, staklo, asfalt, beton i uživati će u tome i ljubiti će sigurnost koju zatvorena kutija pruža. Pogledajte samo gradska naselja, gradske blokove s iskorijenjenom travom (naravno krivom travom), provjerite tko ih je osmislio, što mislite, tko je čelikom, staklom, betonom za budućnost ostavio trag svoje ljubavi? Alergičari naravno.

Moraju li se baš sve stvari koje voliš izbjegavati?
Vjerojatno moraju, jer gdje bi bili, što bi s nama bilo da radimo ono što volimo, da smo na onim mjestima koje volimo, da smo sa onima koje volimo. Možda i ne bi nigdje drugdje bili nego gdje smo sada kada se trudimo da se uvjerimo da to što radimo, to gdje jesmo, to što živimo je ono što volimo.

Ne znam i neznam. Ni pivo više, koje sam popio nije mi donijelo pamet, nije mi donijelo odgovor. Možda je to sve isto, možda je sve samo stvar mjere. Možda je svijet stvoren za one s manjim mjerama, za one koji svega žele manje.

Možda moraš pobjeći od dobrog dijela stvari koje voliš, ili možda moraš zavoljeti sve ono od čega ne možeš pobjeći. Tko zna….

Pivo ovaj puta, kao niti jedan puta ranije nije donosilo odgovore ili barem ne one odgovore koji bi koristili ičemu, ali je zato i ovaj puta, kao i puno puta prije, kao što to i inače svi njegovi alkoholni sudružnici rade, znatno skraćivalo fitilj, odnosno izbacivalo iz glave onaj korektivni faktor razmišljanja, onu urođenu, onu neprimjetnu, onu nesvjesnu kontrolnu proceduru misli …..

Oslobođen korektivnog faktora misli, upotrijebivši u istoj rečenici i boli me i kurac i za sve što i smijem i ne smijem otišao sam u noć pjevušeći pomalo izmjenjenu pjesmu s početka priče…

Love is nice, love is great
Love is these song that I'm singing again
Love is nice and love is great
Love is these song that I'm feeling again.....

... priča se nastavlja......