Sunce je doticalo najvišu točku na nebu koju može dotaći, snopovima svojih zlaćanih zraka prekrivalo je beskonačno dugu pješčanu plažu, isijavajući toplinu koja je u meni ubijala bilo kakvu želju za ikakvim pokretom. Opušteno sam ležao na pletenoj ležaljci sakriven sjenom nečega što bi se moglo nazvati velikim bambusovim suncobranom, mada se u stvari radilo o suncobranu načinjenom od najobičnije trske, ali daleko je upečatljivije i sofisticiranije ležati sakriven sjenom bambusa, nego svagdje_lako_nabavljive trske, a ionako izgleda slično i svakome onome tko nije imao sreću ugrabiti tu mrvicu hlada na uzavrelome pijesku taj na oko neugledni, vjetrom pomalo raščešljan i od dugotrajnog sunca izblijedio stožasti krovčić nasađen na isto tako oku ne pretjerano zanimljiv drveni stup, izgledao je poput dvorca Marije Terezije u najboljim danima, nudeći raskoš i komfor o kakvom se samo sanjati može.

Podignute glave više sjedeći no ležeći, lagano pijuckajući dobrano rashlađenu i dobrano razblaženu mješavinu gina i tonika, koja je u sebi sadržavala i još dobrano vidljive komade leda, za koje je najzaslužnija bila valjda najružnija i najteža torba u krugu od sedamstotinaitridesetičetiri kilometra, koju je dizajner osmislio kao zaista veličanstven prijenosni frižider, koji zaista u svojim komorama, zahvaljujući nekome malome elektromotoru progonjenom baterijama, koje su razlog neuobičajene težine tako male torbe, može piće i led držati hladnima skoro neograničeno dugo ili barem toliko dugo dokle god u baterijama ima onoga nečega što baterije čini upotrebljivima, ali ju je nažalost isti taj ili možda neki drugi dizajner zadužen za onu vizualnu notu, obukao u kombinaciju iz samo njemu znanih razloga zelene i zlatne boje s pokojim roza cvjetićem gdjegod, što se meni nije ni malo sviđalo, no kako je ponekad funkcionalnost bitnija od dojma koji se dobiva pogledom, što nadasve dokazuju nekada izrazito kod trgovkinja, medicinskih sestara i ostalih žena što većinu vremena stoje, popularne udobne borosane, koje su imale tu moć da i najdivnije noge na svijetu i najnezahtijevnijem oku pretvore u sasvim nezanimljiv prizor, tako sam i ja taj prijenosni frižider često s užitkom nosao sa sobom.

Plažu su uglavnom u ovo doba dana okupirali mladi ljudi, koji zbog godina i načina života oslobođenog suvišnih razmišljanja i neopterećenosti budućnošću za koju još uvijek imaju jako puno vremena, nisu nimalo marili za ozonske rupe, ultraljubičasta zračenja i prijeteće kancerogene sastojke sunčevih zraka, nego su svoja mlada razgolićena tijela, nauljena raznim uljima više u svrhu dobivanja sjaja koji ta mladošću i energijom nabijena tijela čine još oku ugodnijim, porazbacali na vrući pijesak, uživajući u suncu, moru i mladosti.

Dvije djevojke koje su možda tek jučer izbacile teen iz age, ali koje su sasvim sigurno sa sebe odbacile sve krpice koje bi njihova savršeno oblikovana tijela u bilo čemu sputavale, ostavivši na sebi tek naočale, nedaleko od mene igrale su se sa loptom dobacujući je jedna drugoj u igri koja je donekle nalikovala na odbojku ali u igri čiji su pokreti otkrivali sve ljepote njihovih tijela. Nadasve lijep prizor, ali i prizor koji me ostavljao potpuno ravnodušnim i u trenutcima kada je jedna od njih tek nekoliko koraka od mene kupeći loptu sa pijeska mom pogledu izlagala svoju savršeno oblikovani golu stražnjicu.

Zgodna guza – progovorila je Ana, koja je svo vrijeme ležala uz mene.
Poželiš li katkada tako nešto mlado, utegnuto i slasno – nastavila je.
Zgodna guza – potvrdio sam i nastavio:
Od kada sam našao tebe, našao sam sve što u životu trebam, našao sam tijelo uz koje bi se uvijek svijao, koje bi uvijek mazio, našao sam usne koje bi vječno ljubio, kosu koju bi vječno mirisao. Od kada sam našao tebe, našao sam ono što sam oduvijek tražio, ono što sam oduvijek želio, našao sam onu s kojom želim biti jedno. Zauvijek. I kada zubi budu spavali u čašama pored nas neće biti ljepšeg trenutka od tvog dodira. Zauvijek. Jedina.