freestyler

petak, 01.12.2006.

Dno

Gledao sam u sijalicu, ne trepćući. Visjela je gola na crnom kablu umrljana bojom, ostatcima zadnjeg krečenja, krečenja kojeg se nitko ne sjeća, jer nije ovo mjesto na kome dugo boraviš, ovdje je samo postaja na putu, na putu uglavnom za dole, mada kada se pogase sva svijetla i kada se tijela umotana u prašnjave deke pokupljene iz nekog vojnog skladišta s neizbrisivim mirisom vlage uvučenim u svaku nit tkanja naviknu na hladnoću, od nekud, nikada sa istoga mjesta, poput tankog pramena bijelog čistog dima koji kruži oko nas počne tiho jedva čujno kružiti priča o nekom tipu iz Nove Gradiške koji je uspio, tipu koji nije kao ostali, ovaj željezni krevet sa kvrgavim, ne rijetko poderanim madracima koji su mirisali na sve drugo osim na nadu, zamijenio za tvrdi i hladni daščani pod vagona, zaboravljenoga na sporednom kolosijeku ranžirnog kolodvora, gdje završavaju svi sporedni, svi izgubljeni i svi zaboravljeni.

Gladao sam u sijalicu ne trepćući. Dvije minute i trideset sedam sekundi, ako sam dobro brojao. Sat odavno nemam, prodao sam ga nekom tipu na kolodvoru za male pare, makedoncu ili šiptaru, ne znam, znam samo da sam dobio puno manje nego sam tražio, no tako je to kada moraš prodati. Žao mi je što ga više nemam, poklonili su mi ga roditelji kada sam završio faks, volio sam ga, nisam ga skidao ni kada sam s Lidijom ljubav vodio, nisam ga skidao ni kada sam do vrata u blatu s puškom pored sebe u rovu ležao. Bilo mi je teško prodati ga, mnogo lijepog vremena je pokazao, onog vremena koje pamtiš, koje te grije i kada je vani minus deset, no kada se želudac zalijepi za kičmu, kada danima ništa osim vode u usta nisi stavio, taj sat pun uspomena postaje pretežak, svaki pogled na njega otkriva vrijeme koje prolazi, vrijeme koje gubiš, vrijeme s kojim si svake sekunde sve dalje i dalje, daleko od onoga što si bio.
Prodaješ ga, daješ ga za male pare, prodaješ mjerenje vremena da bi kupio kruh, koji skriven iza zidova prstima kidaš i trpaš usta, prodaješ ga da bi si kupio dodatno vrijeme, vrijeme u kome se nadaš da te sreća neće zaobići, iako si već sasvim dovoljno svjestan da takvo vrijeme ne postoji, barem na za tebe, jer sreća dolazi onima koji ju traže, onima koji će i u najcrnjem mraku naći barem jednu malu iskricu koju će slijediti, vjerovati u nju.

Netko je ugasio svjetlo, još uvijek vidim tragove sijalice u mraku. Tragovi uvijek ustaju, neki duže, neki kraće, neki kao u kamen trajno urezani, neki kao vjetrić u kosi. Sami odlučujemo kolike će što brazde u nama ostavljati. Ožiljke koje nam nanesu drugi često sami kopamo dublje i dublje praveći rupe koje te uvlače u sebe i vuku duboko, duboko, spiralom bez kraja k dnu.

Na kraju ležeći na kvrgavom i smrdljivom madracu umotan u vlažnu deku shvatiš da ti nisu krivi ni rat koji ti je umjesto toplog Lidijinog tijela u ruke donio metal i krv, da nije kriva ni Lidija što je htjela sigurnost i toplinu kada tebe nije bilo.

Shvatiš da boje i kist nisu krivi što nema slike.

Shvatiš sve, često prekasno....


* player svira: Muse - Falling Down (acoustic)