Hodao sam pored Maje. Hodali smo betonskim pločama popločanim šetalištem uz obalu rijeke. Netko je nekada, ja ne znam kada, ne sjećam se, vjerojatno još prije mog postanka, odlučio popločati šetališe uz rijeku betonskim pločama crne i bijele boje, rasporedivši ih bar kako se meni čini bez nekakvog posebnog reda, kao da je majstor koji ih je slagao nasumice izvlačio iz hrpe ne gledajući da li je ploča koju će postaviti da desetljećima stoji tu crna ili bijela. Bio ih je podjednak broj ali nikakvog reda u njihovom međusobnom smještaju nisam vidio.

Uvijek sam hodajući tim šetalištem pokušavao gaziti samo po pločama jedne boje, nekda su to bile samo crne, nekada samo bijele i ne vodeći brigu o simbolici boja i trenutnom raspoloženju koje bi moglo uvjetovati odabranu boju, pažljivo sam pazio da ne nagazim ni slučajno na ploču ne odabrane boje, što je katkada iziskivalo potrebu za produžiti korak ili čak i poskočiti. Nikada do večeras nisam smatrao da ima išta čudno u tome, ali nakon što me Maja nakon dva sitnija koraka nastavljena jednim poprilično dugim kojim sam nogom hvatao slijedeću slobodnu bijelu ploču, jer bijele su bile odabrane, kroz smijeh tobože zabrinutim glasom upitala da li još uvjek imam problema sa utrnutim nogama. Odmrmljao sam nešto što nije zvučalo ni kao potvrda ni kao negacija i odmah normalizirao kretanje prvi puta od kako znam za sebe ne pazeći na boju betonskih ploča pod nogama.

Kako više nisam morao pratiti raspored pod nogama, mogao sam pogled podići i primjetiti da je šetališe bilo dobrano popunjeno šetačima. Neke od njih sam poznavao iz škole, neki su bili iz mog, neki iz starijih razreda. Naoružan činjenicom da nisam sam, nego da je uz mene izuzetno zgodna cura i k tome još dvije godine starija od mene, neobično sam glasno pozdravljao poznate, gdje uobičajeno 'Bog' nije bilo samo pozdrav nego i glasni poziv koji viče “Hej, vidi me! Hej, vidi s kim sam! Gledaj kakav je komad uz mene!”.

Nakon trećeg ili četvrtog, tog takvog ostalima glasno signalizirajućeg pozdrava, Maja me upitala mislim li se čitavu večer na taj način javljati svakome koga imalo znam. Pitala me da li uopće, uslijed toga, uspijem čuti išta od onoga što mi ona priča. Bez puno priče i objašnjavanja u momentu sam se utišao, uvukao postiđeno glavu među ramena i priznajem puno pažljivije počeo slušati što mi ona priča.

Maja je pričala puno. Pričala je o tome kako se posvađala sa svojim dečkom i da nije znala i vjerovala da netko može biti toliko glup. Majin dečo je inače bio stariji dečko, kojeg sam ja poznavao, jer je imao mlađu sestru, još mlađu od mene, koja je pjevala u istom zboru kao i ja, isto prvi glas, ali ne bolje od mene, pa je on često znao naveče poslije proba, katkada iako ne često zajedno s Majom doći po nju i voditi ju kući. Znao sam da količina škola kroz koje je netko prošao nema nikakve veze sa količinom pameti koju netko ima u glavi, ali svejedno sam bio uvjeren da Maja ipak malo pretjeruje kada kaže da većeg kretena i tupana od njega nije vidjela. Mislio sam u sebi, ipak je taj momak na trećoj godini matematičkog fakulteta (znao sam to jer mi je njegova sestra to pričala jednom poslije probe dok sam joj pravio društvo čekajući da netko dođe po nju) i nema teorije da baš bude toliko glup, nešto valjda mora znati, jer da je tako kako Maja kaže, onda bi svi mogli pozavršavati fakultete i biti doktori, profesori i inžinjeri, gospoda. Tko bi onda čistio ulice, vozio autobose, brao jabuke...

Majin dečko je za Maju bio glup i kreten jer mu je ona danas pričala kako je prošlog ljeta na moru (bili su u Vodicama, to znam, jer mi je Tomo satima pričao o nekom slastičaru, genijalcu, koji žonglira kuglama od sladoleda i kornetima, ali i o nekoj maloj iz Koprivnice koju je bezuspješno pokušavao smuvati) upoznala nekog momka (tada još nije hodala s matematičarem, kojem sam ja u fazi glasnojavljanja uspio prečuti ime). Taj momak koga je upoznala (nije mi rekla da li je bilo išta više osim samog upoznavanja, ali sam ja zaključio da je moralo biti nešto više, jer se niko ne može naljutiti na nekoga samo zato što se upoznao s nekim) bio je neki muzičar, gitarista, pjevač iz velikog grada. Imao je svoj band, potpuno nepoznat, koji je tek počinjao tražiti svoj put do zvijezda začinjen snovima o ploči i velikim koncertima. Maja je pričala kako je znao navečer pored plaže uz šum mora svirati joj neke svoje pjesme, koje su se njoj jako svidjele. Razmišljao sam o tome da kada ti se netko sviđa, onda ti on može pričati ili pjevati što god hoće i to će ti biti lijepo, pa sam zaključio da taj s gitarom ili stvarno ima dobre pjesme ili se Maji stvarno jako sviđa. Uglavnom od prošlog ljeta do danas Maja i gitarist, mislim da je rekla da se zove , ali sam ja zaboravio jer me ni najmanje nije zanimalo, su se čuli telefonom par puta, izmjenili nekoliko pisama. Njegov band je vježbao i vježbao i postao poznat u svome velikome gradu, pripremali su prvu ploču i krenuli upoznavati manje gradove sa njihovom svirkom. Tako je večeras i moj mali grad bio u tome nizu i taj gitarist-pjevač se javio Maji i pozvao ju na koncert, Maja pozvala svog dečka (matematičara) i ispričala mu priču kako je upoznala gitaristu-pjevača, matematičar se našao povrijeđenim pa nije htio na kocert, ali ne samo da on nije htio na koncert, nego je tražio od Maje da ni ona ne ide, a to već nije išlo, pa su se međusobno posvađali i evo sada ja slušam Maju kako priča o tome, dok zajedno, jedno uz drugo hodamo prema mjestu gdje bi taj koncert trebao biti.

... nastavlja se .....


* Jukebox svira: Oasis - Don't Look Back In Anger