freestyler

utorak, 31.10.2006.

naslov nisam smislio

Nedostatak zraka me natjerao da napokon izvučem glavu i provirim ispod pokrivača. Pokušaj skrivanja od sunčevog svijetla je rezultirao kao i svaki pokušaj skrivanja od nečega, porazom i to ne porazom zbog uvjerenja da je opasnost , u ovom slučaju sunčevo svjetlo, prošla, nego zbog jednostavne istine da se skrivajući u tebi pojavi neka sasvim nova, nikako planirana i nikako pretjerano komplicirana i zahtjevna potreba, koja te toliko obuzme i natjera da napustiš skrivajuće sklonište ma koliko te ono sigurno štitilo, ne razmišljajući, ne zato što ne želiš razmišljati o tome, nego jednostavno zato što više nemaš izbora, jer nova potreba nastala ispunjavanjem stare uvjek pobjeđuje.

Polako sam stisnutih očiju skidao pokrivač s glave, negdje u daljini, da se ne može jednostavnim pokretom ruke utišati, budilnik je po treći puta nakon prvog javljnja i dvije pauze od po meni nikada neshvaćenog intervala od po devet minuta ponavljao dosadnu, po uši i mozak, koji ju registriraju, ubitačno bolno kreštavu, nazovisve samo ne melodiju od tri tona, zvukom kakvog još imaju samo dječje igračke jeftino napravljene u dalekoj Kini i dovežene u Evropu da djeca, nakon što su ovladala osnovnom motorikom i nakon što su prošla period pravljenja buke svojom vriskom i plačom, mogu roditelje, igrajući se njima, proizvodeći sve samo ne koliko-toliko podnošljive zvuke, buditi iz popodnevnog sna.

Svjestan činjenice da ne mogu zauvjek ostati zatvorenih očiju, svjestan također činjenice da sam maksimalno odgodio njihovo otvaranje za dva puta po još uvjek meni nerazumljivih devet minuta obogaćenih ne baš tako slatkim bonusom od tri puta po minutu nepodnošljivog pištanja u tri tona, što ukupno daje devet puta dva plus tri jednako dvadesetijedan, ali ne onaj dvadesetijedan koji donosi dobitak u anjcu ili kako to sada moderni kockari novog doba, odgojeni na MTV-ju i američkim serijama i filmovima B produkcije s vrištećim nasiljem i lakom lovom u glavnoj ulozi, kažu black jacku.

Stišćem zube, skupljam svu hrabrost koju u sebi mogu naći, duboko udišem kao da tim dubokim udahom želim u sebe udahnuti i one neraspoređene slobodne, komadiće hrabrosti, koji tko zna od kuda i od kada lebde zrakom izgubljeni. Brojim do tri. Jedan. Dva. Tri. Potpuno spreman, u trenutku maksimalne koncentracije, očekujući udar sunčevih zraka na moje oči za koje se žene ne mogu složiti da li su plave ili su zelene (zna li netko muškarca koji primjeti boju nečijih očiju, ja ne znam, a ne zna ni međunarodno priznata agencija za ispitivanje javnog mjenja iz Bad Kleinkirchheima, koji je ipak moža malo poznatiji po skijaškim terenima no po bilokakvim istaživanjima, koja kaže da tipični evropski ili europski, kako kome draže, muškarac prvenstveno na ženama primjećuje književno rečeno grudi, pa zatim stražnjicu ili malo manje književno rečeno guzove, a tek na trinaestome mjestu i to tek nakon nosa (što je i logično, jer je on ispred) primjeti oči u žena. Ista israživanja eminentnog instituta su zabilježila i svekolikoj javnosti u stručnim i znanstvenim časopisima (koji ionako služe samo za to da bi se u njima mogla objaviti nazovimo to znanstvena istraživanja, koja autorima tih istih istraživanja opravdavaju novce dobivene od države ili od nekakvih institucija ili kako je to sada moderno, hrvatski račeno, zaklada, koje ne znaju drugi način na koji bi humano i legalno oprali novce zarađene na nimalo humanoj muci onih najjadnijih koji su spremni na sve, ne bi li zaradili na bilo koji način za koricu kruha koja im doslovno znači opstanak) objavila da muškarci gledajući muškarce redosljedom primjećuju sasvim neke druge stvari pa im tako pogled pri kontaktu sa drugim mužijakom iste vrste (bez bilo kakvih homoseksualnih sklonosti) prvo leti ka, kako to oni stručno i učeno kažu, vlasištu, a zatim ka stomaku, iz čega vrhunski talijanski institut iz San Martino di Castrozze, poznat o tome što tumači rezultate istraživanja iz Bad Kleinkirchheima zaključuje kako je u velike većine muškaraca (ne želim vas ovdje opterećivati brojkama i postotcima koji ionako nikome niše ne znače) pritajeno ili možda malo manje pritajeno, ovisi o pojedincu, prisutan poprilično veliki strah od gubitka kose i gomilanja sala na stomaku, što pak međugalaktički priznati učenjaci iz sestrinskog instituta u francuskom L'Espace Killy (o njemu malo više neki drugi puta) povezuju sa, oni to nazivaju, nekom vrstom urođenog muškog straha od gubitka potencije, uz opasku autora iste studije koju ovdje ja slobodnim riječima prepričavam da se ne radi (zbog sličnosi riječi) o gubitku mogućnosti potenciranja nekog broja, nego o gubitku mogućnosti 'domaćina' (kako ga u nekom, vrlo dobrom filmu*, nama vrlo bliskoistočne zemlje nazvaše) da postigne potpunu veličinu i čvrstoću. No zanemarimo ovaj trenutak sve to.

Otvaram oči, očekujući udar svjetla na moje zjenice. Otvaram ih prvi puta, ništa, mrak.
Otvarm ih drugi puta, opet ništa, mrak. Iskreno u trenutku u mene se uvlači sumnja da sam oslijepio. Ponovo zatvarm oči, čvrsto stišćem vjeđe (ovoga puta vrlo zahvalan bogatstvu hrvatskog književnog jezika, koji mi omogućava da i obične očne kapke nazovem tako lirskim imenom) i vidim više svjetla i boja nego otvorenih očiju. Otvaram ih, nisam slijep jasno vidim velike zelene brojke na satu koji me je budi, brojke koje broje vrijeme pokazuju brojeve po kojima bi sunčane zrake već treble dobrano osvijetliti mrak. Palim svjetlo noćne lampe, sada već vidno uznemiren i zabrinut. Srećom pritisak prstom na za to određeno mjesto zvano prekidač, prekinuo je mrak što me je malo smirilo jer sam ustanovio da se nalazim u dobro poznatom prostoru.

Oblačim satenski ogrtač (Hugh Hefner uzorak i kroj, do pola guzice), koji mi iskreno za ništa ne treba, ali sam ga jednom prilikom, prilikom mog rođendana dobio na poklon, pa ga katkada bespotrebno odjevam. Izlazm na balkon. Vani vidim mrak. Na nekoliko ostalih balkona vidim ljude, zbunjene i preplašene poput mene, s tom razlikom da nitko od njih nema na sebi potpuno bespotrebni satenski ogrtač do pola guzice kao ja, ali svima na licu čitam isto pitanje.

Tko nam je ukrao dan?


*Mala noćna muzika
** iz zvučnika dopiru zvuci obrađene Yazoo pjesme Don't Go u izvedbi Nouvelle Vague
*** tekst je pisan u word procesoru koji nema kontrolu pravopisa, pa je moguće da je ispunjen pravopisnim greškama i izgubljenim ili preskočenim slovima