Po narodnjačkim kubovima, evo pjevam već treća godina. Nije uvijek bilo tako. Ustvari pjevam od kada znam za sebe i uvijek su to moje pjevanje svi živi hvalili. U školi sam stalno bio po nekim zborovima, pa su me čak i u gradski zbor preporučili. Tamo sam isprva pjevao zajedno s ostalima, ali s vremenom su mi sve više i više davali da pjevam sam, a ostali da me prate. Pjevali smo svuda, najviše u one dane kada su bili nekakvi državni praznici. Pjevali smo razne pjesme, najviše o slobodi, radnicima i seljacima i o drugu Titu, o njemu najviše. Pjevao sam kažu kao slavuj pa sam za to svoje pjevanje i nekakve nagrade dobivao, čak i na televiziji sa zborom bio nekoliko puta. Još uvijek stoje nekakve diplome i priznanja uramljene u drvene okvire u mojoj staroj sobi kod roditelja, Lidija nije dala da ih nosim sa sobom kada sam selio. Pjevao sam tako i pjevao i nije mi bilo važno što pjevam, sve do jednog dana.

Toga dana, petak je bio, došao sam po Tomu da idemo u grad, trebali smo u kino, a poslije ako Bog da i negdje u veći mrak, izvesti Anicu i Zdenkicu iz 2.a dopodnevne smjene. Za te dvije buduće učiteljice, a tada još uvijek samo suradnice u razrednoj nastavi se pričalo da poslije filma vole mrak kina zamijeniti za još veći mrak obližnjeg parka i da uz bocu vina vrlo brzo zaborave stroge roditeljske naputke kako se djevojke njihovih godina trebaju i moraju ponašati u društvu napaljenih mladića. Da je to sve istina garantirali su Brzi i Jura koji su ih vodili u kino prošli petak. Vodili bi ih njih dvojica i ovaj petak ali je Brzi imao neku utakmicu pa nije mogao, a njih dvije su kao sijamske blizanke htjele samo u paru izlaziti, pa se Brzi potrudio i ponudio im nas dvojicu kao zamjenu. Nisu odbile. Nama je napomenuo da nikako ne smijemo zaboraviti bocu vina, ne mora biti neko posebno, ne mora biti skupo, samo da je crno, a kako ne bi vino u kojekakvim vrećicama vukli sa sobom u kino, pokazao nam je gdje ga u parku ranije sakriti, pa ga onda u ključnom trenutku treba samo kao kockar varalica asa iz rukava izvaditi.

Čekajući da Tomo napravi na sebi sve što je trebao napraviti kao pripremu za izlazak, sjedio sam i gledao u zid, ne zato što mi je zid bio jako zanimljiv, nego zato što nisam znao što bi sa sobom. U glavi sam vrtio film unaprijed, iznutra trepereći već sada vidno uzbuđen zbog večeri koja slijedi, zbog Anice, jer Tomo i ja smo se već dogovorili da ja večeras brinem o Anici, a on o Zdenkici. Meni je bilo svejedno, obje su na mjestima na kojima to trebaju imati imale ono što je mene zanimalo, no Tomo je kao samozvani stručnjak i po vlastitim riječima vrhunski poznavalac sisa cura iz 2.a, ustvrdio da su Zdenkicine sise bolje te da on kao četrdesetitri dana stariji od mene ima pravo prvoizbora. Nisam imao ništa protiv. Meni kojem sisa nije tako često bila pod rukom u tom trenutku nije nimalo bitnu ulogu igrala njihova kvaliteta, ustvari i nisam imao pojma kako bi ja to ocijenio kvalitetu nečije sise.

Dok sam ja tako blenući u zid razmišljao o sisama, vrata susjedne sobe su se otvorila. Zvuk glazbe, neke meni nepoznate, čudne, koji se do tada samo nejasno nazirao postao je glasniji, jasniji, bas i bubanj u nekom meni nikada ranije čunom ritmu, gitara koja iz žica izvlači neobično tople tonove, klavir jedva čujan u pozadini. Nisam dugo mogao razmišljati o glazbi jer se na vratima, raščupane kose, odjevena samo u neku kratku potkošulju i gaćice pojavila Maja. Tog trenutka sam saznao što su prave sise. Maja je bila Tomina dvije godine starija sestra, maturantica koja je tih dana završavala gimnaziju. «Mali, imaš li cigaru?» upitala me, čineći mi se ne obraćajući baš previše pažnje na to što moj pogled upućen u njenom pravcu ne pokušava vidjeti više od visine njenih ramena. Neobično, ono «Mali», koje me je inače strašno živciralo jer sam smatrao da sam odavno prestao biti mali, me ovaj puta ni na trenutak nije zasmetalo. «I…I…I…imam» promucao sam kao peterostruki prvak svijeta u mucanju, koji na svom šestom prvenstvu Svijeta pokušava uzeti još jedno prvo mjesto, dok sam uzdrhtalom rukom pokušavao iz džepa izvaditi kutiju sa cigaretama. Toga trenutka sam zaboravio ona dva šamara koja mi je stari opalio kada me je otkrio da pušim u wc-u, zaboravio sam na dva mjeseca bez džeparca koja su uslijedila poslije tih šamara kada se vidjelo da oni ne daju rezultate, zaboravio sam na krvave žuljeve na rukama koje sam dobijao cijepajući susjedima drva kako bi nadoknadio zbog pušenja uskraćeni džeparac.

Pružio sam cigarete prema njoj, nagnula se prema meni, vidio sam joj sise preko ruba potkošulje, promrmljala je «Stošesdeset? Nemaš ništa bolje?». Jebiga, pomislih, kada cijepaš drva i kosiš travu drugima da bi od tako zarađenih novaca mogao kupiti pljugu, onda je Marlboro preskup. Šutio sam, nisam ništa govorio, držao sam u ruci upaljač, kresnuo ga da joj zapalim cigaretu. Zabacila je kosu u nazad, prinijela cigaretu ka ustima, liznula ju jezikom pri kraju, ponovo se nagnula ka meni da ju zapali, opet sam joj preko ruba potkošulje vidio sise, digao mi se.

Krenula je prema svojoj sobi otpuhujući dim, pokazujući da ju ne zanimam ni mrvicu. «Što slušaš to?» pokušavao sam je pokušajem priče zadržati u vidokrugu. «Blues. Sviđa ti se?» upita me ne okrećući se, što je meni ostavljalo slobodan i ne smetan pogled na njenu finu guzu u malim plavim gaćicama. Htjedoh tada ispasti strašno pametan, ali se zasrah kao rijetko kada u životu. Slagah:»Aha, jako mi se sviđaju.» misleći da je Blues ime nekog banda. «Koja im je ovo pjesma?» glupo upitah. Nasmijala se, okrenula, zakašljala od krivo udahnutog dima. Naučih tada da te žene uvijek skuže kada sereš. Gleda me. Smije se. Ja tupavo zbunjen. Propao bi od sramote ne samo kroz kauč na kojem sjedim, nego i kroz tri kata ispod i kroz podrum i još tritisućesedamstodevedesetdva metra pod zemlju. No moja totalna zbunjenost i izgubljenost valjda pobudi u njoj ono nešto, za koje sam kasnije saznao da se zove majčinski nagon, pa mi ne smijući se više tako jako objasni da se ta vrsta muzike zove blues, da je to muzika američkih crnaca sa juga amerike, a da ovo što sada slušam izvodi John Mayall i da se pjesma zove Blues for the lost days. Reče mi još da ako mi se sviđa da mi ona može na kasetu, jer svoje ploče nikome ne daje, presnimiti nešto od toga, ali da joj moram donijeti kasetu. Rekoh da hoću.

Tada izleti Tomo iz kupatila sređen i nalickan kao Duško Lokin u najboljim danima i viče «ajmo, kasnimo», kao da kasnimo zbog mene.

Silazeći stepenicama sa trećeg kata, jer Tomina zgrada je imala samo četiri kata, pa po važećim propisima nije trebala imati lift, razmišljao sam kako čovjek samo u jednoj minuti može naučiti neke bitne stvari. Ja samu toj jednoj minuti spoznao što su dobre sise, što je blues i da ženama ne možeš srati.

nastavlja se …..

* jukebox svira: John Mayall - Blues for the lost days