**ah, da, priču sam zaboravio staviti, ustvari zaboravio sam ju napisati, iskreno priznajem ni ne sjećam se svega najjasnije …

update u obliku zaboravljene priče

band je svirao neobično žive pjesme za to doba noći i za ono malo gostiju sakrivenih po separeima, s otežalim glavama među rukama, naslonjenih na mokre stolove ispunjene praznim čašama. na plesnom podiju je tip pokušavao nešto kao ples. nije mu išlo. nije ni meni išlo. sjedila je preko puta mene. gledala me. gledala me ravno u oči. zamućenost mog pogleda i okretanje prostorije u čudnim smjerovima ritmom znatno sporijim od ritma glazbe nisu mogli sakriti njenu ljepotu. pokušavao sam govoriti. riječi su se gubile negdje na putu do grla. pokušao sam položiti svoj dlan na njen, no sva gravitacija svemira se slila u mene i mogao sam samo bezpokretno sjediti. bila je izuzetno lijepa i ovako kada se s ostatkom bara okreće oko mene. razmišljao sam o tome zašto joj kosa ne lebdi kada se tako okreće i kada je iznad mene. sigurno koristi ultra jaki lak, sinulo mi je. samo da nema ultra jaki miris. mirisi su ono najmanje što mi je trebalo sada. sve oko mene je neobjašnjivo ubrzavalo svoje kretanje. mutni obrisi su postajali još razliveniji. boje su se stapale, razlijevale jedna preko druge. žuto. zeleno. crveno. plavo. crno. mrak bez zvuka.

možda smo mogli pričati… možda smo mogli plesati …. možda smo mogli stapati se jedno u drugo u mraku zaboravljenog sparea ….


Update u obliku tv kalendara

Točno na današnji dan prije dvije godine, davne 2004. godine ovaj blog je ugledao svjetlo dana. Onaj koji ga je otvorio, odnosno ja, nisam dugo, dugo, dugo znao što bi s njim, pa je stajao samo otvoren. Onda sam se jednog dana i sjetio, pa sam do sada ovdje napisao 51284 riječ raspoređenu u 150 postova.
Mogli ste ovdje pročitati pedesetak nastavaka priče o Anđelu, desetke nekih sasvim drugačijih, većih ili manjih, boljih ili lošijih priča, nešto malo manje nekih mojih filozofiranja i nešto malo prepisivanja. Osim što ste mogli čitati i gledati fotografije (naravno pokupljene negdje sa mreže) kojima je svojedobno jedna meni jako draga osoba nastojala oslikavati moje priče, mogli ste ovdje poslušati preko stotinjak pjesama koje su meni posebno drage, a na neki način su se barem u mojoj glavi stapale sa napisanim.
Posebno mi je drago što se sve to i Vama posjetiteljima ovog mjesta svidjelo. Moram se pohvaliti da imam definitivno najbolju publiku na čitavom blog servisu (neka se ne ljute drugi ali ovo je stvarno tako), od prvog posta pa do danas, svakodnevno je Vas nešto malo manje od stotinjak kliknulo da vidi što ovdje ima, ostavili ste mi prosječno po postu 23 svoja traga što čini ukupan broj od oko 3500 meni izuzetno dragih i nadasve poticajnih komentara, što je za jedan blog koji se do prije mjesec dana mogao naći isključivo i samo na listi friških blogova itekako velik broj. I onda sam znao, a pogotovo sada, kada sam stepenicu više, znam da kvalitetu bloga znatno više od onoga što ja ovdje pišem, čini vaša nijema ili glasna prisutnost.
Hvala Vam puno svima i nadam se da ćemo zajedno uživati još dugo vremena.