Signal zvonjave telefona iz telefonske slušalice miješao se sa klavirskom minijaturom koja je dopirala iz zvučnika. Prekidao bih svaki put kada bi poruka snimljena na telefonskoj sekretarici dolazila do kraja i kada bi trebao nešto kao reći.
Ne volim pričati sa strojevima, iako sam katkada, pogotovo za hladnijih zimskih jutara znao trljajući između prstiju ključ izmišljati možda najtoplije riječi molbe, kojima bih pokušao odobrovoljiti automobil da upali, jer je u zadnje vrijeme pokazivao svojevrsnu svojeglavost i palio je samo onda kada je to njemu bila volja. Nisam bio siguran koliko su moje molbe bile učinkovite, jer ponekad i usprkos njima moja nastojanja pokretanja motora su ostajala samo nastojanja, a kako je moja upućenost u automobilsku tehniku bila i više nego minimalna, nije mi ostajalo ništa drugo nego moliti, vjerovati, pokušavati ponovo, ne odustajati sve dok ne začujem zvuk koji kaže : spreman sam, čitav svijet nam može biti pod gumama.
Nazivao bih ponovo, iako sam znao da nije kod kuće, slušao bi njene kroz smijeh snimljene riječi u kojima objašnjava da eto ne može baš stalno biti kod kuće i da ako neko ima baš nešto jako važno joj baš sada reći, neka joj to sada i kaže, pa će ona to kasnije čuti, pa će se i kasnije javiti. Volio sam njen smijeh, volio sam slušati kako priča. Uživao sam u svakoj njenoj riječi u svakom onome uzdahu kojima je svoja pluća punila zrakom. Često sam poželio biti taj zrak koji će ona udahnuti pa da tako uđem u nju, da se pretvorim u sve one djeliće u što se zrak pretvara pa da tako strujim kroz nju, kroz sve dijelove njenoga tijela, da budem jedno s njom. Nisam samo zrak koji bi udisala poželio biti, često sam razmišljao o tome kako bi bilo divno biti njena pidžama, ne obična, nego ona najmekša, najfinija, pa da ju cijele noći, svake noći, grijem, da osjećam cijelo njeno tijelo uz sebe, da ju čuvam dok spava, dok sanja. Svašta sam želio biti, svašta.

Topli i sneni zvuci kojima su zvučnici punili prostoriju i moje uši i moje osjećaje i dalje su se miješali sa zvukovima njenih snimljenih riječi, sa zvukovima njenog snimljenog smijeha koji su dopirali iz telefonske slušalice. Želio sam s njom podijeliti ovaj trenutak, ovu melodiju, ovu toplinu i ovaj mir koji me preplavljuje, htio sam sve podijeliti s njom.

Ovaj puta nisam uspio, ali nemoguće ne postoji.


* u pozadini je svirala i svira Jakatta - Feeling Blue (Vision 2002) obrada predivne teme iz filma Betty Blue (37,2° la matine)