freestyler

petak, 13.01.2006.

još nemam naslov za ovo, vjerojatno ga neću ni imati a vjerojatno i ne treba

Čitajući pomalo razne blogove u slobodno vrijeme (iskreno ne baš jako puno, ne zato što nemam dosta slobodnog vremena, nego zato jer sam u zadnje vrijeme svoje slobodno vrijeme počeo provoditi tako da ne radim baš ništa i moram Vam priznati da mi je to postalo poprilično ugodno provedeno vrijeme) primijetio sam da se u ovo vrijeme smjene godina, često donose kojekakve rezolucije, smjernice, odluke ili ne znam kako sve to nazvati, uglavnom obećavamo prvenstveno sami sebi, a pomalo i drugima (valjda da bi sebe natjerali da obećano i ispunimo), obećavamo si da ćemo biti drugačiji, prema nekim našim mjerilima ili u glavi nacrtanim i usvojenim pravilima, obećavamo si da ćemo biti bolji, obećavamo si da ćemo se riješiti loših navika, da ćemo se više posvetiti ovome ili onome, obećavamo samima sebi puno više i uvjerljivije nego što obećavamo bilokome bilošto, posipamo se pepelom za propuste učinjene ranije i izuzetno gorljivo se uvjeravamo da ni vrijeme ni okolnosti nisu nam išle na ruku i da je tek sada usprkos svemu dozrjelo pravo vrijeme da naše nove (stare) odluke napokon postanu stvarnost.
Prošao sam to jako puno puta, jer sam već i doživio i više nego polovicu smjena godina koju čovjek za prosječnog života ovdje na Zemlji i doživi i svaki puta sam kod nove smjene sjećajući se svečanih obećanja danih samom sebi osjetio, ovaj puta ću reći, malu gorčinu, mada je nekada ta gorčina bila i znatno gorča, jer rezolucije, nacrti ili planovi su uglavnom ostali samo planovi, nacrti ili rezolucije, obećani a ne izvršeni, a život je tekao i tekao i sa sobom donosio nekada prilike, nekada zamke, nekada se prilike hvatalo, nekada zaobilazilo, nekada se zamke preskakalo nekada u njih padalo, živjelo se.

Ove godine sam izbjegao zamku, obećavajući si brda i doline, u koju padaš kada i nakon dosta vremena ta brda i doline ostaju jednako daleko od tebe kao i kada si svečano sam sebi obećao da ćeš ih približiti si. Nisam si ništa obećao, nisam ništa odlučio, nisam si čak ni nešto spektakularno poželio, ništa što već podosta vremena ne želim svaki dan. Sada bih kao trebao napisati što je to što svaki dan poželim, ništa mudro, a možda opet je to najveća želja koja može postojati, jednostavno želim vidjeti kako će sutrašnji dan izgledati i tako dan za danom i evo želja mi se ispunjava, neki od tih dana ispunim ono onako baš skroz po svome, neki prođe i uludo, ali ne brinem, valjda tako mora biti, sve se događa u svoje vrijeme baš onda kada i treba, puno češće baš tada, a ne onda kada mi poželimo.

Eto tako ne znam ni sam kako pala mi je danas na pamet ideja da petkom ovdje na blogu (jer ipak je ovo blog na kome stalno nešto svira) postavim i ostavim da svira preko vikenda pjesmu koja me je prethodni tjedan ono najviše držala iz ovog ili onog razloga. Tko zna možda me neće to držati jako dugo, ali danas me drži, pa tako imate priliku čuti pjesmu koju sam ovaj tjedan ni sam ne znam koliko puno puta preslušao, iskreno isto tako ne znam zašto mi se toliko svidjela, da li je to zato što me ipak pomalo sjeća na neka ohoho davno prošla vremena, da li je to zato što ima meni jedan divan stih u sebi (…sve je svemir od kad sreli smo se mi…) , da li zato što je stvarno izuzetno dobra i odgovara mi, stvarno ne znam i ne zamaram se time.

Kako god ovaj petak ovdje je pjesma Nadahnuće Dine Dvornika i po prvi puta na ovome blogu imam i neku vrstu dozvole autora da to i svira ovdje kod mene.

Pjevajte, smiješite se, plešite, veselite se … uživajte ….:))))

Sviralo : Dino Dvornik – Nadahnuće