freestyler

ponedjeljak, 09.01.2006.

Priča o Anđelu (Dio 46)

Slušao sam Joea, razmišljao o tome što on priča, ispijao poveće doze omiljenog pelinkovca i zaključio da od sjedenja, razmišljanja i opijanja večeras nikakve koristi. Pogledao sam po lokalu, gužva je bila poprilična, zapasao sam svoju pregačicu i krenuo na posao, ipak živim od ovoga. Osjećao sam se dobro, izabrao sam nekakvu veselu glazbu da svira, miješao raznobojne koktele ukrašene raznoraznim suncobrančićima i slamkama raznih veličina i debljina, pjevušio sam 'I will survive' raznoseći piće do stolova, malo zastao kod svakoga, nešto kao malo popričao, malo zadrhtao prolazeći pored plavog stola, jer kod mene su svi stolovi bili u različitim bojama i po bojama sam pamtio kome što treba odnijeti, zadrhtao jer je djevojka koja je sjedila za njim u društvu sa još dvije djevojke i jednim muškarcem imala kosu jako sličnu kosi moga Anđela. 'I will sirvive, I will survive', nisam dao da me išta ometa, trudio sam se biti dobro.

Večer je prolazila. Norvežanin je navratio samo u prolazu i imao sam priliku vidjeti čija je leđa pritiskao na moj krevet. Moram priznati ovaj puta me je iznenadio i nimalo mi nije bilo žao što je moj krevet trpio izvjesne aktivnosti, koje dvoje ljudi oslobođeni odjeće izvode na njemu, čak mislim da je i krevet sigurno izuzetno uživao pružajući gostoprimstvo takvome tijelu, zanemarujući pri tome Norvežaninovu prisutnost. Nikada ga nisam vidio sa zgodnijom djevojkom, kao da je tog trenutka izašla iz nekakve stranice modnog magazina i zakoračila u moj lokal. Norvežanin je bio svjestan toga i onako visok ponosno se ispravio se još više, da je paun repom bi zaklonio pola vidljivog svemira. Popili su na brzinu piće i nestali dalje.

Pravio sam neku voćno-alkoholnu mješavinu soka od ananasa i gina ukrašenu kockicama leda što zajedno plivaju u velikoj čaši s komadićima voća izrezanim u obliku srca (imao sam kalup za to), kada mi se učinilo da sam čuo dobro poznati zvuk pouzdanog četverotaktnog motora. Prepoznavao sam ga ma kolika buka bila, jer taj zvuk mi je jutrima donosio nju. Pričinjava mi se pomislio sam, ali ne za dugo. Ulazila je u moj restorančić, nažalost ne sama, pored nje je bio onaj njen veliki kao tvrđava, stvarno je bio prevelik, pogotovo pored nje onako sitne i krhke. Prvi puta sam ju tada vidio u večernjoj toaleti, našminkanu, sređenu. Ja sam ju znao u sportskoj, radnoj odjeći koju je nosila prodavajući sladoled, a i za našeg izleta u Jaquesovoj kući nisu se nosile večernje toalete. Blistala je. Meni je stao dah. Ruke se ukočile, koljena zadrhtala. Zaboravio sam koliko sam čega stavio u onu čašu sa ananasom i ginom.

Našli su mjesto u dnu restorana, srećom veliki je sjeo leđima okrenut prema šanku, pa sam mogao netremice gledati u nju. Njen pogled je često letio ka meni. Bila je najljepše biće koje je ikada kročilo u moj restorančić, ma bila je najljepše biće koje se ikada pojavilo u Svemiru. Poslao sam Joea do njihovog stola da primi narudžbu jer ja nisam mogao, usrao sam se, da bilo me je poprilično strah, a i noge su mi bile klimave. Razmišljao sam o tome kako mu je ona sve rekla i sada je veliki kao tvrđava došao ovamo da ubije Boga u meni, da me visinski izjednači sa asfaltom, što mu obzirom na njegovu visinu i širinu ne bi nimalo teško bilo.
Joe se vratio i rekao mineralnu s limunom i dupli wiskey, što je meni govorilo da se momak malo zagrijava i potiče cirkulaciju pred obračun sa mnom. Slijedeće minute sam bio totalno izgubljen, gledao sam u nju, no njeno lice nije davalo nikakve znake zabrinutosti, često, jako često joj je pogled pronalazio moj. U jednom trenutku se nagnula prema onom velikom, nešto mu rekla i potom se digla i krenula prema šanku. Pogledala me, onako kako to samo ona može i produžila do toaleta koji je bio lijevo iza šanka. U tome sam se trenutku nenadano prisjetio da je toalet možda ostao bez papirnih ubrusa pa sam ispod šanka pokupio par njih i uputio se za njom sve gledajući da me možda onaj veliki kao tvrđava ne slijedi pogledom. Bojao sam se u svom vlastitom restoranu.

Zaklonjen od pogleda u tom trenutku, na svu sreću svijeta, praznom toaletu čekao sam da se otvore vrata ženskog dijela. Otvorila su se vrlo brzo i snažno me povukla unutra, uhvatila i stisnula se uz mene, naslonila svoje usne na moje i poljubila tako kako me nikada nitko do tada u životu nije poljubio. Kada sam napokon došao do daha, mada bi volio da taj poljubac nikada nije prestao, rekla mi je: 'Nisam mogla izdržati da te ne vidim. Jedva sam ga nagovorila da dođemo ovamo'.

nastavlja se…..