photo by pedro hernandez - Las Tejitas.Isla de Tenerife

Bojanje Jaquesove kuće kraj mora se ispostavilo kao vrlo težak posao pogotovo za nekoga kao što sam ja, kome boravak i na visini od pola metra uz pogledavanje prema tlu, predstavlja znatan problem, koji za posljedicu osim bezrazložnog straha ima i laganu vrtoglavicu ukrašenu krupnim kapima znoja raspoređenim po čitavom tijelu, što je opet za nekoga tko se inače nikako ili vrlo rijetko znoji, znak da nešto nije u redu. Često sam pola u šali ali možda čak i više nego pola u zbilji znao govoriti da nije nimalo slučajno to što sam u visinu narastao ipak koji centimetar manje nego što to narastu ostali muški pripadnici moje vrste, jer da nije tako i da imam kojim slučajem koji centimetar visine više, vjerojatno bi dobar života ili bar onog njegovog dijela koji se živi stojeći na nogama proveo u laganoj vrtoglavici uz popratnu mučninu u stomaku.

Ipak bojanje zidova kuće na velikoj vrućini uz prisutan strah od visine je imalo i više nego pozitivno djelovanje na mene. Trudeći se posao obaviti najbolje što znam i maksimalna koncentracija na posao, kako bi zaboravio da stojim na ljestvama na kojima me ustvari strah stajati, rezultirali su time da ustvari i nisam ništa ni mislio, pogotovo ne o događajima prethodnih dana. U pauzama posla koje su se poklapale s potrebom da kantu ponovo napunim bojom, sjeo bi u hladovinu obližnje plame i zadovoljno gledao učinjeno pijuckajući idealno ohlađen Guinness kojeg je na svu sreću u frižideru bilo i više nego dovoljno. Inače i nisam neki ljubitelj piva i u većini slučajeva bi prednost dao crvenom vinu, ali u ovakvoj situaciji hladna boca omiljenog piva u ruci mi je baš savršeno odgovarala.

Hladeći se tako u hladovini hladnim Guinnessom razmišljao sam o tome znaju li ljudi kolika je povezanost Guinness piva i Guinnessove knjige rekorda. Ni ja sam dugo nisam znao i mislio sam da osim identičnog imena i nema neka povezanosti, a onda sam negdje jednom pročitao da je glavni krivac za knjigu rekorda ustvari jedan direktor Guinness pivovare koji je kao strastveni lovac u nekome lovu davne 1951. godine promašio gađajući neku pticu kojoj sam ja usput zaboravio ime. Kako taj momak izgleda nije bio od onih koji bi rekli 'ah imati ću više sreće drugi puta', dao se u potragu da sazna kojom brzinom ta ptica, kojoj sam ja zaboravio ime, leti i uopće zanimalo ga je koja je ptica najbrža u letu. Tražio je i tražio i tražio, ali bez uspjeha, to što je tražio nije mogao naći čak ni u Britanici tada najopsežnijoj i najpametnijoj enciklopediji na svijetu. Kako ipak nije bio tip koji odustaje kada prepreka izgleda nesavladiva angažirao je i razne agencije da mu pomognu i iz svega toga se rodila ideja o stvaranju jedne knjige u kojoj bi bili zapisani takvi podaci o tim prirodnim ali i o ljudskim nekad smislenim nekada totalno besmislenim rekordima i tako je 1955. godine nastala 'Biblija maksimuma i minimuma' koja se kasnije ne znam kada preimenovala u 'Guinnessovu knjigu rekorda' jer je valjda isti onaj tip koji je promašio onu pticu skužio da bi financiranje jedne takve knjige, koja se prodala u samo nekoliko dana po izdanju, bio dobar poslovni potez za njegovu pivovaru.

Mene je uvijek zanimalo što mora biti u glavama onih ljudi koji na sve načine žele srušiti neke rekorde. Ajde razumljivo mi je da neko želi trčati brže nego drugi, da želi skočiti u dalj ili u vis najviše na svijetu, ali totalno mi ne ide u glavu da neko trpa u sebe tvrdo kuhana jaja kako bi bio onaj koji u nekome vremenu može istih najviše na svijetu ugurati sebi kroz usta, ali vjerojatno u glavu tome što trpa jaja nikako ne bi išlo to da ja na visini od par centimetara osjećam vrtoglavicu, tako da je možda bolje i ne razmišljati o tome.

Uz boju, zidove, strah od visine došlo je i večer i umoran, zavaljen u naslonjaču na terasi pogleda uprtog u more i mjesec, koji je poput mene večeras bio sam, ne mogavši se ne sjetiti svog Anđela, zajedno sa Shane MacGowanom i Guinnissom u ruci sam iz sveg glasa pjevao....