Sunce je i dalje neumoljivo pržilo, podižući temperaturu zraka na toliko da je već svejedno koliko je to, jer je ionako previše. Skrivao sam se u debelom hladu iza šanka, poprilično zaposlen, jer vrućina i sunce uvijek prave gužvu u hladovini, pogotovo onoj u kojoj se možeš osvježiti nečim hladnim. No koliko god gužva bila velika, koliko god bio zaposlen traženjem, otvaranjem, donošenjem raznih pića na raznobojne stolove mog restorančića, još uvijek sam imao i više nego dovoljno vremena da pogledom tražim mog Anđela, koji je također bio poprilično zaposlen, jer kada je vruće, što bolje prija nego hladan sladak, dobro može i kiselkasti tko više voli, sladoled.
Uh previše mi se nastanila u glavi i da imam najveću glavu na svijetu, da mi je glava kao onaj veliki balon kojim neki ljudi vole letjeti, a neki bogme i pokušavaju svijet obletjeti, opet bi u njoj ostalo malo mjesta za bilo što. Svaku moj tren, svaku moju misao zauzela je ona, krhka, svijetle kose, Anđeo bez krila, što prodaje sladoled preko puta…

Čovjek jednostavno u životu dođe do nekih trenutaka kada je svjestan da nešto mora učiniti sa sobom, jer trenutno stanje u kojem se nalazi nije nimalo ugodno, ne mazi nas uvijek svo vrijeme život paunovim perjem, ponekad nam za ručak da žičanu četku da pojedemo, pa nas ta četka grebe i dere iznutra. No nije život taj što bira što će biti paunovo pero, a što žičana četka, on nam nudi sve u najboljoj namjeri, a mi sami od ponuđenog pravimo ili pera ili četke. Ponekad neke stvari ili događaje koji grebu i stružu u nama uspijemo zaboraviti, istjerati iz glave, ali neki bogme ni uz pomoć čudotvornih napitaka, raznoraznih zaboravaka nikako ne mogu iz glave.

Moj Anđeo je bio i moje pero i moja četka. Svaki pogled u njenom smijeru donosio je neopisivu milinu, one trnce što se razlijevaju tobom, ono ludo, ushićeno kucanje srca, ono širenje grudi kada misliš da si malen da izdržiš sve to. Svako razmišljanje o njoj, o sebi i njoj donosilo bi mi umjesto onog divnog paunovog pera, onu ružnu grubu žičanu četku koja me dere, jer ona je udana (četka gore i dole dva puta)… pa dobro to što je udana ne znači da je zaleđena na minus 532 i tako sačuvana od života, pokušavam sa samotješenjem, no četka opet struže jer ako i nije zaleđena na 532 tko ti kaže da si baš ti onaj kojeg je čitav život čekala, jebiga tko će znati, četka i dalje struže….

Gužva je pomalo jenjavala jer se vrijeme kada većina ljudi ruča približavalo, i ona je usput grickala nekakav sendvič, poželio sam tada biti taj sendvič da me bar drži u ruci, pregrmio bi to što bi me pojela, ali samo neka joj malo budem u ruci. U stvari imao sam jednu jako čudnu želju vezanu za nju, htio sam da sam njena potkošulja ili majica da stalno budem uz nju, da stalno mogu osjetiti njenu kožu pod sobom (možda su stvarno one količine popijenog zaboravka ispremiješale neke spojeve u mojoj glavi).
Baltazar u mojoj glavi je prohodao, gore, dole, počeo sam praviti najbolje koktele koje znam, plave, crvene, žute, bezbojne, zelene, s puno leda s malo leda sa voćem, bez voća, sa slamkama, bez slamki, sa ručno izrezanim ukrasima i bez njih radio sam ono što najbolje znam. Joe me je gledao i ništa mu nije bilo jasno jer niti jedne takve narudžbe nije bilo. Uzeo sam tacnu za služenje pića i počeo na nju u obliku srca slagati sve te koktele koje sam napravio, pogledao se u ogledalo, kao popravio frizuru, namjestio onaj izraz lica za koji sam mislio da mi najbolje stoji (svako od nas pred ogledalom ima bar jedan takav), pogledao majicu da nije flekava, šlic da nije otkopčan, tenisice da ne vuku kakav komad papira za sobom, stavio tu tacnu na ruku, teška je, ali mi zato bar ocrtava ne baš jake mišiće na rukama, slalomom zaobišao sve stolove u restoranu, izašao na ulicu, ne gledajući previše lijevo ni desno (što je uzrokovalo kočenja i psovanja) prešao tih desetak metara koliko me je dijelilo od nje, stao pred nju malo zamucao (jebiga uvijek zamucam kada ne trebam), rekao: «Vruće je… posluži se… nisam znao što bi ti odgovaralo….»
Pogledala me onim svojim divnim plavim očima, nasmiješila se najljepšim osmijehom koji sam ja ikada vidio i poluglasno, polutiho predivnim glasom koji je meni zazvučao kao najdivnija simfonija ikada odsvirana rekla: «Napokon!»

Nastasvlja se