Crveni Beč

srijeda, 31.10.2007.

Sleepless in Vienna II

Okružnica iz c. kr. Glavnog grada i Prijestolnice VIII

Blagorodne moje prijateljice, moj naklon, blagorodni prijatelji, najsrdačniji pospani pozdrav!

U trenutku dok Vam pišem ovu okružnicu moj sat pokazuje 1:30 ujutro. Pošao sam u krevet oko 23, no usprkos svim pokušajima nisam uspio zaspati. Ne znam o čemu se radi i zašto mi se događaju te nesane noći. Moguće objašnjenje: Želim puno toga stići u malo vremena, k tome je sada došlo i do promjene sata. No koma je.
Prošli produljeni vikend sam iskoristio prigodu doživjeti seminar vlč. Sudca. Seminar se održavao u divnoj neoromaničkoj crkvi na Meksičkom trgu u drugom kotaru (Meksiko je bio jedina zemlja koja se službeno usprotivila njemačkom Anschlussu Austrije). Posjećenost je bila velika. Dvije do tri tisuće ljudi. Bilo je jako lijepo i preporučam! Dugo sam već namjeravao do Lošinja. I dogodilo mi se da se eto upravo dok sam ja u Beču pruži prigoda biti prisutan.
Ovog sam tjedna počeo odlaziti u Nacionalnu knjižnicu kako bih našao knjige i članke koji će mi biti potrebni za doktorat. Sutra me čeka kombinirani dan: Državni arhiv, Nacionalna knjižnica te navečer Taizé molitva u sv. Ruprechtu. Prošlu sam srijedu na toj molitvi upoznao četvero Austrijanaca, pjevali smo zajedno poslije molitve i na kraju završili na palačinkama.

Uz izraz najizvrsnijeg, i umornog strahopoštovanja, moj naklon, uz nadu da ću moći zaspati kada se prisajedinim s krevetom,
c. kr. asistent Franz Corich

petak, 26.10.2007.

Aneks VII. okružnici

Evo i dvije fotografije sa fešte. Kao što se vidi na fotki, društvo je međunarodno.



Nažalost nema slike gdje se vidi stol dok još nije bio konzumiran. Bilo je oko 7-8 različitih vrsta sira od kojih se meni najviše svidio Tentation Saint Felician, koji je što samo ime kaže uistinu iskušenje, kremast, sočan, topi se na jeziku. K tome je bilo pasti od crnih i zelenih maslina, namaza s inćunima, nekoliko francuskih pašteta od kojih se meni najviše svidila pačja. Bila je fina salata s kuskusom, rajčicama, grožđicama, lukom.



Sve u svemu jako fino. Kada je ponestalo vina, odosmo i po pivo, tursku kolu i pecivo, sve naravno u Turčina prekoputa. Na slici je Marie s "aureolom" iz turske pekarnice. Bilo je zabavno. Nakon ovakve feštice sam bez problema spavao!

Moj naklon.
C. kr. asistent Corich

Sleepless in Vienna

Blagorodne moje prijateljice, moj naklon, blagorodni prijatelji, najsrdačniji pozdrav!

Prošlih me dana mučila nesanica. Legao bih u krevet i vrtio se i vrtio, vrtile se stvari po mojoj glavi. Kada kartuzijanci imaju kandidate test za to jesu li za red ili ne jest jedu li redovito i spavaju li dobro. Ako ne, znači da taj način života nije za njih. Shodno tome sam svoju nesanicu shvatio kao signal moga tijela. Radim dosta, stalno sam u pokretu. U blizini arhiva postoji samo jedan kiosk u kojem se prodaje kebab i malo dalje prodavaonica Störcka, nešto kao naš Pan Pek, no nažalost bez pizze, ali sa slasnim sendvičima. No problem je onda što tek navečer kada se vratim doma mogu jesti nešto toplo, kuhano, domaće. I zapravo sam promijenio ritam. K tome je i čitava sredina nova, novi ljudi, novi prostori, tako da sam se očito malo preforsirao i umorio.
Dobro mi je došlo što je ovog petka austrijski nacionalni praznik. Podsjetnik je to na 26. listopada 1955. kada su se savezničke trupe povukle iz Austrije vraćajući joj suverenitet pod uvjetom da mora ostati neutralna. Danas se to pitanje neutralnosti stavlja pod veliki znak upitnika u Austriji. No meni će taj dan dobro doći kao odmor.
Inače u neoromaničkoj crkvi na Mexicoplatzu u drugom bečkom kotaru ovog se produženog vikenda događa seminar vlč. Zlatka Sudca.
Sinoć smo Sinan i ja bili gosti kod Marie, jer joj je prijatelj iz Francuske donio hrpu hrane. Fino smo se družili. Bit će i fotki kada ih skinem s fotića!

Uz izraz najizvrsnijeg, ali razdraganog strahopoštovanja, moj naklon,
c. kr. asistent Franz Corich

ponedjeljak, 22.10.2007.

Fini mini vikend

Blagorodne moje prijateljice, moj naklon, blagorodni prijatelji, najsrdačniji pozdrav!

Ovaj vikend mi je bio vrlo zanimljiv. Započeo je književnom večeri u Cetru gradišćanskih Hrvata gdje je gostovao Miro Gavran, naš najproduktivniji i najprevođeniji pisac. Od njegove biblijske trilogije pročitao sam dva romana: Juditu i Ivana Krstitelja. I moram priznati da me način pisanja i fina psihologizacija likova u romanima zadivljuje. I upravo tu u Beču sam imao priliku doživjeti ga uživo i čak se fotografirati s njim.
Čuo sam da je treći dio biblijske trilogije Poncije Pilat. Sam po sebi vrlo intrigantan lik. Ako je od Judite, tako teške teme koja označava početak hrvatske književnosti, uspio napraviti roman s tako neočekivanim krajem i jakom emocijom, mogu misliti što se tek dogodilo kod Pilata koji je sam po sebi već dovoljno intrigantan, a ima i jedan ženski lik koji u čitavoj priči ima važnu ulogu: Pilatovu ženu. U Evanđelju po Mateju se spominje kako je ona noć prije nego je Krist došao do Pilata mnogo propatila u snu zbog toga Pravednika. Inače i Judita u Juditi i Saloma u Krstitelju jaki su i neočekivano zanimljivo psihologizirani likovi. Već su izdana dva njemačka prijevoda Gavranove proze: Der Engel von Omorina i Judit. U pripremi je prijevod Krstitelja.
Fascinirala me Gavranova spontanost, lakoća baratanja književnim formama, načitanost, osoba je koja zrači kompetentnošću ali i kreativnim nabojem. Na književnoj sam večeri susreo i gospođu Mariju Miličević, kod koje sam bio gost za vrijeme gostovanja ansambla Glas u Beču, u gostima kod hrvatskog akademskog zbora u Beču.



Dan nakon bila je izvedba njegove Nore danas, no nisam mogao ići jer sam htio otići na koncert našega Maria Perestegija, za kojeg je stara Talijanka mislila da je Talijan pa je lijepo sviranje nagradila najljepšim superlativima. Nahvalila ga je i nakon što je doznala da je mađarskog porijekla i da živi u Hrvatskoj, u Zagrebu. Mario mi je na pivici poslije koncerta rekao da razmišlja o tome da možda ode pogledati gdje je taj Pereszteg u Mađarskoj. Inače svidila mi se Odakova Passacaglia i norveška suita koju je svirao.
Pred koji dan sam dobio od Dr. Mirnika poziv da dođem na misu u sv. Katarini u čast Blaženog Karla Austrijskog, što mi je pred koji dan bila popuna nepoznanica, nisam znao ni o kojem se Karlu radi niti išta podrobnije. Na izlasku iz crkve sv. Petra u kojoj je Mario imao koncert bio je portret zadnjeg austrijskog cara Karla, koji je naslijedio Franju Josipa I. 1916. Isprva sam pomislio, što slika jednog cara ima raditi u crkvi, no nisam znao da je on u međuvremenu proglašen blaženim! Prije svake odluke se molio. I vodio navodno uzoran kršćanski život. Njegova obitelj je protjerana, izgubila svo imanje. Protjeran i zaboravljen. Vrlo kristoliko. U molitvi njemu se kao obrazloženje navodi da je tešku dužnost i teške izazove shvatio kao Zadatak koji mu je Bog dao, molitvom se moli za zagovor da u ljudski bezizlaznim situacijama ne bismo postali malodušni, već s povjerenjem kročili Kristovim putem.
Danas sam se kasnije ustao, kuhao ručak i ručao u društvu svoga cimera Sinana. Nisam još danas bio na misi pa eto idem sada na večernju u hrvatsku katoličku misiju. Pomolit će se i bl. Karlu da se pobrine za moj doktorat koji ima veze i s njegovom obitelji. A nakon mise do Ivana Gojmerca. I vikend je već gotov. A bio je fin.

Uz izraz najizvrsnijeg, ali razdraganog strahopoštovanja, moj naklon,
c. kr. asistent Franz Corich

četvrtak, 18.10.2007.

Luda srijeda

Blagorodne moje prijateljice, moj naklon, blagorodni prijatelji, najsrdačniji pozdrav!

Sadržaj današnje okružnice povezan je uz normalni život. Nekako mi se sve ustalilo. Stalno sam okružen njemačkim pa mi se dogodilo i da se uhvatim da počinjem razmišljati na njemačkom. Trebalo mi je vremena da se naviknem na novi, brži tempo života nego je to u Zagrebu. Nekako sam si umislio da to ima veze i s time da tu koristim podzemnu željeznicu. Čuo sam negdje teoriju da različiti dijelovi naše konstitucije putuju različitom brzinom. Moram priznati da se osjećam nekako zbunjeno kada koristim podzemnu. Kao da nisam skroz tu. Okruženost stranim jezikom je također naporno, ipak je potrebno stalno biti koncentriran. Događa mi se stalni, kronični umor.
Redovito idem u arhiv, i čak i nalazim neke stvari koje će mi biti od koristi. Divno je vidjeti da su se velike face kao što su Ferstel, Schmidt, Riegl i Dvořák bavili našim spomenicima.
Odnosi s cimerom su dobri. Širimo europsko- maloazijsko jedinstvo!

Jučer mi je dan bio vrlo turistički. Naš (zboro)vođa i orguljaš Mario je trebao ovu srijedu imati koncert u crkvi sv. Petra u centru grada. Koncert je trebao biti u 3 popodne. S obzirom da sam morao do Službe za akademsku razmjenu odlučio sam vrijeme nakon iskoristiti u jednom drugom arhivu u gradu.
No luuda srijeda mi nije dala da se pošteno latim posla. Skužio sam u izlogu jedne knjižare knjigu Priručnik o heraldici na popustu. Nisam mogao odoljeti.
Odoh do arhiva, no u arhivu ništa nije bilo od stvari koje ja tražim. Tako sam malo prije podne opet bio slobodan kao ptica. I imao još tri sata do koncerta. Bilo mi je glupo ići na drugi kraj grada do arhiva, jer bih efektivno mogao raditi samo do 2. I odlučih se na turističku turu po gradu.
Odoh na Naschmarkt, ogromnu tržnicu na otvorenom na kojem se nađe namirnica iz svih dijeliva svijeta, što sirovih što pripremljenih u zalogajnicama/restorančićima. Blizu Naschmarkta nalazi se i jedna posebna trgovina: trgovina s kuharicama iz svih dijelova svijeta na njemačkom ili engleskom, k tome dnevno služe i nešto za degustaciju, u istom prostoru mirišu svježe pripremljena jela. Cijene su malo nabrijane, no ja sam se nabrijao na otkrivanje srednjoistočnih recepata. Pa se do kraja boravka tu možda i odlučim za neku kuharicu iz te regije.
Prošetah zatim do trgovine u Mariahilfer Straße koja se zove Südwind i prodaje isključivo worldmusic, zajedno s pripadajućim knjigama, čajevima i dodatnom opremom. Preslušao sam neke CD-ove. Neke i kupio. Htio sam vidjeti što imaju od hrvatskog etna: kad tamo samo neke tamburaše. Zatim sam odavno htio kupiti tipično arapsku glazbu sa ženskim vokalom i nađoh CD legendarne Fairuz. Treći cilj mi je bio preslušati što se događa na bečkoj worldmusic sceni. Divno zvuči Dobrek Biz. Kupio sam i CD grupe Hotel Palindrone, rade lude plesne obrade alpskih i inih krajeva.
Nakon toga odoh pojesti nešto u stilu srednjeg istoka: curry s janjetinom, rižom i salatom. Mmm. I izgubim ja tako pojam o vremenu, guštajući.
Pogledah na sat- već zakasnio na koncert. 15:06!
Jurim do sv. Petra. Dođem tamo do 15:20. Odslušam koncert do 15:30. Kad tamo nije Mario nego neka djevojka. Pošaljem Mariu poruku, da gdje je. A on mi nevino kaže da mi je poslao mail i SMS na hrvatski mobitel da je koncert odgođen za subotu.
I tako je bilo pola 4, a ja još u gradu. Ništa taj dan napravio. Morao sam izgubiti vrijeme do 7 jer je tada počinjala Taizé molitva u crkvi sv. Ruprechta.
Odoh do riznice Njemačkog reda (sjećate se onog sna o branburškim vitezovima?) da bih doznao nešto više o redu i njihovim podružnicama na području današnjeg Kaliningrada. Doznah da je postojao podred njemačkog reda s crvenim križem na prsima, zvali su ih Marianer. No nisu bili poznati kao branburški. Moram do Kaliningrada, prije ili kasnije.
Prošetah još po gradu, otkrih Meinl am Graben (trgovina živežnim namirnicama iz cijeloga svijeta, nema što nema, čak i hrvatski ajvar, no nisam skužio neke druge naše proizvode, no dobiješ dojam da ljudi tu žive u nevjerojatnom obilju) i dominikansku crkvu. I tako je brzo došlo vrijeme molitve u sv. Ruprechtu. Odmah sam se ponudio da pomognem pri uređivanju prostora. Dobih i pročitati nešto, ni više ni manje nego Evanđelje! Nakon molitve skužim da je molitvi prisustvovao jedan od mojih susjeda. Ottavio iz Novarre u Piemontu.
Guštao sam navečer u novoj glazbi, u novoj knjizi. Ipak neobičan dan.
Dan nakon sam se u arhivu ubio od posla. No sve je 5.

Uz izraz najizvrsnijeg ali razdraganog strahopoštovanja, moj naklon,
c. kr. asistent Franz Corich

četvrtak, 11.10.2007.

Bajram Mubarek Olsun!

Blagorodne moje prijateljice, moj naklon, blagorodni prijatelji, najsrdačniji pozdrav!

Cimera sam dobio prije dva dana. Njegovo mi je ponašanje bilo prilično čudno. Kada je došao u stan, brzo je išao u sobu na spavanje jer je bio umoran, što je razumljivo nakon puta. Kada sam ujutro krenuo u arhiv on je još spavao, kao i kada sam se popdne vratio iz arhiva, opet je bilo sve mirno, a vrata sobe zatvorena. Prvo sam pomislio da je čovjek možda izišao vani. Za svaki sam slučaj provirio iz nadsvjetla u kuhinji u sobu i vidjeh ga još u krevetu. OK, putovanje avionom iz Turske može biti naporno, ali ne toliko da spavaš skoro 24 sata!
U čemu je kvaka, zapitah se. A onda mi zazvoni u glavi da to ima veze možda s ramazanom. Odoh na Google pogledati kada je ove godine ramazan i skužim da je upravo ovog petka ramazanski Bajram. Zapravo je kompletno izmijenio ritam dana i noći. Noću je aktivan i jede, a danju spava. No barem čudno ponašanje sada ima objašnjenje.
Dobro sam potkovan u poznavanju nekih temeljnih pitanja u Islamu, što je malo pospješilo komunikaciju. Već sam mogao biti i veleposlanik svoje zemlje: upoznah ga sa zastavom, s kartom Lijepe naše te glagoljicom. Već smo imali prilike razgovarati i o kršćanstvu i razlikama između pravoslavlja, katoličanstva i protestantizma.

Inače, Sinan ne zna kuhati a meni to dobro ide, no ne bi bilo fer da isključivo ja kupujem hranu. Pa mi se čini da će to obojici biti dobra simbioza.
Imali smo malo problema u komunikaciji jer međusobno razgovaramo engleski, pa se dogodi da ne znamo neku riječ. No pokazalo se da u mnogočemu barem što se tiče terminologije vezane za hranu, pomaže korištenje turskih riječi odnosno riječi u hrvatskom koje su došle iz turskoga.
Dao sam mu kušati Cocktu. I htio sam objasniti da u njoj ima i ekstrakta šipka, no nisam se sjetio odmah engleske riječi, pa sam upotrijebio riječ nar, jer sam znao da dolazi iz turskog. Na što je on rekao da mu okus vuče na jednu drugu biljku, ali da ne zna kako se kaže na engleskom. Nadao se da ću ja skužiti turski izraz, što se i dogodilo: vuklo ga je na nane, odnosno mentu iliti po domaću na nanu. ;)
Moram priznati da sam prije znao neke riječi koje dolaze iz turskoga (sat, boja, jastuk, sarma, nar), no otkrivam i neke nove (šećer, nana, čorba (na vrećici instant juhe od gljiva je stajalo nešto što bi se čitalo čorba)).
Sve u svemu, sutra bi Sino moro u džamiju i jesti slatko da se nagradi za post u Ramazanu. Eto toliko, i dragi moji blagorodni prijatelji i prijateljice mogu Vam za sada poručiti samo jedno: Bajram Mubarek Olsun!
Moj naklon, c. kr. asistent Franz Corich

utorak, 09.10.2007.

Kavana Landtmann pored Burgtheatra

Blagorodne moje prijateljice, moj naklon, blagorodni prijatelji, najsrdačniji pozdrav!
Večera s francuskim sirevima bila je fina. Na ponudi je bilo 5 vrsta sireva: camambert, roquefort, svježi u pepelu i još dva koja nisam identificirao i fina salata iz Nice.
Nisam mogao donijeti ništa tipično hrvatsko, pa je poslužila Cockta, piće naše mladosti iz susjedne nam dežele, koje se mak bez problema može naći u Billi. Pokušat ću naći neki Balkan-ili Yugo-shop gdje bih mogao naći zalihe za ovakve prigode. Fino smo ćakulali, malo se bolje upoznali. Bio je tu Čeh Ludek iz Moravske, Nijemice Steffi i Ina, Austrijanac Gerhard i Francuskinja Marie. Vrlo srednjoeuropski, u skladu s najboljom austrougarskom tradicijom.
Danas sam imao vremena sortirati svoje knjige i skripte i logično ih razdijeliti kako bi mi bile pri ruci i korisne pri radu. Danas sam dobio cimera. Micek se zove Sinan, ima 20 godina, iz Istanbula je i studira elektrotehniku. Uputio sam ga odmah u važnost čuvanja ključa. ;))
Danas sam imao prigodu i prvi put biti u jednoj finoj bečkoj kavani, kavani Landtmann pored Burgtheatra. Moj suputnik u busu za Beč bio je Ivan Gojmerac, pokazalo se sin moga profesora s germanistike. U razgovoru se pokazalo da imamo mnogo zajedničkih tema. Odlučili smo nastaviti komunikaciju. I bilo je vrlo zanimljivo u finom ambijentu kavane, uz kesten pire i srneći hrbat te fine čajeve razgovarali smo o mnogočemu: političkoj situaciji u Austriji i Hrvatskoj, sličnostima i razlikama jednog i drugog društva, umjetnosti, religiji. Na povratku prema stanici podzemne ispred Hofburga smo kao slučajni prolaznici nazočili možda povijesnom skupu potpore azilantima u Austriji.

Moj naklon, c. kr. asistent Franz Corich

ponedjeljak, 08.10.2007.

Kako sam upoznao susjede

Blagorodne moje prijateljice, moj naklon, blagorodni prijatelji, najsrdačniji pozdrav!

U današnjoj ću vam okružnici prispodobiti kako sam upoznao svoje prve susjede!
Ivanka i Toman su trebali doći do mene u petak popodne, no došli su u subotu ujutro. Tada su već počele izvanredne oklonosti ludog vikenda.
Izišao sam na ulicu u subotu ujutro, a kad tamo okretište Borongaj sa svojom tržnicom uživo i to na stotine metara dugo. K tome još austrijska narodna glazba (kao Slovenci, ali na njemačkom), licitari, slastičari, zalogajnice, pivnice, vinarije i slično. Očito je bio dan kvarta ili ono što tu zovu jesenskom proslavom, zahvalom za plodove. Zbog takvog stanja stvari na glavnoj ulici kvarta morali smo se dovijati kako doci najblize domu kako bi mogli prenijeti moje knjige i skripte.
Ostatak dana sam proveo u gradu i naposlijetku u svojoj sobici u kojoj sam se počeo osjećati kao doma. I ležim ja tako u krevetu i gledam film na TV-u. I nekakav nemir me uhvati prije sna. I spoznam da mi je ovaj tjedan bio intenzivan. Sve oko mene je novo, iako imam olakotnu okolnost da poznajem jezik. Bio sam bitku sa smještanjem, kupovinom bitnih stvari za kuhinju te pokušajem da nešto i napravim za ono zašto sam tu. I pomislim si kako li je tek gadno nekome tko je u tuđini, nema nikoga svoga oko sebe, a nema ni mjesto gdje bi spavao. Pa se zahvalih Bogu na darežljivosti.
I tako osvane divno nedjeljno jutro. Sunce sja, probudih se malo kasnije nego inače, probudio me zvuk zvona s obližnje crkve. I doručkujem tako ja, pregledam mail (nitko mi nije pisao), prosurfam malo netom želeći doznati koju informaciju više vezano uz Gradišćanske Hrvate i sjetih se da nemam kruha za ručak. Ostavio laptop upaljen, ostavio TV upaljen. Skoknut ću ja lagano i brzo do Turčina na uglu i kupiti friški kruh. Zatvorih i balkonska vrata, da ne bi netko ušao. Iziđem ja tako iz sobe, zalupim protuprovalna vrata i onda se sjetim da mi je ključ koji otvara i vrata zgrade, i vrata stana i vrata sobe ostao u bravi sobnih vrata. Cimera još nema, a zatvorih i balkonska vrata!
Kada sam to skužio, smračilo mi se. Nije mi više bilo niti do kruha niti do Turčina. Mrak na oči!
I što sada? Zvati službu za otvaranje vrata? Čistačice koje imaju ključ dolaze tek za 24 h. A izišao vani u robi u kojoj sam išao po kući. Nisam se još bio niti otuširao, jer sam to namjeravao kasnije napraviti. Skuhati ručak, i svečano se obući za misu ređenja đakona.

Divno! Čitavi plan propade! A ja se sjetih kako sam se noć prije zahvaljivao Bogu na tome da imam svoj kutak u tuđini. I već sam si motao po glavi da zamolim nekoga u Katoličkoj misiji, nekoga od Hrvata, rođaka jednog našeg koji se tog dana redi... Ili da odem u hostel, no nemam ni putovnicu sa sobom. Srećom nisam izišao u natikačama i ponesoh novaca a i kartu za javni prijevoz.

Iskoristih trenutak kada je netko izlazio iz zgrade kako bih ušao. I dođoh do svoga kata. No što sada? Prolazilo je nekoliko ljudi tuda. Iziđe i tako moja prva susjeda. I ispripovjedim joj što se dogodilo. I reče mi ona da se to zna događati i češće. I predloži mi da, ako ništa drugo prespavam u stanu u kojem živi ona sa svojom cimericom Japankom. Sjeti se da Francuskinja Marie koja živi na drugom katu ima vreću za spavanje. I tako sam na kraju noć proveo na kuhinjskom podu stana do. No prijem je bio jako samaritanski i topao.

Ovoj priči još nije došao kraj, ludi dan je morao imati još jednu kulminaciju. Nakon ručkića koji je dobra susjeda pripremila odoh ja na misu ređenja đakona. Požurio sam se da dođem na vrijeme u 15 h u župu sv. Marije u 17. Bezirku, da bih shvatio da sam pogrešno shvatio mjesto događanja i morao sam se vratiti do katedrale, kuda sam prošao da bih otišao do sv. Marije. Naravno da sam zakasnio i naravno da sam došao u robi u kojoj sam bio izišao po svježi kruh, a ne u finom odijelu.

Vratih se tako doma. Pričekah da netko iziđe iz zgrade kako bih ušao. I sada: kako do susjedine sobe. Dogovor je bio da će ako njih ne bude doma biti potrebno samo pozvoniti na vrata sobe do, iziđi na njihov i balkon, a da će ona ostaviti svoja balkonska vrata otvorena kako bih mogao izići tamo. Ne bojte se, nisam morao preskakati s balkon na balkon, jer je balkon jedan jedini, dugački, za sve sobe. No morao sam proći kroz treću sobu.

Francuskinja Marie pozvala nas je kod sebe večeras na francuski sir, jer joj ga je prijatelj donio iz Francuske, a ne može ga sama pojesti.

Nadam se da sam svoj obol čudnovatim zgodama ovime dao.
Moj ponizni naklon, c. kr. asistent Franz Corich

petak, 05.10.2007.

Wien - 11 Simmering

Blagorodne moje prijateljice, moj naklon, blagorodni prijatelji, najsrdačniji pozdrav!

Proteklo je evo već pet radnih dana otkako sam se doselio u carski i kraljevski glavni grad i prijestolnicu. Kako to gordo zvuči, no zapravo sam se doselio na zadnju stanicu podzemne željeznice U3, Simmering! Zamislite Aveniju Dubrava ili Savsku cestu, s tim da ta cesta vodi prema centralnom groblju pa je usporedba s Dubravom primjerenija.

S obzirom na to kako ovdje pričaju njemački - na momente se uhvatim da se pitam di sam ja to i zar sam ja uistinu tu- sličnost s Dubravom i tamošnjim stanovništvom mi se čini još primjerenija. Šarolikosti balkanskog šarma pridonose braća Srbi i Turci. Što je i dobro, jer sam recimo neki dan s guštom smazao jako dobar burek.
Duž ulice se nižu dućani tipa naših „sve po 10 kn“ u kojima se vidi sve ono što se kod nas kupuje na placu. Vidi se da je taj dio grada nekoć bio predgrađe, ali da ga širenje grada polako pretvara u urbanizirani postmoderni satelitski gradić. Moja gradska općina nosi broj 11. Jedanaesti Bezirk. Za sjeverniji drugi (Landstraße) Bečani su već odavno tamo odredili sjevernu granicu Balkana. Dakle na Balkanu sam i dalje. A ako vi iznad Save mislite da niste, varate se!

Nalazim se u fensi šmensi studentskom domu gdje mi uistinu ništa ne nedostaje. Dapače, imam sve pogodnosti suvremenog života (telefon, internet, Tv, radio). Prvih sam se dana usredotočio na smještanje i udomaćivanje u studentskom domu. Potrošio sam brdo novaca na nabavku osnovnih kuhinjskih potrošnih stvari i hrane. Hrana je tu nevjerojatno skupa ako je bolja i friškija.
Smještaj je fin. Imam svoju sobu. Cimera još nemam. Što mi je malo i bezveze. No vjerojatno će doći sljedećeg tjedna i bit će Turčin, reče mi teta čistačica. Priupitah je nekoliko stvari na finom njemačkom dok na inventarnoj listi nije iščitala moje ime i prezime, pa me na lijepom slavonskom hrvatskom s laganim njemačkim naglaskom uputila u pojedinosti domskog života.

Pan pek se ovdje zove Anker, a Konzum Spar.
Krenuh i u arhiv, no vrlo sam malo našao u inventarima od onoga što me zanima.

Toliko za sada iz prijestolnice. Moj naklon,
C. kr. asistent Franz Corich

	listopad, 2007					>
P	U	S	Č	P	S	N
1	2	3	4	5	6	7
8	9	10	11	12	13	14
15	16	17	18	19	20	21
22	23	24	25	26	27	28
29	30	31

Studeni 2011 (1)
Listopad 2011 (6)
Siječanj 2008 (1)
Prosinac 2007 (3)
Studeni 2007 (3)
Listopad 2007 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv