Crveni Beč

ponedjeljak, 08.10.2007.

Kako sam upoznao susjede

Blagorodne moje prijateljice, moj naklon, blagorodni prijatelji, najsrdačniji pozdrav!

U današnjoj ću vam okružnici prispodobiti kako sam upoznao svoje prve susjede!
Ivanka i Toman su trebali doći do mene u petak popodne, no došli su u subotu ujutro. Tada su već počele izvanredne oklonosti ludog vikenda.
Izišao sam na ulicu u subotu ujutro, a kad tamo okretište Borongaj sa svojom tržnicom uživo i to na stotine metara dugo. K tome još austrijska narodna glazba (kao Slovenci, ali na njemačkom), licitari, slastičari, zalogajnice, pivnice, vinarije i slično. Očito je bio dan kvarta ili ono što tu zovu jesenskom proslavom, zahvalom za plodove. Zbog takvog stanja stvari na glavnoj ulici kvarta morali smo se dovijati kako doci najblize domu kako bi mogli prenijeti moje knjige i skripte.
Ostatak dana sam proveo u gradu i naposlijetku u svojoj sobici u kojoj sam se počeo osjećati kao doma. I ležim ja tako u krevetu i gledam film na TV-u. I nekakav nemir me uhvati prije sna. I spoznam da mi je ovaj tjedan bio intenzivan. Sve oko mene je novo, iako imam olakotnu okolnost da poznajem jezik. Bio sam bitku sa smještanjem, kupovinom bitnih stvari za kuhinju te pokušajem da nešto i napravim za ono zašto sam tu. I pomislim si kako li je tek gadno nekome tko je u tuđini, nema nikoga svoga oko sebe, a nema ni mjesto gdje bi spavao. Pa se zahvalih Bogu na darežljivosti.
I tako osvane divno nedjeljno jutro. Sunce sja, probudih se malo kasnije nego inače, probudio me zvuk zvona s obližnje crkve. I doručkujem tako ja, pregledam mail (nitko mi nije pisao), prosurfam malo netom želeći doznati koju informaciju više vezano uz Gradišćanske Hrvate i sjetih se da nemam kruha za ručak. Ostavio laptop upaljen, ostavio TV upaljen. Skoknut ću ja lagano i brzo do Turčina na uglu i kupiti friški kruh. Zatvorih i balkonska vrata, da ne bi netko ušao. Iziđem ja tako iz sobe, zalupim protuprovalna vrata i onda se sjetim da mi je ključ koji otvara i vrata zgrade, i vrata stana i vrata sobe ostao u bravi sobnih vrata. Cimera još nema, a zatvorih i balkonska vrata!
Kada sam to skužio, smračilo mi se. Nije mi više bilo niti do kruha niti do Turčina. Mrak na oči!
I što sada? Zvati službu za otvaranje vrata? Čistačice koje imaju ključ dolaze tek za 24 h. A izišao vani u robi u kojoj sam išao po kući. Nisam se još bio niti otuširao, jer sam to namjeravao kasnije napraviti. Skuhati ručak, i svečano se obući za misu ređenja đakona.

Divno! Čitavi plan propade! A ja se sjetih kako sam se noć prije zahvaljivao Bogu na tome da imam svoj kutak u tuđini. I već sam si motao po glavi da zamolim nekoga u Katoličkoj misiji, nekoga od Hrvata, rođaka jednog našeg koji se tog dana redi... Ili da odem u hostel, no nemam ni putovnicu sa sobom. Srećom nisam izišao u natikačama i ponesoh novaca a i kartu za javni prijevoz.

Iskoristih trenutak kada je netko izlazio iz zgrade kako bih ušao. I dođoh do svoga kata. No što sada? Prolazilo je nekoliko ljudi tuda. Iziđe i tako moja prva susjeda. I ispripovjedim joj što se dogodilo. I reče mi ona da se to zna događati i češće. I predloži mi da, ako ništa drugo prespavam u stanu u kojem živi ona sa svojom cimericom Japankom. Sjeti se da Francuskinja Marie koja živi na drugom katu ima vreću za spavanje. I tako sam na kraju noć proveo na kuhinjskom podu stana do. No prijem je bio jako samaritanski i topao.

Ovoj priči još nije došao kraj, ludi dan je morao imati još jednu kulminaciju. Nakon ručkića koji je dobra susjeda pripremila odoh ja na misu ređenja đakona. Požurio sam se da dođem na vrijeme u 15 h u župu sv. Marije u 17. Bezirku, da bih shvatio da sam pogrešno shvatio mjesto događanja i morao sam se vratiti do katedrale, kuda sam prošao da bih otišao do sv. Marije. Naravno da sam zakasnio i naravno da sam došao u robi u kojoj sam bio izišao po svježi kruh, a ne u finom odijelu.

Vratih se tako doma. Pričekah da netko iziđe iz zgrade kako bih ušao. I sada: kako do susjedine sobe. Dogovor je bio da će ako njih ne bude doma biti potrebno samo pozvoniti na vrata sobe do, iziđi na njihov i balkon, a da će ona ostaviti svoja balkonska vrata otvorena kako bih mogao izići tamo. Ne bojte se, nisam morao preskakati s balkon na balkon, jer je balkon jedan jedini, dugački, za sve sobe. No morao sam proći kroz treću sobu.

Francuskinja Marie pozvala nas je kod sebe večeras na francuski sir, jer joj ga je prijatelj donio iz Francuske, a ne može ga sama pojesti.

Nadam se da sam svoj obol čudnovatim zgodama ovime dao.
Moj ponizni naklon, c. kr. asistent Franz Corich

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv