Crveni Beč

utorak, 13.11.2007.

Bonkulovićev vikend

Blagorodne moje prijateljice, moj naklon, blagorodni prijatelji, najsrdačniji pozdrav!

Moj boravak u Hrvatskoj ostao je u sjećanju s podvojenim osjećajima. Susreo sam ponovno mnoge drage ljude i imao uspješno predavanje na Tečaju za pripremu polaganje državnog ispita, no šokirala me krađa novca te je bolno bilo vađenje zuba i zacijeljenje rane u ustima.
U Beč sam se vratio u petak i odlučio stati malo na loptu, usporiti ritam. Sada je lakše, okruženje postaje manje nepoznato. No u petak sam još uvijek imao nesanicu, pa sam u subotu kasno ustao. Steffi me pozvala na bavarski doručak s bijelim kobasicama, slanim perecima, slatkim senfom i pivom. A društvo za doručkom je bilo međunarodno. Bavarci Steffi i Felix, Talijani Emmanuel i Ottavio, Španjolac Raúl, Brazilac Felipe, Japanka Yasiko, Francuz Antoine i jedan Hrvat.

Za hrvatsko-turskom večerom Steffi je bila blažena mežu muškarcima Raúlom, Ottaviom, Emmanuelom, Ludwigom, Sinanom i Frankom. Bila je pozvana i Marie, no nije mogla doći jer je radila. No ostavio sam za nju finu porciju kako bi probala kakvog je okusa Hrvatska. Naš kat postaje velika obitelj koja sve dijeli. Za večeru je bio livanjski sir, slavonski kulen, francuska salata na način moje mame Marije, crne (turske- nisam mogao nositi iz Hrvatske) masline, te fini naš pelješki plavac. Emmanuel je napravio i omlet sa špinatom i graškom. Sinan je donio izvrsnu baklavu s pistacijom, koja nije bila preslatka. Ponio sam i Bajaderu. Za desert je bila i prezentacija o Hrvatskoj koju sam napravio, jer sam shvatio da većina tu nema pojma ni di smo niti imaju ikakve asocijacije vezane uz Hrvatsku.
U nedjelju sam se kasno probudio, pa sam odlučio otići na večernju misu. Za ručak je bio teleći perkelt. Na večernjoj misi u Hrvatskoj katoličkoj misiji sreo sam Krešu, docimera iz studentskih dana na Šari, pa smo otišli na čaj u Starbucks. Vrativši se doma produžio sam odmah na talijansko Martinje koje je pripremao Ottavio s talijanskim prijateljima, pa je pozvao i prijatelje s kata. Jela se pašta al dente s češnjakom i čilijem, pilo crno vino. Za desert je bio kuglof natopljen limoncinom te kasnije navodno i kesteni, no ja sam ranije otišao jer sam bio umoran. Moje čekanje sna se smanjilo na sat i pol!
Ponedjeljak je bio radan. U Austriji je zabranjeno dati kopirati knjigu u fotokopirnici, pa to možeš napraviti, ako ju sam kopiraš. Što je jako bezobrazno, jer ti naplate uslugu koju si sam obavio. Tako da sam sat i pol proveo za strojom za kopiranje.
Knjižnice znaju imati tako komplicirana radna vremena da si stvarno moraš zapisivati od kada do kada što radi. Umjesto da olakšavaju, otežavaju ti rad. Trčanje je to na 1000 m s preponama. No idemo dalje (nema veze s izbornim parolama).

Moj naklon, damama rukoljub uz izraz najizvrsnijeg poštovanja,
c. kr. asistent Franz Corich

P. S. Ovu okružnicu vam opet saljem u pola četiri ujutro, bio sam zaspao, no probudilo me kad je nesto klapnulo. Vjerojato cimer. Grozno je kada živite s nekim tko ima tako drukčiji ritam, a ja sam očito jako osjetljiv jer dugo već živim sam. Jako me nervira to sa spavanjem, jer ne mogu biti produktivan. Čak razmišljam da tražim novi smještaj.

13.11.2007. u 03:37 • 1 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 05.11.2007.

Quo vadis, Croatia?

Okružnica iz Agrama, glavnog grada Trojedne Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije Anno Domini MMVII

Bio sam vrlo razdragan kada sam izišavši iz autobusa ponovno bio u Zagrebu. Otkrio sam da je ponovno otvorena tramvajska linij br. 5 prema Kvatriću. Guštao u svome krevetcu. Otišao na izložbu sutradan i na ručak s Marijanom u grad. No prije toga sam otišao podići novce na bankomat Zagrebačke banke u Ilici kod Mesničke. Nakon ručka otišao do Maksimira na čaj. U nedjelju sam dulje spavao, otišao na misu u pola 12, na kavicu nakon mise, kuhao i pojeo ručak i našao se u gradu s Majom, Marijanom i Jerkom. Bili smo u finom ambijentu restorana hotela Palace. Ispratili smo Maju na vlak za Jasenovac. Jerko i ja smo se oprostili od Marijane i pošli na večericu. Pođoh na bankomat uzeti novce, kad mi bankomat kaže da nemam dovoljno novca na računu. Što je bilo smiješno jer sam dan prije bio u minusu, no s novom plaćom bih uskoro bio u plusu i to je ok. No nešto duboko nije štimalo, novi iznos je bio 200 kuna manji od maksimalnog prekoračenja. Da mi je netko rekao da će mi se obo dogoditi u Zagrebu, mislio bih da je lud. No žrtva sam groznog događaja.

Sve mi je presjelo i odmah odoh doma, ulogiram se na E-Zabu i shvatim da se radi o zloporabi. S moga je računa, prema izvatku, zajedno sa 6 naknada za isplatu u inozemstvu podignuto 6504,60 kn. Vidljivo je da je novac podizan u Italiji (Banca popolare di Milano, Banca popolare Etruria, CR Parma e Piacenza), što je smiješno jer sam u protekla dva dana bio isključivo u Zagrebu. Kartica nije ukradena, jer je i dalje imam, već se radi o nekoj drugoj vrsti zloporabe koja mi nije shvatljiva. Zadnje podizanje novca prije neobjašnjivih iznosa bilo je u subotu, 3. studenog 2007. na bankomatu poslovnice Zabe u Ilici 38 negdje oko 14:00.

Karticu nisam koristio u Austriji jer se stipendiju isplaćuje na ruke, niti sam kupovao išta preko interneta. Da mi je netko rekao da će mi se obo dogoditi u Zagrebu, mislio bih da je lud.
Krupni kapital sa sobom nosi i krupne malverzacije. Nekom taj iznos možda nije velik, no on iznosi skoro dvije moje plaće. Hvala Bogu da sam bio u Hrvatskoj, to primijetio i prijavio, inače bi papio vuk magarca.
Quo vadis, Croatia?

05.11.2007. u 16:18 • 5 Komentara • Print • #

petak, 02.11.2007.

Svi sveti 2007.

Visokoblagorodne moje prijateljice, visokoblagorodni prijatelji, najsvetiji pozdravi!

Moj dan je počeo vrlo blagoslovljeno, otišavši u krevet sinoć, brzo sam zaspao i usnio čudan san da sam sam upao na molitvu kod nekih redovnika u bijelome od kojih su neki imali lica braće iz Taizéa. Jedan od njih mi je rekao da su oni iz Lübecka. No mozak čini lude stvari, večer prije sam bio na Taizé molitvi u sv. Ruprechtu s Ottavijom. Zakasnili smo na molitvu. No svejedno ne znam odkud onaj Lübeck u snu!
Zahvaljujem svima koji su mi davali savjete kako ubiti nesanicu! Bogat sam novim tajnama za borbu s neprijateljem. Razlog zašto nisam mogao spavati možda je I to da mi je bilo pretoplo. Sinoć sam skinuo poplun. Jutros sam se probudio oko deset. Ljenčario u krevetu. Otišao po doručak (burek sa špinatom i sirom u Turčina preko puta. Mljac!).
Moja kuhinja je čudno projektirana. Jedino prirodno svjetlo koje u nju dolazi je ono s prozora koji gleda na hodnik. Tako da prolaznici mogu zaviriti što se to kuha tamo unutra (postoje venecijaneri), a k tome se kuhinjski prozor ne može niti otvoriti da bi se kuhinja prozračila.

Pogled iz kuhinje u hodnik ili obrnuto :)

Dok sam kuhao ručak pokucaju mi na prozor Raúl i Steffi i pitaju što kuham. A ja sam baš odlučio napraviti varivo od bijelog kupusa, krumpira, mrkve i poriluka. Raúl je tada rekao da će on upravo raditi pravu španjolsku tortilju i pitao hoću li doći vidjeti kako se to radi. Steffi i ja smo produžili u njegovu kuhinju. Ja sam s vremena na vrijeme odlazio u svoju provjeriti svoje varivo. Tada je Raúl rekao da mu za pola sata dolazi tata. Te nas je pozvao da zajedno s njima jedemo tortilju. Kako sam ja već bio zakuhao priličnu količinu za sebe i svoga cimera, naravno pretjeravši, predložih da imamo i varivo za predjelo. Uto se probudio i moj cimer, pa smo svi zajedno nas pet objedovali španjolsko-hrvatski ručak.

Poslije podne sam otišao na Zentralfriedhof (Središnje gradsko groblje) koje se nalazi samo nekoliko tramvajskih stanica dalje od moga stana.

Crkva sv. Karla Boromejskog

To groblje je idealni secesijski ansambl! Svi oni projekti o velikoj secesijskoj paviljonskoj arhitekturi su tu ostvareni.
Prošetao sam glavnom alejom, provirio u nekoliko ulica bečkog grada mrtvih i zaključio da su mi neki od njegovih stanovnika poznati. Tim više što imaju uz tu glavnu aleju više počasnih grobova. Oni koji će naše glazbenike najviše zanimati su. Schubert, Beethoven, Mozart. Naišao sam i na počasni grob za Rudolfa Eitelbergera.

Eitelbergerov počasni grob

Nekoliko dana ranije doznao sam točne informacije kada su umrli i gdje su pokopani ljudi koji igraju važnu ulogu u području kojim se bavi moj doktorat.
Dvojica od njih su pokopani u današnjoj Češkoj (barun Joseph Alexander von Helfert, dugogodišnji predsjednik Središnjeg povjerenstva za umjetničke i povijesne spomenike, i povjesničar umjetnosti i generalni konzervator Povjerenstva Max Dvořák), a dvojica u Beču (povjesničar umjetnosti i generalni konzervator Povjerenstva Alois Riegl i arhitekt i konzervator Povjerenstva Alois Hauser). Doznao sam da je Riegl na Središnjem groblju, a Hauser na groblju Heiligenstadt. Danas nisam uspio naći i posjetiti te grobove, no svakako to namjeravam učiniti u skoroj budućnosti. Pomolio sam se za njih u divnoj secesijskoj crkvi sv. Karla Boromejskog te nakon toga otišao na misu.

Unutrašnjost župne crkve Rođenja Marijinog Neusimmering poslije večernje mise 1. 11. 2007.

Dragi moji visokoblagorodni prijatelji, sutra ću dan provesti u arhivu i knjižnici, a u 18:00 polazim autobusom za Zagreb na produljeni vikend (do četvrtka), pa se veselim kavicama, pozivima, susretima i hrvatskoj svakodnevici.

Blagoslovljen i miran dan vam želim, moj naklon, c. kr. asistent Franz Corich

Šaljivi aneks IX okružnici. Turska riječ za crno je kara, a znate već da je Fata, odnosno Fatima vrlo uobičajeno muslimansko ime koje se često javlja kao ženski lik u hrvatskim vicevima koji za protagoniste imaju susjede Muju, Hasu i Sulju. Nisam se mogao ne nasmijati kada sam listajući Sinanov tursko-njemački rječnik i saznao da je turska riječ za žohara: karafatma. Do skora!