|
Mislim da su se mnogi od nas tisuće puta našli u situaciji da ih je samo neka nadnaravna sila spasila, odnosno spriječila da nam se neko zlo ne dogodi. Ja, pošto sam od svog rođenja, ne samo od strane svojih roditelja, nego i od dijedova, pradijedova pa i predaka odgajana kao katolik i vjernik, duboko vjerujem da postoji Bog i Isus Krist i da jednostavno, sma sebi ne mogu dopustiti da ne poštujem i da ne štujem njegove zapovijedi. Potječem iz obitelji , kao i iz kraja u kojemu se redovito, tj. svake nedjelje slavi i ide na sv. misu, te mi je još kao maloj, nedjelja oduvijek bila dan za obitelj, prijatelje, meni drage osobe i odmor. Također, razumijem i mogu shvatiti ljude koji ne vjeruju, koji njeguju neke druge vrste vjere i to poštujem. Uvjerena sam da postoji neka nadnaravna sila, odnosno, netko tko upravlja našim životima i dijelima. Za mene je to Bog i njegov sin Isus Krist, za nekoga je to Alah, za nekoga drugoga Buda, opet za nekoga trećeg to je sudbina ili neke viša, odnosno jača sila, ali svi mi iz dana u dan doživljavamo neke neobjašnjive situacije, odnosno situacije koje ne možemo razumski objasniti. Svi smo mi stvorenja kojima uptravlja i koje nadgleda netko „odozgo“. Bez obzira kako se ta naša osoba „odozgo“ zvala i jesmo li joj uopće dali ikakvo ime, nitko od nas nije uspio pobjeći od smrti, nitko nije uspio ugasiti Sunce ili pokušao zapovijediti srcu da na trenutak prestane kucati... Sve se to događa bez našeg pitanja, bez našeg znanja i bez obzira sviđa li nam se to ili ne. Gledajući vjeru razumski, dolazimo do mnogih nedoumica, pitanja koja nas zbunjuju, koja možemo na tisuće različitih načina objasniti i protumačiti, ali svi mi vidimo da se mnoge stvari oko nas događaju bez našeg pitanja i bez obzira sviđa li nam se to ili ne. Vjera je nešto što se samo nerezumski može shvatiti i doživjeti. Moramo ju, prihvatiti kao takvu, bez nekih dubljih preispitivanja i analiziranja ili ju neprihvatiti, odbaciti i stvoriti neko svoje gledište na sva ta događanja oko nas. Za mene je vjera, nešto što mi daje oslonac i sigurnost u bolje sutra. Ona produbljuje i nadahnjuje moj život i na neki način ga osmišljava. Općenito, razmišljanje o vjeri u meni budi neke dobre i lijepe osjećaje koji me tjeraju, da ih dijelim s drugima te da ih učim kako je lijepo činiti dobro, širiti radost, mir i ljubav. Jer kada smo u miru s drugima, kada smo veseli i vedri, ljudi nam rado pristupaju, jednostavno,osjećaju neku sigurnost kada su s nama i imaju povjerenje u nas. Tako se rađa ljubav, tako nastaje sve ono što mnogim ljudima današnjice nedostaje. Mnogi od nas su zalutali za materijalizmom, te tako zaboravili da naša duša, naše srce i naše misli, trebaju svakodnevnu njegu, kao što i naše raspadno tijelo treba kruh svagdanji. Vjeru treba redovito njegovati, kroz nju trebamo rasti i isprepletati njome svaki naš životni potez. Jer, samo ćemo na taj način spoznati smisao života, ništa nam neće biti teško i samo ćemo se tako radovati svakoj minuti života koja slijedi. |
|
Prolazim pored tebe I ti, Prolaziš pored mene Naša se lica Svakodnevno susreću Ali i dalje Ja i ti Jedno u drugome ne pronalazimo sreću Čak je i ulica To primjetila, Ljudi oko nas tužna lica za nama podižu glas... Svi, Osim nas dvoje U nama vide savršen par, Ali uzalud im sve to Kada niti moje A ni srce tvoje ne želi to. Kako za nas Tako i za sve oko nas Dva smo nepoznata lika još i danas... ............................................... |
|
Svi mi želimo svoj život proživjeti što bolje možemo i tako drugima pokazati da vrijedimo. No, tu nastaje problem. Baš kada želimo zablistati nešto nam se ispriječi na put i nikako nam ne dopušta da budemo ono što jesmo, već nas iz nova tjera da se pretvaramo i da glumimo neku osobu kojoj nismo ni nalik. Znamo što bi trebalo činiti i što je ispravno, ali svaki put posrćemo na istim greškama. Tako kad pogriješimo ne želimo ni priznati grešku, a kamo li je ispraviti. Uvijek smo spremni osuđivanju drugih bez osvrtanja i pitanja činim li i ja to isto za što njega ili nju osuđujem? Od mnogih očekujemo ljubav, razumijevanje i potporu u određenim trenutcima, želimo da nas shvaćaju i da nam pomažu kad od njih to tražimo. Očekujemo od drugih da budu dobri prema nama bez obzira jesmo li to zaista zaslužili ili ne? Ali se mnogi rijetko, a neki i nikada se ne zapitaju jesam li doista spreman tu istu ljubav, razumijevanje i potporu nekome drugom dati i gotovo ne uviđamo koliko smo puta odbili pružiti pomoć kad nas je to netko tražio. Mnogi su previše ljubomorni i najradije bi željeli zapaliti sve ono dobro kod drugih, ali da bi to što želiš drugom oteti u tebi ostalo i dalje gorjelo moraš malo razmisliti, jer ćeš shvatiti da uništavanjem dobrote kod drugih činiš zlo najprije sebi, pa tek onda onome čovjeku pored sebe. Zato da bi se bar malo pomakli naprijed, moramo zakoračiti bar jednu stepenicu više, a to znači da ne bi trebali misliti samo na sebe i na svoju dobrobit, već bi se trebali malo češće osvrtati i pitati kako je ovomu čovjeku do mene? Je li on sretan što ima mene za prijatelja i koliko mu zapravo to naše prijateljstvo znači? I ne samo to, moramo konačno početi uviđati najprije svoje dobre i loše osobine, pa tak onda osobine drugih ljudi i nastojati iz svega toga izvući ono najbolje i na taj način već one pomalo i ugasle žigice dobrote rasplamsati u svome srcu i njima osvijetliti i ugrijati sve, a posebno nama drage osobe. |
|
Recite mi, je li ispravno i dozvoljeno kroz šalu vrijeđati druge? I gdje je, uopće povučena ta granica? Znamo li je u datom trenutku povući ili ipak idemo do kraja, bez obzira koliko smo ušli u dubinu? Slušajući malo ljude oko sebe i tako osluškujući i način na koji se šale, došla sam i ja tako, u iskušenje da se našalim ali i toliko puta sam se upitala, nisam li možda malo pretjerala? Došla sam do zaključka, da se mnogi ljudi pokušavaju iza tih nekih svojih neukusnih šala opustiti, te tako pobjeći od onoga čega se najviše boje, a to je da u društvu ne budu osramoćeni, da ih netko ne bi ismijao i sl. Ali kako se obraniti i kako opet, pobjeći od njih? To su najčešće, situacije u kojima se tako nenadano i brzo nađemo, a i koje često, tako brzo znaju i izmaći kontroli. Kada ćemo naći tu granicu dobre šale i hoćemo li je uopće naći? Moramo već jednom shvatiti da se s dijetetom, dijevojkom, diječakom, dijedom ili pak, bakom ne možemo na isti način šaliti, te da moramo dobro pripaziti i razlučiti na koji ćemo način se našaliti, sa svakim od njih, po na osob. Mislim da također, dosta nas ne samo izgovarajući šalu nego i samom mimikom pokreta, jačinom ironije u glasu griješe te tako dobra šala spada na neukusno izrugivanje ili ismjehivanje. Mislim da je uvelike, bitan naš nastup, kao i boja glasa kada nešto izgovaramo. Također mogu zaključiti da su mnogi od nas spremni se šaliti na tuđi račun i sa lakoćom i velikim užitkom to rade, a kada dođe red na njih, da se malo na svoj račun našale, mnogi se suzdržavaju i izbjegavaju to što je više moguće. Mislim da je granica dobre šale na zdravoj razini tek tada kada se šala od strane drugog prihvati na najbolji mogući način, a da je veličina tek tada kada se znaš našaliti na svoj račun. Kao što mnogi naši potezi u životu imaju granice, tako i najsitnija šala mora imati jednu jako dobru dozu granice u sebi. Ovo je bilo moje mišljenje o šalama i načinu na koji se one prezentiraju u društvu, a sada, da bih znala kakvo je razmišljanje tvoje svojim komentarom na ovu moju temu obogati me za jedno iskustvo ili samo iznesi svoje razmišljanje. Bez obzira na što se odlučio/la ja ću biti sretna što ima ljudi koji se ne boje iznijeti i podijeliti svoj razmišljanja sa mnom, čak što više, bit ću počašćena. |
|
Svi se mi na neki način nastojimo suzdržati, biti veseli, vedri i gotovo uvijek nasmijani. Ali ipak ponekad nam se iskrade i po koja suza, ma koliko to mi ne željeli. Mnogi od nas se pribojavaju ispustiti suze pred nekim, zbog straha od ne prihvaćanja. Pitamo se hoće li nas razumjeti ili će to završiti nekom nama ne dragom reakcijom? Želimo svima pokazati da smo hrabri i da nema toga što nas može učiniti manje hrabrima ili što ne bi mogli izdržati. Ipak, kad malo bolje razmislim, mislim da su suze zaista otopljeni led iz duše. Zbog nečijeg lošeg postupka prema nama, kada smo povrijeđeni i tužni, kada izgubimo nama dragu osobu, kada čujemo nešto tužno, kada smo izrazito veseli, kada doživimo nešto lijepo i čak kada pogledamo neku obiteljsku dramu na televiziji, mnogima od nas se iskrade po koja suza. Nastojimo ih što manje drugima pokazivati, ne dopuštamo im da naviru, ali one ipak u određenim trenucima poteku. Pitamo se zašto? Mislim da su one zaista otopljeni led iz duše koji se već odavno grčio u nama i da nam je svima puno lakše kad smo ih pustili da teku, nego kad smo ih zadržavali negdje u dnu naše duše. Kada se isplačemo, gotovo odmah osjećamo neko olakšanje i sav onaj već odavno, nakupljeni led kao da se u suzama otopio i nestao. Puno smo smireniji i staloženiji i napokon, možemo normalno funkcionirati. Kada je naša duša pritisnuta teretom grijeha, mnogim životnim nepravdama, problemima, krivnjama, nesrećama i brigama ona od svega toga postaje tvrda santa leda, te se na taj način pokušava obraniti od svega toga što nas je zadesilo. Međutim, nakon određenog vremena naša duša više ne može biti tako hladna, niti više može podnijeti sav taj pritisak, te dolazi do pucanja. Taj led koji je njome zavladao, jednostavno se mora otopiti, duša mora omekšati, te nam naviru suze koje pomalo otapaju sve to što se već dugo u nama nakupljalo. Isto tako kada smo sretni i kada doživljavamo neke za nas posebne trenutke, čak i tada osjećamo negdje u dubini taj grč zbog kojega smo ponovno primorani pustiti suzu. Naravno, svima nama su puno draže slatke suze radosnice, od onih gorkih koje nam ponekad ne daju ni disati. Mislim da se danas živi prebrzim životnim ritmom i da gotovo svakodnevno slušamo psovke, uvrede, prijezir, zavidne poglede i sl. Loše postupamo prema sebi, pa onda i prema drugima. Sve nam je to postalo tako normalno, kao da je to nešto bez čega ne možemo preživjeti. Sve manje preispitivamo svoj duh, a sve višu pažnje pridajemo našem raspadnom tijelu, te tako ne usrećujmo ni sebe, a još manje one oko sebe. Slušajući djecu, mladež, ali i odrasle puno češće čujemo psovku, ogovaranja, laži, zadirkivanja od onih riječi pohvale, iskrenosti i zahvale. Mislim da smo u ovoj jurnjavi, zaboravili na bit života, te da smo u ovoj težnji za materijalnim zaboravili na onu, za nas puno bitniju duhovnu životnu stranu. Zaboravili smo na potrebe našeg srca i naše duše. Radimo svašta ne obazirući se ni najmanje, jeli to ispravno ili ne? Smeta li to što činimo nekomu ili ne, jesmo li povrijedili nekoga ili ne, već sve dublje i dublje tonimo za materijalizmom. Postajemo pohlepni, zaboravljamo da smo ljudi, da smo osjećajna bića kojima je ljubav potrebna, ali i da je moramo s drugima dijeliti. Ponašamo se poput robota koji robuju materijalizmu i lagodnom životu. Bojimo se drugima pokazati svoje najdublje osjećaje iz straha da ne budemo povrijeđeni, bojimo se zaplakati jer smo jednostavno zaboravili kako se to radi. Želimo biti „hrabri“ i tako zakopati osjećaje negdje duboko u sebi i u svojoj nutrini, da nam se ni na trenutak ne iskradu, te da ih nitko ne primijeti. No, ja smatram da su puno hrabrije one osobe koje se ne boje zaplakati i pokazati svoje prave osjećaje i da se upravo takve osobe puno lakše nose i sa problemima, kao i sa bilo kakvim nedaćama koje ih na životnom putu susretnu. Svi smo mi doživjeli trenutke koje smo morali oplakati i koji su u svakome od nas ostali duboko zarezani kako u našem srcu tako i u duši. Ali isto je i svatko od nas doživio tako sretne trenutke u kojima su nam od radosti potekle suze. Mislim da te lijepe trenutke puno brže zaboravljamo, od onih loših jer ih ne znamo dovoljno cijeniti. Težimo za lagodnim životom i tako sve ono lijepo što nam se dogodi, vrlo brzo pada u zaborav. Što se tiče tužnih uspomena, njih se puno brže prisjećamo, a neke nikad i ne zaboravimo zbog toga jer su one za nas bile previše bolne, nismo im se nadali, niti smo mogli ni pomisliti da one, baš nas, mogu pogoditi. Upravo zbog toga ih puno teže prihvaćamo i svaka takva uspomena ostavila je traga kako na našem srcu, tako i na duši. Mislim da je suza bila ona slatka ili gorka zaista otopljeni led iz naše duše i da je svaka njena kap dragocjena poput kapi krvi, zato ne budimo kukavice nego kad treba zaplačimo prvi. |
|
Zašto? Samo zbog toga što vjerujem u bolje sutra? Što vjerujem u ljubav? Što jednostavno, želim vidjeti dobro u ljudima? Ne znam. Niti mislim da ću odgovor na ovo pitanje ikada dobiti? Mislim da u svijetu, svi mi težimo ka nekom dobrom i lagodnom životu, težimo ka dobru, a za to dobro ni trunku sebe ne želimo žrtvovati. Pitam se zašto? Zašto to činimo i zbog čega smo tako prokleti i tvrdoglavi, a ponekad i toliko sebični da ne želimo čuti ni za što osim za ono što nam je lijepo čuti i ono što očekujemo da će nam čovjek pored nas reći. Ne znam. Zar je tako teško u osobi pored sebe pronaći nit dobra koja se u njoj krije? Mislim da svatko do nas ima onu dobru, a i lošu stranu, te da je samo stvar pjedinca koju će od te dvije strane on eksponirati u društvo, odnosno u javnost. Mnogi od nas misle da su slabići ako pokažu nježnost, suosjećanje, ta se skrivaju iza maske koja predstavlja neku osobu njima ni nalik i kao takvi predstavljaju se drugima. Ne kažem da je, niti jedna od ovih strana, strana koja treba prevladati, već apeliram na to da ne idemo u krajnost niti jedne od ovih strana, te da je najbolje pronaći neku sredinu koja će drugima pokazati naše pravo lice bez maski i laži. Jer što ima gore, nego kada čovijek pored vas, kojega ste kao takvog dugo godina poznavali i cijenili, najedanput pokaže lice koje je skrivao duboko u sebi te vas razočara i tako vam pokaže da, u biti, nikada i nije bio potpuno iskren s vama. Duboko vjerujem i mislim, da bi ovaj izobličeni svijet bio puno ljepši i puno ugodniji za živjeti, kada se svatko od nas puno puta ne bi suzdržavao i susprezao, već kada bi bio ono što u svojoj biti i je. Bez obzira je li taj čovijek do nas lijep ili ružan, je li on crne boje kože ili bijele, je li mal ili velik, je li muško ili je žensko, mislim da je i on čovijek tj. jedna mala duša koja od nekoga treba biti saslušana i kojoj će netko od nas prići i prigrliti je, bez laži, maski i bilo kakvog interesa pokazati joj da je vrijedna upravo onakva kakva ona i jest. Svaki čovjek na ovom planetu, rođen je kao original, vrijedan je pažnje i u najmanju ruku – poštovanja. I što vam na kraju reći? Možda će neki, koji budu ovo čitali reći da sam ja slabić, da sam možda previše sentimentalna ili nešto slično. Ovo je moje mišljenje i bez obzira na to šta drugi rekli, ono će i dalje ostati moje, ja ću iza njega stati i držati ga se, jer ovim pokazujem tko sam i što sam, u što vjerujem, čemu se nadam i što me čini sretnom, i TO JE MOJE JA, u stvari TO SAM JA. Da kažem da nemam mana, to bi bila čista glupost i laž. Kao i svaki čovijek i ja imam svojih mana, a isto tako kao i svi mi grešno sam biće i u nekim situacijama i ja sam samo jedan slabić kojem je potrebna pomoć. Život, inače, nastojim gledati s pozitivne strane i svaki tren, odnosno svaki dan želim na neki način uljepšati, učiniti ga posebnijim od onoga jučer, kao što isto tako i nastojim živjeti u skladu sa okolinom ali s dozom onog „mog ja“ koje će bez obzira na moje uspone ili padove, uvijek biti prisutno, ni više ni manje, već kao odraz još jednoga originala kojeg je Bog stvorio. |
|
Mislim da mnogi ljudi ne znaju prepoznati pravu sreću te im ona promakne dok se i ne osvrnu. Zaboravili smo što zapravo znači biti istinski sretan i sve češće uspjehe na materijalnom planu poistovjećujemo s uspjesima u životu. Zavaravamo se prividnim slikama o sreći i na taj način pomalo počinjemo shvaćati da smo propustili onu pravu priliku da budemo sretni te zbog toga upadamo u depresije, razočaranja i postajemo sve nesretniji i nezadovoljniji svojim životom. Na putu do istinske sreće, za početak bi trebali početi primjećivati one male sitnice koje nas čine sretnima i koje nam uljepšavaju ovaj poprilično težak životni put. Zar sreća nije vidjeti dugu poslije kiše, čuti prekrasni pijev ptica, primijetiti gusjenicu koja će se ubrzo pretvoriti u divnog leptira, zaželjeti svima oko sebe dobar dan, pomoći starici da prijeđe put i slične stvari? Također, mislim da bi se puno češće trebali propitivati što to ja činim, kome to ja pomažem da bude sretniji i zašto to činim ili možda čak, činim li to uopće? Mislim da ne postoji veća sreća od te, da nekoga tko je tužan pravom riječju utjehe učinimo sretnijim. Trebamo zračiti optimizmom, svaku kušnju i trpljenje prihvaćati kao jedno novo iskušenje koje nam daje snagu i poticaj da budemo sretniji i čvršći kad ih nadvladamo. Učiniti druge sretnijima, kao i nesebično dijeljenje sreće jako je važna životna zadaća. Kada vidim bezbrojne nesreće ovoga svijeta, mogu zaključiti da sam ja poprilično sretna osoba. Sretna sam što sam rođena u okruženju koje je ispunjeno nesebičnom i bezuvijetnom ljubavi. Zahvalna sam Bogu jer mi je podario moje bližnje koji su mi pomogli u izgrađivanju moje osobnosti i koji su u svakom trenutku bili uz mene, te mi na taj način pomagali da nadvladam sve životne nedaće s kojima sam se do sada susretala. Sreća je tako blizu, a tako daleko. Osvrnimo se malo, pogledajmo oko sebe i vidimo već jednom što nam je to potrebno za istinsku sreću. Je li to možda novac ili je u pitanju nešto puno vrijednije? Sigurna sam da se u gotovo svakome od nas krije bar onaj mali tračak sreće, koju moramo znati prepoznati i podijeliti s drugima. Ne budimo bezosjećajni i ljudi kamenih srca, otvorimo se drugima i podijelimo s njima svoju sreću da se i mi ne bi našli u ovom naslovu, te govorili da smo počinili najveći grijeh jer nismo bili sretni. |
|
Evo i mene, napokon! Imam vam toliko toga za ispričati, ali sada nemam vremena! Rokovi su počeli, ispitna groznica je načeta i sad slijede sati i sati učenja i učenja - najdosadnije razdoblje je pred nama studentima! Al dobro! Ja se i dalje ne dam smesti i idem dalje i dalje bez obzira što drugi govorili! Lijepo bi bilo i ove godine mjesec dana otići na more i uživati u blagodatima koje nam ono pruža! Za to se valja potruditi, zar ne? Pusa svima vama i malima i velikima i studentima i đacima! Držite se! Najteže je vrijeme pred nama, al uz upornost trud i volju, pobjeđuijemo sve pa i ovu dosadu koje je pred nama! Pozdrav i velika pusa jednom žarkom navijaču koji je (nadam se) već u Berlinu! i naravno by by by svima! |
|
ŠTO VAM REĆI I / ILI NAPISATI O NASILJU NAD ŽENAMA? Što uopće reći tim ljudima, koji neke svoje frustracije ispoljavaju nasiljem i tučnjavom, nego da oni nisu zdravi i normalni, da su zvijeri bez osjećaja, te da se takvi ljudi ni sa životinjama ne mogu usporediti! Kada bih ih usporedila, povrijedila bih životinje! Recite mi molim vas? Koliko treba biti otkačen i lud, koliko pijan i nenormalan, da ženu udariš? Mislim da niti jedan fizički obračun, nema dovoljno dobro i jako opravdanje, a kamo li fizičko zlostavljanje, maltretiranje i udaranje žene? Ako je žena slabiji i nježniji spol, to ne znači da je ona manje vrijedna, niti da nema pravo jasno i glasno izreći svoja razmišljanja i poglede na život! Ne znam... Koliko čovijek treba biti zostao pa da digne glas ili ruku na svoju ženu? Zamislite smo situaciju koju sam danas doživjela.... Noć je. Otprilike 11 sati na večer. Hodam ulicom grada. Bezbrižno, jer idem posjetiti prijateljicu koja će uskoro završiti s poslom. Ništa ni ne slutim. Toliko puta sam sama prošla tom istom ulicom, toliko puta savim sama i bezbrižna, jer znam da svaki moj korak On čuva i prati... Ali ovakvo nešto...ni u snu nisam očekivala.... Približavajući se vidoteci... Čujem neku dernjavu...osjećam da nešto nije u redu...netko se dere na neku djevojku...pomislih ništa strašno...samo još jedan par u nizu...koji se prepire...ma bit će sve u radu.... Ali što se događa? Situacija totalno izmiče kontroli... Čovijek koji se prije nekoliko trenutaka derao na tu dijevojku...najprije joj opali šamar...zatim krenuše malo dalje...poče ju vući za kosu....i da bi joj na kraju zabio šaku u nos... Dijevojka pada na pod...on ju pokušava podignuti...da bi ju ponovo udario.... Pa zamislite...i da ostanete ravnodušni, te to što se pred vašim očima događa...ne prijavite policiji???!!! Stvarno, ne mogu vjerovati!!! Policija dolazi...maltretiranje na trenutak prestaje...ispituju nju, pa njega...i zamislite??? Obadvoje negiraju što se zapravo dogodilo... Pa gdje je tu razum? Znači, ispada očevidac, mazlum? Budala? Hoćeš pomoći, pa onda...ti koji hoćeš učiniti dobro, ispadaš bezveznjak, koji se miješa tamo gdje mu nije mijesto? Pa zaista? Ne znaš da li bi se smijao ili plakao? Dobro... Situacija se na trenutak ponovno smiruje...njih dvoje se poljube i krenu dalje... Policija se već pomalo razbiježala...ponovno počinje biti sve kao i prije... Ali na žalost...samo prividno... Nisu ni zamakli...on ju ponovo vuče za kosu...šamara....i ona ponovo pada na pod... Ponovno je policija pozvana...prepirke traju...traju...i traju... I napokon! Kada se cijelo naselje probudilo, provirilo kroz prozore i izišlo na ulice...tek tada...njih dvoje odlaze...s policijom u postaju... Pa dajte, molim vas recite mi nešto na ovo... Kao da normalan čovijk reagira na sve ovo? Kako da se ova i ovima slične situacije otklone, kako da ih se ispravi? |