|
Kako ih opisati Kome za njih reći Kome ih dati Kada će ona Teći, teći, teći... Sva sijećanja i one nježne sate, sva obećanja Što me prate... Kome da ih vratim? I kako da pomirim se s tim? Da idem dalje... Da zaboravim, I mirno živim? Kako da napravim to? I izbrišem... Kada gumice nemam... Koja bi znala I izbrisala Sve riječi, slike i obećanja Iz moga sijećanja... ........................................................ |
|
ŠTO DA RADIM? Što da radim? Kada od dvadeset i četiri sata Koliko ih dan ima u sebi Ja dvadeset i četiri sata Razmišljam o tebi... Da mirim se s tim... Kako? Kada te nema Da te vidim... Šta da radim? Kada moje riječi i dijela, Sve šarene slike i odjela, Podsjećaju na te... Podsjećaju da nema te... Što da radim? Što? Kada tako je to? .................................................... |
|
NEMA TE U zaborav, niti želi, niti hoće da pada sve ono što smo htjeli čak i nada nestat neželi Sve ono što me izluđuje na tebi... Sve... Još i sada Samo gutam u sebi... Jer neme te Da vratim se tebi da te milujem i njezno dodirujem Nema te da ti pričam Sve ono što znam Nema te... Duboko u meni odjekiva Duboko u meni se skriva Misao ona -Da te nema- Da moja ikona Pored mene više nije I da je nemam Da sa mnom ona se smije... .................................................................. |
|
Sa društvom si svojim Opušten si A ja se dvojim Gledam u tebe Skupljam hrabrost da ti priđem Ili kao i uvijek, Da te zaobiđem Onda na jednom Ti pogledaš sve oko sebe žene I baciš tako, pogled i na mene Pogledi su nam se napokon sreli Slutim da to odavno Oboje smo htjeli Hrabrosti manjka meni A i tebi... Ustajem polako Uzimam jaknu I odlazim Oko mene kao da zna svatko Da ti si moje nedodirljivo i slatko Iz prostorije te, polagano iziđem Ponovo s pitanjem u sebi: „Kako da ti priđem?“ |
|
Pored ljubavi tvoje, pored osmjeha i dodira tvoga... Kako da ne bude sretno srce moje, kada ima voditelja svoga? Što ima ljepše nego kada otvoriš ujutro oči, a na mobu porukica od osobe moje najmilije... Srce od radosti poskoči, i odmah ono se nasmije! Kako da ne budem sretna, kada mi pored tebe ne treba san? Kako da ne budem presretna, kada imam tebe koji mi uljepšavaš svaki moj dan!? |
|
Šta da vam kažem dragi ljudi? Jednostavno, morala sam vam, potaknuta događanjima ovih dana, sve ovo napisati. Imamo sve i opet tražimo i hoćemo još i još, doista smo sebični do bola. Zamislite... imamo vid, sluh, njuh, ruke, noge, pamet, tj. ono najvažnije - zdravlje, imamo što jesti, nismo gladni, niti bosi, pa opet tražimo i težimo za nečim što nas ne ispunjava u samoj biti, i kad dobijemo to što smo toliko željeli ponovno tražimo i hoćemo više i još! Kda ćemo se više zasititi? Do koje granice može ići ta naša nezasitnost? Zašto smo tako pohlepni? Zašto jednostavno, ne možemo uživati u onome što imamo? I onome što sada i danas živimo? Kad pogledam malo... Sve te ljude koji boluju od ove ili one neizlječive bolesti, koji sanjaju samo o tome da budu sretni i normalni, kada vidim djecu bez roditelja kojima je san da ih imaju, orditelje bez djece, a žarko ih žele, i mnoge takve takve ljude, koji su osakaćeni na jedno od tih područja... Mogu samo reći i zaključiti da sam ja od onih koji su se rodili pod sretnom zvijezdom! Hvala Bogu, imam obitelj koja me voli i cijeni, imam zdravlje, ljubav i pameti i šta mi drugo treba? Možda novac? Jahta? Luksuzno auto? Vila? Nikada! Evo mnoge poznate osobe ih imaju, reklo bi se da uživaju i da nikom nije kao njima, ali varamo se! Sve je to sam lažni, upakirani sjaj i oni to znaju. Imaju sve što je čovijek izmislio, ali nemaju i nikada neće imati čist, predivan i iskren osmijeh kakav jedan obični, mali čovjek ima, nikada neće voljeti na način na kakav "mali" ljudi, odnosno "sitne ribe" vole i način na koji žive! Mislim da je od velike važnosti za svakoga od nas da u ovom svijetu pronađe sebe, osmisli i učini svoj život, te da stvori vlastiti put kojim će ići i koji će slijediti, te da pritom ne podcjenjuje ni sebe ni druge i da je to pravi životni recept. I doista, mislim da moramo znati i biti svijesni toga koliko možemo i koliko vrijedimo, da nikada ne dopustimo da nam drugi unište našu čast ili dostojanstvo, da nas iskorištavaju ili zloupotrebljavaju našu dobrotu. Treba biti dobar, treba pomoći i druge usrećiti, ali sve ima svoju granicu, sve što činimo i radimo ne trba pasti ispod razine naše časti i dostojanstva. Evo, molila bih vas da mi iskomentirate ovo, da malo uđemo u diskusuju, da otvorimo teme i da jedni druge potaknemo na razmišljanja te da skupa spoznamo što je ono najbolje za sve nas! Pusa i veliki pozdrav svima onima koji su me do sada posjetili, koji su učinili moj blog bogatijim i unaprijed pozdravljam sve one koji će ga ponovno iskomentirati i želim vam se unaprijed ispričati, jer u posljednje vrijeme imam jako malo slobodnog vremena, a i još pored toga nekih problema sa kompom tako da ako vam se ne javim ili ne odgovorim u skorom vremenu na vaše komentare da nisam stigla i mogla, ali obećavam da ću, što prije bude moguće odgovarati, te da ću i ovaj svoj blog malo osvježiti i urediti fotkama, možda i snimkama, raznim ulomcima, stihovima i sl. stvarima, čim imala malo više vremena! Pusa vam još jedna velika i nadam se da ćete imati razumijevanja prema meni! by by by |