|
Po meni, ova rečenica zapravo, i jest bit našeg postojanja. Svatko od nas bi trebao, gotovo stalno, imati prisutan taj osjećaj da nešto vrijedno ostavi drugima, pri tome ne misleći na ono nešto materijalno i opipljivo, već na onu duhovnu stranu. Mnogo je načina da to napravimo i da u tome uspijemo. Sve što se od nas traži je - naša prava strana lica, - iskrenost i ono najvažnije - Ljubav. A zašto nam je opet to tako teško napraviti? Prisutnost ove rečenice iz dana u dan, za sve je nas veoma važna. Ona će nam pomoći da prepoznamo, cijenimo i sami radimo na onim životnim vrijednostima koje ostaju vječno i koje nikada, čak i kada nas ne bude više, ne umiru. Novac je prolazna stvar. Danas ga imamo, a možda smo već sutra prosjaci... Materijalne stvari također. Ali bratska ljubav, osmijeh koji vidiš na licu svoje sestre kada te ugleda, dodir i nježnosti između partnera, pogledi između supružnika, radost dijeteta kada se zabavlja u toplini roditeljskog doma, toplina koju osjetiš kada zagrliš najboljeg prijatelja, stisak očinske ruke i sl. To je ono što nitko i ništa ne može nadoknaditi, nitko nadomjestiti, nitko nadograditi, niti itko kupiti. Razmišljajući na ovaj način spoznati ćemo smisao našeg života, te upoznati pravu bit našeg postojanja. Ali znajmo da nije dovoljno samo razmišljati i govoriti o ovome, već je bitno to, da već danas krenemo u potragu za onim sitnim stvarima i djelima koje ćemo učiniti da bi ljude oko sebe usrećili. "Umro sam tek tada kada me svi zaborave..." Ovo je rečenica koja nam je u tako malo riječi, jačinom svoje poruke rekla toliko toga. Ona je ono što sa sobom stalno moramo nositi i na što bi trebali pomisliti svaki put kada kanimo nešto učiniti. Mislim da bi nam ona trebala biti životni cilj. Razmislimo malo... Zastnimo na nekoliko trenutaka... Zapitajmo se malo... Koliko bi trebali toga napraviti? Što bi to sve trebali učiniti, da bi kod nekoga zaradili bar spomen nakon naše smrti? Teško je, zar ne? Pogotovo sada............................kada smo u cvijetu naše mladosti........................... kada mislimo da je gotovo nemoguće da se meni, tebi, nama, bilo šta može dogoditi.......... Koliko smo puta samo spomenuli osobe koje su već dugo na onome svijetu? Koliko često ih se sjetimo? Sa kakvim raspoloženjem na licu pričamo o njima? Teško je? A sada zamislimo............................... samo na trenutak..................................kakvo bi bilo lice osoba koje bi o nama pričale...................i tko su ti ljudi koji bi se baš nas, mene............................ tebe..................sijetili? Materijalne stvari su danas u mojem vlasništvu, sutra su iz nekog razloga završile kod drugoga, a već prekosutra , te iste stvari su u vlasništvu neke treće osobe.... i već četvrta osoba ne zna ništa o tome..... Dok je sa ljubavi između dvije osobe, to, potpuno različito... Osobu koju volimo danas, volimo je i sutra, i prekosutra.....i ona je vječno s nama i kad je fizički daleko od nas, ona je tu, ona je vječno urezana u naše srce i uvjek je se rado prisjećamo... Tako je, zar ne? I sada, da nas sve još jedanput upitam.... Nije li najveći poklon koji jedna osoba može ostaviti drugoj i osoba darivati drugoj, neizbrisiva, neuništiva ljubav i nepresušno sijećanje na tu istu osobu? Gledajući takve ljude, koji se prisjećaju osobe koju su izgubili, to ozareno lice i ta prividna prisutnost osobe o kojoj se govori, toliko je jaka i toliko duboka, da nam se na trenutke čini, kao da je ona tu pored nas...... Obično je, razlog zbog kojeg smo, na trenutak, "dozvali" tu osobu, njezina riječ koju smo nekada davno čuli, ili neko djelo koje je ta osoba za života napravila, te njime, na nas ostavila dojam... Upravo to je ono što nitko na ovom svijetu ne može platiti. Nešto najljepše što od nekoga možemo dobiti nakon naše smrti je da spominjuć nas, naš lik, i naše dijelo ta osoba, na trenutak, oživi... Postoji tisuće načina da to zaslužimo, te da dođemo do toga... Važno je da svakoga čovjeka, bez obzira na boju kože, nacionalnu opredjeljenost, na drugačiji jezik, vjeru, gledati kao brata i cijeniti upravo onakvog kakav on je i zbog čega on jest. Bez obzira je li on ministar, predsjednik, prosječan čovjek, prosjak, beskućnik ili lutalica, treba se prema njemu ponašati s poštovanjem i ljubavlju koju zavrijeđuje. Jer i on je, samo još jedna duša i samo još jedno srce, koje u ovoj današnjici želi pronaći sebe i svoje mijesto pod suncem. Humanost je također, jedan lijep način da pokažemo koliko nas je briga za druge. Mnogi naši savjeti, riječi i dijela koja činimo jedni drugima i jedni za druge, također su jako dobar način da nas osoba zapamti, kao i dobar motivator da idemo dalje. Prisjetimo se ponovno riječi koje su nam osobe, odavno već, fizički odsutne, izrekle, kojima su nas opominjale, želeći nam dobro, akoje mi tada nismo razumjeli i za koje nismo marili... To nam je samo mali dokaz, da je život te osobe, koju smo sada spomenuli, bio vrijedan i da je imao smisla...jer zpravo ta osoba je na nama ostavila traga, a mi smo je se sjetili i ta njezina riječ je, samo našim prisjećanjem na nju, ponovo zaživila u nama... Baš lijepo, zar ne? To nam je tako lako, ali i opet, tako teško... Pored ovakvog životnog ritma, tolikih prevaranata, lažljivaca i manipulatora teško je biti i ostati neiskvaren i pošten....na žalost.... Teško, ali vrijedi! Jer samo sjećanje jedne osobe na drugu učinilo je naš život vrijednim življenja, osmišljenim i viječnim. Jednom rečenicom izrečeno: "Sve što tražim od života je da ostavim trag, a od vas ljudi, to je - sijećanje..." Molim vas, uključite se i dajte mi svoje razmišljnje o ovoj temi? Obogatite me! Pusa i veeliki pozdrav! |