|
Svi mi želimo svoj život proživjeti što bolje možemo i tako drugima pokazati da vrijedimo. No, tu nastaje problem. Baš kada želimo zablistati nešto nam se ispriječi na put i nikako nam ne dopušta da budemo ono što jesmo, već nas iz nova tjera da se pretvaramo i da glumimo neku osobu kojoj nismo ni nalik. Znamo što bi trebalo činiti i što je ispravno, ali svaki put posrćemo na istim greškama. Tako kad pogriješimo ne želimo ni priznati grešku, a kamo li je ispraviti. Uvijek smo spremni osuđivanju drugih bez osvrtanja i pitanja činim li i ja to isto za što njega ili nju osuđujem? Od mnogih očekujemo ljubav, razumijevanje i potporu u određenim trenutcima, želimo da nas shvaćaju i da nam pomažu kad od njih to tražimo. Očekujemo od drugih da budu dobri prema nama bez obzira jesmo li to zaista zaslužili ili ne? Ali se mnogi rijetko, a neki i nikada se ne zapitaju jesam li doista spreman tu istu ljubav, razumijevanje i potporu nekome drugom dati i gotovo ne uviđamo koliko smo puta odbili pružiti pomoć kad nas je to netko tražio. Mnogi su previše ljubomorni i najradije bi željeli zapaliti sve ono dobro kod drugih, ali da bi to što želiš drugom oteti u tebi ostalo i dalje gorjelo moraš malo razmisliti, jer ćeš shvatiti da uništavanjem dobrote kod drugih činiš zlo najprije sebi, pa tek onda onome čovjeku pored sebe. Zato da bi se bar malo pomakli naprijed, moramo zakoračiti bar jednu stepenicu više, a to znači da ne bi trebali misliti samo na sebe i na svoju dobrobit, već bi se trebali malo češće osvrtati i pitati kako je ovomu čovjeku do mene? Je li on sretan što ima mene za prijatelja i koliko mu zapravo to naše prijateljstvo znači? I ne samo to, moramo konačno početi uviđati najprije svoje dobre i loše osobine, pa tak onda osobine drugih ljudi i nastojati iz svega toga izvući ono najbolje i na taj način već one pomalo i ugasle žigice dobrote rasplamsati u svome srcu i njima osvijetliti i ugrijati sve, a posebno nama drage osobe. |