Obscura Arcana Mortis

Racionaliziranje.
Recimo da mi nikada nije išlo.
Uz tebe, gubim i onu sasvim malu sposobnost racionliziranja koju sam dosad imala.
Uvijek sam bila osoba koje se pridržavala strogo zacrtanih planova, koja nikada nije prekršila obećanja koja je dala sama sebi. Nisam razmišljala o stvarima koje bi to mogle promijeniti (na kraju krajeva, govorimo o sasvim banalnim stvarima). Nisam mislila o tome da ću upoznati Nekog zbog koga ću se odreći nekih dijelova svoje osobnosti.
I sada, sada kada sam svjesna da mi se događa upravo to, ne mogu si pomoći a da se ne zapitam- što će biti poslije? Ok, sasvim mi je jasno da ne bih trebala razmišljati o kraju i svemu što dolazi s njim sada kada je sve tako savršeno, ali ne mogu si pomoći. Mogu okriviti jedino svoj pesimističan pogled na svijet. Stvarno, što poslije? Hoću li si dopustiti da opet budem slomljena? Na najboljem sam putu. Ne mijenjaš se zbog nekog ako ne misliš ozbiljno. Barem je u mojem slučaju tako. Rastanak je kuja, uvijek boli. A mene boli i sama pomisao na nešto takvo.
Patološki strah od samoće...?
U kombinaciji sa ovišnošću o tebi koju sam razvila...?
Vjerojatno oboje, sa još nekoliko (ne)zanemarivih faktora.

Recimo da nikada nisam bila jedna od onih cura opsjednutih dečkom- i pritom mislim na one patološki ljubomorne, sklone opsjedanju, učestalim pozivima i takvim stvarima.
I onda, na neku bolesnu foru, stvari kojima sam se smijala više mi nisu smiješne. Kao tragičan kraj neke očajno loše komedije (koja to nikada i nije bila).
Vežem se uz nešto što želim toliko jako. Nešto što je savršeno. I bojim se da ću to izgubiti. I naravno da ne reagiram uvijek onako kako bi staložena, smirena i racionalna osoba reagirala.
Izmučila sam Ga, znam. Sa svojim preuveličanim strahovima, sumnjama, nesigurnostima. Kako ostaje tako miran? Zašto me uvjerava da to nije istina, zašto me grli poslije svega, zašto radi dalekosežne planove? Ne. Ne. Ne. Želim to, zapravo. Užasno to želim. Toliko, da se bojim živjeti bez svega toga i znam da prelazi granice normale.
Jedan dan bez Njega i opet postajem paranoična.
Znam da ću opet potonuti u dubinu svog ludila i nije me strah.
Neću se izvući, ovaj put ne.

(and you will be the death of me.)
Tako savršena povezanost. Uvijek pravi trenutak, prave riječi. Ne želim ne želim ne želim da prestane.
Tako je dobro da me ponekad strah. Uvijek sam se bojala svega što je bilo predobro. A ovo je baš tako...Šuti i uživaj! Prepustila sam se, odbacila sve kočnice i vjerujem. Povjerujem u sve. Mislim da ću umrijeti ako bude drugačije. Sada znam da sam predaleko otišla. Nije da nisam htjela. Jesam. Bila sam svjesna. Ali sada se bojim još više. Sada sam se vezala još više. Nema povratka.
Mračno je. I na nebu ima tisuću zvijezda. Prohladno je. Tiho. Nema nikoga. Tu smo, daleko od cijelog svijeta. Daleko od užurbanosti i drugih ljudi. Mislim da ću zauvijek sačuvati taj trenutak.
you take the breath right out of me
Koliko sam zapravo vremena potrošila na trivijalne gluposti? Previše. Jebeno previše. Nemam više namjeru ponoviti istu grešku. Na 100 loših osoba dođe jedna savršena....A meni se stvarno ne da opet ispočetka.
Čekala sam predugo i dala sve od sebe i sad imam ono što sam htjela. I idem i dalje i forsirat ću.Mislim da će ovo biti jedini put da neću sve poslati kvragu i jednostavno pustiti...

Is it over yet? Let me in.

So sacrifice yourself, and let me have what's left.
I know that I can find the fire in your eyes.
I'm going all the way, get away, please.

Ne ide mi dobro pokazivanje osjećaja. Ni uživo, ni napismeno. Jednostavno nisam navikla i nikako mi ne ide, a u nekoj mjeri me i živcira i mislim da je prepotentno, ali ipak osjećam potrebu da napravim baš to, jer se čini kao PRAVA jebena stvar i ne znam, pokušam, ali nije onako kako sam zamislila. I postane samo još veća komplikacija nego što je prije bila i shvatim da to nije to i odustanem. Nema smisla.
Navikla sam čuvati takve stvari za sebe. Nije to ništa što bih željela podijeliti s drugima. Ali kad je On u pitanju...Svi moji običaji i navike padaju u vodu. Spremna sam na kompromise, spremna sam na promjene, i ok je jer uživam u tome.

You take the breath right out of me.
You left a hole where my heart should be.
You got to fight just to make it through,
'cause I will be the death of you.

Konstantne svađe me izbacuju iz takta. U redu, nisu toliko učestale. Previše sam sklona pretjerivanju. Ali ne mogu si pomoći kad želim da sve bude savršeno. A nije. Uvijek su, recimo, vanjski faktori krivi za neki razdor. Stvari nad kojima nemam kontrole. Drugi ljudi.
Ma daj. Ona ne misli valjda stvarno da će uspjeti uništiti no što Mi imamo? Nisu uspjeli ni drugi, neće ni ona. I to kažem sa stopostotnom sigurnošću. Ne muče me takve stvari. Znam cijeniti ono što imam i uživam u tome-ali drugima ne dam. Znam kakvi su ljudi. Znam da su spremni preoteti, svojatati, prevariti, lagati. Mislim, na kraju krajeva, i navikla sam na to. Ali ne smeta me više (događalo se i događat će se). Neću se više zamarati stvarima na koje nemam utjecaja.
Uvijek prekasno naučim lekciju.
Ali sada...sada sam se spremna boriti. Spremna sam uništiti sve i svakoga tko pokuša uništiti mene, bez imalo milosti. Odlučna sam u namjeri da više nikome ne dam potpun uvid u samu sebe (osim nekim zaista posebnim i meni dragim ljudima).
Čini se da...sam ovaj put shvatila na vrijeme.
Hiperaktivnost...letargičnost...fighting...love....
Opet! Nekako se sve izmiješa i vraća se u taj krug. Želim jedan dan bez razmišljanja o svemu tome, želim jedan dan mira, potpune sigurnosti uz odsutstvo tuđih komentara i pogleda. Dajte ljudi, stvarno. I preočito je koliko neke osobe žele skrenuti pažnju na sebe na tuđi račun. Preočito je koliko su neki jebeno neoriginalni i nesposobni da osmisle išta svoje (a takvih je, nažalost, sve više i više. Ljudi se jednostavno ne znaju koristiti mozgom). Preočito je koliko su neki daleko spremni ići (mislim, van granica dobrog ukusa i morala) kako bi dobili ono što žele. Preočito je koliko su neki wannabe-nešto, a baš im ne ide.
A tako je malo inteligentnih, iskrenih, nenametljevih, normalnih, jednostavnih ljudi koji nisu zaljubljeni sami u sebe.
Istina, samoljublje je u nekoj mjeri prilično korisno, zbog nas samih. Ali definitivno mrzim kada prijeđe normalnu granicu i pretvori se u opsesivni narcisoizam.
bitch-bitch-bitch
I tako. Nemam inspiracije, ne piše mi se i imam osjećaj da mi ne ide. Ali stalno mi je tako, pa ipak nastavljam. Ponekad me fascinira vlastita snaga volje. Ponekad me faciniraju i plaše vlastiti postupci.
Prepustila sam se, prvi put zaista jesam bez imala straha. I divno je. Osjećaj je neusporediv. Želim više takvih trenutaka. Želim puno.
Ah-ah-ah. Sretnih nam mjesec dana, bejb. Želim još puno takvih <3.






Like a play of my obsessions,make me understand the lesson. Lock the last open door.

Ne, neću dati nikome da nam ovo uništi.
Unatoč svim pričama, unatoč svim bijednim pokušajima ne odustajem.
Shvatila sam sada koliko su daleko ljudi spremni ići samo da bi nekog vidjeli nesretnog. I iskreno, rastužuju me takve stvari. Tužno je što neki nemaju živote, pa se trpaju u tuđe. Mogu reći da sam sretna. Sretna sam zbog Njega i svega što imamo i zato što volim i osjećam se voljeno. I znam da nisu svi te sreće.
Sretna sam zato što smo stvorili stvarno jako međusobno povjerenje, zato što možemo pričati o svemu ( o stvarima koje drugi apsolutno ne shvaćaju), zato što imamo jako slične interese i u potpunosti se razumijemo. Zato što je beskrajno strpljiv i možemo pričati satima, zato što ima razumijevanja za mene i onda kada mrzim cijeli svijet i kada me ulovi neka depresivna epizoda, zato što je uvijek tu kada ga trebam. I osjećaj je stvarno predivan. I nijedna, NIJEDNA osoba izvana ne može uništiti takvo što.
I takvi me pokušaji ubuduće neće zamarati.
Mogu reći da su posljednjih par mjeseci stvari krenule na bolje, a to se odnosi na gotovo sva poglavlja u mom životu. Više me zaista ne zanimaju tuđe priče i mišljenja ljudi koji mi nisu bliski. Jedinu kritiku koju ću prihvatiti je ona od osobe koju volim i poštujem. Ostali su u svemu tome stvarno...nebitni. Gdje bih se dovela da se obazirem na svaku kritiku ljudi koji su samo ljubomorni i vole se miješati u tuđe živote? Tako da, fuck off haters.
I inspiracija mi se konačno vraća tako da sam se vratila na jedan svoj stariji projekt sa dosta novih ideja, sada imam vremena i posvećujem se tome. Što će kasnije biti s tim, ovisi samo o tome koliko ću biti zadovoljna rezultatom.
I uh da...izlasci...kave svaki dan...Zapravo hm, istina je da više volim zimu, ali zbog svega ovoga želim da ljeto traje zauvijek...




Within my heart a flame of desires
Provoked the power of my will
Forced into silvery shape
A golden queen for me
I made our bed under the stars
Covers a-plenty, bear skin hides
Stroked the arc of golden curves
Kissed the lips of silver

Sigurna sam sada...da više nikome neću moći u potpunosti vjerovati. Strah me ljudi, strah me onoga što se dogodi kada misliš da nekog poznaš, strah me da će završiti kao što završi svaki put, strah me da ću opet čuti iste riječi i naći se u istim situacijama. Bojim se da je ovo možda naš kraj.
Želim ti vjerovati, tako ti želim vjerovati. Ali neke tvoje reakcije pokrenule su unutarnji glas u meni koji mi to jednostavno ne dopušta. Mislila sam, predobro te znam. Mislila sam da se ništa neočekivano ne može dogoditi. Ali, tako započinju sve te priče, zar ne? Uvijek je to osoba od koje to najmanje očekuješ, kojoj najviše vjeruješ, koju najviše voliš. Dobro da nismo postali nešto puno više, a bili smo na dobrom putu. Želiš dalje. Moliš me. Kažeš da nije istina. Zašto me onda muči toliko?? Zašto mi jebeno ne da disati ili spavati? Želim nastaviti gdje smo stali, ali ne mogu izbrisati ove stvari iz svoje glave. Više se ne mogu prepustiti. Mislim da, što se mene tiče, ne može biti isto. Ne znam želim li nastaviti. Kažem, neka ostane ovako još neko vrijeme. Probat ćemo. Vrijeme će pokazati. Ali moje unutranje Ja vrišti na mene. Vrišti da gazim vlastiti ponos i idem protiv sebe.
U biti, ne znam ni sama. Trebala bih tebi vjerovati, ali dovraga, nešto u svemu tome je čudno, jako čudno.
Što više reći?
Ljudi se jebeno namuče da zadobiju moju povjerenje. Ti si ga bezuvjetno imao. Bojim se da si počeo sve previše olako shvaćati.
I da, da, da, to mi je jebena lekcija. Iako ni sama ne znam gdje ovo sve vodi. Ne znam gdje ćemo završiti. Još uvijek sam uvjerena da je sve ovo nešto posebno. Još uvijek imam želju da tako i ostane. Ne želim gledati kako mi se snovi raspadaju pred očima. Ne želim da ti odeš, jer ti si jedina stabilna stvar u mom životu zadnjih mjeseci. I definitivno si jedina osoba kojoj sam sve govorila, kojoj sam dopustila da zna i previše, kojoj sam potpuno vjerovala. I jednostavno, u svemu tome, ne razmišljaš o lošim stvarima. Ne razmišljaš o mogućem kraju, o ljudima koji sve žele uništiti. Ne razmišljaš o mržnji i strahu koji se pojave kao obrambeni mehanizam.
Boli me, strašno.
Ne želim ti ni pokazati koliko. Nikome neću pokazati.
Nastaviti dalje ili ne...? Dajem si još malo vremena, i onda ću odlučiti. Ali mrzim to što sam svjesna da su se neke stvari promijenile i da se ne mogu vratiti na staro...Želim se vratiti na staro, želim forsirati sve dok ne budem potpuno iscrpljena, ali znam da bi vrijedilo. Želim Nas opet, želim nas onakve kakvi smo bili.
Želim sve ono što smo imali.
Takve stvari se dogode. Događale su se i događat će se. Ali ne znam se nositi s tim. Trenutno želim pobjeći od svijeta, od svih i svega da se ne moram suočavati s istinom. Znam da neću moći zauvijek tako. To je najgore. Ovo nije nešto što će biti ZAUVIJEK. Mislila sam da bude (uvijek imam nerealne planove na početku). Nakon ovoga, ne može. Ne može, ne može, ne može, ne može, ne može.
I ako je to tvoja jebena krivica, jebeno ću te ubiti.

Moram se podsjećati...na to koliko zapravo mrzim obaveze. "Pazit ću, sljedeći put". Da. Sljedeći put...sjebem sve još i više. Postala sam skeptična i nesigurna i ne znam više. Dobijem ono što želim i više nije zanimljivo. Ne mogu vjerovati kako samo jedan događaj može ozbiljno poremetiti nečiju percepciju stvari zauvijek. Ali meni se to dogodilo.Tražila sam uzrok, tražila sam razloge. I našla sam ih. I shvatila da mi se dogodilo TO nešto što će uvijek utjecati na moje odnose sa i prema ljudima.
Kvragu, ljuta sam na sebe. Ali neke stvari ne mogu promijeniti. Neke dijelove sebe ne mogu promijeniti. (iako znam da će mi uništiti većinu lijepih stvari s nadom da će mi onda biti bolje.)
Iskreno više nemam volje lagati, sakrivati stvari.
Ovo se sve čini kao prilično loša pseudohalucinacija.

Još jedna noć nespavanja. Još jedna od ne znam ni sama koliko. Umor koji osjećam je strašan, ali si ne dopuštam više sna. (hahaha, autoagresija. yeah right.)
Uništim svaki pokušaj & ne dolazim do cilja što me nervira. Dam si obećanje, svaki jebeni dan si dam obećanje i isplaniram što ću napraviti. Hoću, znam da hoću. I onda jednostavno pustim. Svjesno zajebem. Ipak postoji sutra. Ne želim više taj začarani krug. Crpi svu energiju iz mene.
Više si ne dopuštam pogreške. Bilo je dosta. Analizirala sam se do te mjere da mi više nije ništa ostalo za analiziranje.
Razmišljam o brisanju bloga. Ne, neću. Previše toga je na njemu, žao mi je uništiti sve na čemu sam radila i u što sam uložila bar malo truda. Tako da ostaje na životu. I ne znam, ovo je valjda jedini način da pratim svoje porazbacane misli i jedino mjesto na kojem ih uspijem posložiti u nešto koliko-toliko smisleno.

Jedina stvar koju ne volim kod praznika je činjenica što imam PREVIŠE slobodnog vremena. Mislim, volim to što mogu spavati kad hoću i do kad hoću, volim to što mi se nikuda ne žuri i stvarno nemam nikakvih obaveza. Ali opet, ponekad mi fali ustajanje u točno određeno vrijeme, trčanje pod tuš, ispijanje kave, preslušavanje nekog novog benda na mp3-u i pušenje na putu do škole.
Nedostaje mi onaj rush, onaj adrenalin koji me pucao kad sam znala da moram napraviti nešto u jako kratkom roku. Ali što je je, kad ne moram, ipak se ne živciram toliko. I mogu biti vani svaki dan do suludih sati.
Živcira me premalo koncerata u ovo vrijeme. Kreator i Amon Amarth su imali neki baš loš tajming, a sada kada imam vremena koliko želim, nema ničega. Tek krajem 8. mjeseca odlazim na Destroying the Europe tour - Shining :). 9. mjesec- metalfest, a nakon toga u 10. Amorphis, što apsolutno jedva čekam ali je tajming opet loš.
Tako da se sada, dok nema koncerata, moram zabavljati random stvarima.

Totalno sam se zaljubila u To/Die/For <33
Night is like a hand
That feeds our lust
Darkness, like a temple of love
No sorrow in us
Stars above make us feel alive tonight
Wake up when night drives sun away
Feel the rush burn in our veins
Fall asleep before the dawn
Hearts ache
Under a velvet sky
Faces look cruel in daytime
And we are weak under the sun
We're strangers in the middle of the day
You are the moonshine child
And I am the one
Who's been blinded by the daylight
Come and follow me
Wake up when night drives sun away
Feel the rush burn in our veins
Fall asleep before the dawn
Hearts ache
Under a velvet sky
(Under a velvet sky-To/Die/For)

Previše alkohola. I postajem previše iskrena. I kažem ti sve.
Znaš sve moje strahove, znaš sve što me muči. Znaš sve moje želje, planove.
I rekao si da želiš da potraje.
Imala sam naviku bježati od obaveza, vezanja za bilo koga općenito.
(Stvarno sam mislila da nikada nikome neću dopustiti da zna svaki moj strah i svaku moju slabost)
I sada vidim da u svemu tome nema ništa loše i da zapravo uživam.

I ostaje još tako malo vremena. Ni godina. I često se osvrćem unazad i pitam sam se što sam radila cijelo vrijeme. Zadovoljna sam, na neki način, zabavljala sam se, ali mislim da sam mogla više toga ostvariti. Glas perfekcionizma u meni uvjerava me da nisam napravila stvari kako sam trebala, da sam davala premalo od sebe, i svjesna sam da u svemu tome ima i istine.
Za godinu dana ovo će biti daleka prošlost- još samo toliko mogu uživati u svemu ovome, a onda moram otići i biti odrasla i ponašati se odgovorno u skladu sa svojim godinama. A iskreno, ne želim. Želim ostaviti stvari upravo ovakvima kakve jesu.
Ali svi moramo dalje.
Možda me koči moj konstantni strah od podbacivanja i neuspjeha. Ne znam. Ali taj me strah tako često tjerao dalje. Tjerao me da sjedim 2 dana i noći bez spavanja i pišem dok se gotovo ne onesvijestim, ali budem zadovoljna rezultatom.
Mrzim osjećam kad znam da nisam dala sve od sebe. Ali nekad jednostavno nemam volje, jednostavno pustim da ostane tako kako je jer mi se ne da forsirati samu sebe.
I mislim da su ovi napadaji pisanja u 5 ujutro stvarno strašno zabavni.

I stvarno stvarno stvarno sam zatvorena u njoj.
Nisam htjela, ali osjećam kako se mijenjam. Kako nisam više ona divlja-parti-ne želim spavati cura. Smirujem se. Kao da svaki loš dio mene polako blijedi, i ne opirem se.
Ne znam, ne dopuštam ljudima da me mijenjaju, ne dopuštam im da odu predaleko i upoznaju me do kraja. Imam patološki strah od toga. Ponekad se bojim ljudi općenito (zapravo, prečesto.)
Usamljena sam, ali u redu je, ne vraćam se više na ono mjesto. Moja volja je umrla.
Nisam više sposobna tolerirati gluposti.
I...strah me gubitka samokontrole. I strašno sam u svemu tome i jedva dišem. Ali ok je, rezultati su itekako vrijedni svake sekunde, svake boli, svakog nespavanja, svake svađe.
I imam osjećaj da su mi ruke zavezane, da ne znam što bih rekla pa oh-what-the-hell bolje da šutim, ionako nije vrijedno toga, ionako sve to puno bolje zvuči u mojoj glavi.
Neću ništa reći.
Uostalom, nitko ne razumije...A ja ne želim biti konformist i priklanjati se društvenim normama, tako je JEBENO dosadno i naporno. I nikad mi nije išlo. Tako da ću radije biti autsajder nego kopija svijeta oko sebe.
Potrošila sam sve dobre ideje. (općenito). Ali za pisanje prvenstveno. Svaka bilježnica ispisana mojim idejama nastalima u napadima inspiracije izazvanima uglavnom lošim raspoloženjem sada je bačena ili je na dnu ormara.
Nakon nekog vremena, sve napisano izgleda loše. Nakon što pročitam svaki tekst nekoliko puta uočavam greške koje sam mogla i prije primijetiti. I ne da mi se svaki put tako u krug, ali nastavljam. Ne znam, imam potrebu pisati. (hahahahah, moji lyricsi su jebeno preloši).
I`m drained.




Look, on the bright side is suicide.
(Sarkazam. Ili ne?)

Maybe we`re victims of fate
Remember when we`d celebrate
We`d drink and get high until late
And now we`re all alone

Neopisivo mi se sviđaju naši planovi. Želim cijeli život provesti u toj blaženoj izmaglici u kojoj se mogu samo smješkati i osjećati se tako sretno i sigurno. Sada znam na što želim trošiti svoje vrijeme. Sada znam što trebam odbaciti. Nakon dosta vremena vidim sve prilično jasno i ne shvaćam kako sam si prije dopuštala određene situacije. Ne shvaćam, ali ipak mi je drago, jer nešto sam naučila. I znam da neću ponavljati stare greške.
Prije...svaki pokušaj je bio isti od početka. Random lica neprestano su se izmjenjivala, u vrtlogu divljih izlazaka, hrpe ljudi i alkohola. Nije mi smetalo onda. Bilo je zabavno. A tek kasnije...kasnije sam shvatila koliko je zapravo sve to bilo isprazno i površno.
Da stvarno, još uvijek volim izlaziti i piti i zabavljati se (rekla bih čak u nezdravim količinama :D), ali prije sam to radila pod uvjetom da provodim vrijeme s ljudima koje apsolutno ne podnosim, s lažnim prijateljima. Nitko ne treba takve ljude oko sebe. Ali bila sam dijete. I jedini način da izvučem pouku je očito bio taj da sve to prođem i osjetim na vlastitoj koži. Sada vidim da sam prelako prelazila preko nekih stvari koje sada definitivno ne bih dopustila. Sada tek vidim kakvi su ljudi zapravo, i pomno biram one kojima ću vjerovati.
Recimo da...nimalo ne žalim zbog svega što mi se dogodilo, zbog bilokoje stvari ili gluposti koje sam napravila. Imam osjećaj da se sve to trebalo dogoditi da se formiram u osobu kakva sam sada.
I ima dana kad mi se teško nositi sa svijetom oko sebe i kada me apsolutno svi živciraju ali sada to rješavam drugačije nego prije. Shvatila sam da autodestruktivnost nije jedini izlaz, iako joj i sada često pribjegnem (zato što je kao neka jebena ovisnost, neovisno o obliku u kojem se pojavljuje)

Sjedim na prozoru i gledam kako se noć polako pretvara u dan.
I čitam Tvoju poruku i smijem se. I sjetim nas se prije par mjeseci. I kako god da okrenem, uvijek smo bili jedno uz drugo, ozbiljno pričali, zajebavali se, izlazili, pili, razmjenjivali smsove...
I ne mogu vjerovati da je baš svaki put bilo tako dobro. Stvarno je.
I znam da je ovaj početak drugačiji od svih ostalih. I baš zato imam dobar osjećaj. Ovaj put je sve drugačije...sve se mijenja. Prije sam imala neobjašnjivu fobiju od promjena. Ali sada...sada me nekako veseli.

Maybe we`re victims of fate
Remember when we`d celebrate
We`d drink and get high until late
And now we`re all alone

Znam da su moji postupci ponekad previše kaotični. Ti me ne želiš dovoditi u red, ostavljaš baš ovako jer uživaš u tome.
Ja uživam u tebi, s tobom i u sebi kad god si pokraj mene. I po prvi nemam potrebu mijenjati stvari, želim da ostane baš ovako, želim zamrznuti SVAKI trenutak. Jer ti si moj produžetak.
Strahovi nestaju. Usamljenost je izbrisana. Ne bojim se više vanjskog svijeta. Ne bojim se Njih, jer sada si ti tu.

I dalje uništavam bez objašnjenja. I dalje odbijam davati razloge za BILOŠTO.
I uočavam smisao besmislenosti.
Jedna-dvije-tri...i spava mi se.
( mislim da su sve vaše ideje toliko loše da biste se trebali baciti s mosta).

A ljudi su stvarno jebeni uzaludni trošak vremena i prostora.