četvrtak, 02.07.2009.

Protect me from what I want.

Maybe we`re victims of fate
Remember when we`d celebrate
We`d drink and get high until late
And now we`re all alone

Neopisivo mi se sviđaju naši planovi. Želim cijeli život provesti u toj blaženoj izmaglici u kojoj se mogu samo smješkati i osjećati se tako sretno i sigurno. Sada znam na što želim trošiti svoje vrijeme. Sada znam što trebam odbaciti. Nakon dosta vremena vidim sve prilično jasno i ne shvaćam kako sam si prije dopuštala određene situacije. Ne shvaćam, ali ipak mi je drago, jer nešto sam naučila. I znam da neću ponavljati stare greške.
Prije...svaki pokušaj je bio isti od početka. Random lica neprestano su se izmjenjivala, u vrtlogu divljih izlazaka, hrpe ljudi i alkohola. Nije mi smetalo onda. Bilo je zabavno. A tek kasnije...kasnije sam shvatila koliko je zapravo sve to bilo isprazno i površno.
Da stvarno, još uvijek volim izlaziti i piti i zabavljati se (rekla bih čak u nezdravim količinama :D), ali prije sam to radila pod uvjetom da provodim vrijeme s ljudima koje apsolutno ne podnosim, s lažnim prijateljima. Nitko ne treba takve ljude oko sebe. Ali bila sam dijete. I jedini način da izvučem pouku je očito bio taj da sve to prođem i osjetim na vlastitoj koži. Sada vidim da sam prelako prelazila preko nekih stvari koje sada definitivno ne bih dopustila. Sada tek vidim kakvi su ljudi zapravo, i pomno biram one kojima ću vjerovati.
Recimo da...nimalo ne žalim zbog svega što mi se dogodilo, zbog bilokoje stvari ili gluposti koje sam napravila. Imam osjećaj da se sve to trebalo dogoditi da se formiram u osobu kakva sam sada.
I ima dana kad mi se teško nositi sa svijetom oko sebe i kada me apsolutno svi živciraju ali sada to rješavam drugačije nego prije. Shvatila sam da autodestruktivnost nije jedini izlaz, iako joj i sada često pribjegnem (zato što je kao neka jebena ovisnost, neovisno o obliku u kojem se pojavljuje)

Sjedim na prozoru i gledam kako se noć polako pretvara u dan.
I čitam Tvoju poruku i smijem se. I sjetim nas se prije par mjeseci. I kako god da okrenem, uvijek smo bili jedno uz drugo, ozbiljno pričali, zajebavali se, izlazili, pili, razmjenjivali smsove...
I ne mogu vjerovati da je baš svaki put bilo tako dobro. Stvarno je.
I znam da je ovaj početak drugačiji od svih ostalih. I baš zato imam dobar osjećaj. Ovaj put je sve drugačije...sve se mijenja. Prije sam imala neobjašnjivu fobiju od promjena. Ali sada...sada me nekako veseli.

Maybe we`re victims of fate
Remember when we`d celebrate
We`d drink and get high until late
And now we`re all alone


Image Hosted by ImageShack.us
05:08 | Komentari (0) | Print | ^ |

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.