srijeda, 20.02.2008.

Nothing and nowhere...

Razočaranje...Sreća...Hiperaktivnost...Letargičnost...
Ne znam, pomiješalo se sve. Nije uvijek kako bi trebalo biti. Savršeno je, na prvi pogled. Savršeno je, uglavnom. Ali ima loših trenutaka. Ima trenutaka kad se bojim za budućnost svega toga, kad se bojim odustajanja jer se ne mogu nositi s nekim situcijama. Izdržim svaki put, idem dalje. Ok, ok. Moram se pribrati.
Ljuta sam na sve i svakoga i samo želim otići odavde. Dosta mi je priča, laži, ljudi općenito.
Dosta je izgovora (zapravo, onoga što zvuči poput izgovora).
Dosta je svađa i opraštanja (uvijek funkcionira na kraju).
I izluđuje me činjenica što te nekoliko dana neću vidjeti.

Uza sve svoje poremećene odnose sa ljudima oko sebe, naučila sam bitnu lekciju. Naučila sam ne vjerovati, naučila sam ne otkrivati. Nitko ionako ne može prokužiti što se skriva iza fasade...pa i ostavljam stvari takve.
Ti možeš. Jedino tebi dopuštam. (obećam si da neću više ali jače je od mene).
I opet ću pobjeći u taj užasan krug
autodestruktivnosti
jer očito samo tako mogu biti koliko toliko normalna i pod kontrolom.
I ovaj put to radim svjesno, ovaj put sam svjesna posljedica i nije važno. Više stvarno nije važno, bar ne onoliko koliko je bilo prije.
Postajem previše jebeno paranoična i znam da sam u stanju analizirati neke situacije do te mjere da jebeno poludim. A Njemu, čini se, ne smeta. Tjera sve moje strahove, pokušava me urazumiti
18:00 | Komentari (0) | Print | ^ |

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.