Obscura Arcana Mortis

Vraćam se nakon za-mene-podužeg perioda nepisanja.
Prekršim SVA pravila. Prelazim sve moralne i etičke granice koje sam postavila sama sebi. Moja beskrajna glupost graniči s bolesnim hedonizmom (a to mi se nimalo ne sviđa.)
Gubitak kontrole. Potpuni. Ljudima kažem ono što žele čuti kako bi pomislili da radim ono što se od mene očekuje, a zapravo nastavljam po svom. Ponekad se osjećam kao da nemam savjest. Kao da radim stvari bez obzira na posljedice. Kao da me nije strah gubitka svega do čega mi je stalo.
Lažem sama sebi, da ću u samoći sve riješiti. Da će biti bolje ako prekinem sve kontakte s vanjskim svijetom bar na neko vrijeme. Ako se zatvorim u svoju sobu i zaključam vrata i zavučem se u krevet nitko neće moći do mene. A zapravo ne želim da ljudi dođu do mojh osjećaja. Toliko su konfuzni, nerealni, ispremiješani.
Ne odgovaram na pozive, tek tu i tamo napišem koji sms.
I osjećam se prilično dobro. Da, ponekad mi stvarno ne treba ostatak svijeta da bih se mogla nositi s vlastitim problemima. Ostatak svijeta izaziva komplikacije.

Padat će kiša. Želim da ispere apsolutno sve oko mene. Želim da njezin zvuk nadjača vrištanje u mojoj glavi.
I nedostaje mi netko.
I ne znam zašto se uopće trudim oko nekih stvari, zašto forsiranjem produžujem ono što se ionako ne može spasiti...? Ne znam, možda očekujem neki veliki happy end. Možda sam još uvijek pomalo optimistična u vezi svega toga. Možda samoj sebi dokazujem suprotno.
U svakom slučaju, u ovoj igri ne gubim ja...
Lijepo je voljeti i biti voljen. A ja to još uvijek pokušavam naučiti. I naravno da se sumnja, sebičnost i vanjski faktori uvijek umiješaju, ali ne dam da to pokvari sveukupan dojam.

(I da da, konačno sam probušila usnicu ^^)





Those are MY summer dreams.

Prekratko smo ovdje. Premalo je vremena za sve što želimo. Ja sam ta koje će uništiti sve te snove, svjesno i planirano. Ja sam ta koja uvijek sumnja. Ja sam ta koja ti nameće principe kojih se ni sama ne može držati.
I stvarno mi je žao zbog toga.
Pa, još jedan pokušaj me neće ništa koštati. Ovaj put, moram sve zaboraviti i krenuti ispočetka.

Posljedice subote. Hodam kućom nepočešljanja i razmazane olovke, palim jednu od tri zadnje cigarete preostale u kutiji i gledam u nebo kroz prozor. Uživam u svježini zraka nakon kiše. Slušam Amorphis. Pišem zadnje poruke i ne nalazim hrabrosti da ih pošaljem. Neka ostanu spremljene, svejedno.
Volim gubiti svoje vrijeme uzalud. Prečesto to činim. So what?
Bar znam da je ova subota bila jedna od boljih :). Jer konačno sam OPET vidjela Bikini Schapps i bili su još bolji nego prvi put. I vidjela sam ljude koje već neko vrijeme nisam i bilo mi je ful drago. Upoznala sam nekoliko ljudi, zbog čega mi je isto drago. I kao uvijek je bilo puno alkohola, puno smijeha i puno zajebancije.
I ne da mi se pisat (jer se ne osjećam dobro kad ne popijem kavu grrrr).
I volim Bellu, Elu, Marka, Igora, Vedu, Josipa, Antonia, Marijanu, Wolfa, Bornu, Matiju, Fixa i Njega
I voljena sam.
I sutra idem piercati usnicu <3<3.

Post za...pa, prošlost recimo.
Ne znam kako da to drugačije nazovem.
Bilo je beznadno. Bilo je beznadno toliko dugo. Odustala sam na kraju. Napravila sam to jer mi je zdrav razum tako govorio. Nisam više željela završavati sjebana svaki put zbog iste stvari. "Daleko od očiju, daleko od srca". To se pokazalo tako istinitim. Nema više izlazaka, nema više poruka. Da, malo boli, ali tako je lakše. Tako će brže proći.
Svaka zaboravljena sekunda sada skuplja prašinu. Odložila sam ih u najdalju ladicu svoga mozga i privremeno zaboravila. Zašto ih sada opet izvlačim? Neka neobjašnjiva potreba, suluda čežnja? Da, ne znam ni što je to točno. Neriješeni problemi... Preuzelo me tako brzo. Ne postoji lijek koji može zaliječiti žudnju. Trudim se, pokušavam. Ne ide mi. Priznajem, podbacila sam. Priznajem, kriva sam.
Neću ti to reći.
Mučit će me, ali ne mogu. Stari dio mene izlazi na površinu. Stare situacije se ponavljaju, i tako su realne, i prisjećam se koliko su bile dobre. Ne mogu se suzdržati. Želim više, želim toga još. Želim reprize. Nemaju smisla, nimalo. Ali opet, čini se da je to sad jedino što zaista želim, jedino zbog čega se mogu opet Onako osjećati. Ne mogu nikome objasniti, ne mogu definirati. Ljudi osuđuju, a nemaju pojma. Ispituju, a ne znaju ni sami zašto.
Nitko neće saznati.
Zakopat ću to zauvijek, kao što sam i ono otprije. Hoćemo li i ovo izvući opet? Ovisi samo o nama. Jako se bojim. Bojim se da neće biti tako savršeno kao što sam zamišljala i da ću opet pasti. Želim utopiti svu ovu sumnju i preispitivanje. Želim ostati na ovome gdje sam sada, ali znam da neću moći.
Žao mi je što ću uništiti sve ovo. Sve ovo što sam tako dugo gradila i radila na tome. Žao mi je što ću uništiti ono što sam toliko dugo željela.
Svako zlo za neko dobro...? Više ne znam što da mislim.
She's comin' over like a suicide
And it's the same old trip
The same old trip as before
Another complicating suicide
And it's the same old trip
The same old trip as before

Dobro je sada kao što je bilo i prije. Ne, još je bolje. Bolje je sa svakim novim putem. Još jedan pokušaj me neće ništa koštati, zar ne? Da, uvjeravaj se.
Znaš da je to laž. Znaš da je to besmisleno. Znaš da neće dobro završiti. Znaš da će opet boljeti, više nego ikad prije.
So fucking what? Idem dalje. Sjebat ću do kraja.
And it's the same old trip
The same old trip as before

Do koje granice možeš vjerovati nekome? Do koje granice dopuštaš gaženje svojih načela i vjerovanja?
Ja više ne znam. Više ništa ne znam
Osjećam se krivom. Ali nosim se sa svime najbolje kako znam. Osjećam se kao da mi je stalo. Zaista mi je stalo, čak i previše, možda to ponekad pokazujem na krivi način. Znam da nekad agresivno, posesivno i ljubomorno reagiram, baš kao da te želim otjerati od sebe a želim upravo suprotno. Osjećam se kao da ne bih trebala. Trebam se zaustaviti prije nego što pogrešno reagiram i uvijek si govorim da budem, ali u trenutku bijesa ne mogu se kontrolirati. Osjećam se kao dijete očaja. Ponekad, ne, zapravo, stalno, nesposobna sam kontrolirati vlastite emocije i to me tako izluđuje. Osjećam se kao da je gotovo. Gotovo sa lažnim obećanjima, gotovo sa ispraznim pričama, gotovo sa uništavanjem svega. Osjećam da me SVE to prati. Prati me u snovima, prati me na javi i postajem paranoična od svih tih glasova i sjena i strahova i ne mogu ih otjerati. Uvijek se iznova vraćaju po mene i znam da čekaju samo jedan pogrešan korak i onda sam gotova. Osjećam se kao da je ovo sve što ću ikad biti. Strah me da neću napredovati, da ću ostati zaglavljena Ovdje, a to je pomisao strašnija od ijedne druge. Ja se ne znam nositi sa neuspjehom. Osjećam se kao pogreška. I znam da jesam, to je stvar koje sam oduvijek bila svjesna i prisutna je u mojoj glavi jednako kao svijest o samoj sebi. Osjećam glad. Unutarnju prazninu, koju je više manje nemoguće popuniti, ali podsjeća me na ono što jesam, podsjeća me na to da sam živa i da se jedino tako znam nositi sa svime. Osjećam se kao oštrica. Ozljeđujem sve oko sebe na sve moguće načine, nesvjesno. Osjećam se kao molitva izgubljena u letu. Nikad ne dolazim tamo gdje želim doći, uvijek se izgubim na nekom putu između i ostanem tamo. Uništila sam svoje snove, ne mogu ih obnoviti. Osjećam se kao prekrasni gubitnik. Bar u svemu nastojim zadržati svoje dostojanstvo. Neću ga gaziti. Ti to radi zbog mene. Osjećam se prevareno. U svakom pogledu svakog dana sve više i postaje nepodnošljivo. Osjećam se kao da mi se vi jebeni idioti smijete. Ali to je nebitno u cijeloj priči. Bar o tuđim mišljenjima ne brinem puno. Etiketirajte me (i vi ćete jednom doći na red). Osjećam se kao potpuni trošak vremena. Ne sam svog, i tvog. Uživam u tome, ali ipak me izjeda unutra i ne mogu mirno spavati. Osjećam se nevidljivom. I to je dobro, to je dobro, nitko ne zapravo ne može čuti, a ako ne čuju onda ni ne razumiju i onda se ne moram bojati da će netko to sve shvatiti. Osjećam se kao da ne mogu pobjeći od vlastitog uma. Tjera me na analiziranje, tjera me na destrukciju, tjera me da nikad ne budem zadovoljna onim što imam iako imam i previše, tjera me na opsesivne misli i nerealne i nenormalne postupke kojima otjeram sve oko sebe i onda uživam u vlastitoj boli u njenon punom sjaju i jačini. Jedino tako osjećam sebe.
Otvori me, pogledaj unutra. Pokušaj shvatiti. Ja sam dala sve od sebe, možda sam pogrešno objašnjavala. Izreži me u tisuću sitnih dijelova i pobacaj.
I'm afraid I'm a slave, I'm weak and average
I'm afraid I'm a slave, I'm weak and average
I'm afraid I'm a slave, I'm weak and average
I'm afraid I'm a slave, I'm weak and average
I'm afraid I'm a slave, I'm weak and average
Žao mi je. Gubim. To je sve što jesam. Ljuta sam. Bojim se svih tih načina. Pokušavaju biti mi. Zajebano je. Drugačija sam. Riječi i dalje ostaju moj jedini bijeg. Umjetnost spašava (neke dijelove mene). Moja pogreška je bila to što sam vjerovala. Stvaranje moje sudbine- sa poezijom, i patnjom. Brutalno sam masakrirala svaki dio svoje boli. Svejedno se bojim, svaki dan. Ovi pohlepni paraziti, potpuno me izjedaju. Ja nisam tvoj rob, suprotstavljam se. Ne možeš me više povrijediti, ne možeš me više povrijediti. Hranim se sa ranama koje su prije krvarile. Uništavam stvari koje oni ne razumiju. Opasnost, nijedna riječ ju ne može opisati. Koristim svoj strah za jačanje svoje mržnje.
and now you're walking away
and now you're walking away
Glasovi u mojoj glavi zaista ne misle ništa loše. Uvijek su tu za mene. Cijeli svijet te zajebe i nestaješ. Pa ipak, taj umirujući glas u mojoj glavi mi govori da će sve biti u redu i da nastavim. Ove igle, zaista nisu tako strašne. Kada se poigram njima posve sam mirna i ne osjećam ništa. Ove rane su jedini dokazi da zaista nešto osjećam. Samo to krivo pokazujem. Vrijeme...vrijeme ne liječi, ono nagriza i uništava. Pojest će nas. Zato ja svoje trošim uzalud. Ovi zidovi su tako čvrsti. Pokušavam se zaletiti ali samo se odbijem i vratim na početak. U svemu je tako. Zabijam nokte u meso i dajem sve od sebe. Sve me boli, osjećam vrtoglavicu. To je samo početak, dušo. Možeš ti i bolje, znaš? Izdrži ovo i bit ćeš dovoljno dobra.
U redu, ne sasvim dobra, ali dovoljno da možeš nastaviti dalje.
Hajde, hajde, budi svjedok mome padu (znaš da želiš). Pa zabrij da je jedan dio zbog tebe. Znaš da će djelovati utješno. Ja sam tvoj propali slučaj.

Kad se prijeđe svaka granica, što ostaje? Znam, znam, logičan odgovor je -poslije je još bolje, normalno nastaviš, uživaš. Ja ne. Ja kompliciram.
Zakompliciram sve što je lijepo, sve što je normalno, sve u čemu bih trebala uživati. Sklona sam destrukciji. I žao mi je, jer znam da s time povrijedim osobe oko sebe. Znam da sam sebična i loša osoba, i koliko god mi je žao zbog toga, ponekad uživam u toj činjenici.
Toliki nalet osjećaja u tako malo vremena još nisam osjetila. Da, mislim da gubim razum kad sam pokraj tebe (ali na onaj pozitivan način). I mislim da svaki put postaje sve bolje. Postaje sve jače i jače. Ponosna sam na ovo što imamo (jer to tako malo ljudi ima), obožavam ovu našu međusobnu povezanost, naše razgovore, zagrljaje, poljupce, baš sve. Uživam zato što je verbalni dio veze predivan koliko i fizički, i obrnuto.
Ja prelazim granicu. Moje ovisnosti kao da nas pokušavaju uništiti, ali ja im ne dam. Konačno ću biti jača od tog jebenog dijela sebe kojem ne dam da izađe na površinu. Previše te volim da bih te samo tako pustila.

Imala sam sumnje. Uvijek me muče u određenoj fazi. I upala sam u krizu.
Ali polako, rješavam to sama sa sobom. Ne mogu si dopustiti određene stvari, ne mogu ponavljati stare greške.
Teško mi je ostaviti prošlost na miru. Stalno iznova kopam po njoj, izvlačim stare stvari i pokušam ih vratiti, a znam da ne mogu. Neke osjećaje osjetiš samo jednom : tu i ostanu. I koliko god ja pokušavala vratiti taj prvobitni feeling, ne ide mi, jer je nemoguće. Bio je- nestao je.
Pokušavam vratiti osobe koje su davno nestale. Nostalgija me jebeno muči. A ne mogu je se riješiti.

3 ujutro. Gledam munje kroz prozor i slušam kako kiša pada. Ostavljam poruku, još samo tu jednu, za svaki slučaj. Samo da znaš da sam još uvijek ovdje, iako od tebe već dugo ne čujem ništa.
(teško se pomiriti sa činjenicama)
Ovo je zadnji put, obećajem si. (da, to sam si već toliko puta obećala, i svaki put iznevjerila sam sebe). Trudila sam se uživati u svakom trenutku kao da je zadnji. Udisati taj očaravajući zrak, gledati to prekrasno nebo, upijati taj prekrasni krajolik i sve njegove karakteristike. Upijati tebe i tvoje riječi. Sada, vidim koliko je zapravo vremena ostalo neiskorišteno.
But all will pass, will end to fast, you know.
Stvari dolaze i prolaze.
Mrzim prolaznost. Toliko me uništila...Prolaznost ljudskog života. Prolaznost ljubavi. Prolaznost vremena općenito.
Nakon svega toga, mogli bismo reći kako su stvari prilično beznadne. Ako smo pesimisti po prirodi, naravno (kao što sam ja). Zašto uopće graditi bilokakve odnose ; zašto ustrajati na očuvanju veza i prijateljstva? Ionako će se raspasti kad-tad. Ionako će završiti, kao što sve završava.
Ali, ne dopuštam si ovakve misli prečesto. U posebnim trenucima kada me uhvati želja za nihilističkom filozofijom, kao sada, onda da.

Da, čak sam mislila potruditi se i nekako pozitivno završiti ovaj post. Ali nisam imala ideja.
I zato, za sve ovo, lyricsi od pjesme koja me odvuče u "ta neka vremena" i od koje me još više pere nostalgija svaki put kad je čujem...Ali isplati se. Još jednom, (još samo jednom), ću zatvoriti oči i otputovati Tamo, nitko neće znati i nitko me neće kriviti. I Tamo, Tamo ću opet naći Nas, osjetiti i proživjeti još jednom.
Još samo jednom.

If I could tear you from the ceiling
And guarantee source divine
Rid you of possessions fleeting
Remain your funny valentine

Don’t go and leave me
And please don’t drive me blind
Don’t go and leave me
And please don't drive me blind

If I could tear you from the ceiling
I know the best have tried
I'd fill your every breath with meaning
And find the place we both could hide

Don’t go and leave me
And please don’t drive me blind
Don’t go and leave me
And please don't drive me blind

You don’t believe me
But you do this every time
Please don’t drive me blind
Please don’t drive me blind

I know you’re broken
I know you’re broken
I know you’re broken

If I could tear you from the ceiling
I’d freeze us both in time
And find a brand new way of seeing
Your eyes forever glued to mine.

Don’t go and leave me
And please don’t drive me blind
Don’t go and leave me
And please don’t drive me blind
Please don’t drive me blind
Please don’t drive me blind
Please don’t drive me blind
Please don’t drive me blind

I know you're broken
I know you're broken
I know you're broken

Dogode se neočekivane stvari. Svađe, napadaji iskrenosti izazvani alkoholom, alkohol, alkohol i još više alkohola.
A meni, meni zbog alkohola na pamet padaju čudne stvari :).
(Hah, nisam jedina, Njemu isto.)

Dakle, nakon nekoliko mjeseci sretnem dotičnu osobu, i jebeni flashback me vrati nekoliko mjeseci unazad...Da, skoro 5 mjeseci tu osobu nisam vidjela. Sjetim se svega što je bilo prije. I shvatim da mi je užasno žao što sam sjebala tamo gdje nisam trebala, shvatim koliko bi sve savršeno bilo. Da, ne mogu to kontrolirati, fale mi neke stvari koje smo dijelili. Stvari, o kojima sam napisala toliko postova, i kasnije ih čitala iznova i iznova prisjećajući se svega. Ali, vrijeme liječi sve (valjda?). Zaboravim na to, nastavim dalje, kvragu, neću živjeti u prošlosti. Što je bilo bilo je, nije ništa novo da mi neke osobe jednostavno nestanu iz života.
I kad sam se konačno pomirila sa čitavom situacijom, vidim tu osobu na par metara od mene. Primijeti me, smije se. Osjetim kako se tresem (iznenadni strah, valjda). Tu je, tu je, tu je. Smiri se.
I taj me smiješak podsjeti na toliko toga. Na neopisivo puno stvari, i vrati mi taj feeling koji sam prije konstantno imala i zaključim kako mi to sve pomalo nedostaje. Nerealna sam, više ne može i neće biti isto.
I tako, izmijenimo par rečenica, čisto formalno, reda radi. To nismo mi, to definitivno više nismo mi. Ne prepoznajem te. Ne prepoznajem sebe.
I sada je On tu. On je tu uz mene, dolazi, zagrli me i odlazimo, što je ok jer se više ne moram suočavati sa situacijama u kojima ne znam kako bih se postavila. I odem s Njim i šutim neko vrijeme i neodređeno gledam oko sebe, i kažem mu sve onda. Ne, nije bilo u redu sve što sam rekla, zaista sam pretjerala u nekim stvarima. Ali bila sam brutalno iskrena jer sam se morala riješiti toga svega. I zaslužuje znati istinu. I stvarno, sada mislim da je On najdivnija osoba na svijetu, jer je tako divno reagirao. Znam da mu je bilo teško čuti, ipak jer staloženo i smireno razgovarao o tome sa mnom i pokušao razumjeti i rekao da me voli i da ne želi ostati bez mene.
A ja mislim isto, jer se jednostavno više ne mogu zamisliti bez njega. I kad ga ne bi bilo, više ništa ne bi bilo isto. Želim da ovako ostane...zauvijek.
Dijelimo toliko savršenih trenutaka. Iskrena sam do kraja. Razumijemo se. Posve smo isti, na neki način.

Ostatak je pomalo u magli. Vrućina, vrtoglavica izazvana alkoholom, osjetim samo tvoj dah i jedva razaznajem riječi koje šapućeš. Strah me, pomalo. Ali ipak, smijem se.
Savršeno je, stvarno. Bolje od onoga čemu sam se nadala. Bolje od svega što sam dosad planirala.
Trenutna bol. Zatvaram oči.
I tu smo, opet neki novi početak. Isto je koliko i nije.
I volim ga. Neopisivo <3.

This is the first day of my last days

I built it up now i take it apart climbed up real high now fall down
Real far.
No need for me to stay the last thing left i just threw it away
I put my faith in god and my trust in you
Now there's nothing more fucked up i could do

Wish there was something real wish there was something true
Wish there was something real in this world full of you

I'm the one without a soul i'm the one with this big fucking hole
No new tale to tell twenty-six years on my way to hell
Gotta listen to your big time hard line bad luck fist fuck
Don't think you're having all the fun
You know me i hate everyone

Wish there was something real wish there was something true
Wish there was something real in this world full of you

I want to but i can't turn back
But i want to

(Nine Inch Nails-Wish).

Tišina. Tišina koja razara. Ona koja uništava odnose, ona zbog koje se više nikad ne možeš vratiti na staro. Tišina, koje manje više govori sve.
Izbjegavanje izravnog pogleda u oči. Osjećam krivicu, ali znam da sam bila u pravu. Pa zašto me onda tjeraš da se osjećam toliko jebeno krivom? Zašto se uvijek ja na kraju osjećam odgovornom za sve? Krenem nešto reći, ali onda stanem. Glupo će zvučati. Nema povlačenja poslije. Sada tolika odgovornost pada na moja ramena. Toliko svega, da mi je zlo. "Možeš sama, jebeno možeš sama".
Uvjeravam se.
Ali zapravo, ne znam. Nisam sigurna da mogu. Mržnja nije dovoljno jaka da me tjera toliko daleko. Ponos? Možda, ali ne vjerujem. Jedini način da vratim sve na staro jest da gazim svoj ponos, da se ispričavam iako nisam ni najmanje kriva. A ne mogu, iskreno, ne mogu to napraviti. Ne mogu ići toliko protiv sebe. Nitko nije vrijedan toga. Osjetit ću posljedice, znam. U redu je, toga sam bila svjesna od početka. Samo nisam znala koliko će biti jake, ozbiljne. A sad se sve to vraća natrag, vraća se i pogodit će me.
Uh, godine, godine. Gdje je ta "razvijena svijest o posljedicama" i sve ostale stvari koje bi trebale doći s ovim godinama? Ja ih ne primjećujem. Naravno, znam da sada imam više slobode, imam više moći. Ne bojim se više nekih stvari. Zato i jesam krenula sa optužbama zbog onoga što me godinama uništavalo. "Ako se sad ne riješim toga, neću nikad..." Znala sam da nekim stvarima moram stati na kraj, bilo kako bilo. Znala sam da se inače nikad neću izvući iz tih konstantnih depresija koje su me vukle prema dolje, sve na temelju tih ružnih uspomena koje sam vukla sa sobom i predugo. I nisam vidjela kraja svemu tome. A onda...posve nenadano, pruži se prilika. I odlučim, to je to. I sada shvaćam, nakon skoro 18 jebenih godina, DA NISAM NIMALO KRIVA ZA SVE TO. Mene nitko nikad nije izvlačio iz svega toga, morala sam sama.
I kako, kako te sad nije sram pogledati me u oči nakon svega toga? Kako se usudiš reći da se nikad ništa nije dogodilo? Znaš i predobro što je bilo. Znaš koliko je bolilo. Znaš što mi je to sve napravilo, a ipak se praviš da nemaš pojma. Kažeš da sam ja provocirala, da sam ja kriva za sve.
Znam i predobro takve priče...Ne, nema više šansi. Neću ti pružiti više nijednu. Uvijek sam se vraćala na staro i uvijek iznova požalila. Naći ću smisao u besmislu još jedanput.

I stvarno, zahvalna sam što imam Njega, jer je stvarno uvijek tu. I sluša me, i pokušavam pomoći koliko može i manje više mi drži glavu iznad vode. I tek sada shvaćam ljepotu takvih stvari...Znam da nisam sama. Znam da imam nekoga tko će biti tu, koliko god loše stvari bile. Nekoga tko će me shvaćati i voljeti i pričati sa mnom, bez obzira na vanjski svijet. I sve što govore.
Tako da...za svako zlo neko dobro...Tek sada uviđam istinitost te rečenice.

Dirty, little, secret

We're all alone in the city
My hands are stoned with pity
I could get by or get high with fifty yeah
And I, I, I, don't feel pretty
Today

And there's a lady in a stable
Her daddy reads her fables
About the moon and his bride
He's in her room every night
And feeds upon a table
Of silken robes, an altar of stone
But the child is unable
To run run run
And flee his tower of babel
So blood blood blood
Slithers down her ankles

We're all alone in the city
My hands are stoned with pity
I could get by or get high with fifty yeah
And I, I, I, don't feel pretty
Today

Come one, come all, witness the fall
Cry to the sky
Today we break away
Uprising
In the house of secrets
What happens here stays here, say nothing disappear
Uprising, what happens here stays here, uprising, say nothing disappear
Uprising

Locked away
In the chamber of hysterics
Here
In the house
Of secrets
In the house of secrets
I will tell you of lonelinessShhhhh
(Otep)

Ne da mi se više davati objašnjenja. Mrzim kada ljudi ne mogu podnijeti istinu. Mrzim kada netko tuđu iskrenost pretvori u nešto što je loše samo zato što se ne zna nositi sa njom. Mrzim ljude koji se ne znaju nositi sa svojim postupcima. A još više one koji ne znaju priznati da su zajebali.
Odgovornost za svoje postupke snosim u potpunosti. Znam da sam napravila puno (čak i previše) pogrešaka, pa ipak naučim nešto iz toga i idem dalje. Pokušavam biti pametnija sljedeći put (što ne znači da mi uvijek uspijeva). I u zadnje vrijeme, potpuno sam iskrena prema ljudima. Ako mi nešto smeta, reći ću im to u lice i neću se osjećati krivom zbog toga. U biti, nekim sam već i rekla. I naravno, ispala kuja. Ali lakše mi je. Lakše mi je, jer sam konačno izbacila to sve iz sebe.
Neki stvarno nisu vrijedni zraka kojeg udišu.
Ni prvi ni zadnji put čujem da me netko mrzi. Jao, to je TAKAV jebenonevjerojatan i neopisiv kompliment. Vrijedna sam nečije mržnje, nečijeg vremena. I po tome znam da sam ostavila trag na tim ljudima. Da ih zanimam. Jer inače, inače im bi im bilo svejedno.
A što je najtužnije, neki se zaista pokušavaju ponašati kao da ih boli kurac. Pa ostavljaju anonimne poruke, anonimno čitaju moj blog, i komentiraju stvari koje ih se nimalo ne tiču.
Hahahahaha. Svaki put kad pomislim da je moj život "totalno dosadan, nezanimljiv, predvidljiv i uobičajen", pojavi se netko takav i popravi mi dan. Dokaže mi suprotno. Tako da sam na neki način i zahvalna tim jadnim ljudima bez života.
Jedna od stvari koje me stvarno mogu isprovocirati su ljudi koji ti okrenu leđa nakon dugo vremena samo zato što im sasuješ istinu u lice. I kad ih konačno odjebeš (jer ti se ne da trošiti vrijeme na nekog takvog, s razlogom), onda počnu trčati za tobom.
Ne, ja neću pregaziti svoj ponos. Neću se vraćati na staro, jer će po ne znam koji put biti isto, a ja sam već umorna od vječno istih priča i očekivanih završetaka. Iste situacije će se konstantno ponavljati, opet će doći do međusobnog optuživanja, vikanja, vrištanja, suza.
Preloša drama. Nakon toliko puta, djeluje toliko neiskreno i namješteno.
A sada znam. Znam gdje sam griješila i ostavljam to iza sebe. Realno gledano, nije vrijedno ni mog vremena ni mojih živaca.

Jesam, kuja sam ponekad. I ne, ne osjećam se krivom zbog toga. Ako netko ima problem s tim, posve je jasno što može napraviti.
U moru dvoličnih, lažljivih i neinteligentnih ljudi naišla sam na par stvarno prekrasnih pojedinaca. Na nekoliko ljudi zbog kojih mi je drago što ih mogu zvati prijateljima, i Njega.
I dovoljno je. <3