Obscura Arcana Mortis

Tišina. Tišina koja razara. Ona koja uništava odnose, ona zbog koje se više nikad ne možeš vratiti na staro. Tišina, koje manje više govori sve.
Izbjegavanje izravnog pogleda u oči. Osjećam krivicu, ali znam da sam bila u pravu. Pa zašto me onda tjeraš da se osjećam toliko jebeno krivom? Zašto se uvijek ja na kraju osjećam odgovornom za sve? Krenem nešto reći, ali onda stanem. Glupo će zvučati. Nema povlačenja poslije. Sada tolika odgovornost pada na moja ramena. Toliko svega, da mi je zlo. "Možeš sama, jebeno možeš sama".
Uvjeravam se.
Ali zapravo, ne znam. Nisam sigurna da mogu. Mržnja nije dovoljno jaka da me tjera toliko daleko. Ponos? Možda, ali ne vjerujem. Jedini način da vratim sve na staro jest da gazim svoj ponos, da se ispričavam iako nisam ni najmanje kriva. A ne mogu, iskreno, ne mogu to napraviti. Ne mogu ići toliko protiv sebe. Nitko nije vrijedan toga. Osjetit ću posljedice, znam. U redu je, toga sam bila svjesna od početka. Samo nisam znala koliko će biti jake, ozbiljne. A sad se sve to vraća natrag, vraća se i pogodit će me.
Uh, godine, godine. Gdje je ta "razvijena svijest o posljedicama" i sve ostale stvari koje bi trebale doći s ovim godinama? Ja ih ne primjećujem. Naravno, znam da sada imam više slobode, imam više moći. Ne bojim se više nekih stvari. Zato i jesam krenula sa optužbama zbog onoga što me godinama uništavalo. "Ako se sad ne riješim toga, neću nikad..." Znala sam da nekim stvarima moram stati na kraj, bilo kako bilo. Znala sam da se inače nikad neću izvući iz tih konstantnih depresija koje su me vukle prema dolje, sve na temelju tih ružnih uspomena koje sam vukla sa sobom i predugo. I nisam vidjela kraja svemu tome. A onda...posve nenadano, pruži se prilika. I odlučim, to je to. I sada shvaćam, nakon skoro 18 jebenih godina, DA NISAM NIMALO KRIVA ZA SVE TO. Mene nitko nikad nije izvlačio iz svega toga, morala sam sama.
I kako, kako te sad nije sram pogledati me u oči nakon svega toga? Kako se usudiš reći da se nikad ništa nije dogodilo? Znaš i predobro što je bilo. Znaš koliko je bolilo. Znaš što mi je to sve napravilo, a ipak se praviš da nemaš pojma. Kažeš da sam ja provocirala, da sam ja kriva za sve.
Znam i predobro takve priče...Ne, nema više šansi. Neću ti pružiti više nijednu. Uvijek sam se vraćala na staro i uvijek iznova požalila. Naći ću smisao u besmislu još jedanput.

I stvarno, zahvalna sam što imam Njega, jer je stvarno uvijek tu. I sluša me, i pokušavam pomoći koliko može i manje više mi drži glavu iznad vode. I tek sada shvaćam ljepotu takvih stvari...Znam da nisam sama. Znam da imam nekoga tko će biti tu, koliko god loše stvari bile. Nekoga tko će me shvaćati i voljeti i pričati sa mnom, bez obzira na vanjski svijet. I sve što govore.
Tako da...za svako zlo neko dobro...Tek sada uviđam istinitost te rečenice.

Dirty, little, secret

We're all alone in the city
My hands are stoned with pity
I could get by or get high with fifty yeah
And I, I, I, don't feel pretty
Today

And there's a lady in a stable
Her daddy reads her fables
About the moon and his bride
He's in her room every night
And feeds upon a table
Of silken robes, an altar of stone
But the child is unable
To run run run
And flee his tower of babel
So blood blood blood
Slithers down her ankles

We're all alone in the city
My hands are stoned with pity
I could get by or get high with fifty yeah
And I, I, I, don't feel pretty
Today

Come one, come all, witness the fall
Cry to the sky
Today we break away
Uprising
In the house of secrets
What happens here stays here, say nothing disappear
Uprising, what happens here stays here, uprising, say nothing disappear
Uprising

Locked away
In the chamber of hysterics
Here
In the house
Of secrets
In the house of secrets
I will tell you of lonelinessShhhhh
(Otep)