Do koje granice možeš vjerovati nekome? Do koje granice dopuštaš gaženje svojih načela i vjerovanja?
Ja više ne znam. Više ništa ne znam
Osjećam se krivom. Ali nosim se sa svime najbolje kako znam. Osjećam se kao da mi je stalo. Zaista mi je stalo, čak i previše, možda to ponekad pokazujem na krivi način. Znam da nekad agresivno, posesivno i ljubomorno reagiram, baš kao da te želim otjerati od sebe a želim upravo suprotno. Osjećam se kao da ne bih trebala. Trebam se zaustaviti prije nego što pogrešno reagiram i uvijek si govorim da budem, ali u trenutku bijesa ne mogu se kontrolirati. Osjećam se kao dijete očaja. Ponekad, ne, zapravo, stalno, nesposobna sam kontrolirati vlastite emocije i to me tako izluđuje. Osjećam se kao da je gotovo. Gotovo sa lažnim obećanjima, gotovo sa ispraznim pričama, gotovo sa uništavanjem svega. Osjećam da me SVE to prati. Prati me u snovima, prati me na javi i postajem paranoična od svih tih glasova i sjena i strahova i ne mogu ih otjerati. Uvijek se iznova vraćaju po mene i znam da čekaju samo jedan pogrešan korak i onda sam gotova. Osjećam se kao da je ovo sve što ću ikad biti. Strah me da neću napredovati, da ću ostati zaglavljena Ovdje, a to je pomisao strašnija od ijedne druge. Ja se ne znam nositi sa neuspjehom. Osjećam se kao pogreška. I znam da jesam, to je stvar koje sam oduvijek bila svjesna i prisutna je u mojoj glavi jednako kao svijest o samoj sebi. Osjećam glad. Unutarnju prazninu, koju je više manje nemoguće popuniti, ali podsjeća me na ono što jesam, podsjeća me na to da sam živa i da se jedino tako znam nositi sa svime. Osjećam se kao oštrica. Ozljeđujem sve oko sebe na sve moguće načine, nesvjesno. Osjećam se kao molitva izgubljena u letu. Nikad ne dolazim tamo gdje želim doći, uvijek se izgubim na nekom putu između i ostanem tamo. Uništila sam svoje snove, ne mogu ih obnoviti. Osjećam se kao prekrasni gubitnik. Bar u svemu nastojim zadržati svoje dostojanstvo. Neću ga gaziti. Ti to radi zbog mene. Osjećam se prevareno. U svakom pogledu svakog dana sve više i postaje nepodnošljivo. Osjećam se kao da mi se vi jebeni idioti smijete. Ali to je nebitno u cijeloj priči. Bar o tuđim mišljenjima ne brinem puno. Etiketirajte me (i vi ćete jednom doći na red). Osjećam se kao potpuni trošak vremena. Ne sam svog, i tvog. Uživam u tome, ali ipak me izjeda unutra i ne mogu mirno spavati. Osjećam se nevidljivom. I to je dobro, to je dobro, nitko ne zapravo ne može čuti, a ako ne čuju onda ni ne razumiju i onda se ne moram bojati da će netko to sve shvatiti. Osjećam se kao da ne mogu pobjeći od vlastitog uma. Tjera me na analiziranje, tjera me na destrukciju, tjera me da nikad ne budem zadovoljna onim što imam iako imam i previše, tjera me na opsesivne misli i nerealne i nenormalne postupke kojima otjeram sve oko sebe i onda uživam u vlastitoj boli u njenon punom sjaju i jačini. Jedino tako osjećam sebe.
Otvori me, pogledaj unutra. Pokušaj shvatiti. Ja sam dala sve od sebe, možda sam pogrešno objašnjavala. Izreži me u tisuću sitnih dijelova i pobacaj.
I'm afraid I'm a slave, I'm weak and average
I'm afraid I'm a slave, I'm weak and average
I'm afraid I'm a slave, I'm weak and average
I'm afraid I'm a slave, I'm weak and average
I'm afraid I'm a slave, I'm weak and average
Žao mi je. Gubim. To je sve što jesam. Ljuta sam. Bojim se svih tih načina. Pokušavaju biti mi. Zajebano je. Drugačija sam. Riječi i dalje ostaju moj jedini bijeg. Umjetnost spašava (neke dijelove mene). Moja pogreška je bila to što sam vjerovala. Stvaranje moje sudbine- sa poezijom, i patnjom. Brutalno sam masakrirala svaki dio svoje boli. Svejedno se bojim, svaki dan. Ovi pohlepni paraziti, potpuno me izjedaju. Ja nisam tvoj rob, suprotstavljam se. Ne možeš me više povrijediti, ne možeš me više povrijediti. Hranim se sa ranama koje su prije krvarile. Uništavam stvari koje oni ne razumiju. Opasnost, nijedna riječ ju ne može opisati. Koristim svoj strah za jačanje svoje mržnje.
and now you're walking away
and now you're walking away
Glasovi u mojoj glavi zaista ne misle ništa loše. Uvijek su tu za mene. Cijeli svijet te zajebe i nestaješ. Pa ipak, taj umirujući glas u mojoj glavi mi govori da će sve biti u redu i da nastavim. Ove igle, zaista nisu tako strašne. Kada se poigram njima posve sam mirna i ne osjećam ništa. Ove rane su jedini dokazi da zaista nešto osjećam. Samo to krivo pokazujem. Vrijeme...vrijeme ne liječi, ono nagriza i uništava. Pojest će nas. Zato ja svoje trošim uzalud. Ovi zidovi su tako čvrsti. Pokušavam se zaletiti ali samo se odbijem i vratim na početak. U svemu je tako. Zabijam nokte u meso i dajem sve od sebe. Sve me boli, osjećam vrtoglavicu. To je samo početak, dušo. Možeš ti i bolje, znaš? Izdrži ovo i bit ćeš dovoljno dobra.
U redu, ne sasvim dobra, ali dovoljno da možeš nastaviti dalje.
Hajde, hajde, budi svjedok mome padu (znaš da želiš). Pa zabrij da je jedan dio zbog tebe. Znaš da će djelovati utješno. Ja sam tvoj propali slučaj.
|