Obscura Arcana Mortis

Eksam. Previše pušim, premalo spavam.
Mislim o Njemu i čitam log viewer, razogovre stare godinu dana. Koji flashback.
Boli me glava i uzimam tablete.
Nikad ne razmišljam unaprijed, znam da trebam plan ali nemam ga snage napraviti.
Mislim da sam izgubljena.
Volim se igrati sa narcisoidnim ljudima.
Pišem o svemu, osim o nama (zapravo je suprotno. Pišem samo o nama, ali to tako ne izgleda).
Dijagnoza: bipolarni poremećaj. Može li se isprati alkoholom?
Asocijaliziram se, po uzoru na tebe.
Ne javljam se, a želim.
Slušam VAC.
Planiram staviti još jedan pirsing, uskoro.
Planiram putovanja.
Želim Njih,a tako su mi daleko.
Dolazim doma, razbacam stvari po sobi u sjedim u mraku skoro do jutra.
Ne znam se izražavati.
Mislim da moje riječi zvuče glupo kada dobiju oblik.
Dosada je zapravo jako zabavan osjećaj.
I dat ću ti svoju ljubičastu bilježnicu.




She's in love with herself
She likes the dark
On her milk white neck
The Devil's mark
It's all Hallows Eve
The moon is full
Will she trick or treat
I bet she will

She's got date at midnight
With Nosferatu
Oh baby, Lilly Munster
Ain't got nothing on you
Well when I called her evil
She just laughed
well cast that spell on me
Boo Bitch Craft

Yeah you wanna go out 'cause it's raining and blowin
You can't go out 'cause your roots are showing
Dye em black
Dye em black
black black Black no. 1

Loving you was like loving the death

Little wolf skin boots
And clove cigarettes
An erotic funeral
For witch she's dressed
Her perfume smells like
Burning leaves
Everyday is Halloween

Loving you was like loving the dead

Odsada nadalje komentiranje je (opet) zabranjeno. Suck it bitches

Ako kažem da mi fali, onda sam ja ta koja je slaba. A ja mrzim, MRZIM sažaljenje. (ti kao da ga tražiš).
I zašto tek sada trošim vrijeme na stvari o kojima sam trebala prije misliti? Moram sjebati i tek onda pokušati popraviti. Ne tražim reakcije...iako im se ponekad potajno nadam.
Vlastite opsesije i bolesno poremećena percepcija će me ubiti na kraju. Jedinu šansu za izvlačenje sam bacila kroz prozor...A kasnije čak nisam ni žalila.

@ someone...
uvijek pobacaš sve dijelove mene ali ja se uvijek vraćam...Nikada mi nije dosta i kao da uživam u toj bolesnoj igri, u tome što me boli...Da boli me, priznajem to prvi put, i sad se neću pretvarati da mi nije stalo i da ću samo pustiti, kad i ja i ti znamo koliko mi ovo znači...(a znam i koliko tebi znači-iako uvijek samo šutiš i ne želi ništa reći). Ma, samo šuti. Tvoja tišina toliko toga govori o tebi. A ja te znam tako dobro, da mi ne moraš ni reći što misliš nego automatski znam.
Ako kažeš da je sve ovo ništa, u pravu si. Ja stalno krećem ispočetka ali se uvijek vraćam tamo gdje smo mi stali. Ti si to što me uvijek vuče unazad.
Odbacujem sve šanse da budem sretna kako bih mogla biti nesretna s tobom.
Da, jedino tako osjećam nešto...I koliko god boljelo, i koliko god bilo beznadno, ne puštam. Ne puštam već toliko dugo, i sad na kraju sam pomalo umorna...

Savjest mi kaže:
zajebi sve to.
Mislim, je li uopće vrijedno?
Moja savjest se sarkastično smije. Ja nemam hrabrosti. Moj cinizam je ionako otjerao previše ljudi od mene.
Moja samokontrola slabi.

Zbog tebe sam poderala sve stranice i i istrgala Nas u tisuću sitnih komadića. I osjećaj je bio sasvim dobar. Iako se još uvijek osjećam krivom.
A sada...uživaj u prizoru.

Došlo je vrijeme da napišem post za zadnjih par mjeseci.
Da budem preciznija, za ta 2-3 kaotična, nemirna mjeseca koja nikad neće dobiti neki logičan, smirujući kraj.
Ljubav? U koju sam odbijala vjerovati, koju nisam željela jer sam mislila da je nepotrebna i da se ne uklapa u moje poimanje "happy lifea". Ljubav, koja mi se dogodila.
Ne znam ni sama kako. Prijateljstvo, međusobno razumijevanje, intenzivniji odnosi. Dogodi se? Očito. Dogodi se, i potraje.
I naučila sam stvari koje prije nisam znala, ili nisam željela znati.
Dođe, i prođe. O kraju neću pričati, mislim da se ionako već previše zna. Želim taj mali dio, bar to, sačuvati za sebe. Želim sačuvati sve to. Ima toliko podsjetnika s kojima moram živjeti svaki dan i nije mi lako. Mrzim kada mi neki postavljaju bespotrebna pitanja o svemu tome, a nije njihova jebena stvar. Mrzim što imam stranice i stranice ispisane detaljima, a više ih ne mogu pogledati. Mrzim to što smo se morali tako uništiti.
Većina postova na ovom blogu je napisana o tome (iako se na prvi pogleda možda ne čini tako).
Ne želim ih zbrisati...Ne mogu jednostavno. Ionako ih nitko ne razumije, osim mene.

Više ne vjerujem sebi. Bilo je teško zadržati me dugo na istom mjestu, sada je nemoguće. Počela sam bježati od obaveza, počela sam sakrivati neki bitne dijelove sebe samo da me ne shvate. Počela sam graditi lažnu sliku sebe, uvijek nasmiješenu & dragu & jebeno zabavnu.
Zapravo lažem samoj sebi.
I mrzim, mrzim, mrzim pretvaranja. Najlakše je ostati zatvorena u ova 4 zida, komunicirati s vanjskim svijetom onoliko koliko to želim (a najčešće ne želim uopće), i biti ono što zapravo jesam.
Ne, nikome neću dati da stekne potpun uvid u mene. Cijena je previsoka.

Putovat ću, opet. Opet ću naći načine da pobjegnem od ovog mjesta, bar nakratko.
Vraćam se starim navikama.
Vraćam se onome i čemu se nisam usudila misliti tako dugo. O čemu si nisam dopuštala misliti. A sada...je nekako svejedno. Ako me to usrećuje, ne može biti toliko loše.
Mind games. Manipuliranje drugima. Igranje s tuđim osjećajima. Tako je lako, tako je zabavno. Dopuštam si stvarno previše toga. Čini li me to lošom osobom?

I sad, dolazi kraj ljeta. I mislim da mi je to bilo najzanimljivije dosad. I ponovila bih sve, da.
Još 2 dana sam službeno dijete...A ne želim odrasti.
Još 2 dana da napravim ono što zadnjih par mjeseci nisam.
Još 2 dana da ostvarim ono o čemu sanjam već godinu dana.
Još 2 dana da pobijedim taj strah i vidim što će se dogoditi.
Previše cigareta, previše alkohola, previše nespavanja, previše laganja, previše rastanaka u tako malo vremena.
Say goodbye, honey...

Pišem post, pa ga izbrišem. Neću ići u krajnost. Neću toliko detalja iznositi ovdje, pogotovo sada kada znam da ima nekoliko "anonimaca" na njemu.
S obzirom na to da blog postoji više od godinu dana, u početku sam imala drugu adresu, komentirala sam drugima normalno i oni meni. A kada sam htjela blog pretvoriti u nešto privatnije, promijenila sam adresu, zabranila komentiranje.
A sada je komentiranje opet dopušteno, zbog tih nekoliko pojedinaca čije blogove čitam i koji čitaju moj blog, pa eto :).

Paranoična sam i bojim se. Jebena neizvjesnost. (Opet na početku).
Izbacivanje loših stvari iz života...Ne mogu cijelo vrijeme udovoljavati drugima samo iz sažaljenja, ne mogu se prisiljavati na emocije kojih nema i neću se forsirati. Zapravo sam osjećajnija nego što to pokazujem. Rijetko tko uspije tu osjećajnu stranu mene izvući na površinu.
I ne znam, taj netko uspije...I osjećam se kao da stojim u sobi, bez ijednog dijela odjeće na sebi, potpuno izložena pogledima dok me svi promatraju. Osjećam te jebene poglede i nije stvar u tome što mislim da vide mene izvana, već mene iznutra. (iznurena sam patološkim strahovima u vezi toga).
Obećajem sama sebi, više nikoga neću pustiti tako duboko.
Bliži mi se 18.-ti rođendan i radim PLANOVE i mijenjam neke stvari i pokušavam biti ozbiljnija. Yeah right. U svakom takvom pokušaju sam uspješno failala.
I opet me muči cijela ta priča oko odrastanja...Jer ja u biti ne želim odrasti, ne želim brige, ne želim obaveze. Želim zauvijek biti sposobna raditi stvari koje radim sada i osjećati slobodu koju osjećam sada. Ne želim biti vezana, želim spontanost.
I daaaa, znam kako to sve skupa zvuči, ali trenutno se tako osjećam :).

A neki su, ha, neki su totalno zamjenjivi i potrošni...Tužno ali istinito...
I nije mi više do nekih stvari...Uživam u svakom trenutku, odsada...
I odsada, prestajem biti ono što drugi žele...
I već mi je loše od "joooj ja želim biti kao ti" komentara...


Take a look in the pool and what do you see
In the dark depths, their faces beckoning me
Can't you see them it's plain for all to see
They were there, oh I know you don't believe me.

I mi se vraćamo na staro....da, da... Nakon toliko vremena. Whoa, what a trip. Već sam zaboravila kako je to jebeno dobar osjećaj (i kako boli ponekad, ali to tako mora biti)...
Već sam zaboravila na sve te sitnice koje su mi prije znale u trenu podići raspoloženje.
I bliži se kraj praznika, i trebala bih partijati i uživati u svakom danu, ali ja se polako asocijaliziram :( I hmmm, baš se pitam na koga me to podsjeća...:)

Now it's clear and I know what I have to do
I must take you down there to look at them too
Hand in hand then we'll jump right into the pool
Can't you see not just me they want you too.

Oh...we'll drown together
It...will be forever.