Marketing
Silence tells more. (50-ti post)
Došlo je vrijeme da napišem post za zadnjih par mjeseci.
Da budem preciznija, za ta 2-3 kaotična, nemirna mjeseca koja nikad neće dobiti neki logičan, smirujući kraj.
Ljubav? U koju sam odbijala vjerovati, koju nisam željela jer sam mislila da je nepotrebna i da se ne uklapa u moje poimanje "happy lifea". Ljubav, koja mi se dogodila.
Ne znam ni sama kako. Prijateljstvo, međusobno razumijevanje, intenzivniji odnosi. Dogodi se? Očito. Dogodi se, i potraje.
I naučila sam stvari koje prije nisam znala, ili nisam željela znati.
Dođe, i prođe. O kraju neću pričati, mislim da se ionako već previše zna. Želim taj mali dio, bar to, sačuvati za sebe. Želim sačuvati sve to. Ima toliko podsjetnika s kojima moram živjeti svaki dan i nije mi lako. Mrzim kada mi neki postavljaju bespotrebna pitanja o svemu tome, a nije njihova jebena stvar. Mrzim što imam stranice i stranice ispisane detaljima, a više ih ne mogu pogledati. Mrzim to što smo se morali tako uništiti.
Većina postova na ovom blogu je napisana o tome (iako se na prvi pogleda možda ne čini tako).
Ne želim ih zbrisati...Ne mogu jednostavno. Ionako ih nitko ne razumije, osim mene.
Više ne vjerujem sebi. Bilo je teško zadržati me dugo na istom mjestu, sada je nemoguće. Počela sam bježati od obaveza, počela sam sakrivati neki bitne dijelove sebe samo da me ne shvate. Počela sam graditi lažnu sliku sebe, uvijek nasmiješenu & dragu & jebeno zabavnu.
Zapravo lažem samoj sebi.
I mrzim, mrzim, mrzim pretvaranja. Najlakše je ostati zatvorena u ova 4 zida, komunicirati s vanjskim svijetom onoliko koliko to želim (a najčešće ne želim uopće), i biti ono što zapravo jesam.
Ne, nikome neću dati da stekne potpun uvid u mene. Cijena je previsoka.
Putovat ću, opet. Opet ću naći načine da pobjegnem od ovog mjesta, bar nakratko.
Vraćam se starim navikama.
Vraćam se onome i čemu se nisam usudila misliti tako dugo. O čemu si nisam dopuštala misliti. A sada...je nekako svejedno. Ako me to usrećuje, ne može biti toliko loše.
Mind games. Manipuliranje drugima. Igranje s tuđim osjećajima. Tako je lako, tako je zabavno. Dopuštam si stvarno previše toga. Čini li me to lošom osobom?
I sad, dolazi kraj ljeta. I mislim da mi je to bilo najzanimljivije dosad. I ponovila bih sve, da.
Još 2 dana sam službeno dijete...A ne želim odrasti.
Još 2 dana da napravim ono što zadnjih par mjeseci nisam.
Još 2 dana da ostvarim ono o čemu sanjam već godinu dana.
Još 2 dana da pobijedim taj strah i vidim što će se dogoditi.
Previše cigareta, previše alkohola, previše nespavanja, previše laganja, previše rastanaka u tako malo vremena.
Say goodbye, honey...
Post je objavljen 05.09.2009. u 17:48 sati.