Racionaliziranje.
Recimo da mi nikada nije išlo.
Uz tebe, gubim i onu sasvim malu sposobnost racionliziranja koju sam dosad imala.
Uvijek sam bila osoba koje se pridržavala strogo zacrtanih planova, koja nikada nije prekršila obećanja koja je dala sama sebi. Nisam razmišljala o stvarima koje bi to mogle promijeniti (na kraju krajeva, govorimo o sasvim banalnim stvarima). Nisam mislila o tome da ću upoznati Nekog zbog koga ću se odreći nekih dijelova svoje osobnosti.
I sada, sada kada sam svjesna da mi se događa upravo to, ne mogu si pomoći a da se ne zapitam- što će biti poslije? Ok, sasvim mi je jasno da ne bih trebala razmišljati o kraju i svemu što dolazi s njim sada kada je sve tako savršeno, ali ne mogu si pomoći. Mogu okriviti jedino svoj pesimističan pogled na svijet. Stvarno, što poslije? Hoću li si dopustiti da opet budem slomljena? Na najboljem sam putu. Ne mijenjaš se zbog nekog ako ne misliš ozbiljno. Barem je u mojem slučaju tako. Rastanak je kuja, uvijek boli. A mene boli i sama pomisao na nešto takvo.
Patološki strah od samoće...?
U kombinaciji sa ovišnošću o tebi koju sam razvila...?
Vjerojatno oboje, sa još nekoliko (ne)zanemarivih faktora.
Recimo da nikada nisam bila jedna od onih cura opsjednutih dečkom- i pritom mislim na one patološki ljubomorne, sklone opsjedanju, učestalim pozivima i takvim stvarima.
I onda, na neku bolesnu foru, stvari kojima sam se smijala više mi nisu smiješne. Kao tragičan kraj neke očajno loše komedije (koja to nikada i nije bila).
Vežem se uz nešto što želim toliko jako. Nešto što je savršeno. I bojim se da ću to izgubiti. I naravno da ne reagiram uvijek onako kako bi staložena, smirena i racionalna osoba reagirala.
Izmučila sam Ga, znam. Sa svojim preuveličanim strahovima, sumnjama, nesigurnostima. Kako ostaje tako miran? Zašto me uvjerava da to nije istina, zašto me grli poslije svega, zašto radi dalekosežne planove? Ne. Ne. Ne. Želim to, zapravo. Užasno to želim. Toliko, da se bojim živjeti bez svega toga i znam da prelazi granice normale.
Jedan dan bez Njega i opet postajem paranoična.
Znam da ću opet potonuti u dubinu svog ludila i nije me strah.
Neću se izvući, ovaj put ne.
Post je objavljen 29.07.2009. u 19:38 sati.