Sigurna sam sada...da više nikome neću moći u potpunosti vjerovati. Strah me ljudi, strah me onoga što se dogodi kada misliš da nekog poznaš, strah me da će završiti kao što završi svaki put, strah me da ću opet čuti iste riječi i naći se u istim situacijama. Bojim se da je ovo možda naš kraj.
Želim ti vjerovati, tako ti želim vjerovati. Ali neke tvoje reakcije pokrenule su unutarnji glas u meni koji mi to jednostavno ne dopušta. Mislila sam, predobro te znam. Mislila sam da se ništa neočekivano ne može dogoditi. Ali, tako započinju sve te priče, zar ne? Uvijek je to osoba od koje to najmanje očekuješ, kojoj najviše vjeruješ, koju najviše voliš. Dobro da nismo postali nešto puno više, a bili smo na dobrom putu. Želiš dalje. Moliš me. Kažeš da nije istina. Zašto me onda muči toliko?? Zašto mi jebeno ne da disati ili spavati? Želim nastaviti gdje smo stali, ali ne mogu izbrisati ove stvari iz svoje glave. Više se ne mogu prepustiti. Mislim da, što se mene tiče, ne može biti isto. Ne znam želim li nastaviti. Kažem, neka ostane ovako još neko vrijeme. Probat ćemo. Vrijeme će pokazati. Ali moje unutranje Ja vrišti na mene. Vrišti da gazim vlastiti ponos i idem protiv sebe.
U biti, ne znam ni sama. Trebala bih tebi vjerovati, ali dovraga, nešto u svemu tome je čudno, jako čudno.
Što više reći?
Ljudi se jebeno namuče da zadobiju moju povjerenje. Ti si ga bezuvjetno imao. Bojim se da si počeo sve previše olako shvaćati.
I da, da, da, to mi je jebena lekcija. Iako ni sama ne znam gdje ovo sve vodi. Ne znam gdje ćemo završiti. Još uvijek sam uvjerena da je sve ovo nešto posebno. Još uvijek imam želju da tako i ostane. Ne želim gledati kako mi se snovi raspadaju pred očima. Ne želim da ti odeš, jer ti si jedina stabilna stvar u mom životu zadnjih mjeseci. I definitivno si jedina osoba kojoj sam sve govorila, kojoj sam dopustila da zna i previše, kojoj sam potpuno vjerovala. I jednostavno, u svemu tome, ne razmišljaš o lošim stvarima. Ne razmišljaš o mogućem kraju, o ljudima koji sve žele uništiti. Ne razmišljaš o mržnji i strahu koji se pojave kao obrambeni mehanizam.
Boli me, strašno.
Ne želim ti ni pokazati koliko. Nikome neću pokazati.
Nastaviti dalje ili ne...? Dajem si još malo vremena, i onda ću odlučiti. Ali mrzim to što sam svjesna da su se neke stvari promijenile i da se ne mogu vratiti na staro...Želim se vratiti na staro, želim forsirati sve dok ne budem potpuno iscrpljena, ali znam da bi vrijedilo. Želim Nas opet, želim nas onakve kakvi smo bili.
Želim sve ono što smo imali.
Takve stvari se dogode. Događale su se i događat će se. Ali ne znam se nositi s tim. Trenutno želim pobjeći od svijeta, od svih i svega da se ne moram suočavati s istinom. Znam da neću moći zauvijek tako. To je najgore. Ovo nije nešto što će biti ZAUVIJEK. Mislila sam da bude (uvijek imam nerealne planove na početku). Nakon ovoga, ne može. Ne može, ne može, ne može, ne može, ne može.
I ako je to tvoja jebena krivica, jebeno ću te ubiti.
Post je objavljen 16.07.2009. u 06:26 sati.