Marketing
Heart-shaped box.
I stvarno stvarno stvarno sam zatvorena u njoj.
Nisam htjela, ali osjećam kako se mijenjam. Kako nisam više ona divlja-parti-ne želim spavati cura. Smirujem se. Kao da svaki loš dio mene polako blijedi, i ne opirem se.
Ne znam, ne dopuštam ljudima da me mijenjaju, ne dopuštam im da odu predaleko i upoznaju me do kraja. Imam patološki strah od toga. Ponekad se bojim ljudi općenito (zapravo, prečesto.)
Usamljena sam, ali u redu je, ne vraćam se više na ono mjesto. Moja volja je umrla.
Nisam više sposobna tolerirati gluposti.
I...strah me gubitka samokontrole. I strašno sam u svemu tome i jedva dišem. Ali ok je, rezultati su itekako vrijedni svake sekunde, svake boli, svakog nespavanja, svake svađe.
I imam osjećaj da su mi ruke zavezane, da ne znam što bih rekla pa oh-what-the-hell bolje da šutim, ionako nije vrijedno toga, ionako sve to puno bolje zvuči u mojoj glavi.
Neću ništa reći.
Uostalom, nitko ne razumije...A ja ne želim biti konformist i priklanjati se društvenim normama, tako je JEBENO dosadno i naporno. I nikad mi nije išlo. Tako da ću radije biti autsajder nego kopija svijeta oko sebe.
Potrošila sam sve dobre ideje. (općenito). Ali za pisanje prvenstveno. Svaka bilježnica ispisana mojim idejama nastalima u napadima inspiracije izazvanima uglavnom lošim raspoloženjem sada je bačena ili je na dnu ormara.
Nakon nekog vremena, sve napisano izgleda loše. Nakon što pročitam svaki tekst nekoliko puta uočavam greške koje sam mogla i prije primijetiti. I ne da mi se svaki put tako u krug, ali nastavljam. Ne znam, imam potrebu pisati. (hahahahah, moji lyricsi su jebeno preloši).
I`m drained.
Look, on the bright side is suicide.
(Sarkazam. Ili ne?)
Post je objavljen 08.07.2009. u 02:08 sati.