1. Kao i svaki dan u Velo kafe, a prije zajedničke večernje šetnje, sa mladim komponjen DM, pijem nescafe.

Od komponja pokojni nono Vitorijo, materin otac, od kada ga pamti, sake šetimono je hodi na baren jedon funerol. Za marendo bi šte đornal, da vidi ki je porti.

''Neson zno da je bi tako stor.''
''Nono, ni ime nanke 70 let, a ti imaš diboto devedeset!''
''Ja,ja, ma ja neson stor.''

Pokle ubeda, malo bi zaklima, pa bi obuka veštid, stavi kravato (ni importalo, magari na stomanjo na kvadri), a nona Roža je patinala postoli. Uvod va funeral je fini. Do veceri ga ni bilo. Šo je na funerol. Ćakulalo se, pokopalo pokojnega, i ćakulalo.


2. Tko o čemu,a ja odabrao ćakulati-pisati o funeralima iliti sprovodima. Kriva je moja šetimona funerali. Najprvo je umrla šinjora Marjeta. Rođena prije osamdeset i osam godina u fameji Roberts, od matere Beatrice i oca Alfreda, vlasnika lokalne butegi. Nakon školovanja u rodnom gradu upisuje kemiju. Udaje se za Denisa, dobivaju sina i kćer, završava pravo, postaje, odvjetnica, ministrica, premijerka.

Kći butižera umrla je kao baronesa. Povremeno se nije sjećala pojedinih životnih uloga. Umrla je u luksuznom hotelu, okružena uskim krugom pomagača; muž je odavna umro, djeca je nisu posjećivala ni za blagdane. Najbolji prijateljice postale su joj njegovateljice, kuharice i spremačice. U trenucima lucidnosti sročila je uputstva za organiziranje funerala: neka premijer pročita odlomak iz Svetog pisma (Ivan 14,1); ne želim političke govorancije i da, otkantojte nekoliko pjesama.

Nije sve pošlo po planu. Oponenti (državnog) sprovoda pokazali su odjevene stražnjice lijesu pjevajući ''Ding Dong! The Witch is dead. Which old Witch? The Wicked Witch! Ding Dong! The Wicked Witch is dead''; Ding dong! Štriga je mrtva…Poredna štriga je mrtva.



Njeni fanovi pjevali su kancono iz 1980. ''I'm In Love With Margaret Thatcher'' .



Sada son se domisli da je Marjeta kako premijerka bila na funerale maršala Sipića, na 8.maja 1980, va Beograde. Na istom mjestu okupio se crveni Istok i šareni Zapad, teta Marjeta i barba Lav iz Sovjatskoga Sojuza; njegovi će se preteli Marjeti kasnije rugati da je železna šinjora.

U osnovnoj školi, komponj je od druga Pavišića iz povijesti (Potiljak!), naučio da je funeral maršala Sipića bio najveći u povijesti; 209 delegacija iz 127 države, 36 šefova država, sa i bez kruna. Sa ćaćom Jočetom, vječnim komunistom, za dvadesetpetomajski praznik, redovito je ponavljao gradivo. Od već spomenutih životnih učitelja, drugova Pavišića i Jočeta, nije dobio sve informacije, otkriva ih i dandanas.

Otkrio sam mu da je Sipićev funeral bio pravi televizijski spektakl, po gledanosti uz bok spuštanju mistera Niela na Mjesec, kada je, 20. srpnja 1969. izgovorio danas slavnu rečenicu: '''That's one small step for a man, one giant leap for mankind.''

Narodi i narodnosti imali su priliku gledati kretanje Plavog voza Jugoslavijom i završnu beogradsku epizodu, ali bez-the enda. Za Sipića su obavljena dva, javni i tajni funeral, potajno me davnih osamdesetih informirao prijatelj-general. A sve zbog devet tona teške mramorne nadgrobne ploče. Tajni funeral trajao je sedam sati u prisutnosti oplakujućih i naricajućih admirala, generala, udbaša i partijaca.

Moma, glavni i odgovorni režiser spektakla objašnjava kako je prije maršalove smrti napravljen plan ''Dan D+4'', protokol što će događati četiri dana od dana…''za slučaj da dođe'' do Sipićeve smrti…''kada i ako umre.'' Maršal je preminuo, aktivirao se plan ''Dan X+4''. Plavi voz sa njegovim tijelom provozao se posljednji put od Ljubljane, preko Agrama do Beograda. Bio sam na ispraćaju u Zagrebu. Zagrepčani su u ponedjeljak, petog maja 1980. obećali najdražemu drugu da nikada neće skrenuti s puta. Na kraju su mu se zahvalili sa Domjanićevom kontom.

Za vsaku dobru reč,
Kaj reći si mi znala,
Za vsaki pogled tvoj,
Za vsaki smeh tvoj, fala!
Tak malo dobroga
V živlenju tu se najde,
I če je sunce čas,
Za oblak taki zajde.
A ti si v srce mi
Tak puno sunca dala.
Kaj morem ti neg reć:
Od vsega srca Fala!




Preko TV-a je ceremoniju u Zagrebu gledao budući prešident i vrhovnik. a onda (i on) kumpanjo Franić. U svojem se dnevniku budući vizionar najviše bavio bespućima modnih zbiljnosti. Dokaz za posljednju tezu citiram sa 62./63. pađine Franićeva letopisa ''Jutros su Tita ispratili iz Ljubljane. Oko 11 sati ispraćaj s Glavnog kolodvora Zagreba. Nepregledno mnoštvo; govorio Plašć, govornički ispod razine Rožića u Ljubljani, a vjerojatno i sadržajno. Zapanjujuće: Žarko Broz nema ni crno odijelo ni crni ogrtač, već svijetli. Čak ni Mišo nije u poštenom crnom odijelu, a oba su bez rukavica, kao uostalom i većina prisutnih. I unuka Svjetlana je u nekom smeđem kožnatom kaputu i takvim cipelama. Jakov Blažević, predsjednik Sabora Republike Hrvatske, u svijetlom odijelu i kaputu, isto je s Baltićem i s većinom među onih ni stotinu probranih koji su stajali iza lijesa. (Jedino pristojno obučeni: Jure Bilić, Milka Planinc, Marko Belinić, I. Božičević)...''

3. Ovih dana su zbrojili da je aranžman tete Marjete koštao njene sunarodnjake osam milijuna funti! U reality show zvani Sipićev funeral uloženo je ''barem milijun dolara''; svjedoči Gavrilović, ne bekor, lični maršalov građevinar Dragomir. ''Za taj novac mogli smo da sahranimo ceo Centralni komitet'', svjedoči Sipićev graditelj.

Sipićeva dva funerala dvadeset i pet godina držali su rekord najvećeg državničkog sprovoda. Kada je umra papa Đovani Pave Drugi na funeral je došlo nekoliko milijuna običnih i cirka 200 neobičnih ljudi, okrunjene i predsjedničke glave. Rekord je oboren.

Šetimona funerali finila je nažalos sa pretelon AV, ex prešidente općini i sabornik (od vremena kada neso imeli ploći). Jednostavan sprovod, dva prigodna govor, i fala. Dan nakon sprovoda priča mi moja Domica uz jutarnji kruh i kafe, kako je na Mirogoju zatekla pedesetak Francuza kako turistički razgledavaju groblje. ''Mani Gotovac je spavala na grobu pokojne kćeri'', dodajem vršiteljici dužnosti moje zakonite žene.

Da zaključim. Ne postoje ljudi koji obožavaju funerali. Neki na groblja hodočaste svaki drugi dan, ekstremni slučajevi (priznajem!) samo jednom. Jednima je stalo da osmisle scenarij posljednjeg ispraćaja, druge (priznajem!) baš briga. Zapetljah se. Ne znam kako da okončam ovaj teoretsko-praktični traktat?

Forši sa konto kumponja DM, nastalom prema stvarnim događajima. Posliho son ga pred dve šetimoni va Ližnjane, danas mi je donio originalni tekst, uz napomenu:istinita priča.



PERFORMANS

Njejna mat partizanka je bila.
Vojo, otac, narodni heroj.

Njihof zarmon bi je pop,
šušpetojo da je otrovon.
Nic ne zno:
špedili ga na drugi svet
deset let prvo nego će viles.

Jodna zaradi funerali:
koko se ljudi komportojo,
na sako fozo ćukolojo;
na zadnjen funerale
(storega breka od pretela)
va sebe je deštinala:
mene se to trefit neće
kad priden doma,
zet ćun lapiš,
horto i zapisat:


TEŠTAMENAT

Kada umren:
prontojte tri kasi
dve folši, jeno provo
pokopojte me sejni don
va Amsterdam, Beograd i Nev Jork.

I
neka jedini ne dozno
kada je funerol.

Na svečanosti otkrivanja Čvrljkova spomenika Matiji Vlačiću Iliriku, ispred crkvice svetoga Kuzme i Damjana, daleke 1968. godine, jedan nono potužio se organizatorima: ''Almeno so mogli uvizat kega od fameji.''

To je samo jedna od nekoliko šćorica, istinitih povijesnih priča koje mi je prilikom naših susreta pričao inače pasionirani čitatelj povijesne literature, Anđelo Verbanac, barba Anđelo, najstariji labinski antifašista i esdepeovac, koji je 17. travnja preminuo u Labinu.



Barba Anđelo (lijevo) sa Josipom Štemberga na spomen obilježju Griža, lipanj 2009. (www.nasifoji.com)



Barba Anđelo je rođen 5. veljače 1920. godine. Sa šesnaest godina počinje raditi kao mehanički radnik. U vrijeme Drugog svjetskog rata unovačen je u talijansku mornaricu. Nakon povratka u Istru uključuje se u Narodnoslobodilački pokret. Po završetku rata zapošljava se kao električar u Istarskim ugljenokopima ''Raša'' i brzo napreduje, od predsjednika sindikata, šefa personalne službe do sekretara poduzeća odnosno pomoćnika direktora za opće poslove. Završava Višu ekonomsko-ugostiteljsku školu – ugostiteljskog smjera u Opatiji.

Na izborima 1953. godine izabran je za zastupnika Vijeća proizvođača Sabora Narodne Republike Hrvatske (i člana Odbora za privredu). Od 1957. do 1962. na dužnosti je predsjednika Narodnog odbora općine Labin. Sljedeće dvije godine direktor je Radne organizacije Rabac, a od 1965. do umirovljenja 1975. godine tajnik je Skupštine općine Labin.

Nakon odlaska u mirovinu predsjedava labinskim i član je predsjedništva SUBNOR-a Zajednice općina Rijeka. Vodio je Komisiju za izradu zbornika o radničkom pokretu i NOB-u općine Labin. U ime Labina predsjedao je Paritetnoj komisiji Općine Labin.


Politički rad

Za vrijeme zastupničkog mandata u Vijeću proizvođača Sabora Narodna Republike Hrvatske i predsjedanja Narodnim odborom Općine Labin još je uvijek aktualna poslijeratna obnova, organiziraju se dobrovoljne radne akcije, dolaze radne brigade iz drugih krajeva države.

Godine 1958. proširena je i asfaltirana cesta Rabac- Labin, osnovana je tvornica trikotaže i konfekcije 25. maj u Raši sa 120 zaposlenih i rekonstruirana je tvornica cementa u Koromačnu.

Javlja se problem zapošljavanja ženske radne snage. Istra, od Poreča do Labina, okreće se turizmu. Pod izlikom izgradnje rudarskog odmarališta, zahvaljujući izdašnim fondovima i suradnji sa Istarskim ugljenokopima ''Raša'', izgrađuje se depandansa hotela Primorje te hoteli Mediteran i Marina

Od 1960. godine (tada je otvoren hotel Mediteran, a godinu kasnije hotel Marina) započinje intenzivan razvoj labinske turističke industrije u hotelskim objektima u Rapcu (oko 7000 kreveta) i u autokampovima u Rapcu, Sv. Marini i Tunarici te privatnom smještaju. 28. prosinca 1961. godine osniva se hotelsko ugostiteljsko poduzeće Rabac.

U to vrijeme intenzivna je elektrifikacija i proširenje vodovodne mreže Općine Labin. Elektrifikacija je dovršena 1974. godine.


Kulturni rad

Odlukom Narodnog odbora općine Labin, a na inicijativu profesora Dragutina i Mire Heim i Miljenka Fadljevića, 30. travnja 1960. godine osnovan je Narodni muzej Labin.

Odlukom Skupštine općine Labin od 23. svibnja 1975. godine pristupa se izradi zbornika o radničkom pokretu i NOB-u općine Labin. Na čelo komisije za izradu zbornika imenovan je barba Anđelo, a zadatak je povjeren Centru za historiju radničkog pokreta i NOR-a Istre, Hrvatskog primorja i Gorskog kotara u Rijeci.

Nakon četiri godine, zahvaljujući angažmanu i poznanstvima g. Verbanca (člana Centra) i eminentnih povjesničara (Petar Strčić, Mihajlo Sobolevski..) prikupljena je građa i ubrzana su historiografska istraživanja.

Rezultat je zbornik: Radnički pokret i NOB općine Labin, Rijeka, 1980., glavni urednik Petar Strčić, odgovorni urednik Anđelo Verbanac.Općina Labin je prva u Istri objavila zbornik o radničkom pokretu i narodnoslobodilačkoj borbi.

Sljedeće godine objavljen je zbornik: Radnički pokret Labinštine 1921-1941 sa širim osvrtom na Istru, glavni i odgovorni urednik prof. Tulio Vorano, Anđelo Verbanac bio je član Redakcijskog odbora i predsjednik Komisije za znanstveni skup, koji je održan 3. i 4. ožujka 1981., u hotelu Mimosa, u Rapcu.

Zahvaljujući poznanstvu Anđela Verbanca s Benijem Faraguna, tadašnjim direktorom za vanjsku trgovinu riječkog Brodomaterijala, uspostavljena je suradnja s Manzanom. Najprije su surađivali sportaši (boćari), a 1980. godine suradnja je formalizirana, Labin i Manzano su se pobratimili. Verbanac je dugo godina predsjedao Paritetnom komisijom Općine Labin. Trideset godina Labin i Manzano izvrsno surađuju na kulturnom, sportskom i odgojno-obrazovnom planu.

Svojim dugogodišnjim radom i djelovanjem Anđelo Verbanac dao je izuzetan doprinos ukupnom razvoju i razvoju pojedinih djelatnosti, posebice industrije i turizma te infrastrukture bivše Općine Labine.

Napustio nas je gospodin (sa velikim slovom G), zaljubljenik u zavičajnu povijest (naročito Ilirika sa početka priče) sa pogledom u budućnost; idealan primjer javnog službenika, batice (od predsjednika Općine do narodnog zastupnika), koji je od oslobođenja do smrti živio u istom stanu.

Kartaši na terasi.
Glas: ''Ne daj se tigre!''
''….ja sam lav.''



P.S.
7. srpnja 2012., Sklonište, Prilaz Vetva 8. Popodnevna siesta. Ispod moga prozora, na terasi bara, kartaši igraju briškulu. Bolesnik, moja generacija, to je glas koji ometa, šalje antologijsku rečenicu o tigru i lavu.