Pustio sam Flaciusa na miru nekoliko dana. Dočekao me u srednjoj sobi, kako je zove ( za gospođu Dominu to je ''zelena soba''), sobi između knjižnice i sobe gospođe Domine. Doručkuje.
- Nema vas danima. Pa gdje ste čovječe? Nema vas cijelog tjedna. Ovdje sam kao pas sam. Evo priloga za vašu studiju o gradskim psima.
- Bio sam u ponedjeljak. Rekla je šinjora Hulija da spavate, da ste umorni.
- Pa nije Hulija gazdarica. Dok sam živ, a nema Domine, ipak je ovo njena kuća, ja sam gazda. Ubuduće se ne morate najavljivati, bez obzira na prepreke, uvijek ste dobrodošli.

Pozvao je gospođu Huliju. Preda mnom joj je održao bukvicu. Bilo mi je neugodno. Gospođa Hulija nije se dala, prigovarala je, prijetila otkazom, na kraju se povukla.
- Hvala vam na zapisu o Alminu Kaplanu. Slobodno mi donesite cijelu studiju o gradskim psima.
Zanimao se na čemu sada radim. Obećao sam mu donijeti sve zapise iz ciklusa Anegdote.
- Dobio sam pismo od Mandaljene. Eko, pročitajte.

Čitam:

Dragi moj Flacius,
U Mokošici sam. Najele sam se ledene piletine. Sada ležim na madracu u vrtu, sunce je počelo grijati, pijem čaj od kamilice i majčine dušice, i tebi pišem. Tek sam danas od Viskovića doznala da si bio u bolnici, da ne vidiš. Želim da ozdraviš, da progledaš, da nam podariš još pregršt tvojih, flacijanističkih, jedinstvenih zapisa na rubu proze i poezije. Želim ti se ispričati. Ne znam šta mi je bilo da ti zabranim korištenje naslova kojeg ni ja nisam koristila. Slobodno ga koristi. Sretna sam Flaciuse dragi. Sretna sam jer je moja srednja unuka Brina upisala Privatnu klasičnu gimnaziju kod jedinstvenog, gotovo genijalnog profesora Šešelja, i dobila zasluženu stipendiju. Jakov, moj najstariji unuk, osoba koju volim najviše na svijetu, unatoč tragediji, najtežoj, najbolnijoj tragediji u mom životu, nastavio je život, studira, ima djevojku, bavi se sportom u kategoriji slijepih i slabovidnih osoba.
Otkad se rodio moja je velika ljubav. Posljednja ljubav. Zdrav mi i veseo bio.

Mandaljena

P.S. Uživam u Mokošici. Iako mi je lijepo i u mom staračkom domu. Koliko ljubavi pjeva u domu. Preporučam.




Iskoristio sam priliku pitao ga o Mandaljeni:
- Nesretna Mandaljena. Dva puta se udavala, s dva muža imala dvije kćeri, dva puta se razvela. Sa oba muža, Perom i Senekom, bila je u braku ukupno 39 godina. Još uvijek, kaže do kraja života, nosi prezime prvog muža. Zbog kćeri, starije kćeri, žive, majke njenih unuka. Uz očevo unuci nose isto prezime.
- Rođena je u Splitu?
- Otac je bio advokat, majka glumica. Otac je htio da naslijedi njegovu praksu, zaljubila se u teatar. Nikada nije glumila, ali uvijek se vrtjela oko teatra. Prava tragetkinja.
- U pismu spominje najtežu i najbolniju tragediju.
- Prije tridesetak godina zadesila ju je najveća tragedija koja može zadesiti roditelja, kada smrt bira preko reda. Nije ni prva ni jedina koja je doživjela sličnu tragediju. Izgubila je kćer. Mala je imala šest godina i inoperabilni tumor. Nakon kćerina iščeznuća, te neopisive tragedije, doživjela je psihički slom, pala u depresiju; prema vani glumila željeznu lady, u sebi se borila sa demonima. Svaki dan odlazila bi na Mirogoj, na kćerin grob nosila ručak za dvoje, pjevala uspavanke mrtvoj djevojčici. Ali preživjela. Mandaljena je preživjela. Možda zahvaljujući svojoj najvećoj ljubavi, mom pokojnom prijatelju. Nakon lanjske operacije preselila se u starački dom. Unuk Jakov izgubio je ruku…

Flacius me zamolio da u njegovo ime odgovorim i pozovem Mandaljenu u Grad. Još jedan gost/gošća.

8. srpnja 2017.