1. Zdravo Flacius, kako si?, svakog jutra već pedeset i sedam godina u lođi me dočekuje moj najdraži, najumiljatiji, najljepši (bijeli, sa nekoliko žutih pera;sa snažnim krupnim tijelom) žutokljunasti kakadu.

Jednog listopadnog jutra-iznenađenje! Ne oglašava se, samo neartikulirano grakće. Kokolo je jednostavno-zanijemio.

Prije nego nastavim opisivati kako i zašto me Kokolo nije pozdravio, moram podsjetiti vrijedne čitatelje moje FLACIANISTIKE kako se Kokolov život već desetljećima odvija po uobičajenom ritmu. Početkom ljeta Kokola transferiramo u našu ljetnu rezidenciju, početkom listopada iz ljetne rezidencije u zimsku rezidenciju, sa povremenim, tjednim posjetama njegovoj partnerici Cicibeli i mojoj bivšoj Đovanini. Nikada nije bilo problema. Kao i svake godine, i ovog smo listopada preselili Kokola u Grad. Kratak je put od Portelonge do Grada. Pet kilometara. Njegova je odaja lođa vile Fratta. U lođu se ulazi iz Dominine blagovaonice. Kroz velika ostakljena i obojena vrata ulazi se u moj i Kokolov prostor. Prostor za popodnevnu siestu, za odmor i čitanje. Oskudno opremljenom lođom (u revijalnom prikazu naše kuće pisalo je da imamo stol sa okruglom furniranom pločom, opletenu vijencem; naslonjač od pletene šibe, dva stolca od hrastovine i tamno bojenog drveta sa sjedalom od sukane slame; kip žene i kip kipara s čekićem i dlijetom u rukama). Lođom dominira Kokolova volijera.

Vratimo se na dan, jutro, kada sam otkrio da je Kokolo zanijemio. U lođi sam. Kokolovoj i mojoj lođi, Domina je u Agramu. Pozvao sam našu domaćicu Đuliju. (U opisu posla svih naših suradnika je briga za Kokola i pse ):

Đulija, jeste poslužila Kokolu doručak?
Šinjor Flacius, kao što vidite, u njegovu tanjuru su svježe jabuke. Nije ih ni taknuo. Jutros kada sam došla u lođu našla sam jabuke od večere.






2.Nazvali smo Kokolova osobnog/papagajskog veterinara. Prije tjedan dana utvrdio je da se Kokolo udebljao, ako tako nastavi neće doživjeti očekivanu stotu. Preporučio je (doslovno) smanjivanje veličine njegova tanjura. Izbacio je sa njegova umanjenog tanjura omiljeni kikiriki i suncokretove sjemenke, ostavio samo svježe jabuke.

Pregledao sam ga, rekao je osobno/papagajski veterinar, sve je u redu. Vjerojatno se duri. Nemojte ga nikada ostavljati samog. Mogao bi dignuti krila na sebe! Jedino rješenje vidim u danonoćnoj skrbi.

Veterinar nam je ostavio dvojezični, hrvatsko/latinski nalaz, koji je uključivao nekoliko stavki. Na Kokolov meni vratiti kikiriki i suncokretove sjemenke. Prema stručnim uputama angažirali smo moja Domina i moja velikost dvije mlade sluškinje, izvanredne studentice, sestre blizanke Mašu i Dašu, jednu za dan, drugu za noć. Kupili smo mu vlastiti pametni telefon. Posluživali obroke za našom trpezom. Uspavljivali naizmjence u mojoj i Domininoj sobi. Cure su vodile dnevnik. Po preporukama veterinara organizirali konstantnu pažnju. I ništa. Kokolo je bio sve šutljiviji (nakon nekoliko dana nije ni graktao), pasivniji i deblji.

Tada smo angažirali francuskog psihoanalitičara za papige. Nakon nekoliko seansa popisao je simptome (apatičnost, odbijanje hrane, vodene oči), postavio dijagnozu:

Vaš Kokolo je doživio i preživio posttraumatski stresni poremećaj.



3. Međutim veleuvaženi papagajski psihoanalitičar nije otkrio traumu, uzrok poremećaja.

To je učinila smislena slučajnost.

Jednog običnog popodneva, dok sam nakon ručka čitao novine u lođi, pa lagano usnuo, Kokolo se išuljao kroz prozor, jednostavno nestao. Petnaest dana od njega ni traga ni glasa, ni kljuna i graktanja. Podigli smo na noge naše osoblje (domaćice Đuliju i Kristu, i Kristinog supruga, našeg vozača i domara Krista), alarmirali sve dostupne vanjske službe: hitnu, policajce i vatrogasce. Odaslali vijest u medijski svijet. Nakon nekoliko dana susjed je dojavio da je kod drugog susjeda, sa kojim prvi susjed već desetljećima ne komunicira, identificirao i locirao mog Kokola. Nije prošlo pola sata od kada je prvi susjed napustio vilu Fratta, šinjora Đulija je sva ozarena u biblioteku uvela drugog susjeda u ugodnom društvu moga Kokola.

Zdravo! Kako si Flacius?, ushićeno će jedan, jedini i nezamjenjivi Kokolo.
Sva trojica nazdravili smo viskijem. Kokolo je uživao u vrhunskom alkoholnom piću. Drugi susjed ispripovjedao je kako mu je Kokolo, za koga nije znao da je Kokolo, uletio u dnevni boravak. Nije ga prepoznao. Primio ga je, nahranio, napojio. Jednostavno ga nije prepoznao. Novine ne čita, radio ne sluša, ne gleda televiziju; apstinira od medija. (Zaključili smo da je bolest ostavila traga na Kokolovu fizičkom izgledu, zasjenila nadaleko poznatu fizičku bijelo-žućkastu ljepotu.) Pet dana Kokolo je šutio, drugi susjed ga je hranio. Nakon pet dana Kokolo je progovorio. Drugi susjed i druga susjeda su se posvađali, letjeli su tanjuri. Sukob je okončao Kokolo sa odlučnim: Dosta!

Kokolo se oglasio iz nužde.

Začuđeni drugi susjed i susjeda su zaboravili tanjure, sjeli, poslušali Kokola. Sve im je ispričao. Zatomili su sebe, dali priliku jednom žutokljunastom kakaduu.

Kokolo je prvih dvadeset godina živio sa svojom partnericom Cicibelom i sa mojom partnericom Đovaninom. Nakon raskida našeg braka Kokolo je sporazumno pripao meni, Cicibela mojoj prvoj supruzi. Na početku se teško mirio sa novim životnim okolnostima, iako je redovito, jednom tjedno posjećivao Cicibelu i Đovaninu. Preživio je potiskivanjem traume. Kada je nedavno Đovanina završila u bolnici nismo posjećivali Cicibelu kao ni redovito izvještavali o zdravstvenom stanju njene gazdarice. Nije znao što je s Cicibelom. Ništa od nas nije čuo, nije ni pitao. Od šoka je jednostavno zanijemio.



Popili smo još jedan viski. Drugi susjed je otišao. Kokolo je ostao.

Organizirali smo, vozač Kriste i moja velikost, posjetu Cicibeli i Đovanini koja se dobro oporavlja nakon što je, po ne znam koji put, pobjegla od Gospođe Smrti.

Kokolo za dvije godine slavi dijamantni jubilej. Pedeset i osam je godina sa nama. Više nema razloga da ne doživi prognoziranu stotu. Više ništa ne skrivamo od njega.

Zdravo, Flacius, laka ti noć, pazi što i s kim radiš,podrugljivo me, ''kokolasto'', kako samo on zna, opet pozdravlja moj Kokolo.

Živjet ćemo sretno ostatak života.