Vrata mi je otvorila gospođa Hulija. Rekla je da gospodin spava. Ne osjeća se dobro. Neću ga gnjaviti. Ostavljam mu zapis o Alminu Kaplanu iz moje ''Studije o gradskim psima''.
''Mlačna srpanjska noć.
Uvečer, dok šećem, sam ili s prijateljicama, na Starcima, u vrtu dvokatnice, uz pločnik, zna me pozdraviti, lajanjem i režanjem, crni pas. Znamo, prijateljice i ja, komentirati tog crnog psa, kad se oglasi i kad ga nema.
Večeras šećem sam, nema prijateljica, nema ni psa. Sjetio sam se divnih misli dječaka sa sela. Dječak je rođen u gradu, Mostaru, 1985., ali odgajan je, odgojen, i još uvijek živi na selu, u selu, Pješivac-Greda, kod Stoca, kao 431 žitelj.
Dječak se ustao ujutro između devet i deset, sat vremena pio kafu, čitao, pisao/brisao, slušao muziku. Otišao u Mostar na posao. Vratio se u selo oko osam uveče, sada, dok ovo pišem, dječak bi trebao biti doma, čitati i pisati….Možda neke slične večeri napisao je ove misli, koje je više puta izrekao:
Ja volim pse, ima nešto u njihovom pogledu, i tužno i utješno istovremeno. Dok sam studirao svako jutro sam prolazio Lenjinovim šetalištem pored jedne kuće u parku, ispred je bio pas, zapušteni crni labrador, nikada ga nisam pomilovao ili mu se na bilo koji način obratio, ali se jesmo bezbroj puta gledali, vremenom smo se zbližili, moglo bi se reći da smo se i sprijateljili. Meni su te njegove crne oči bile utjeha u gradu u kojem tada nikoga nisam poznavao. U gradu u kojem sam se osjećao strancem imao sam tog bezimenog crnog prijatelja čiji me je pogled pratio dok bih oprezno koračao trotoarom i pazio na strah – da se ne uzburka.
Dječaka zovu Almin Kaplan.
Misli sam poslao prijateljicama.
Mlačna noć, a u meni lavež.''
3. srpnja 2017.
FLACIUS: REPLIKACIJE (VII.)
16 siječanj 2018komentiraj (0) * ispiši * #