- Koje prve slike pamtite?
- Otac, majka, sestra Raša, brat Just i ja. Nas petero i između nas-lutka. Te ''likove''vidim na svojoj prvoj slici.
- Tko vam je donio lutku? Jeste je naslijedili od Raše, starije sestre?
- Ne, ne. Bila je to samo moja lutka. Otac ju je donio meni, sa puta. Imao sam neke tri, možda četiri godine. Sada je vidim. Bila je to ženska lutka. Oči je otvarala i zatvarala. Za to doba radilo se o modernoj lutci. Zvao sam je jednostavno Pupa.
Pretpostavio sam da Flacius još uvijek posjeduje dragu Pupu. Odgovor me iznenadio:
- Duga je to priča. Puna zapleta i obrata.

Pupu sam dobio kada sam imao otprilike tri godine, dakle 1923. Igrao se s njom. Igrali su se s njom moja mlađa braća i sestre: Vice i Zamarija, Dragonja i Mirna; moja, što bi se reklo, vlastita djeca: Ana, Ivan i Matija Četvrti.

Sa Pupom nije bilo nikakvih problema više od sedamdeset godina. Sve do 1994. godine. A lijepo sam im govorio; sa Pupom se svi mogu igrati,ali nositelji prava na tu, doduše žensku lutku, mogu biti samo muška djeca. Tako je nositelj prava bio moj sin Matija Četvrti, iako je Ana pet godina starija od brata. Matija Četvrti je u prvom braku sa Natalijom dobio dva sina, Matiju Petog i Frana; pa se početkom devedesetih razveo od Natalije i oženio svoju studenticu Čednu. Sa Čednom je dobio dvije kćeri: Martinu i Celiju. Pa molim vas lijepo. Iako je davno, kada je dobio prvog sina Matiju Petoga 1976. moj sin Matija Četvrti Pupu prenio na najstarijeg sina, a obzirom da se ovaj ni do dana današnjeg oženio nije, pitomo ili divlje osigurao nasljednika, Matija Četvrti privremeno je oduzeo prava na Pupu Matiji Petom, i prenio na Martina, što nije sporno, naposljetku na Celiju, kćerku, žensko biće. Tada su počeli problemi.

Navodno su psi stalno lajali na Pupu, pa je navodno šaputala, čak i govorila, pa ju moj sin pokušao likvidirati; utvrdivši da je nezapaljiva; kada više nisu mogli živjeti sa glasnom lutkom, protjerali su je u podrum, ne bez reakcije, bila je sve glasnija; iste večeri kada ju je odbacio u kontejner, sjedila je u dnevnom boravku: vratila se; tri puta je poklanjana, tri puta vraćana; naposljetku pozvan je katolički župnik sa posebnim, egzorcističkim ovlastima u protestantsko-agnostičku obitelj, kao posljednja mjera iz očaja; čim ju je poškropio svetom vodicom, počeo moliti, pao je u nesvijest,; čim se osvijestio izjurio je iz kuće bez torbe i vodice, nikad se više nije vratio; naposljetku objavio je oglas u kojem je sve priznao, radi se o starinskoj lutci, Pupi, besprijekorno očuvanoj, bez ikakvih oštećenja, u originalnoj odjeći, koju obitelj, iz razloga koje je naveo, a već sam ih opisao, nudi na prodaju po višestruko manjoj, simboličnoj cijeni od 100 kuna (baš te godine, u svibnju, pojavile su se hrvatske kune), zamjena ne dolazi u obzir, a prednost imaju kupci izvan zemlje.
- I gdje je završila Pupa?
- U Americi.
- Zna se kod koga.
- E tu postaje zanimljivo.
Prije nekoliko godina kontaktirao nas je izvjesni gospodin Sattler.
Predstavio se kao osobni asistent Huguette Clark. Kada je nazvao nisam znao tko je dotična gospođa ni koliko je bogata, bogami ni tko je mister Sattle.



Rekao je da je gospođa Huguetta Clark, umrla tog proljeća, da se vodi ostavinska rasprava, jer je ostavila dvije oporuke, a devetnaest je zainteresiranih stranaka, od odvjetnika, računovođe do potomaka polubraće i polusestara. za imovinu u vrijednosti nekoliko milijardi dolara. Posljednjih dvadeset godina života madame Clark provela je u bolnici.

Sada dolazi ono najvažnije. Madame Clark imala je vrijednu kolekciju lutaka. Mister Sattle se, između ostalog, brinuo o njezinim lutkama. Prema njegovoj evidenciji gospođa je posjedovala 1157 lutaka, antiknih, japanskih, francuskih i njemačkih. Lutke je kupovala od najpoznatije francuske prodavaonice lutki (kazao mister Sattle da je ta prodavaonica samo u deset godina primila između dva i tri milijuna dolara.). Sve vam ovo pričam, a ne da mi se sada pričati sve što sam kasnije, od mister Sattlea i drugih izvora, doznao o sirotoj američkoj bogatašici, sve vam, dakle, ovo pričam da vam kažem da nas je osobni asistent madame Clark obavijestio, da se među onih 1157 lutaka nalazi i moja Pupa. Kupila ju je preko antikvara. Mister Satle želio je da znamo da je posljednjih dvadeset godina skrbio o lutkama, od čišćenja do odijevanja, čak i prijevoza; gospođa je lutke čuvala u svom njujorškom apartmanu od 42 sobe, a mister Sattle bio je zadužen za prijevoz lutaka do bolnice, na susret sa vlasnicom. Lutke su bili najbliži prijatelji madame Clark, a Pupa je bila možda najbolja prijateljica posljednjih mjeseci gospođina ovozemaljskog života.