1. Jurjevska, u zoru, zvoni telefon, Mala.



Probudila se prije zore, popila nescafe, pojela fetu kruha, zapalila cigaretu; učinilo joj se da je vidjela B. U dimu, u magli; u slutnji, u čežnji, kao u nekom polusnu

Predstavio se, prepoznala ga, nije dragi B., već Stari, moj biograf.
Ne zna zašto, ispovjedila se Starom. Otvorila dušu. Kao da se poznaju od pamtivijeka.

Nekako ju je umirio taj rani susret sa Starim.

Objasnio sam joj da je Stari, kao i svi mi, čovjek sa greškom, ali ima barem tri hvalevrijedna dara: dar bilokacije, ili bolje rečeno multilokacije, ili još bolje rečeno istodobnosti, možda sinkroniciteta; drugi je dar ispovjedništva, kao i mojoj velikosti, svi mu se promptno ispovijedaju, od rodbine, prijatelja/poznanika, susjeda do neznanaca, slučajnih prolaznika; čak i moja velikost mu se, ponekad, neplanirano, nehtijuć ispovjedi; treći je dar istraživanja i pisanja i pričanja o tuđim životima.

Stari se, dakle, ukazao Maloj, u praskozorje, u kuhinji, u nekom polusnu; podsjetio ju je na pokojnog muža; kao da je razgovarala sa B; kao da se srela sa svojom drugom polovicom, kao da više nije sama.

U njenu obranu moram kazati da Mala ne prakticira (božesačuvaj) religiju, ni jednu od monoteističkih, a kamoli gužvovitih politeističkih, iako je završila malu gimnaziju kod časnih sestara. Ali oduvijek ima osjećaj da nešto onozemaljsko postoji; Svemir? Bog? Duh? Anđeo?

Možda anđeo. Možda sumnja da TAMO, negdje postoji neki anđeo, koji na nju gleda, možda. Možda. Možda je Stari koji joj se ukazao taj anđeo. Možda. Prispodobio joj se B., a B. je za nju bio anđeo: oslonac, sigurnost, razumijevanje, ljubav.

Vi, muškarci, kaže Mala, u zoru, u našem telefonskom razgovoru, po definiciji niste anđeli. Ti, Flacius, kaže, sigurno nisi anđeo. B. je to bio. B. Jedino on. Samo B.

Drago joj je da se Stari ukazao. Nakon B.-ove smrti mislila je da će više osjećati njegovu prisutnost. Nije ništa osjećala. Osjećala se tužno, žalosno. Do posjete mog Starog.

Hvala ti prijatelju, hvala ti Stari.


2. Malu sam upoznao pedesetih godina, ljeti, u Rovinju. Preko Dobrosava. Četiri mušketira: moju velikost, Dobrosava, Edu i Oskara nazivali su donhuansko-švalerajski mobilni tim.



Najprije sam upoznao njenog prvog muža Zvonka pa nju.

Rovinj, pedesetih, najbolje je opisao Van u svojim pregnantnim spisima, prenosim po sjećanju: ruinirano mjestašce, bez vode, kanalizacije, turista, bez svjetla; pustoš, praznina, jedna kavana, sastanci na trgu, kupanja na Crvenom otoku, šetnje u mraku.

Dobrosav i Oskar bili su prvi Beograđani tamo poslije rata. Htjeli su otići na neku drugu jadransku destinaciju, Lošinj ili možda Korčulu, završili u Rovinju.

Nagovorio ih je Edo, bio je uporan: ''Idite u Rovinj, pust je grad, nađite si kuću kakvu hoćete.''

Predsjednik općine ponudio im je ključeve na izbor. Mogli su uzeti palaču od pet katova. Odbili. Nisu htjeli. Bilo ih je nekako stid (najkorištenija riječ u rječniku mog prijatelja Dobrosava). Uzeli su jednostavnu, seljačku hižu sa tri sobe, u Bregovitoj 21; štalu su pretvorili u trpezariju. Tamo su zajedno ljetovali (paralelno i ljubovali) do kraja šezdesetih. Dobrosav je vratio ključeve, nikada se više nije vratio u Rovinj, Oskar se preselio u veću kuću.

Mala i Zvonkec imali su ribarsku kuću u Rovinju.

Kraj kolovoza 1960., dva dana odmarala se u Rovinju, kada je od sestre Vere dobila telegram: tata je umro. Molila ga da zajedno otputuju u Zagreb, autobusom, na pogreb. Zvonkec je odbio sa objašnjenjem: ta znaš oduvijek mrzim sprovode. Vozila se satima, sama, u sporom autobusu.

Osjećala se loše, slabo, ostavljeno, napušteno. Dok nje nije bilo Zvonkec je u njihovoj ribarskoj kućici organizirao ljubavne susrete, po povratku joj je priopćila jedna znanica. Odlučila se osvetiti dragom Zvonkecu. Najprije platonski, potom dionizijski, uvijek sa našim kolegama, književnicima. Igra intime započela bi uvečer kod svete Fume, nastavila se u šumici. Na vršcima prstiju napustila bi spornu ribarsku kućicu, sastajala se sa oženjenim ljubavnikom (ima jedno poznato ime i prezime, ali to nije važno za ovu pripovijest; zar ne?) u samo svitanje. Na pravi način prevarila ga je u maloj sobi sa spuštenim roletama, sa loše izabranim muškarcem, tipom evidentičara, koji pomno bilježi broj žena sa kojima je spavao.


3. Početkom sedamdesetih Mala me upoznala sa B.-om, drugim mužem. Zvao sam ga BMW ( akronim imena i dva prezimena).
Iako smo bili čiste suprotnosti, totalno različiti, svejedno smo, što se kaže, kliknuli. Posjećivali smo ih u Klaićevoj,oni nas u Jurjevskoj, družili po stanovima i ateljeima naših zajedničkih prijatelja.



Njegovi roditelji su si oduzeli život. Mama je oboljela, tata se odlučio na zajedničko samoubojstvo. Rano je ostao sam. Ničeg nije bilo. Nikog nije imao. Nije imao baš mnogo sreće u životu dok nije došla Mala. Prihvatili su se.

BMW je iščezavao iz života dvije godine. Bolest, zaborav, klupa, dom. U te četiri riječi može se sažeti posljednje dvije BMW-ove godine života.
Mala misli i govori da je njegova bolest počela kada su morali otići iz Mommsenove, ulice njegove biografije. U istoj zgradi, u maloj sobi kraj praonice, živio je s mamom dok je tata tražio posao po Njemačkoj; tu je mama prvi put čula prijeteće glasove. Papi je mjesecima bio bez posla, mutti sve bolesnija, tu su doznali da se teta otrovala; tu ih je posjećivao psihijatar koji je mami dijagnosticirao mentalnu depresiju i propisao terapiju: bolničko liječenje; u Mommsenici je papi priznao kako ne može dopustiti da mutti odvedu u bolnicu jer ih tamo vezuju za krevetu, ostavljaju da leže po hodnicima.

Selidba jednako gubitak tla pod nogama. Ta je zgrada u Mommsenici za njega značila život, prošlost, sjećanje, uspomene. Taj je trenutak-selidbe- moguće odrediti kao početak njegove bolesti. Nije se snašao u novom stanu; možda je baš tada primijetila neku novu tugu u njegovim očima.

Najprije je počeo zaboravljati imena. No, dobro, pomislila je Mala, prešao je osamdesetu, i mlađi zaboravljaju. Sve dok jednog berlinskog prijepodneva, ona je kuhala ručak, on čitao novine, nije više puta pročitao jednu te istu rečenicu. Nekoliko dana kasnije neurolog je postavio dijagnozu.

Bolest je galopirajuće napredovala. Zbog visokog tlaka nije smio uzimati lijek koji usporava demenciju. Nije ga htjela smjestiti u specijaliziranu ustanovu, baš kao njegov papi njegovu mutti. Njegovala ga je doma, uz pomoć prijatelja. Bolest je prožderala njegovu dušu, iskonsku dobrotu.

Posljednje dane proveo je u domu, u ulici Gervinus, treći kat, soba 506. Bio je atipičan starac, bolesnik. Nije se priviknuo na domski režim: nikada nije bio čovjek od pjevanja i kartanja. Nije njegovao taj oblik društvenosti.
Bolest je kaznila oboje. Malu koja je pamtila, njega koji je zaboravio sve osim njenog imena. Zaboravio život, ljubav. Ostala je jedino tuga u njemu. Znao je da se nešto događa, nije razumio što.

Često se sjetila njegovih roditelja, zajedničkog, dvojnog samoubojstva, ''razgovarala'' sa sjenom svoga muža. Govorila njegovom tijelu kako im zajednički odlazak, kao onaj njegovih roditelja, nije suđen; moral koji je pokupila u školi časnih sestara im ne dopušta dobrovoljni odlazak. A i on više nije mogao samostalno odlučiti.

Preminuo je sedamnaestog veljače dvije tisuće i četrnaeste od zatajenja srca; oduvijek, od nesretnog djetinjstva, imao je slabo srce.

U pola šest nazvala je sestra. Službeno, hladno: ''Nažalost vam moramo javiti da je vaš muž umro. Još će dva sata biti ovdje ako ga želite vidjeti.'' Brzo je uzela taksi. Još se nije ni ohladio.

Pokupila njegov omiljeni crveni pulover i jednu knjigu, jedinu koju je imao pokraj sebe, dakako nepročitanu; nije mogao čitati. Zaboravila je njenu fotografiju iz 1960. koju je uvijek imao kraj sebe. Otišla prijatelju. Proveli dan u prisjećanju na pokojnika; brzinom svjetlosti, kao na traci, projurile su zajedničke godine. Mislila je na tijelo, njegovo krhko tijelo u hladnjači.
Još se jednom potvrdilo kako smrt nije strašna pojava, neka elementarna nepogoda. Umiranje je strašno. Umiranje.




4. Posljednji put vidio sam ga 2012. u Zagrebu. Nikad se više nije vratio. Tada se dogodilo ono što se moralo dogoditi. Jednog poslijepodneva BMW se prošetao do parka. Nije se vratio. Prošao je jedan, dva, tri sata.
Nazvala me Mala, je li BMW kod nas u Jurjevskoj. Ne. Zvala je sve živuće prijatelje i sve bolnice u gradu. Ne. Ništa. Nema ga. Nestao. Nigdje.
Izašli su pred kuću, u Čanićevoj; Mala, njena najdraža nećakinja i njen stariji suprug. Čekali. Približavaju se kola hitne pomoći. Liječnica vozi, dva sanitetska radnika i BMW. Kasnije je liječnica ispripovijedala kako je BMW sjedio na jednoj klupi, visoko gore u Jelenovcu. Sav uplašen. Gospodin sa psom uočio je starca (mlađeg od mene), njegovu paniku, na rubu nesvjestice. Nazvao hitnu, možda spasio, svakako produžio preživljavanje. Ništa BMW nije znao, ni ime ni jedno ni drugo prezime, a kamoli adresu, ponavljao je samo dvije riječi: ''Zapadni kolodvor/ Zapadni kolodvor/Zapadni kolodvor.''

Ukrcali su ga u bolnička kola. Liječnica je vozila do kolodvora kada je BMW prstom pokazao na park; vozila je dalje, rekao je njeno ime…Mala.

Priča mi Mala, u zoru, preko telefona, kako joj BMW fali. Fali. Njihova zajednička jutra, večeri; prvo, mjerenje tlaka, pa ako je previsok nagovaranje da brzim i odlučnim hodanjem smanji tlak do doručka; drugo, doručak; treće, zajednički šoping; četvrto kuhanje, sva ona jednostavna, a zdrava hrana: peto, pranje suđa, to je bila njegova zadaća, dok je ona pričala i pušila; šesto, poslijepodnevni drijemež, telefonski razgovori, slušanje ispovijedi dragih osoba ( i ona je ispovjednica, a ne samo Stari i moja velikost); pa posjeti prijatelja i posjeti prijateljima; pa gledanje televizije (dokumentarci ili krimići); sve ono što čini jedan skroman, mali, a bogat život.

Hvala ti prijatelju, hvala ti Stari, na ukazanju, na priči.




31.01.2016.