MATE VLAČIĆ: EPISTOLARNA TERAPIJA

12 studeni 2013

1. Noć. Zvoni telefon. Budan sam. Poznato je da vodim buran noćni život. Nakon sat/dva drijemeža probudim se odmoran. Na refule spavam, snivam i budim se.

Ugodan ženski glas, mlađi, pretpostavljam mlađi.

(Kao da je teško biti mlađi od mene koji sam prije sedamdesetak godina uživo vidio Benita, Mussolinija! Ali to je neka druga priča.).

Good morning.

Engleski više kapin, nego što pričam, ali kod nas je good evening.

Ugodan, dakle ženski, merikanizirano engleski glas. Zove u ime neke organizacije, zaboravio sam naziv, koja dodjeljuje, to sam upamtio, tzv. alternativne nobelove nagrade.

Dok je većina mojih sugrajana hrkala simpatična miss pojasnila mi je detalje. Nagrade dodjeljuje za čudnovata (ne čudesna) istraživanja na polju medicine, psihologije, biologije, kemije, astronomije, fizike i inih prirodnih znanosti. Čestitala mi je uz nabrajanje znamenitih ličnosti koje su, uz moju marginalnost, ove godine dobile nagradu: dva Amerikanca koja su prije osamnaest godina skuhali mrtvu rokvu, progutali bez žvakanja, a narednih dana pomno proučavali svoje izlučevine da bi ustanovili koje pojedene kosti će se razgraditi; diktatora sa brkovima bez kose koji je javno aplaudiranje proglasio nezakonitim-nagradu je podijelio sa jakim snagama vlastite policije, koja je, držeći se zakonskih paragrafa kao pijan plota, zbog javnog pljeskanja uhitila invalida-sa jednom rukom; pokojnog znanstvenika koji je izumio elektromehanički sustav koji baca otmičara aviona kroz vrata zamke, upakira ga u paket te ga ispušta kroz specijalno instalirana avionska vratašca; istraživačima koji su provjeravali postavke zašto krava koja duže leži uskoro ustaje, a nije lako predvidjeti kada će ponovno leći.

Kako sam se našao u probranom društvu znanstvenika, istraživača, policajaca i diktatora? Nepoznati netko nominirao me za izuzetan doprinos na znanstvenom polju, vjerovali ili ne-psihologije. Istina, u višedesetljetnoj-dvostoljetnoj-spisateljskoj karijeri stvorio sam psihološke profile stotinu likova, iznutra i izvana opisao njihove tuge i radosti, ali to ne može biti dovoljno…

No, no…kaže draga merikonska sugovornica, nominirala vas je skupina ljudi sa područja Zapadnog Balkana koja tvrdi da ste im pomogli psihološkim seansama-pismima.

Epistolarna terapija, tu smo dakle.

Prepoznavši se u mojim literarnim junacima i situacijama, čitatelji su se odlučili obratiti njihovu tvorcu, misleći, čovjek sigurno poznaje psihološko-duhovno-duševne tegobe suvremenog čovjeka.

Spametin se, pisma su počela pristizati nakon objave famejološkog ciklusa. Na svakom pismu sam zahvalio, bez dodatnih pojašnjenja. Još uvijek primam običnom, neelektronskom poštom svežnjeve pune istinitih intimnih priča.

Ljubazna sugovornica mi se skužala, na drugi telefon javio se jedan od Amerikanaca koji je skuhao mrtvu rokvu, pa ako nemam ništa protiv, javit će mi se nešto kasnije, ili ranije. Tri su sata ujutro kod mene u provinciji, deset sati kod nje u velikom, novom svijetu.

U gluho doba noći vrag mi nije dao mira, krenuo sam u potragu za pismima ''pacijenata''. Većina dokumentacije, tako i korespondencije, primljena pisma i koncepti ili preslike odaslanih, pohranjena je u FLAT-u, u gradu. Manji dio ostao je u našoj, kući moje prve, slobodnom voljom stvorene fameje. Za nju je zadužena numero 1.

Najmanje pisama imam u kući u kojoj trenutno obitavam, kući supruge numero 2. Vjerojatno u mojoj sobi ili knjižnici.

Pola sata lunjao sam sobom i knjižnicom, tamo vamo; umoran od velikog noćnog posla sjeo za stol u knjižnici, otvorio donju ladicu, kad ono, tri letere…

2.Davno mi je KG pisala o svojim muževima. Nadživjela je dvojicu, zakonitih. Najveća ljubav, tri godine stariji D.D. Dva desetljeća skladnog braka sa šesnaest godina starijim IR.

Prisjeća se posljednjeg dana života voljenog prvog supruga.

(U Knjizi nad knjigama spominju se dobri anđeli i pali anđeo. U vojsci dobrih anđela formiran je poseban odred dobrih anđela smrti, najavljivača, glasnika kraja.)

Nova godina, mistična iskustva. Glasnik kraja javio se u snu: ''Vrati se ranije…Vrati se ranije''. Na onoj istoj obali gdje ju je On (prvi put) samo taknuo po ramenu (i rekao:''Ti ćeš biti moja''), slutila je glas: ''Čekam te''.
Kroz prozor vagona vidi Njega. Lijep, uredno zalizane kose (kao uvijek), dotjeran, radostan u licu, traži ju pogledom.

Stigli su kući. On nosi valiže.

Njihov je dom nekada bila plemenitaška palača, čak i samostan. Žuri uza pedeset i pet stepenica. Otvarajući vrata pomišlja: ''Ja sam najsretnija žena na svijetu jer imam njega.''

Stan ugrijan, u cvijeću.

''Odoh svojoj Carmen i njenom Joseu skuhati kavu…'', pjevuši.



U kuhinji kuha kavu.

Kao da je čula-jauk.

Uho ju je prevarilo, pomisli, zvuk dopire izvana.

Ja…Ja…J A U K!!!...Jauk! jači! bliži!

Skoči, otvori vrata. On, blijed, obliven znojem, posrće u hodniku punom cvijeća. Desna ruka na prsima. Lijevu ruku joj pruža, maše, guši se: ''A tako sam te čekao.''

Svakog jutra prije nego pojede prepeličja jaja tučena u prošeku poljubi sliku D.D. U jednoj sobi uredila je kutak sa njegovim relikvijama.

Preminuvši iznenada D.D. je ostavio mnoge sitnice kojima se služio u posljednjem trenutku/događaju: rukavice, štap, prsten, knjigu. Tu su i njegove fotografije u društvu divnih baroknih kipova svetaca.
Tuga nakon smrti najbližih ju je povezala sa IR. U istoj godini su je napustili muž, majka i brat. IR je izgubio suprugu i dva sina. Govorili su jedno drugom o svojim jadima i shvatili da možda ne bi bilo loše kad su već oboje sami da zajedno nastave putovanje. Tješili su se uzajamno dvadeset lijepih zajedničkih godina. IR je bio izuzetan čovjek,posjedovao je sve najbolje osobine: veliku emocionalnost, privrženost, otvorenost duha,staloženost, mudrost, životno iskustvo; sve ono što joj je trebalo nakon teških godina iskušenja. Nisu ih spajale samo simpatije, uspostavljena je jedna duboka unutarnja veza sa dragim mrtvima.

Međusobno su se razumjeli. Nesporazume su rješavali šutnjom.

Često je pitaju koga je od dvojice muževa više voljela, pretpostavila u srcu. Jedno je strastvena ljubav u mladosti, drugo staložena ljubav kasnije, glasi njeno službeno, dodajem i mudro objašnjenje.

Čitala je moje knjige. Pita za savjet. Je li u redu razmišljati da njen život predugo traje, voljela bi zaspati i ne probuditi se, spavati zajedno sa D.D. Ne boji se visina, sa njom blistavi su vrhunci.

U kuverti sam sačuvao tekst o KG, požutjelu dvanaestu stranicu Večernjeg lista od 22. veljače 1909.

3. Pisma dobivam najviše od obožavateljica. Gospoda se rjeđe javljaju.
Svako pismo dobiveno od pripadnika jačeg spola ima tim veću vrijednost.

Prije dvije godine dobio sam pismo jednog gospodina, priznaje, introvertiranog po naravi, koji svojom tugom ne želi opterećivati djecu i unuke. Tu mu ja dođem kao pismeno rame za plakanje.

Doživio je tragediju, utoliko što je poslije pedeset i dvije godine braka sada ostao sam. Njegova žena, njegova supruga još živi, ali mora biti na njezi u domu, jer joj je njega neprestano potrebna. Već tri godine boluje od neizlječive bolesti. Teško je bolesna. Njihovi zajednički trenuci postali su pitanja:

Tko si ti?
Tko je ona djevojka (za kći op.a.)?
Tko je onaj zgodan dečko (za sina op.a.)?

uz pokoju konstataciju:
Baš si zgodan!

i želju:
Želim ići doma.

Bila je sreća njegova života. Voli je kao što ju je volio prvog dana, neizmjerno. Svaki dan prošeće do njene bolesničke sobe u domu. Katkada dođu suze. Ne stidi se toga.

Tragedija mu je nadahnuće. Radi mnogo jer sa tugom, samo sa žalošću ne može živjeti.

Stari pisaći stroj i muzika njegova su utjeha. Ritualno spaja prebiranje po olivetici i glasoviru.



Svaki njegov dan je strogo ritualiziran: buđenje, rad, šetnja do doma, i brzim korakom u predvečerje.

4. Ljetos sam dobio pismo iz inozemstva, na engleskom jeziku. Javila se starija gospođa koja je nedavno izgubila supruga. Na sedam stranica ispričala je cijelu svoju životnu priču. Pri kraju je prešla na smisao cijele pisanije.

Bila je najstarija od troje djece. Otac je odustao od škole, postao farmer. Majka je također odustala od škole: poziv učiteljice zamijenila onim siromašne žene i majke.

Kao curica bila je prečudna.

Imala je devet godina kada je majci dijagnosticiran Parkinson. Kada se udavala za prvog supruga majka se više nije mogla odjenuti ni počešljati. Kada si mlad ne možeš shvatiti ograničenja, kako život sužava mogućnosti, sada zna. Majka je imala tako tužan i nepošten život, a bila je tako hrabra.

Fameja se trudila preživjeti tijekom depresije. Majka je plakala, otac je vikao. Uvijek je bila upozoravana na propuste, nikad pohvaljena. Željela je samo čitati i pisati. Kakvo čitanje, uči se raditi, kuhati, heklati i šivati.

Otišla od kuće na studij.

Radila je kao konobarica, beračica duhana, knjižničarka, predavačica.

Dva muža, četiri kćeri, tri žive. SM rođena 1953., JM rođena 1957., A rođena 1966, CM rođena i umrla 1955.

Nikada nije vidjela CM. Tada nisi vidio bebu nekoliko sati. Bubrezi joj se
nisu razvili. Prvi muž i ona bili su jako antisentimentalni. Nisu spominjali pokojnu kćer. Njeno tijelo je bilo spremno za brigu o malom tijelu.

Godinama je sanjala bebu ostavljenu na kiši. Kao starica odlučila je pokojnoj kćerki koju nikada nije vidjela podignuti nadgrobni spomenik, kao priznanje činjenice da je živjela, kratko boravila na zemlji, na proputovanju…

Više ima godine braka, nego života, šali se.
Tada si se morala udati, rađati djecu. Nije željela, nije ne željela, podrazumijevalo se.

Kada se udala, u ranim dvadesetim, mrzila je kad su je doživljavali samo kao mladu suprugu. Muža je morala pitati šolde za špežu. Nisu joj smetali kućanski poslovi, od trinaeste bila je kućanica; nije problem u kuhanju i pranju, što se mora, mora se. Uz to što nemaš svoga prostora i vremena, problem su očekivanja…

Druga polovica života lakša je od prve. Djeca su odrasla, ostavila je prvog muža.

Tri godine kasnije, već je imala ugled, bila je primijećena, nazvao ju je stari kolega sa studija.

(Poznavala je njegovu bivšu djevojku. Svakodnevno joj je pričala kako je divan i krasan. Mislila je kako je najsretnija djevojka na svijetu.)

Čuo je da je razvedena. Mislila je da je oženjen i ima djecu.

Netočno.

Sreli su se na ručku. Bio joj je jednako privlačan kao davnih dana. Nakon tri martinija odlučili su se na zajedničku budućnost.

Živjeli su zajedno u malom mjestu od tri tisuće duša, u drvenoj, bijeloj kući okruženoj orasima i cedrovima...

Obavijestila me o svojim bolestima, operaciji srca prije desetak godina, opasnom raku koji je došao u posjetu prije četiri godine, tri gostujuće premosnice.

Sada? Nije tako loše…

Njen otac-seljak nastavio je staru obiteljsku tradiciju pisanja kronike fameje. Istražujući porijeklo svoje doseljeničke obitelji, došla je do Škotske, do sedamnaestog stoljeća…

Pokojnom mužu obećala je da će istražiti porijeklo njegove fameji, što on nikada nije stigao. Obratila se našoj ambasadi, uputili su je na mene, moje djelo, moje rodno mjesto…

Nisam joj pomogao. Još.


PREMA THE ENDU. Zadrijemao, sam, zaklima, čitajući pisma. Zvoni telefon. Pola četiri. Na telefonu ponovo ljubazna merikonska sugovornica.

Još jednom je došao do izražaja moj ispovijednički talent.

Radila je dvadeset godina u hotelskoj industriji. Mlada otišla u mirovinu, upisala doktorski studij (PHD), želi prijeći na fakultet. Honorarno zove dobitnike nagrade. Roditelji su i sada doma, u Kroejša. Nona, mamina mama, je još uvijek živa. Svaki dan plešu, uživaju.

Majka je deset godina mlađa od oca. Doma gonaju po domoće. Udana je za venecuelanskog Hrvata; brat je oženio američku Grkinju, četvrta generacija u USA. Melting pot od famejah.

Srdačno smo se pozdravili.

Uzeo sam stari aparat i snimio radni stol od punog orahovog drva iz 1930. s neorenesansnim stolcem; sjeo na plišanu fotelju kardinalske boje, i zaspao.







<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>