Kada bi sajmište imalo poznatog pronalazača taj bi zaradio basnoslovne svote, a razmjerno njegovoj profitabilnosti porasla bi količina moje ljubomore. Čim neki inovator javnosti prezentira patentirani izum tražeći izdašnog financijera prvo što pomislim jest: kako se ja toga nisam sjetio?
…To je tako jednostavno…

Zašto se ja nisam jednog zimskog predvečerja uputio čitati na balkon svoga stana? Zašto meni nije bilo hladno, pa se nisam sjetio izumiti deku s rukavima čiji se godišnji tržišni potencijal procjenjuje na 9 400 000 eura?

Zato jer ne živim u Dortmundu (Njemačka). Nemam 24 godine (priznajem: imam par godina više). I ne zovem se Darko Šulentić.

Na (moju veliku) sreću ne može se pronaći individualni krivac za otkriće sajmišta.(Ljubomora je opasna.) Ono nije postojalo oduvijek. Nije u svim povijesnim razdobljima bilo jednako važno. Važnost je sajmištu postupno rasla. Nekada su ljudske zajednice samostalno osiguravale dobra za zadovoljenje vlastitih potreba. Tada još nije postojala kolektivna potreba za rješenjem zvano sajmište. Pojavom viška dobara privređivanje poprima robni karakter. Nakon finalne proizvodnje nužno je razmjenjivati višak dobara sa deficitarnim zajednicama. Nužno je osigurati mjesto gdje će se u određeno vrijeme pod određenim uvjetima razmjenjivati višak. Od početne sporedne važnosti, male uloge u svakodnevici, sajmište polako postaje conditio sine qua non ustroja i funkcioniranja robne proizvodnje, ekonomije i cjelokupnih zajednica. Ono postaje srce složenog društvenog organizma.

Napravimo kratak izlet u prošlost. Slobodno i besplatno se koristite vremenskim teleskopom. Brzo ga usmjerite prema Meksiku. Vidite li sajmište u gradu Tenochtitlan u doba Asteka, grad koji je u XVI.stoljeću otkrio Hernando Cortes. Nemojte ni pokušavati brojati koliko ponuđača ima. Procjenjuje se 60 000 dnevno . Vremenski se još nalazimo u erama prije Krista. U današnjoj Grčkoj pogledajte AGORU, pravo unutarnje sajmište. Vidite trgovce kako prodaju za novac? Tu se, kao danas na starim sajmištima, ljudi nađu i druže. Pa, dobro ima i političara. Moguće je da sretnete i nekog vjerskog dostojanstvenika.

Sada brzi vremenski skok u srednjovjekovnu Europu. Tamo se održavaju veliki tjedni, mjesečni i godišnji sajmovi. Oko njih se razvijaju gradovi. Na sajam dolaze trgovci iz različitih gradova i zemalja i seljaci iz okolice. Trgovci prodaju dobra drugim trgovcima i ostalim kupcima. Za seljake je sajam glavni društveni događaj. Ne samo prilika za kupoprodaju. Oni rijetki trenuci opuštanja kada se s starim prijateljem ili rodbinom može popiti piće i pojesti pokoji ukusan obrok. Nije slučajno engleski naziv za sajmište fair odnosno talijanski ferie (praznik, slavlje, fešta) . To bijaše pravi dan feštanja. U Londonu se u to vrijeme održavao veliki sajam svih europskih trgovaca. Kao i u Frankfurtu, primjerice.

Ostavimo vremenski teleskop.
Ostavite vremenski teleskop!!!
Vraćamo se u današnjicu, u doba programiranih snova.

Ponavljam, ne postoji jedan izumitelj sajmišta sa imenom i prezimenom. Odnosno, obzirom da smo svi mi prisutni u našim precima, a oni opet u nama, ispada da smo svi mi glavni i odgovorni krivci, svi smo zaslužni za pojavu, razvoj i preživljavanje sajmišta.

Sajmište je svojevrsna zajednička inovacija ''otkrivena'' na određenom stupnju društvenog razvitka. Globalno poznati učitelj menadžmenta Peter F. Drucker je zapisao: ''inovacija ne treba biti tehničke prirode, a ne mora uopće biti ' nešto' . Malo se tehničkih inovacija može po svom utjecaju mjeriti s društvenim inovacijama… ''

Prema Peteru F. inovacija se priznaje takvom ako ''mijenja potencijal za stvaranje bogatstva'' iz postojećih resursa. Na dugom putu od ezoterične činjenice do najvažnijeg segmenta svakodnevice , sajmište je uvećalo potencijale uvećanja bogatstava sretnika.

Gubitnici imaju svoju priču…


(iz knjige Putovanje tuđim sobama)