Posljednjega svibanjskog dana doputovao je u Scheveningen. Životom je osigurao puni pansion. U sobi ima televizor i računalo s internet vezom. Hotel je poznatiji kao zatvor, a njega zovu Mladić. General Ratko Mladić. Jedino noću zaključavaju sobe, danju se mogu slobodno kretati na katu. Sljedećeg jutra odlučio je razgledati komšiluk. Čuo je da njegov nekadašnji ortak, predsjednik Radovan Karadžić, spava na istome katu. Baš ga zanima kako je, kako se drži i kako izgleda. Ta ipak je dvije godine mlađi !

Od posljedica moždanog udara povremeno se vraća u prošlost - u ulogu zapovjednika vojske, velikog vojskovođe, bojovnika protiv Osmanlija. Na trenutke zatvorske čuvare miješa sa svojim vojnicima. Čudi se zašto izostaje salutiranje. Čuvari ga uputiše u kuhinju: tamo Karadžić provodi jutra. Nakon salutiranja, uslijedilo je:
- Pozdrav gospodine predsedniče! General Ratko Mladić javlja se na raport!

Radovan Karadžić ubrzo je prešao na stvar:
- Moram da te pitam, sada kada si ovde i sve to. Da odmah raščistimo: jesi li ti javljao novinarima gde se krijem svih ovih godina?!
- Ma kakvi, predsedniče. Da jesam, mislite da bih tražio Sud da mi finansira odbranu.
- Mogli smo biti pametniji, moj generale.
- Kako mislite ?
- Za tebe su tražili 10 miliona eura, za mene 5 miliona dolara. (Što nije u redu. Ipak sam ja bio predsednik i vođa našeg naroda, no dobro.). Mogli smo prijaviti jedan drugoga, bilo bi para za nas, familije, našu šukununučad.
- Brale….ovaj…predsedniče…koje budale…Ovaj, nisam mislio… Ja sam…


Igra skrivača

I Radovan i Ratko igrali su se skrivača. Mladić se skrivao 1043 dana dulje: Karadžića su uhitili 21. srpnja 2008., Mladića 21. svibnja 2011. Dulje od Osame bin Mohammeda bin Awad bin Ladena (deset godina) i Saddama Husseina Abd al-Majid al-Tikritija (osam mjeseci).
- Ratko, svaka ti čast. Službe bezbednosti si tako dobro obradio da su te čuvali duže od mene.
- A lažne optužnice protiv nas podignute su isti dan: 25. srpnja 1995.
- Mene su čuvali 5788 dana.
- Mene 4745 dana. Ma, tko broji.

Igrali su se skrivača. Zapravo su se razotkrivali. Mladić je obilazio nogometne stadione, vjenčanja i sprovode. Posljednji put Karadžić je viđen u srpnju 1996. u Han Pijesku. Rađa se guru Dragan Dabić.
- Predsedniče, pratio sam kad su Vas hapsili. Majstorski ste se prerušili. Trebao sam od Vas da učim.
- Treba učiti od žena, one znaju kako prikriti i otkriti. Lepo sam pustio bradu da sakrijem famoznu rupicu na njoj, pustio kosu, stavio naočale i smršavio.
- Stigli ste pisati knjige? – čudi se general.
- I uvek sam bio vani, šetao sam centrom Beograda, držao predavanja, savetovanja. Za vreme bekstva objavio sam čak četiri knjige: Od ludog koplja do crne bajke, Ratna pisma, Čudesna hronika noći, Pod levu sisu veka. Išao sam i na promocije vlastitih knjiga i niko me nije prepoznao! Smejao sam se da je milina.

Pod imenom Dragan Dabić djeluje kao iscjelitelj. Osmišljava "David Wellbeing program", nudi tretmane za mlade, starije, sportaše, biznismene. Nema bolesti koju ne liječi: depresiju, plodnost, dijabetes, astmu, epilepsiju, autizam, psihičke smetnje, išijas, kroničnu bol u leđima i zglobovima… Proizvodi i prodaje bioenergetski nakit "koji harmonizuje energiju i čuva zdravlje". U svojoj praksi koristi sijaset metoda: akupunkturu, homeopatiju, fitoterapiju, aromaterapiju, hiropraksu, aromaterapiju, chi gong…Postao je i stručnjak za pravoslavni misticizam.
- Oprostite predsedniče, ali kada ste postali tako veliki vernik? Čitam da ste držali predavanja o pravoslavlju – čudi se general.
- Uvek je vera u meni tinjala, moj đenerale. Ljubim bližnjega kao sebe, a sebe volim jaaaako. Imao sam vremena tekom bekstva pa sam proučavao duhovnost. Kako da zaobiđem našu hrišćansku tradiciju, srpsko pravoslavlje. Dosta sam se bavio tihovanjem…
- Tiho…tiho…je'l to kad ćutiš i ni sa kime ne pričaš danima, kao sa ženom?
- Ma, ne. To je oblik meditacije. Najpoznatija molitva tihovanja jest molitva srca.
- Aha! -čudi se još više general Mladić.- Morali smo, sećate se, biti dobri s patrijarhom i Crkvom. - Nikad nisam voleo popove!-promrmlja general.


Zlikovci i njihove jazbine

General i psihijatar prošli su bolje od najpoznatijih svjetskih bjegunaca. Mladić se skrivao u beogradskom naselju Šest kaplara, Karadžić u stanu u općini Novi Beograd. Bin Ladena su tražili po svima mogućim pećinama, a skrivao se u ne baš tako luksuznoj trokatnici u Abotabadu. Uživao je gledati TV priloge sa sobom u glavnoj ulozi. Sadama Husseina našli su u tzv. paukovoj rupi nedaleko rodnog Tikrita. Nije uživao u vrhunskom komforu na dubini od oko dva i pol metra. S pištoljem i nešto malo gotovine (750 000 eura) jedva je stigao u rupu. Adolf Hitler sagradio je Führerbunker u Berlinu za svoj posljednji dom.

U budućnosti bi trebalo istražiti život zlikovaca po jazbinama. Posebno je zanimljiva raznovrsnost njihova ljubavnog života. Dan nakon što su se vjenčali, Adolf Hitler i Frau Eva počinili su samoubojstvo 30. travnja 1945. Koliko je poznato, uzrok samoubojstva nije novonastalo bračno stanje. Krivi su Sovjeti koji su nadirali u Berlin! Osama bin Laden u pauzama smišljanja terorističkih akcija najviše je volio: memoare maršala Montgomeryja i Charlesa de Gaullea, crne pastuhe, uzgoj krumpira, kupusa i marihuane; Pepsi i Coca Colu i žene. Zadnja supruga Amela imala je 17 godina kada ju je oženio 45-godišnji šeik.

General Mladić ostao je vjeran supruzi Bosiljki. Tome je vjerojatno kumovala njegova zdravstvena situacija. Karadžićev alter ego, Dragan Dabić, živio je sa izvjesnom Milevom, bajkericom u duši.
- Predsedniče, stigli ste i ljubovati?
- Mileva, Mileva, ljubavi života moga….
- Zar nije Ljiljana bila ljubav Vašega života?
- Šut', šut', jedva sam je umirio i razuverio kad su me uhapsili pa se štampa raspisala o mojoj novoj ljubavi…Šta ćeš: mlađe je slađe. Mileva je više od deset godina mlađa, a još i medicinska sestra. Da je vidiš, znao bi o kojoj se mački radi.
- Moja je Bosiljka ostala moja najveća ljubav.
- Ti si ko Slobo. Kažu komšije da je Slobo svako jutro, ovdje u zatvoru, najprije zvao Miru u Moskvu. Svi su ga se bojali, osim njegove žene. Ludi lekar, zamisli, mene je zvao ludim lekarom. Što je on bio: ludi muž?

General i psihijatar tijekom bijega promijenili su nekoliko imena, prezimena i adresa.
- Znate šta predsedniče, kad malo razmislite, zadnjih dvadeset godina, naše su najbolje i najsigurnije godine.
- Kako misliš najbolje? - upita psihijatar.
- Imali smo vlast, moć, novac (a Vi i žene): što još čovek da poželi.
- Ma, Ratko, imaš pravo.
- I najsigurniji: uvek nas netko čuva; pre tajna služba, a danas ovi Holandezi.
- Zašto si se s njima dogovorio da se javno predaš baš sada?
- Dojadilo mi, predsedniče, da me skrivaju. Htio sam izaći na svetlo, da me svi vide i čuju. Natezali smo se mesecima. Kad su pristali da mi isplate zaostale penzije i pokopaju kao čoveka kad otegnem papke, definitivno sam odlučio: vreme je. Dva dana prije ''hapšenja'' instalovali su me u Lazarevu kod rođaka Branka. Tamo sam ih čekao. Rođo živi u Ulici Vuka Stefanovića Karadžića broj 2. Ja sam procenio da je najbolje da me uhapse u ulici koja nosi ime srpskog velikana. Javili su da će doći zorom fingirati veliku akciju, da je dosta da se probudim u pola deset. Lepo sam se naspavao, popio kafu, rekao Branku da pripremi ljudima nešto da pojedu i popiju.
- Bili su tačni?
- K'o švajcarski sat. Seli su, osvežili se, pa smo krenuli. Ostalo ste mogli gledati na vestima. Lepo su me uslikali, zar ne?

Mjesec dana prije uhićenja Radovan Karadžić/Dragan David Dabić sastao se u jednom kafiću u beogradskoj Ulici 27 marta sa Ž.P., "Ponašao se najnormalnije, bio je izuzetno prijatan i nikada ne bih rekao da ima problem sa zakonom. Nije nosio tamne naočare, niti se skrivao. Bio sam mnogo puta kod njega u stanu na Novom Beogradu. To je dvosoban stan i mislim da je u njemu živeo sam", rekao je Ž.P. kreator njegove web stranice (Da, da: imao je i internet stranicu!).

Razgovarali su i o Scheveningenu, najpoznatijemu nizozemskom ljetovalištu, okrugu grada Den Haaga, na našim prostorima poznatijem po zatvorima i sudovima. "Onda sam mu rekao: ‘Davide, Sheveningen je jedno super mesto, koje morate obavezno da posetite. On je pun hotela, plaža, stvarno jedno predivno mesto na Zemlji.’ On je samo slegnuo ramenima i rekao: ‘Pa, da, OK, važi’", priča Ž.P.. Radovan je ispunio obećanje i posjetio Scheveningen. Ne uživa u moru i šljunčanim plažama. Uživa u smještaju, hrani i vanpanisonskoj ponudi.
- Da sam znao da je ovde tako lepo, ranije bih se dogovorio sa službama bezbednosti – zadovoljno će general.
- Super, stvarno, nemam primedbe. Prvu godinu ovde završio sam tečaj kineskog, japanskog, kompjutora. Zadnje dve godine zapostavio sam sport i šetnje. Nemam vremena, sam se branim. Imaju i besplatnu teretanu. Na raspolaganju je i intimna soba, ali nju nisam konzumirao.
- Što, gospođa Ljiljana ne dolazi?
- Dolazi. Uđemo u sobu, pa se igramo…
- Igrate se, jel 'da? - podmuklo će general.
- Jedina rekreacija mi je kada dođe Ljilja. Odemo u intimnu sobu i igramo…Igramo badminton.


***
Zamislimo da su osumnjičeni Karadžić i Mladić živjeli u Labinu sredinom 15. stoljeća. Na njih bi se primjenjivao tzv. lex caldarie, zakon kotla. Vratimo se u prošlost. Zamislimo funkcioniranje pravne države u vrijeme Mletačke Republike…

Uveli bi ih u župnu crkvu. Prisutna su tri svjedoka: dva gradska vijećnika i sudac. U kotao pun kipuće vode bačen je kamenčić privezan o konop. Ne izvuku li kamenčić: krivi su! Uspiju li izvući kamenčić (a imaju tri prilike), tri će dana nositi navoštenu rukavicu, spavati u gradskoj loži pod prismotrom dvojice čuvara. Nakon trećeg dana, obavezno u nedjelju, skinut će im rukavice u nazočnosti dvaju gradskih sudaca. Nema li opekotina: nevini su. Ako je ruka opečena: krivi su!

Redovito mi se ljudi tuže: nikad takve krize. Teta Anica jedne je subote mudro zaključila:
- Danas je se poremećeno: priroda, blogo i ljudi.

Za kuhinjskim stolom sjedili su: teta Anica, moja malenkost, njezini sin i zet, dok je kći spremala marendu; dakle, ljudi.
- Ca nas jutre ceka, bit će se huje i huje – odlučno će moj ćaća.

Objasnio sam mu da su ekspanzije i kontrakcije normalna pojava u gospodarstvu. Poslovni ciklusi najnormalnija su pojava u ekonomiji.

Teorija naučava da ciklusi traju desetak (teoretičar Clément Juglar) do pedesetak godina (Kondratievljevi valovi, po ruskom istraživaču Nikolaiu Dimitrievich Kondratievu).




Liječnika Juglara (1819.-1905.) su ekonomski poremećaji sredinom 19. stoljeća, zainteresirali za ekonomske krize. Među prvima u svijetu, primjenom statističke metodologije, analizira poslovne cikluse. Joseph Schumpeter (1883.-1850.) svrstao ga je među ''najveće ekonomiste svih vremena''.




Ruski ekonomist i statističar Kondratiev ili Kondratyev (1892.-1938.), jedan od sukreatora prve sovjetske petoljetke, usudio se kritizirati staljinističku kolektivizaciju sela i neravnomjeran razvoj poljoprivrede i industrije. 1928. smijenjen je sa dužnosti čelnika Instituta za Studij gospodarskih aktivnosti. Dvije godine kasnije sude ga i zatvaraju: osuđen je na smrtnu kaznu. Pedesetak godina kasnije,u ozračju Gorbačovizma, perestrojke i glasnosti, odbačene su sve optužbe protiv njega.

Istražujući ekonomsku povijest zapadnih zemalja od 1790. do 1840. uočava tri perioda, spore ekspanzije (povećanja gospodarskih aktivnosti) i kontrakcije (smanjenja gospodarskih aktivnosti):
1. 1792-1850: ekspanzija traje 23 godine, kontrakcija 35 godina.
2. 1850–1896: ekspanzija traje 23 godine, kontrakcija 23 godine.
3. 1896–1940: ekspanzija traje 24 godine, kontrakcija 20 godina.

Većinu 19. stoljeća gospodarske su aktivnosti opadale u desetgodišnjim intervalima (1816, 1826, 1837, 1847, 1857…). Kasnije su bile manje redovne (1873, 1907, 1921, 1929).

Američki ekonomist Paul Krugman u prvoj velikoj krizi trećeg tisućljeća vidi začetke treće velike depresije. ''Recesije su uobičajene, depresije su rijetke'' piše nobelovac Krugman (Guardian, 28. srpnja 2010.). Prva depresija, godine deflacije, masovne nezaposlenosti i nestabilnosti nastupile su nakon žestoke krize i panike 1873.; i krajem dvadesetih, početkom tridesetih godina 20. stoljeća.

Ali, godine nisu važne, pjevala je Ljupka Dimitrovska, valja proučiti uzroke kriza.

Uzroci kriza nalaze se u prividnoj, nerealnoj, virtualnoj sferi. Glavni uzrok kriza je špekulacija na financijskim tržištima.

Mate želi kupiti dionice koje vrijede 400 kn, ali nije dovoljno likvidan. Uzme kredi od 100 kn od banke, naloži svome brokeru da kupi dionice od 400 kn, na kredit. Broker je kreditor. Broker je i korisnik kredita banke, trebalo mu je sredstava za kupnju dionica, u Matino ime i račun. Garancija je polog dionice kod posrednika tj. brokera. Špekulant Mate je želio i dobavio veću vrijednost (financijske) imovine (dionicu) nego što si može priuštiti. Ako je mogao Mate, pomisli Stipe, mogu i ja. Isto pomisle njihova braća i sestre, uža i šira rodbina. Potražnja za dionicama raste, rastu i tržišne cijene i vrijednosti. Sve počinje rastom cijena. Balon se počeo napuhivati. Otvorena je sezona špekulativnog orgijanja, raširio se miris (smrad) špekulativne tlapnje. Nešto je probušilo balon, a probušeni balon, to dobro znate, nikad ne ispušta zrak bez posebnog zvuka. Cijena dionice je pala na 300 kn, vrijednost pologa treba povećati. Mate nema novca, predlaže da se proda dio dionica. Raste ponuda dionica, padaju njezina cijena i vrijednost, pada i vrijednost pologa. Balon se rasprsnuo. Špekulant i broker imaju probleme s otplatom kredita, banka ima problem sa naplatom i likvidnošću. Počinje tzv. sistemska kriza.

Manjak potražnje u odnosu na ponudu smanjuje cijene, prihode, dohotke i priljeve novca, pa rast potražnje sa novcem podiže kamate. Kolo nesreće se okreće. Za sve je kriv Mate, špekulant; težnja za materijalnim stvarnostima koja nadilazi osobne mogućnosti.

(Više o krizi: www.ekonomat.blog.hr)