Trebao je doći ožujak 2011. da prvi put posjetim Osnovnu školu ''Ivan Goran Kovačić'' u Čepiću.

Doputovah automobilom. Prije osamdesetak godina barkom bih plovio Čepićkim jezerom. Pozdravio bih ribiče; upravo love jegulje. Pozdravljaju me živahne guske, stari labudovi i bijele rode. Branim se od smrtonosnih malaričnih komaraca.

Zapravo, došao bih u Feliciu. Običnim talijanskim dekretom mjesto je preimenovano 1932. godine, zatvara se škola na hrvatskom, inaugurira ona na talijanskom jeziku. Krajem iste godine nemoguće je pecati ribu, isušeno je jezero, otvorena je sezona ''berbe'' riba.

Upućeni kažu da je za berbu ''kriv'' grof Giuseppe Lazzarini. Navodno je za vrijeme Prvog svjetskog rata bio nadređen Benitu Mussoliniju.


Giuseppe Lazzarini, labinski podeštot, sa radnicima koji kopaju tunel od Čepića do Plomina
(Marijan Milevoj, Kartulini z Labinšćini, MF, 1993.)

Sin učiteljice i kovača bio je povučeno i plačljivo dijete. Rijetko se smijao i igrao, radije je čitao pjesme i slušao glazbu. Kao učenik redovito je gostovao u zadnjoj klupi zbog neposlušnosti. Nekako postaje učitelj u osnovnoj školi. Problematičan učenik postaje problematičan pedagog, redovito u sukobu sa ravnateljima. Osim kao učitelj, radio je kao zidar, novinar…i vojnik. Unovačen je nekoliko mjeseci nakon ulaska Italije u rat. Dogurao je, kao i njegov kasniji prijatelj Adolf, do čina kaplara. Ubrzo je ranjen i razvojačen.

U rovovima talijansko-austrijske fronte (možda) upoznaje kapetana Lazzarinija iz stare labinske plemenitaške obitelji. Početak je to jednog divnog poznanstva koje je (možda) odredilo sudbinu Čepićkog jezera.

&

Tako mi je drago da sam prihvatio poziv za gostovanje u školi povodom 21. ožujka, Svjetskog dana pjesništva. Naime, UNESCO je prije nekoliko godina odredio ovaj dan kako bi dao podršku poeziji: malim izdavačima, recitalima, dijalogu poezije i drugih umjetnosti…

Slučajno ili ne, na isti je dan 1913. u Lukovdolu rođen Ivan Kovačić (čije ime ponosno nosi čepićka škola), pjesnik, kritičar, esejist i prevoditelj; od ljeta 1933. poznatiji kao Ivan Goran Kovačić. Šetala su tada Zagrebom, od Frankopanske 26 do Runjaninove 4, dva mladića, Ivan i Dragutin Tadijanović i tražili nadimak kojim bi se mlađi Kovačić izdvojio od poznatih prezimenjaka. Došli su do imena Goran!

&



Kako sam se proveo u Osnovnoj školi u Čepiću?

Očekivao sam jedan razred, dočekala me cijela škola: šezdesetak učenika i većina nastavnika. Svako dječje oko kao jedna Big Brother kamera.
- Koliko imate godina?
(Ja bin mu dala četrdeset-komentira jedna učenica.)
- Koliko godina imaju Vaši roditelji?
- Kako komentirate da jedan ekonomista piše?
(Neskromno spominjem Balotu.)
- Kada pišete?

Na kraju pristupa mali Roko:
- Zač imate prsten, ako niste uženjeni?


Htio sam čuti spontana pitanja, to sam i dobio. Zahvaljujem na prekrasnom provodu u školi koja upravo zbog manjeg broja i posvećenosti svakom učeniku, ima dušu. A neki bi takve škole htjeli ukinuti…


(Objavljeno na www.nasifoji.com)

1.

Stari grad. Šesnaesti dan kolovoza. Prošla je ponoć. Na ulicama grada okončani su svi kulturni programi koji se očekuju od jednog, malog, postkomunističkog i mediteranskog grada u ovo doba ljeta Gospodnjeg.

Ispred crkvice svetog Stjepana večernja svadba; ničiji debeli mačor ganja mačku neplemenita roda. O tempora o mores:nekada su se mačke veljačile, a danas i kolovozaše.

Mali stan preko crvenkaste palače sa plavim prozorima, nekadašnjeg gnijezda contesse Battiala i baruna Lazzarinia, danas Narodnog muzeja.

Prozori i unutarnja vrata širom otvoreni. Toplo. Pretoplo. U sobici leži Matija, u sobi njegova zaručnica Bira. Hrči u još neotkrivenom molu. Matija ne može usnuti. Ustaje iz kreveta, uzima ''true color'' teku sa tvrdim koricama, svoj dnevnik. Noćnik - tako mu tepa.

2.

O Tvorče,Tvorče! Što je meni ovo trebalo?
TVORAC NAREĐUJE: ZAPIŠI OVE RETKE U NOĆNIK KAKO BI TVOJI ŠTIOCI DOZNALI S KIM IMAJU POSLA!

Hvala Tvorče.

Već nekoliko godina radim dva posla. Službeno, na bijelom djelu terena, angažirani sam novinar, štoviše šef dopisništva ''Nove pravednosti'' za krasnu zemlju, Istru milu.

Strastveno i žarko, svaki slobodan trenutak, utrčim na drugu (sivu ili crnu) zonu nacionalnog gospodarstva.

Dok ovo pišem, oko mene je noć, mir…
…a, da…

KREATOR ME UPOZORAVA: PRIOPĆI IM ČINJENICU O NOĆI. NEMOJ GUBITI IONAKO OSKUDNO VRIJEME!

Dobro, dobro, znam da nisam najvažnija osoba na svijetu. Zapisat ću samo toliko da spoznate volju Njegovu.

Dužan sam pojasniti što radim na drugoj strani terena: istražujem ulogu i doprinos svoje porodice, napose najvećeg sina našeg roda i poroda: Mathias Flacius Ilyricusa iliti Matije Vlačića Ilirika, u prohujalim stoljećima.

Nisam siguran, pretpostavljam, da je Ilyricus treća naučena riječ svih Vlačića nakon riječi otac i mati (u svim inačicama: ćaća, mater, papa, mat, otac…).

Čim jedna (jedan) naš(a) nauči oblikovati i odašiljati rečenice ponavlja mantru: ''Mote Vlacić Ilirik je nas''…''Matija Vlačić Ilirik je naš'', ''Mathias Flacius Illyricus e nostro'', ''Mathias Vlacich is ours''.

Poput slavne parole branitelja Labinske republike iz 1921. (''Kova je nasa''): ''Mote Vlacić je nas'' vremenom je postala neotuđiva obiteljska poputnina. Naše meditativno OM.
…Om…Om…Om…

TVORAC ME UPOZORAVA: ČOVJEČE, PAZI! ISPAST ĆEŠ IZ KOLOSIJEKA!

Dobro, dobro. Znam da nisam najvažniji od 6,932 milijardi Zemljana. Iako: Mote Vlacić je…''

OK. Napisati ću koliko je potrebno da shvatite Volju…

Kako bih bio u mogućnosti izučavati mjesto i ulogu obitelji Vlačić u globalnoj povjesnici diplomirao sam povijest (Hrvatski studiji) i novinarstvo (Fakultet političkih znanosti), oba u metropoli. Završio u roku. U Klubu Istrana upoznao sam Biru, brucošicu sa Katoličkog bogoslovnog fakulteta.

U historiografskom podvigu naišao sam na nezaobilazno ime, jednog od vodećih protestantskih teologa i povjesničara u svijetu, Tomislava Kirbajera, negdašnjeg biskupa Evangeličke crkve .

Evo ga, živ i (više-manje) zdrav. Član je nekoliko akademija u svijetu (ne i HAZU).

U mirovini od sedamdesetog rođendana (punih dvadeset i pet godina!) i danas honorarno predaje na domaćim i inozemnim sveučilištima. Najvažnije - slovi za jednog od najboljih poznavatelja života i dostignuća ''našeg'' Matije Vlačića. Pročitao sam sve njegove knjige i tekstove. Mislim, nema ničeg objavljenog o Kirbajeru ili od Kirbajera da nisam pročitao. Nema.Jednostavno nema.

TVORAC ME UPOZORAVA: ČOVJEČE, NE PIŠEŠ ENCIKLOPEDIJSKU NATUKNICU!

U veljači ove godine pročitao sam Kirbajev intervju Glasu Istre. Na cijeloj jednoj novinskoj kartici uspoređuje današnje narodne valentinovske običaje sa nekadašnjim uzancama prilikom zaljubljivanja i udvaranja.

Biskup je devet desetina prostora posvetio Flaciusu, napose njegovim ''Magdenburškim centurijama'', pregledu crkvene povijesti od stoljeća prvog do stoljeća trinaestog (svako stoljeće jedna centurija tj. svezak), temi posljednje knjige. Za doživotnu družicu Elizu rezervirao je jednu riječ.

Izjavio da se odaziva na ime: Eliza.

Čitajući spomenuti napis dođoh na odličnu ideju. Trebalo bi Kirbajera proglasiti počasnim građaninom Vlačićeva rodna grada! Toliko godina bezuspješno se pokušavam osobno susresti sa profesorom. Kontakti su ostali na kurtoaznim pismima. Godinama želim osobno razjasniti nedoumicu koja pleme Vlačićevih muči desetljećima bez uspjeha.

Moja ideja nepotističkim je putem realizirana preko UHL-a (Udruge hodača Labina) čiji je osnivač i dugogodišnji predsjednik moj doživotni otac Andreas Vlacich.

Gradske majke i očevi već u srpnju su amenovali prijedlog UHL-a da akademik Tomislav Kirbajer bude proglašen počasnim građaninom Grada Labina zbog višedesetljetnog proučavanja lika i djela najvećeg labinskog sina Matije Vlačića Ilirika.

(Autor teksta odluke o proglašenju, nije da se hvalim, moja je malenkost!)

Sutra stiže biskup, profesor i akademik Kirbajer.

TVORAC: DA SUTRA. DANAS! ODAVNA JE OTKUCALA PONOĆ. DANAS JE DAN D. SPAVAJ!

3.

Matija se probudio rano ujutro. Već u pet sati. Otkad je odlučio da životom putuje na dva radna i jednim privatnim putem naučio je programirati svaki raspoloživi dan. Poveo se je za primjerom mudraca Arthura Schopenhauera (1788.-1860.) praoca dnevno-noćnog programiranja: tri jutarnja sata pišem; sat vremena sviram na flauti; potom odlazim na ručak u svečanom odijelu; dva sata šećem sa omiljenom pudlicom i mrmljam u bradu.

Upoznavši Schopenhauerove dnevne rituale kao da je otkrio jedinu moguću tehniku preživljavanja u surovoj stvarnosti. Sačinio je dva (zimski/ljetni) rasporeda.

Ljetni itinerar uključuje, pogađate, buđenje, higijenske mjere, rad, marendu, dežuranje u Velo kafe, ručak, siestu, morsko kupanje, večernji kulturni program i odlazak na spavanac.

...nastavit će se...