Congregatio de Causis Sanctorum
Kongregacija za kauze svetih
Angelo Amato, prefekt
Status Civitatis Vaticanae
Vatikanski grad

Poštovani kardinale Amato,

Kada osoba izdahne, ''pusti dušu'', na glasu svetosti, sastanu se ozbiljni ljudi, formiraju svojevrsno detektivsko povjerenstvo, za zadatkom istraživanja svijetlih i manje svijetlih trenutaka iz života pokojnice ili pokojnika.

Kao što je Vama poznato, ta to vam je posao, kanonizacija (lat. canonisatio) je čin kojim se ''krštena, preminula i krjeposna osoba službeno proglašuje svetom''. Od druge polovice 10. stoljeća, nakon nekoliko koraka (postulatura, beatifikacija…) pape proglašavaju svece. Do posvećenja svetog Ulderika, pretpostavlja se 973. godine, prvih tisuću kršćanskih godina o svecima odlučuje vjernički puk.

U čast te tradicije, kao najobičniji pučanin, Kongregaciji iz naslova, urbi et orbi, dostavljam popis četiri kandidata za kanonizaciju:

a) barba Slobodan
b) barba Branko
c) kardinal Pepić
d) cija Pjerina.

1.
Barba Slobodan slikar je i pisac, rođen na dan svetog Valentina 1927. godine, preminuo u Gospodinu AD MMIX na dan svetog Atanazije (295-373), biskupa i crkvenog naučitelja.



Iz više razloga nominiram barba Slobodana, u ovom pismu navest ću dva:

a) ljubav prema Bogu

Šećemo rovinjskim grobljem. Stojimo nad grobom. Na jednostavnoj maloj nadgrobnoj ploči piše:

GIUSEPPA DE SIMONE VULIČEVIĆ
6.9.1931.-7.3.1938.

DM: Postoji li kod Vas strah od smrti?
BARBA SLOBODAN: Kompletna naša civilizacija ima strah od smrti. Taj moment shvaćam kao najnormalnije, najnormalniji prirodni zakon, kao disanje, kao hodanje, kao gledanje Smrt, za razliku od boli koja je teška, očekujem sasvim mirno, kao što očekujem sutrašnji dan. Smrt je normalna i plašenje ljudi sa smrću je odvratna tragedija. Jer, uvijek si s Bogom. Pazite, onaj tko nije voljan leći u grob mirno ili umrijeti sa smiješkom, taj nije religiozan.
DM:Imate zanimljivu misao o čovjeku, psu i mački.
BARBA SLOBODAN: Sretan je onaj čovjek iza čijeg lijesa ide pas i mačka. To izgleda čudno, ali ja sam vrlo socijalno biće. Taj ideal da iza tebe ne idu formalno ljudi bez veze, koje niti zanimaš, koji dolaze jer su susjedi, jer su ovo ili ono. Dakle, stvar je bez veze. Meni kad je umrla žena, mi nismo nikog obavijestili. Ja nisam dozvolio da se obavijesti. Ona glupost, tamo gdje čitaju oni prolaznici…svi su sretni da nisu oni na tom papiru.
DM: Sada kad Vas slušam izgleda da nisam jutros slučajno zapisao ove stihove:

Trk u galopu
ženica pada
idemo dalje

trk u galopu
mušketir pada
idemo dalje

idemo dalje
do posljednjeg pada
do zadnjeg daha

idemo dalje.

BARBA SLOBODAN: Sjajno, kao da sam ja to napisao.

b) ljubav prema bližnjemu

DM: Kada je vaša žena umrla?
BARBA SLOBODAN: Moja Giuseppa umrla je 1998. godine, nije prešla šezedestiosmu ovdje na Zemlji. Bila je božansko biće. Mislim, takav karakter, to je raritet. Ona je imala karcinom pluća i patila je jako. Zadnja dva tri mjeseca su bila jeziva. Rekla je da tu bol ni najgorim neprijateljima ne bi poželjela.
D.M.: Koliko čovjek mora patiti u životu.
BARBA SLOBODAN: Patila je, međutim nikad nije ništa vrisnula. Samo je trpila...Ona je umrla lijepa.
DM: Lijepa?
BARBA SLOBODAN: Ona je žena. A žena je žena. Bila bi sretna tu dole da zna da je umrla lijepa…Kasnije u bolnici, gledao sam ljude koji umiru, od kojih ogromna većina poružni, propadne i pretvori se u krpe. A ona je umrla lijepa.
DM: Rekli su mi Vaši da ste popodne kada je Vaša Giuseppa preminula legli kraj nje u krevetu. Veličanstvena slika!
BARBA SLOBODAN: Tog dana, sedmi dan ožujka, nisu oni od groblja mogli doći. Ja sam kraj nje, na krevet, lijepo se fino legao i odspavao svoje, kao i svako popodne. Djeca nisu znala da l' da budu zadovoljna ili zapanjena.

P.S.
Svjedok:
SLOBODAN Vuličević, slikar i pisac

Dokazi:
1. Opći religijski leksikon, LZ Miroslav Krleža, Zagreb, 2002.
2. Emisija HRT-a ''Slobodan Vuličević IN MEMORIAM'' http://www.youtube.com/watch?v=R5a-OWi5UTQ
3.. Život

''Akademski slikar Slobodan Vuličević preminuo je 2. svibnja 2009. u pulskoj bolnici. Osim što je slikao, Vuličević je svoje misli često zapisivao na komadićima papira. Prvijenac knjige misli i intimnih zapisa bila je "Ovu knjigu posvećujem kapima kiše" izdana 2000. godine, a druga pod imenom "Zapisi iz ulice Casale" koja nastavlja kronološki nizati autorove misli objavljena je 2006. godine.Vuličević je rođen 14. veljače 1927. u Cetinju, gimnaziju završava 1946. u Zagrebu, Akademiju likovnih umjetnosti 1952. godine, također, u Zagrebu, a dvije godine kasnije završava specijalku u klasi profesora Marina Tartaglie. Njegov bogat umjetnički opus nastajao je uglavnom u ateljeu u Rovinju, gradu koji je odmah po završetku studija odabrao kao trajno mjesto boravka. "U Rovinj sam došao tražeći raj, a našao sam pakao, pakao svojih unutrašnjih problema. Biti oči u oči sa samim sobom, bez mogućnosti bijega, to je najvažnije. Samom sebi sam nametnuo okove, vjerujući da ću pomoću njih doseći željeno i nisam se prevario. Umjetnik mora imati svoju tamnicu, koja je za njega najveličanstveniji cvijet - cvijet pakla", zaključit će u svom obrazloženju zašto je došao u Rovinj.
Iz Glasa Istre'' (http://www.google.hr/imgres?imgurl=http://www.muzej-rovinj.com)

Nebo. Zemlja.
Nebo buša Zemljo.
Zemlja=Nebo.



Nebo. Zemlja.
Nebo cjeliva Zemlju.
Zemlja = Nebo.

P.S.
Ca(ha)iku je ''začet'' tijekom intenzivne sedamkilometarske šetnje (sladoled uključen) sa kolegama Jasminom G., Irenom C. i Nedjeljkom M. Tada je rođena i fotografija.

Rabac, 06. travnja 2010.