Otišla si iz zemlje pogođene ratom,
gdje eksplozije ne pitaju za godine,
gdje majke zaklanjaju djecu tijelom,
gdje tate brane vaše domove.

Tražila si mir i sigurnost,
U zemlji drugoj,
Gradila svoju budućnost,
U zemlji sigurnoj.

Umjesto toga,
dočekala te ruka s nožem.
Tri puta,
bez razloga, bez milosti,
dok su oči oko tebe šutjele,
dok su noge ostale prikovane,
dok su usta ostala zatvorena.

Plakala si, jecala u tišini,
ali nitko ti nije prišao.
Disala si teško,
ali nitko ti nije pružio ruku.
Gasila si se polako i sama,
U raljama ljudske bešćudnosti.

Običnog dana,
Na sjedalu u vlaku,
Svijet je skrenuo pogled,
Krvavome ratu.

Tvoje suze nisu uzaludne, Iryna,
One postavljaju pitanje svima nama:
Što znači biti čovjek,
Ako ne stati, uz onoga koji pada?
Tvoje ime,
Sada je u našim molitvama,
Neka tvoje suze budu opomena,
Nemoralnim i hladnim ljudima.

Nisi umrla samo ti, Iryna,
Umrla je nada u ljudsku hrabrost,
A moralnost je utihnula,
Iz tvoje boli,
Može niknuti istina,
Da šutnja ubija,
Da pogled u stranu, ranjava,
Da ispružena ruka drugome,
Može spasiti svijet i čovjeka.

Običnog dana,
Na sjedalu u vlaku,
Slomila se svaka ljudskost ljudska,
Otišla si ti,
I ostavila nijemi krik,
Koji se ne zaboravlja.