Na pločniku mokrom
leži ruža crvena,
nekad dar ljubavi,
sad sjena zaborava.

Kišne kapi klize
niz latice njene,
kao da brišu poljupce
i neizrečene želje.

Ljudi prolaze šutke,
nitko ne gleda tugu,
ruža doziva tiho
al’ nitko da joj pruži ruku.

Vrijeme rane liječi,
Ili se srce samo navikne,
Ruža dane broji,
Ali nikako da joj svane.

Sama u hladnoj noći,
bez ruku da je prime,
ona čeka zoru
da joj sunce vrati ime.

Na pločniku mokrom,
Leži ruža crvena,
Usamljena i sama,
Zauvijek zaboravljena.