Iza nas uvijek ostaju samo sjećanja,
Možda i lančić i poneka stvar,
Koja za sobom nosi uspomene,
I u nama budi nostalgiju.
Sve ono što smo sanjali kao djeca,
I kakav smo život zamišljali,
Živi samo u sjećanjima i u srcu,
Kao neostvareni ciljevi,
Odpuhani negdje u prostoru bez vremena.
Rastemo, pronalazimo se, istražujemo,
Tijekom nekog vremena shvatimo,
Da život nije onakav kakav smo zamišljali.
Život je skroz nešto drugo.
Kada postanemo zreli?
Ne, to nije kada napunimo 18-ti,
To je kada uzmemo stvar u svoje ruke,
Kada preuzmemo odgovornost na sebe,
Kada postanemo samostalni.
Često pomislim da nisam spremna,
Osjećam se još uvijek kao djevojčica,
Koja istražuje svijet i ljude u njemu,
Koja se boji zakoračiti naprijed.
Djevojčica bez samopouzdanja.
Sjetim se trenutaka kada sam rekla,
"Bit će bolje s vremenom",
I zamišljala sebe da sa 24 godine,
Već imam jedno dijete i obitelj,
Dakle, kada dolazi to vrijeme?
I dan danas govorim da će biti bolje.
Kada se sjetim svega toga,
Svih ti sjećanja, neostavrenih snova,
Osjetim strah i bol u grudima,
Osjetim kako srce drhti,
Jer shvatim da još nije došlo to vrijeme,
I da ni neće nastavim li čekati,
Znam, znam, svjesna sam,
Da vrijeme ne liječi rane,
I da se moram pokrenuti,
To sam već odavno trebala,
Sad me hvata strah, da li je kasno?
Znam u sebi da nikad nije kasno.
Život se ponekad okrene za 180,
A neke stvari i dalje ostaju iste,
I dalje će iza nas ostati samo sjećanja,
I poneka stvar u kojoj ćemo živjeti,
Kao uspomena!