Moj izgubljeni svijet

Mutna svjetlost maglovitog dana prigušeno se ušuljala u sobu. Tina otvori umorne oči napola svjesna gdje se nalazi. Pogled na nepoznatu sobu razbudi je u hipu. Uspomene na prošlu noć natjeraju joj suze na oči. Staru kamenu kućicu doživljavala je kao svoj dom – sve do večeras. Znala je da više ništa neće biti isto. Umjesto sigurnosti, sada je osjećala samo strah i nepovjerenje. Više nikamo nije pripadala. Više joj ništa nije pripadalo. «Imaš Marina, ako ti to nije dovoljno, onda si glupa.» Da, imala je sina. Mora misliti na njega, pronaći im smještaj, novi dom. Teško uzdahne. Bila je ponovo na početku. Kriještav zvuk budilice natjera je na skok iz kreveta. Nije imala puno vremena. Sva sreća, inače bi se sažalijevala cijeli dan. Nakon kratkog dotjerivanja, spusti se u predvorje. Recepcionar je diskretno pozove.
«Doručak je serviran, na zahtjev gospođe Ele.»
Ona se zahvalno osmjehne. Nije bila osobito gladna, no pomisao na vruću šalicu kave razveseli je.
«Doručak je najvažniji dio ishrane, draga moja. Ako želiš živjeti dugo i zdravo, ne trebaš preskakati doručak.» Javi se njena domaćica. U rukama je držala buket cvijeća.
«Dobro jutro. Ne trebate me tako maziti.»
Žena ubaci cvijeće u vazu.
«Sitnica. Uostalom, učinila sam to zbog sebe. Hoćemo?»
Sjele su uz prozor. Kolovoško jutro izblijedilo je u magli.
Uz doručak, Ela joj spomene Rokov posjet.
«Ne znam zašto, ali nešto u njemu strašno mi je odbojno. Borim se protiv tog osjećaja, ali svaki put kad ga vidim… ne znam» odmahne glavom.
«I ja imam isti osjećaj» oprezno će Tina
«Nešto u njegovim očima, u pogledu …ne znam objasniti, ali kada sam upoznala sirotu Ceciliju i cijela ta priča …»
«Znam što misliš. Reci, zar ne bi bilo bolje da nikada nije došla ovamo? Dovesti trudnu ženu na otok bez bolnice, bez rađaonice? Nije li to malo čudno?» Tina se složila s njom.
Na brzinu je završila s doručkom, zatim krene na posao. Kasnila je, a nije voljela kasniti. Tmuran dan oneraspoloži je još više. Ulice su bile puste. Cijeli otok djelovao je napušteno, nestvarno. Otključa trgovinu razmišljajući o svemu što mora napraviti. Posla je bilo preko glave. Bacila se na uređivanje polica kada se oglasi zvonce na vratima. Tina se ukoči. Grlo joj se steglo od pomisli da Duško stoji iza nje. Proguta slinu. Nakon sinoćnjeg incidenta, više nije bila sigurna što je mladić sposoban učiniti. Ratoborno se okrene spremna na žestoki obračun.
«Već sam se zabrinuo gdje si.»
Tina raširi oči.
«Oh, ti si. Hvala Bogu.»
Kristijan sjedne na pult. Djelovao je rastreseno. Primijetila je tamne kolutove oko njegovih očiju, umor na licu.
«Mili Bože, kako to izgledaš?! Kao da si cijelu noć tulumario!»
Kristijan se trgne iz razmišljanja.
«Zvao sam te kući, pa sam se sjetio da si na poslu. Moraš mi pomoći oko prevođenja. Ova knjiga je fantastična! Mislim da smo na pragu otkrića nečega nevjerojatnog! Mislim da je cijeli ovaj otok nekakav prolaz, vremenski tjesnac … Ima stvari koje ne mogu prevesti, ti imaš nekakav rječnik? Znaš, nešto važno se upravo događa…» Tina mu stavi ruku na usta.
«Hej, ugasi se. Izgledaš kao da si poludio, a i ne zvučiš ništa bolje. Prvo, ti si svećenik i ne vjeruješ u SF, drugo, ako se nešto i događa, otkrit ćemo već, treće, jesi li za kavu?»
«Ne razumiješ, nemamo vremena! Jedino što nemamo je vrijeme!»
«Još te nisam vidjela tako uzbuđenog, da ne kažem ludog. Smiri se, pa ćemo pričati. I ja tebi imam nešto reći, za početak, nisam spavala kod kuće.» Kristijan se namršti.
«Što? Mislio sam da te bolje poznajem.» Tina prasne u smijeh.
«Znači, slušaš me. Daniel je savršeni kavalir, no netko mi je sinoć porazbijao prozore na kući.»
Kristijan se čudio. Na otoku nije bilo vandalizma, osim pokojeg pijanstva, ili ulične svađe.
«Duško? Morat ću popričati s njim. Pa gdje si provela noć?»
«U hotelu. Ali, moram ti još nešto reći.» On je upitno pogleda.
«Roko je tražio od Ele da dovuče bolesnog sina na okupljanje otočana za nekakvu jubilarnu godišnjicu otoka. Znaš li išta o tome?» On zaniječe.
«Znam da na Bartolomejevo slave dan otoka, ali to znaš i ti. Klape, svirka, gozba… no za nešto specijalno, nemam pojma. Čak ne znam kada se prvi Mulanin iskrcao na Mulo, o tome je riječ, zar ne?»
Tina slegne ramenima.
«Ne znam, čudno je sve to.»
«Dobro, prekopat ću malo po policama, vjerujem da su takvi podatci negdje zabilježeni. Slušaj, došao sam zbog knjige. Treba mi tvoja pomoć.»
«Dođi u dva po mene, pa ćemo na svjetionik. Tamo možemo raditi u miru.»
«Dogovoreno.» Prihvati Kristijan.
«Pokušat ću malo odspavati. Glava mi puca.»
Tina ga suosjećajno ponudi kavom. Kristijan odbije. Mahne na pozdrav. Već sljedećeg trenutka Tina je nastavila sa pospremanjem. Bila je prezaposlena da bi razmišljala o Kristijanu. Iznenadila se kada ga ponovo ugleda na vratima.
«Eskort servis vama na usluzi» teatralno uzvikne.
«Hm, koja je vaša specijalnost?» Prihvati djevojka.
«Evanđelje po Marku ili Ivanu?» Tina prasne u smijeh.
«Vodi me, oče.»
«Oče?»
Dobro raspoloženje potrajalo je dok nisu došli pred staru kamenu kuću. Razgledavali su razlupane prozore, krhotine po dvorištu, zatim Tina potrpa cijeli jedan život u dvije torbe. Oglasi se telefon. Kristijan podigne slušalicu. Tina iznese prtljagu.
«Tko je zvao?»
«Tvoj dragi, nestrpljiv je i očito rastresen, kada te zove kući.» Tina porumeni.
«Onda je bolje da požurimo.»
Svećenik je petljao oko motora, dok je Tina pomagala oko veza.
«Ideš svjetioničaru?» Začuje iza leđa.
«Misliš da si tamo sigurna? Kažem ti, mala, na kraju ćeš biti moja. Čuješ, pope, mala će bit moja! Ali plati ćeš mi za ovo.»
Duško odgurne brodić bijesno proklinjući. Tina se spusti na klupicu nijema od iznenađenja. Nisu ga primijetili u magli. Tko zna koliko dugo ih je pratio. Pogled joj se sretne sa Kristijanovim. Svećenik je bio jednako zatečen. Ova mala predstava sve mu se manje sviđala. Nevolje su bile na pomolu, gotovo ih je mogao namirisati.
«Morat ću porazgovarati s njim.» napokon reče. Djevojka odmahne rukom.
«A što si ti radio ovoga jutra?»
«Zar ne vidiš? Malo sam se dotjerao, i naravno, nastojao sam odgonetnuti što više teksta...» Tina je prečula Kristijanov odgovor. U mislima je proživljavala incident na pristaništu. Ljutila se na sebe što je samo šutjela umjesto da spomene Dušku razbijene prozore. «Ja sam ta koja je trebala urlati, ne on» mislila je bijesno. Šutnjom ga samo ohrabruje. Morat će ozbiljno popričati s njim. Trebala je to učiniti puno ranije.

Duško je stajao na molu gledajući brodić koji nestaje u magli. Želio je da ga magla zauvijek proguta, a onda se predomisli. Tina će biti njegova, mora biti njegova. Htjede uskočiti u čamac i krenuti za njima, no brzo se predomisli. Njih je troje, a on sam – bio je to dobar razlog za povlačenje. Zajaše Harleya i uputi se prema kući skrivenoj među borovima. Nervozno pokuca. Vrata se uz škripu otvore. Stara, pogurena žena neprijateljski ga odmjeri.
«Nije kod kuće i nemoj ga tražit do sutra.»
Prije nego je Duško uspio nešto reći, starica zalupi vratima.
«Stara vještica» prošapće Duško bjesniji nego ikada. Trebao je društvo, a činilo se da će dan provesti sam. Doveze se do stare kuće na kraju mjesta. Vješto sklizne s motora. Raspali kamen na cesti koji odleti u žbunje. Mogao bi ubiti nekoga, ubiti! U kući je imao još pola flaše lozovače. Mogao bi se napiti. Bila je to dobra ideja. Izvuče iz ormarića svoj «lijek za dušu» i baci se na kauč. Ležao je trenutak – dva, pa skoči i stade nervozno koračati po sobi. Otpije nekoliko gutljaja. Alkohol ga je ugodno žario. Nije mogao prestati misliti na Tinu. Sjećao se dana kad ih je prvi put ugledao onog vrućeg ljeta, kada je mislio da mora napustiti Mulo i potražiti sreću ponovo na brodu. Duško je, poput većine otočana, isplovio nekoliko puta u želji da postane pravi moreplovac kakvi su bili njegovi preci, no loše je podnosio more. Osim spolne bolesti koju je pokupio u nekoj luci i par loših uspomena, ništa ga nije vezalo uz mornarski zanat. Neko se vrijeme skitao po stranim zemljama, no bio je samo još nesretniji. Napokon se vratio na otok živeći povučeno, zlobnici bi rekli jadno. Zarađivao je ulovom ribe i krijumčarenjem cigareta. Kako je bio vanbračno dijete, a majka nikada nije otkrila ime njegova oca, po mjestu se vjerovalo da je začet u grijehu između brata i sestre. Duška su boljela takva nagađanja, no morao je živjeti s njima jer nije imao dokaza u suprotno. Još danas ga izbezume sjećanja na podsmjehe vršnjaka kada su vikali po selu:
«Duško je mulac!
Kopile! Kopile!
Babe te utopile!»
Pjevali su dok ih je on, slijep od bijesa, lovio. Zaškrguće zubima. Uspomene na odrastanje boljele su ga, jer njegov život nije imao nikakvog smisla. Bio je mjesna budala, predmet ismijavanja, nitko i ništa. Sve do dana kad je ljenčareći na pristaništu ugledao zgodnog crnokosog muškarca na Harley Davisonu. Pored njega je koračala lijepa žena koja je za ruku vodila malo dijete. Nešto se u Dušku pokrenulo, nešto novo, neka čežnja koju prije nije osjećao. Idealna slika sreće u njegovoj glavi odjednom se materijalizirala ravno njemu pred nosom. Neprimjetno ih je slijedio, gledao kako se smiju, ljube, pomogao im oko smještaja, neprestano bio u blizini, na usluzi. Postao je Maxova sjena, pratio ga posvuda, upijao svaku njegovu riječ, premda je malo toga razumio. Ipak, nakon nekog vremena postalo mu je jasno da slika savršene obitelji nije stvarna, da oni zakonski i nisu obitelj, te da Maxova formula uspješnog života zabranjuje brak, vezanje, pripadanje. Max je glumio negatora društvenih vrijednosti, no u stvari, samo je sve podredio sebi. Uživao je što ima ženu koja mu je rodila potomka, kuha mu i sprema, a on je ostao slobodan i vječito mlad. Max je živio sliku idealne sreće iz svoje glave. Duško nije mogao sakriti razočaranje Maxovim načinom života, niti žudnju za lijepom Tinom. Kad je uspio u bescjenje kupiti «sveti» Harley, Duško je bio siguran da će jednoga dana sve Maxovo jednostavno postati Duškovo. Toliko je vjerovao u svoju teoriju, da se doslovce razbolio kada je otkrio vezu između Tine i svjetioničara. Osjećaj umiranja zamijenio je osjećaj gnjeva kojeg se Duško više nije mogao osloboditi, čak ni u snovima. Kukavica, kakav je oduvijek bio, nije se usudio direktno suprotstaviti muškarcu snažnijem od sebe, no njegov vrijedan um danonoćno je smišljao podlosti kojima bi eliminirao protivnika. Slamku spasa pružio mu je Roko. Dušku je obećana Tina u zamjenu za nekoliko sitnih poslića koje će morati obaviti. Sve je bilo toliko jednostavno, da je uspjeh bio neupitan. Duško je bio uvjeren da će djevojku dobiti jeftino kao i motor. U njegovoj uskuhaloj glavi, sve je bilo predodređeno da se desi. Sve osim svjetioničara koji mora biti maknut. «Pusti njega, ja ću ga srediti, ti se pobrini za ono što sam ti rekao» ponavljao je u mislima Rokove riječi. O, da, on će se pobrinuti da sve prođe kako Roko želi, a tada će pored sebe zauvijek imati Tinu, no prvo će je malo naučiti pameti (kao ono s prozorima he, he, he). Tek toliko da se zna tko je glavni. Njezine avanturice bit će zauvijek prekinute, a Duško je znao kako ženu privezati za sebe. Može on biti itekako grub kada treba. Pokazat će on Tini! Pokazat će on njoj! Sijevne očima. Morat će se još malo pritajiti, no na kraju, on će biti pobjednik. On! Slavodoban osmijeh zablista na njegovom mračnom licu. Kako je mrzio probleme! Ali uskoro će sve nevolje biti iza njega. Baš sve.
nastavlja se...

Daniel je isplovio gledajući u prozore apartmana. «Kakav dan! Toliko toga nije mi se desilo u pola života!» razmišljao je zaneseno. Sa žaljenjem podigne glavu. «Da barem nije magla, mogao bih cijelu noć uspoređivati kartu sa zvijezdama na nebu.» Pogled mu odluta na mračnu pučinu. Nešto je izranjalo iz tame. Vrisne od straha. Prema njemu je plutala barka. Uspije izbjeći sudar.
«Tko je to?!» Snop svjetlosti obasja žensku figuru, istu koju je sreo prije sastanka sa Tinom. Ista uplakana pojava istim glasom ponovi iste riječi: «Vrati mi dijete, molim te vrati mi ga» i ponovo ispusti zamotuljak pružajući ruke prema njemu. Daniel proguta slinu. Ovoga puta pokuša je dohvatiti, no barka se zaljulja i izgubi u noći. Daniel sjedne u čamac dok mu je srce snažno udaralo. Bio je sam i uplašen. Prođu ga trnci od pomisli na njeno ispijeno lice. I taj zamotuljak. Daniel se strese. Što hoće od njega? Dijete? Koje dijete? On je običan svjetioničar i nema nikakve veze sa djecom, što ga vraća na početno pitanje: ŠTO, K VRAGU, HOĆE OD NJEGA!? Bilo bi normalnije da se aveti obruše na Kristijana, on je zadužen za duhovni život, prisutan je kod rođenja i smrti, dok Daniel, on je samo slučajni prolaznik kroz mjesto i vrijeme. Upali motor. Gledao je u mrak pokušavajući razabrati nešto više od guste magle. Što ako ga sablasti nastave posjećivati? Grlo mu se stegne. Nije bio siguran koliko iznenađenja još može podnijeti. Slabašno se osmjehne ironiji da je upravo tako počeo ovaj uzbudljiv dan. Dvojakih osjećaja pristane u uvali. Svjetionik je radio besprijekorno.
Užurbano se popeo stazom. Želio se domoći sigurnosti svojega doma što prije. Bilo mu je dosta uzbuđenja. I previše. Iznenadi se kada ugleda svjetla upaljena u kući. «Od cijele strke zaboravio sam ih pogasiti.» Vrata su bila širom otvorena. Bio je siguran da ih je zaključao prije odlaska na Mulo. Prišulja se prozorima. Kuhinja je bila prazna, netaknuta. Naviri se u sobu. Nigdje nikoga. «Tko god da je bio, otišao je» pokuša se ohrabriti. Oprezno uđe nervozno pogledavajući u mračne kutove. Među prstima je stezao svjetiljku. Napregne uši. U kući je vladala potpuna tišina. Otvori vrata dnevne sobe. Zine u čudu. Netko je pobacao sve knjige s polica, papiri su ležali razasuti po podu, njegov mali laptop bio je bačen u kut. «Karta!» Nervozno je kopao po stvarima na stolu. Ništa. Provalniku se, izgleda, posrećilo. Bijesno odgurne podeblji notes. Papiri se razlete oko njega. Među bijelim listovima opazi komad požutjelog kartona. Primi ga kao najdragocjeniju stvar na svijetu, zatim se svali u fotelju očiju prikovanih na crtež. Provalnik je ipak ostao kratkih rukava. Sumnjičavo se zagleda u mračne prozore, gurne kartu u unutrašnjost košulje i krene prema svjetioniku.
Nervozno je kružio svjetiljkom po mraku prestrašen kao nikada u životu. «Što ako nisam sam? Ako je naša mala tajna otkrivena i sada vrebaju… Ali tko? I kako?» Misli su se paranoično nizale u njegovoj glavi. Nije ni pokušavao odgovoriti. «Saberi se, Daniele, saberi se. Da je netko ovdje, u uvali bi bio čamac, vidio bi ga» razmišljao je grozničavo. Na nesreću, toliko je bio uplašen da nije obraćao pažnju. Kada je ušao u svjetionik, odahne s olakšanjem. Zastane na posljednjoj stepenici. Nije se čulo ništa osim brujanja stroja. Nasloni umorno čelo na hladan kamen. Nervoza je polako popuštala. Snop svjetlosti mirno se probijao kroz gustu maglu. Baci pogled na teleskop. Netko ga je pomicao, ili mu se pričinja? Izvadi komad kartona i oprezno ga ugura u pukotinu u zidu. Zatim se tupo zagleda ispred sebe, pokušavajući dozvati lijepe misli, poput udobnog kreveta, mirisa lavande u sobi, topline doma… koji je netko vandalizirao, grubo uništio iluziju sigurnosti, ljepotu samoće. Oh, kako razumije Tinu! «Duško!» Munjevito prostruji njegovim umom. Trčećim korakom spusti se niz stepenice, stazom prema usjeku, do uvale… Ništa. Obamrlo more mirovalo je pod težinom noći, ni traga uljezu. Umorno krene prema kući. «Bože, kakav dan!» Trebao mu je san, trebala mu je Tina i soba bez duhova, ali on je bio svjetioničar, a dužnost ga je prikovala za ovo jezivo mjesto. Noga mu se zaplete u busen trave i zamalo padne na spodobu ispred sebe. Srce mu poleti u grlo.
«Što za ime svijeta radite ovdje?!» Vikne prestrašeno. Uperi svjetiljku u pogrbljenog starca. U ruci je držao lulu, a u drugoj komad drveta kojim je hramao. Na rijetkoj sijedoj kosi njihala se staromodna mornarska kapa. Izgledao je poput crno-bijele karikature. Starac pućne dim ne skidajući pogled sa prestrašenog Daniela. Glasom promuklim od duhana tiho reče:
«Ćopio si malu, a? He,he, nekima se baš posreći. Slušaj, golube, uzmi curu za ruku i bježi dok možeš. Ovo mjesto nije za golupčiće, a vjeruj mi, uskoro će se ovdje pušit, pakleno pušit, he, he…» Prije nego se Daniel uspio snaći, starac nestane u mraku. Daniel je bio previše uplašen da bi pošao za njim. Stajao je kao okamenjen duboko udišući vlažan, ljepljiv zrak. Htjede ga dozvati, pitati tisuću glupih pitanja koja su mu se vrzmala glavom, no grlo mu se steglo od straha. Prođe rukom kroz vlažnu kosu, podigne svjetiljku visoko u zrak i baci se u trk. «Sablasti su samo sablasti, ma kako stvarno izgledale» prisjeti se riječi starog svjetioničara. Daniel bi se zakleo da je upravo to vidio.»Da sam produžio, prošao bih kroz njega» bio je sve sigurniji. Baš kao i žena na pučini. Utvara. Svaka dlaka na njegovom tijelu naježila se. Zastane ispred kuće zadihan i umoran. Morao je provjeriti skriva li se tko unutra. Proguta slinu. Tek kada se uvjerio da je sam u kući, sjedne s čašom konjaka u ruci, zamišljeno promatrajući nered u sobi. U životu se nije tako bojao. Napeto je osluškivao tišinu oko sebe. Poput radara upijao je svaki zvuk spreman na skok, na borbu. Pripali cigaretu i duboko povuče dim. Morat će se pribrati, inače ništa od spavanja. Da, mora razmišljati razumom, prevladati strah, dočekati novi dan. Uključi radio. Ugodan glas voditeljice obavijesti ga da je tri iza ponoći. Uslijedile su vijesti.
«Možda je starac u pravu. Našao sam pravo blago. Trebao bi je primiti za ruku i pobjeći prije nego stvari izmaknu kontroli. Izgubio sam previše u životu da bi se kockao sa srećom..» Misleći na Tinu, glava mu klone na kauč, a isprekidani snovi ponesu ga u novi dan.
nastavlja se...

Malo društvo stajalo je u mračnoj uličici. Kristijan mahne na pozdrav stežući knjigu među prstima.
«Ovdje se rastajemo. I pazite što radite.»
Daniel zagrli Tinu. Na cesti nije bilo niti psa.
«Ne želim se rastati od tebe.» Šapne joj na uho. Ona osjeti toplinu u želucu.
«Polako, Daniele, rekli smo polako» reče nevoljko.
«Znam, samo te ne volim ostaviti samu. Da je barem tvoj sin ovdje.» Ona iznenađeno zastane. Prvi put je spomenuo Marina. Tužno uzdahne. Jeza koju je ponijela sa Vučje glave nije ju napuštala. Odjednom nešto protrči kraj njih. Tina vrisne. Daniel se okrene za spodobom, ali u mraku nije vidio ništa. Začuju paljenje motora.
«To je onaj Duško. Što radi ispred tvoje kuće?» upita razdražljivo. Tina slegne ramenima. Drhturila je prestrašeno.
«Molim te, ostani još malo.»
«Naravno. Ostajem dok se ne uvjerim da si na sigurnom» blago reče. Tina otključa vrata. Dok je palila svjetla, Daniel opazi razbijeno staklo na prednjem prozoru.
«Od kad ti je staklo razbijeno?» upita. Ona slegne ramenima. Oči joj se rašire od straha.
«Čini se da sam imala posjetitelja.»
Daniel obiđe kuću. Prozori na spavaćoj sobi također su bili razbijeni. Jedan oveći kamen pao je na krevet. Tina se rasplače. Osjećala se poraženom, posramljenom pred Danielom.
«Slušaj, ovdje nisi sigurna. Tko zna, možda luđak još vreba na tebe. Da se vratimo na svjetionik?» Tina se strese.
«Ne mogu. Obećala sam šefici da ću u jutro otvoriti trgovinu. Imam jako puno posla..»
«U redu, onda ćeš spavati u hotelu.»
Ona se trzne crveneći u licu.
«Misliš da se ne mogu brinuti za sebe? Hvala, ali ne idem.»
«Naravno da se možeš brinuti za sebe, no ja neću imati mira dok ne budeš na sigurnom.»
Ona nevoljko pristane. Nije voljela biti žrtva. Nikako žrtva. Na brzinu potrpa stvari koje su joj bile potrebne.
«OK. Spremna sam.»
Zajedno izađu u maglovitu noć. Gliserom su doplovili do osvijetljenog hotela. Tina se osjećala bolje, premda to nikada ne bi priznala. Daniel je bio zadovoljan. Ne bi mogao ostaviti Tinu samu u onoj kući.
Ušli su u predvorje. Grupica mladih opraštala se od Mula uz svirku na gitari. Za recepcijom je dremuckao starac. Nije očekivao goste. Sjednu za bar.
«Pričekaj me, idem se samo javiti teti.»
Tina smeteno kimne glavom. Misli su joj se neprestano vraćale na nemio događaj.
Daniel je prolazio uskim hodnikom. Iza jednih vrata začuje ljutit ženski glas:
«Nitko, pa ni ti mi nećeš govoriti što je najbolje za moje dijete! Zaboravljaš da ja nisam dio vašeg klana, zato izađi van i nikada, NIKADA ne spominji te gluposti!» Daniel se namršti. Netko je jako uzrujao njegovu tetu. Uđe bez kucanja. Njegova teta očima je strijeljala punašnog muškarca.
«Bog, teta. Bog, Roko. Što se ovdje događa?»
Muškarac izađe bijesno zalupivši vratima.
Daniel upitno pogleda Elu. Njene oči bile su pune suza.
«Ništa ne pitaj. Dobro da si došao.»
Daniel se namršti.
«Stvara ti probleme?»
«Roko?» Ela se tužno nasmije.
«Ma, ne. On je obična nula u nečemu što ti ne mogu sada ispričati.» Daniel sjedne na stolicu.
«Tina je ovdje, ali ne idem dok mi sve ne kažeš. Ako imaš problema, moraš mi reći.»
Ela nemoćno slegne ramenima. Brisala je uplakano lice.
«Radi se o godišnjici Mula. Dvjesto, tristo godina, nemam pojma. Ideja je da svi živi otočani budu prisutni na taj dan. Bit će veliko slavlje, starinski obredi, ne znam ni sama. Roko je došao u ime rođaka mog pokojnog muža tražiti od mene da dovučem svog bolesnog sina na taj događaj. Mene ne zanimaju njihovi običaji, rekla sam mu da mi sin ne bi podnio tolik put i zašto? Da bi nazočio nekakvoj godišnjici?!» Ela je zašutjela i Daniel je znao da više ništa neće izvući iz nje.
«A što tebe vodi u ovo doba? Zar ne moraš biti na svjetioniku?»
Daniel objasni razlog svog dolaska. Ona kimne odobravajući.
«Dobro si postupio. Tom Dušku fali puno dasaka u glavi. Tko zna na što je sve spreman. Nije tajna da proganja Tinu još od vremena dok je Max bio tu. Mislim da je on obična kukavica, ali takvi su najgori. Uzmi rezervni ključ od apartmana, tako da nitko drugi ne može ući. Što ćeš raditi u njemu i koga ćeš dovoditi, nikoga se ne tiče. Tvoj je. A sada bolje požurimo, da jadno dijete ne čeka.»

Tina je ispijala hladan sok slušajući pjesmu na razglasu. Strah i nervoza malo su popustili. Bila je sretna što se dala nagovoriti. U kući bi probdjela cijelu noć strahujući od napadača. Zamišljala je kako Duško lupa na njena vrata. Što bi mogla učiniti? Snažan kakav je, lako bi provalio u kuću. Još popodne mislila je da vlada situacijom, no sada je znala da je lakomisleno podcijenila Duškove prijetnje. Njegovom strpljenju očito je došao kraj. Sada ga može očekivati bilo gdje i bilo kada. Duško se prestao skrivati, a ona nije imala kamo. Iz iskustva je znala da u malim zajednicama ljudi staju na stranu svojega, ma kako taj bio u krivu. Ona je bila samo došljakinja koja nije otišla kada je trebala. Znala je da Daniel ima pravo. Morat će otići s ovog otoka, ne sutra, ali za Marina i nju nema budućnosti na Mulu. Imala je osjećaj kao da se probudila iz dugog sna. Neke stvari na koje ju je ranije Kristijan upozoravao, sada je vidjela jasno kao dan. Iz misli je trgne Roko koji je krupnim koracima izlazi iz hotela. Lice mu je bilo iskrivljeno od bijesa. «Iznenađenjima nikada kraja. Tko bi mogao ovako razjariti mirnog i ugodnog Roka?» pitala se Tina polako ispijajući hladni napitak. Grupica mladih zapjeva stari hit «Living next door to Alice» i Tina zapjeva tiho s njima. Pjesma je vrati u mladost kada je bezbrižno životarila glave ispunjene snovima. Netko je primi za rame. Tina poskoči od straha. Ela joj nježno stisne ruku. Zaželjela je djevojci dobrodošlicu, a zatim produžila u kuhinju.
«Hoćemo li nešto popiti, ili te vodim na spavanje?»
Tina prstom pokaže na ključ. Bila je umorna i uzrujana. Željela je stati pod tuš, uvući se u krevet i zaboraviti na sve probleme. Daniel otvori vrata apartmana.
«Stigli smo. Ako ti išta zatreba, samo traži. Sve sam dogovorio s tetom.» Vidjevši izraz negodovanja na njenom licu, Daniel nastavi:
«Osjećam se odgovoran za ovo što se dogodilo. Da te nije vidio sa mnom, ostavio bi te na miru, zar ne?» Tina sjedne u naslonjač. Naravno, Daniel je bio u pravu. Osjeti pulsirajuću bol u sljepoočicama.
«Dobro si?» Pomalo zabrinuto upita Daniel. Ona kimne glavom. U torbici je uvijek nosila paketić aspirina.
«Samo umorna.»
Daniel pogleda na sat.
«Mene posao zove, ti se moraš naspavati. Vidimo se sutra?» Ona nesigurno slegne ramenima.
«Ne znam, nazvat ću te. Moram vidjeti kakva je šteta na kući.» On kimne glavom. Nježno je poljubi i krene na svjetionik koji je bio jedini znak života u ovom gustom mraku.

Kristijan je hodao usnulim mjestom dok su mu misli lutale od zagonetne knjige do Daniela i Tine. Veselio se njihovoj vezi. Zamišljao je Tinu u bijeloj haljini… Gotovo se spotakne o kamen na cesti. Nasmije se svojim maštanjima. Ponekad, kada bi osjetio snažnu vezu između dvoje ljudi, požalio bi na svom izboru, no već drugi dan, suočen sa nervoznim, razočaranim ljudima koji su klimali u nesretnim brakovima spojeni još jedino navikom, Kristijan bi se osjećao blagoslovljen svećeničkim pozivom. Ljubav je bila kod većine ljudi tako prolazna, da se pitao kako izdržavaju na životu nesretni i pobijeđeni vlastitom mržnjom. Ušao je u dvorište slabašno osvijetljeno tek žaruljom iznad vrata. Kopao je po džepu u potrazi za ključevima, kada se nešto avetinjsko ispriječi pred njim. Kristijan slabašno vrisne. Pred njim je stajala spodoba u dugoj bijeloj haljini, staračkog, izboranog lica, poput snijega bijele kose. Treptao je očima moleći Boga da odagna priviđenje.
«Šta si se prepao? Dakle, našli ste je. Ti i tvoji prijatelji» reče umoran glas starice. Kristijan nije imao pojma o čemu žena govori. Prije nego se snašao, žena reče:
«Sad imamo jako malo vremena. Znam da ćeš se dobro uznojiti nad ovom knjigom, a neće ti puno pomoći. Al' zapamti, kad se ova magla povuče, sve ćeš gledati drugim očima.» Knjiga ispadne iz njegovih drhtavih ruku. On se sagne da bi je podigao, a kada se uspravio, starice više nije bilo. Ušao je u kuću uznemiren neobičnim susretom. Nije razumio ništa od onoga što je starica rekla, no imao je snažan predosjećaj da će uskoro saznati . Knjiga ponovo zagolica njegovu maštu. Zagleda se na police vitrine ispunjene knjigama uglavnom vjerskog sadržaja. Između starozavjetnih tumača i životopisa od oko pedesetak Papa, Kristijan odahne kada pronađe naslov koji je tražio: TUMAČ GLAGOLJIČNOG PISMA pisalo je na svilenim koricama debele knjige. Udobno se smjesti u fotelju listajući Tumač. Obuze ga očaj pred stranicama ispunjenim nerazumljivim pismom. Pokušavao je dozvati u sjećanje znanje koje je stekao na teologiji, no što se više trudio, uspomene na te dane udaljavale su se poput broda kojega more povlači sve dalje i dalje. Malodušno odbaci knjigu. Htjede je vratiti na policu, kad iz nje ispadne komad papira. Kristijan ga znatiželjno podigne. Na njemu je velikim slovima pisalo:
PROLAZ IZMEĐU ŽIVOTA I SMRTI
OBREDI
Ispod toga pronašao je iste glagoljične znakove kao na crvenoj knjizi. Srce mu brže zakuca. «Ispalo je iz knjige. Znači, netko je znao što se skriva u kući svjetioničara. Odgovor možda leži baš ovdje. Stara je rekla da nemamo puno vremena. Moram se vratiti na posao.» Obuzet misterijem istraživanja, Kristijan je probdio cijelu noć pokušavajući razabrati smisao znakova koji su lebdjeli ispred njegovih umornih očiju. Svanulo je, a svećenik je još zapisivao riječi koje je uspio odgonetnuti. Razočarano primijeti da je za cijelu noć uspio dešifrirati jedva četiri stranice. «Trebat ću pomoć» grozničavo pomisli. Bez razmišljanja okrene broj telefona. S druge strane nitko se nije javljao. Pogleda na sat. Sedam sati. Skine znojnu odjeću sa sebe. Nakon podužeg tuširanja, osjećao se nešto bolje. Obuće se na brzinu. Pošto je obavio jutarnju molitvu, dotjeran, sa tamnim kolobarima ispod očiju, ali bistre glave, krene u novi dan.
nastavlja se...

Vučja glava pod velom magle, prizor kao u filmovima strave. Ipak, Daniel i Tina bili su previše zaokupljeni vlastitim osjećajima da bi osjetili pritajeni nagovještaj jeze u mutnim obrisima otoka. Daniel je pristao u uvali, pomogao djevojci iskočiti iz čamca, a kada se našla u njegovom zagrljaju, činilo se sasvim prirodno poljubiti njene meke usne. Bila je topla, krhka, tako živa i stvarna. Osamljenost, dvadesetogodišnji celibat, ljepota i privlačnost ove žene, sve je doprinijelo silnom uzbuđenju koje je jedva kontrolirao. Njegova žudnja preplaši Tinu. Naglo se odmakne bolno svjesna vlastitih želja.
«Oprosti. Nisam te zbog ovog doveo…»
«U redu je» promuca Tina. Sve se događalo previše naglo, previše intenzivno. Bilo je sve teže odolijevati Danielovim nježnostima. Morala je srediti zbrku u glavi. Potrči uzbrdicom uplašena snagom vlastitih osjećaja. Daniel je zbunjeno gledao za njom.
«Sranje, sve sam pokvario.» Tiho promrsi. Tijelo mu je potresao uragan, u glavi mu je bubnjalo. Krene za njom. Morao je izgladiti napetost koja se ispriječila između njih. Sustigne je pokraj svjetionika.
«Tina»
«Nemoj.»
Šutke su ušli u kuću.
«Kava?» Ona kimne glavom. Nervozno je šetala po sobi birajući riječi kojima će objasniti Danielu složenost situacije u kojoj se našla. Iako je imala unaprijed pripremljen govor, u ovom se trenutku sve činilo trivijalno. Njihov se odnos zakomplicirao, a ruku na srce, više nije bila sigurna što u stvari želi reći. Ili čuti. Daniel unese kavu. Pruži joj šalicu.
Gledali su se oprezno poput dva zavađena ratnika spremna na napad. Zvonjava telefona vrati ih u stvarnost. Poskoče u isto vrijeme i prasnu u smijeh.
«Neka zvoni. Neću se javiti.» reče Daniel.
«Možda je važno.» Oprezno će Tina. Daniel nevoljko podigne slušalicu.
«Već sam pomislio da nisi kod kuće. Što radiš u ovo sumorno popodne?»
«Kristijan» šapne Daniel. Ona se slabašno osmjehne.
«Velečasni, koje zadovoljstvo.»
«Večeras ranije pališ svjetionik?»
Daniel pogleda na sat.
«Dobro si me sjetio. Što ti radiš?»
«Uglavnom se samosažalijevam. Mislio sam navratiti nakon večernje službe, ako si raspoložen za društvo.»
Daniel okrene očima. Želio je vrijeme posvetiti Tini, razriješiti nedoumice, umiriti strahove. Kiselo se osmjehne.
«Za tebe sam uvijek tu. Kada se vidimo?»
«Oko osam?»
«Odlično. Hej, mogao bi donijeti nešto iz Elinog restorana. Za troje, nek se nađe.»
«Hm, kako ti kažeš. Vidimo se onda.»
Veza se prekine. Daniel uzdahne.
«Imat ćemo društvo. Prijatelj nam je u depresiji.»
Tina proguta gorkast osjećaj razočarenja.
«Odlično. Onda ga moramo razveseliti.»
Oboje se nervozno osmjehnu.
«Dođi, moram upaliti feral.»
Popeli su se na svjetionik u napetoj tišini. Daniel okrene prekidač. Snažna svjetlost bljesne u magli.
«Večeras nećemo uživati u pogledu. Da je ljepše vrijeme, pokazao bi ti nešto jako zanimljivo.»
Tina ga upitno pogleda.
«Drugi put.»
Razgovor je zamro. Promatrali su usnulo more uplašeni neizrečenim. Tina se meškoljila poput nestrpljivog djeteta.
«Reci.» Tiho će Daniel.
«Teško mi je razgovarati, u meni vlada pravi kaos.»
Daniel krene prema njoj. Ona ustukne.
«Nemoj me krivo shvatiti...» Nervozno je grickala donju usnu.
«Naravno, voljela bi biti s tobom, no razum mi govori da moram biti oprezna, ne mogu se samo tako prepustiti osjećajima… Tu je i Marin…moram misliti i na sina. Oh, Daniele, da samo znaš što sam prošla u ove dvije godine, shvatio bi moje oklijevanje. Ne mogu zamisliti da bi sav taj pakao morala proći još jednom. A, budimo realni, poznajemo se tek koliko? Mjesec, mjesec i pol? Tko si ti, zapravo? Znaš li tko sam ja? Ah, kako bi bilo lijepo da imamo dvadeset godina i jednostavno se prepustimo osjećajima… No takav me stav i doveo ovamo.» Tina pokrije lice. Daniela je bio ganut. Izgledala je poput životinjice uhvaćene u zamku.
«Da budem iskren, i ja bi se zamislio da sretnem bivšeg robijaša. Tvoj razum ima pravo. Moramo se bolje upoznati. Jedino te molim za malo povjerenja, jer ako ćeš me gledati sa strahom u očima, onda ništa od ovoga.»
Tina porumeni.
«Zar bi bila ovdje da ti ne vjerujem?»
Daniel je zagrli. Uroni glavu u njenu kosu. Mirisala je na ljeto, na život. Tina sklopi oči.
Možda razgovor i nije tekao kako je zamislila, no barem je rekla sve što je trebalo. Morala je priznati da joj nitko, pa ni sama sebi, ne može dati garanciju za dug i sretan život. Ma koliko željela čuti, bilo bi neuvjerljivo da joj je Daniel večeras to ponudio.
»Kako malo treba za sreću», pomisli sjetno.
Daniel, kao da joj čita misli, nježno šapne:
«Po nekom zakonu fizike, mislim da smo nas dvoje dovoljno patili za jedan život. Pred nama su sretnija vremena. Dogovoreno?» Tina se svim srcem nadala da je u pravu.
«Ako mislimo dočekati našeg prijatelja, moramo požuriti.» Upozori Daniel.
«Ah, Kristijan! Ne bi bilo u redu ostaviti ga samog u magli.» Reče Tina dok su silazili niz stepenice.
Daniel obgrli njena gola ramena. Tina se osmjehne u mrak. Nakon dugo vremena, osjeti tračak optimizma.

U uvali je bilo mirno. More je izgledalo poput divovskog crnog kotla. Nije bilo šuma valova. Tišinu su remetili samo njihovi glasovi. Daniel posvijetli. Ni traga od Kristijana.
«Možda se izgubio» šapne Tina pjevušeći melodiju iz Zone sumraka.
«Ili ima hitni slučaj, znaš, kao doktori» prihvati Daniel.
«Ili ga je zavela morska neman.»
«Neman? Misliš sirena?»
Tina zahihoće.
«Slušaj» šapne Daniel. Iz daljine se čulo brujanje motora. Daniel zamahne svjetiljkom lijevo - desno.
«Što radiš?»
«Ako promaši uvalu, nasukat će se « objasni Daniel. Promatrali su kako brodić pristaje.
«Skoro sam se izgubio. Ova magla me izluđuje.» Gunđao je Kristijan. Daniel ga veselo pozdravi. Opazi zamotuljak u svećenikovim rukama.
«Mmm, klopa. Mogli bi napraviti piknik.»
«Što mu je? Jeste li pili?» Tina slegne ramenima. Primi ih ispod ruke.
«Hoćemo, gospodo?»
Putem do kuće svećenik se žalio na vrijeme, ljude, nebo. Tina se smijuljila. Kristijan je očito bio u svom najgorem raspoloženju. Kada su se smjestili u kuhinji, nastavio je prepričavati kratak, ali neugodan put preko mora.
«A još se moram vratiti na Mulo…»
«Ne brini, ja ću voziti ispred tebe» Ponudi se Daniel. Tina ga začuđeno pogleda. Kristijan odahne s olakšanjem.
Nakon večere sjedili su u ugodnom hladu dnevne sobe. Lagani povjetarac nježno se poigravao sa zastorima.
«Možda se i razvedri» zamišljeno reče Kristijan otpijajući gutljaj vina. Daniel slegne ramenima. U ovom trenutku, bilo mu je svejedno. Da se svijet rušio, pa što. Oglasi se telefon. Daniel pozdravi osobu s druge strane. Upustili su se u kratak razgovor. Kristijan je proučavao Tinino lice.
«Ne moram ništa pitati. Sve ti piše na licu.» Ona kimne glavom.
«Nadam se da ćete završiti pred oltarom.»
Tina se djetinje namrgodi.
«Polako, velečasni. Mislim da je rano za takve priče. Možemo li o nečemu drugom?» upita rumenih obraza.
«Duje provjerava jesam li živ.» Javi se Daniel.
«Lijepo od njega što se brine» izusti Tina.
Kristijan je razgledavao knjige na policama.
«Tvoja mala knjižnica me očarala. Šteta što svećenici nisu polagali toliko na knjige koliko svjetioničari» reče izvlačeći podeblju enciklopediju.
«Da, prava šteta» odgovori Daniel prije nego su knjige bučno popadale s police.
«Uh, oprosti, čini se da sam napravio nered.» Ispričavao se Kristijan.
Tina mu priskoči u pomoć. Skupljali su knjige s poda. Daniel ga je uvjeravao da se ništa važno nije dogodilo, kada u dnu police primijeti komad kartona. Oprezno ga izvuče, a zatim, na svoje veliko iznenađenje, opazi knjigu zaglavljenu između gornje i donje police.
«Što je ovo?!» upita zbunjeno. Tina zovne svećenika.
«Kristijane, pogledaj ovo!» Glas joj je podrhtavao od uzbuđenja. Nježno je prelazila prstima po tvrdim koricama grimizne boje. Na sredini je blistalo nešto nalik na veliki dijamant, iznad kojeg se cerekala sitna lubanja, okružena nečim nalik na kosti. Na vrhu je stajao naslov ispisan kitnjastim slovima. Tina zadrhti.
«Nevjerojatno!» Zadivljeno će Kristijan.
«To je glagoljica, čista glagoljica. Tko zna od kada datira ova knjiga!»
Tina okrene nekoliko stranica.
Star, ali uščuvan papir šuškao je među prstima.
«U pravu si, glagoljica. Tako nešto nisam vidjela još od fakulteta.»
«Kako se knjiga zove?» radoznalo upita Daniel. Kristijan i Tina su pokušavali odgonetnuti naslov.
«Nešto života i smrti. Ove znakove ne razumijem. Šteta što nemam rječnik kod sebe. Daniele, našao si pravo blago» uzbuđeno će Tina.
Kristijan je listao stranice nastojeći se prisjetiti svega što je naučio u školi.
«Da, u pravu si. Ovdje se na puno mjesta spominju život i smrt. Čini se kao nekakva okultna knjiga za obrede. Hm, mislim da negdje imam glagoljični rječnik. Samo ga moram potražiti. Daniele, na tvom bi mjestu povadio sve knjige, tko zna, možda nađemo još nešto zanimljivo.» Daniel je mahao kartonom razmišljajući o Kristijanovom prijedlogu.
«Slažem se, ali neki drugi put. Moram još ovo vratiti na mjesto.»
«Računaj na mene.» Spremno će Tina. Daniel zamahne prema njoj kako bi je rashladio. Ona zatvori oči dok joj je kosa poskakivala od njegovog mahanja.
«Mmm, samo ti maši. Ovo je bolje od klime. Stvarno, kad smo kod toga, kako to da nitko nije postavio klima uređaj?»
«Vjerojatno zbog toga što je ovdje ugodno hladno. A i struja je slabog napona.»
Tina htjede dobaciti šalu, no samo raširi svoje lijepe oči.
«Stani, Daniele!» reče i oprezno izvuče karton iz njegovih ruku.
«Dečki, nećete vjerovati» zaprepašteno će djevojka.
«Što je to?»
«Zvjezdana karta!» uzvikne Daniel. Pomno se zagleda u crtež.
«Pogledajte, iako je prilično izblijedila, čini mi se da prikazuje sliku južnog neba. Kristijane, ti si negdje vidio knjigu sa astronomskim kartama.» Kristijan izvuče debelu knjigu. Daniel prelista stranice uspoređujući karte sa crtežom na kartonu.
«Mora se podudarati, tu negdje leži odgovor» govorio je sebi u bradu.
«Odgovor, na što?» Upita Kristijan. Daniel ne odgovori. Napeto je promatrao komad kartona tražeći sazviježđe koje je promatrao teleskopom. Tina je stajala po strani sa starom glagoljičnom knjigom u ruci. Promatrala je muškarce nadvite nad papirima i nešto je zazebe oko srca. Kao da je tamna sjena prešla sa jedne na drugu stranu sobe točno preko njih. «Sigurno umišljam, iako izgleda jezivo stvarno» razmišljala je uplašeno. Radost i uzbuđenje iščezli su, dok je mračna slutnja zauzimala sve više mjesta u njenom srcu. Daniel podigne glavu.
«Hoćeš vidjeti?»
Ona odmahne glavom.
«Radije ne. Nešto mi govori da ionako neću moći zaobići tu prokletu kartu.»
Iznenadio ih je neprijateljski ton u njenom glasu.
«Oprostite, ali imam jako neugodan predosjećaj … kao da smo upravo otvorili Pandorinu kutiju …» pokušavala se opravdati. Kristijan se ozbiljno zamislio.
«Dosta je za večeras. Vratit ćemo knjige na mjesto, pa možemo na počinak. Dobro, Tina?» Ona je drhturila u Danielovom zagrljaju. Potvrdno kimne glavom. Kada su doveli sobu u red, krenu prema uvali. Dobro raspoloženje iščezlo je. Teška magla okovala je otok i more ispred njih. Vjetar koji je maloprije lahorio, kao da je otišao na neko bolje mjesto.
«Uh, nekako je jezivo. Još nisam vidjela ovako gustu maglu.» Reče Tina ispod glasa.
«Ovdje magle padaju rijetko, a u ovo doba godine nikada. Bolje da požurimo.» Doda Kristijan.
«Kuda?» pitao se Daniel iznenađen njihovim strahom. Iz iskustva je znao da nekim događajima nije moguće pobjeći, naročito ako se moraju desiti.
nastavlja se...

Prvo iznenađenje dočekalo ga je pred vratima njegova doma. Siva, gusta magla pala je na otok poput teškog vela, zaklanjajući pogled na proplanak, na stazu, na svijet. Blijede sunčeve zrake s mukom su se probijale kroz ljepljiv, vlažan zrak. Pecne ga osjećaj razočaranja. Isplanirao je popodne gotovo do u detalje, no činilo se da će morati improvizirati. Slegne ramenima čvrsto odlučivši da mu ništa neće pokvariti susret s Tinom.
U uvali ga dočeka novo iznenađenje. Zbog velike količine vlage u zraku, činilo kao da more isparava u nebo. Mulo je bilo dobro skriveno iza gustog, sivog zastora. Daniel isplovi zamišljajući kako ga more uzdiže prema teškim oblacima, zatim više i više, do zvijezda. Mrzovoljno se zagleda u sivilo ispred sebe. Nije imao puno vremena. Ako ne požuri, zakasnit će, a planirao je stići prije Tine. Negdje na pola puta naglo zaustavi motor i okrene kormilo ulijevo da izbjegne sudar sa neobičnom pojavom ispred sebe. Samo nekoliko metara dalje ljuljala se barka nalik na olupinu, no ono što je zaokupilo njegovu pažnju, bila je žena u crnoj opravi, lica bijela kao kreč. Njena duga crna kosa bila je slijepljena uz uplakano lice, dok su ga tamne oči preklinjuće gledale. U rukama je držala zamotuljak koji je pružala prema njemu.
«Zaboga ženo, pazite malo, skoro smo se sudarili!» poviče. Umjesto odgovora, žena molećivo zavapi:
«Vrati mi dijete, molim te, vrati mi ga!» zamotuljak joj ispadne iz ruku, ona krene prema njemu. Daniel uzmakne, spotakne se o kanistar i opruži se cijelom dužinom. Brzo se podigne sa isprikom na usnama, no žene i barke više nije bilo. Ma koliko se okretao na sve strane, nije joj bilo traga – samo more potonulo u magli.
«Ma koji je ovo vrag? « pitao se u čudu. Kružio je gliserom dozivajući osobu za koju nije bio siguran niti da postoji. Cijela situacija bila je nevjerojatna. Snažno zatrese glavom želeći otresti sliku žene iz misli. Polako krene prema Mulu. Putem se ogledavao neće li je ponovo vidjeti. Nemir je gušio sve druge osjećaje. Njen avetinjski izgled, onaj zamotuljak, te molba da joj vrati dijete… nije imalo nikakvog smisla. «Dijete, dijete, opet djeca. Prvo u spremištu, pa sada, ima li to veze sa mojim nesuđenim djetetom? Gluposti. Zašto bi neka spodoba tražila moje dijete? Oh, Daniele, opet ti se priviđa! Sve ovo ne može biti stvarno! Nitko ne može samo nestati!» «Što hoće od mene? Zašto me opsjedaju?» Pitanja bez odgovora redala su se. Sjeti se starog svjetioničara i njegovog blebetanja. Više mu se nije činilo da je starac prolupao. U tom bi slučaju morao potvrditi vlastito ludilo. Starac ga je upozoravao. Aveti, čudesa, starac je znao, kao što je znao da će se i Daniel sresti s njima. Srce mu se stezalo od nelagode. Da njemu netko ispriča ono što je sam doživio, bez problema bi zaključio da ima posla sa luđakom. Pomisao da gubi razum bila je gora nego priznanje da se sve ovo uistinu događa. Vidio ju je svojim očima, nije sumnjao u to. Ipak, žena je nestala poput slike koju malo vidiš, malo ne vidiš. Napisane su knjige i knjige koje objašnjavaju postojanje onoga što čovjek zove nadnaravno. Zar je tako teško prihvatiti neobjašnjive događaje i živjeti s njima? «Da, teško je» reče u sebi.

Umalo se nasukao. U posljednji tren skrene gliser i uspješno ga usidri. Uzbuđenje što će vidjeti Tinu splasnulo je. Nemir u njegovom pogledu bio je odraz straha, a ne uzbuđenja što će ručati sa djevojkom o kojoj je puno razmišljao u posljednje vrijeme.
Preskačući stepenice dođe do hotelskog bara. Bio je gotovo prazan. Odahne s olakšanjem. Barem je došao prvi. Ima vremena srediti osjećaje prije nego se nađu.
«Ipak si došao» začuje iza leđa. Okrene se i ugleda Tinu u laganoj šarenoj haljinici naslonjenu na vrata terase. U ruci je držala napola praznu čašu.
«Zar sam toliko zakasnio?» zbunjeno upita Daniel pogledavajući na sat. Ona se veselo nasmije.
«Ma, ne! Ja sam došla ranije i popričala malo s tvojom tetom. Htjela sam ostaviti dobar dojam … znaš ono o ženskom kašnjenju…» Daniel se prisili na osmijeh. Nježno je poljubi.
«Odlično izgledaš. Gdje ćemo sjesti?»
Tina lagano pocrveni. Rukom pokaže na prazan stol blizu prozora. Daniel iznese svoje opažanje izmaglice koja kao da se dizala iz mora prema nebu. Ona kimne odobravajući.
«Na neke stvari se navikneš i prestaneš ih primjećivati, premda se ovakvo vrijeme gotovo ne pamti» zamišljeno reče.
«Hoćemo naručiti? Sigurno si gladna.» Naglo predloži Daniel.
«Svakako. Ništa nisam jela da ne bi pokvarila ovaj ručak.» U šali će Tina, no činilo se da je Daniel prečuo njen odgovor. Pogled mu je nemirno lutao prostorijom. Tinin strah od bliskosti pokazao se neosnovan. Daniel se držao kao pravi gospodin, štoviše, njegova odsutnost duhom zbunjivala ju je. Nije mogla ne vidjeti kako se nervozno okreće i gleda preko ramena prema terasi, odsutno žvače perece i sluša tek na pola uha ono što je pričala. Tina se trudila našaliti nekoliko puta, no Daniel bi tek sa zakašnjenjem napravio grimasu nalik na osmijeh. Kad ga je upitala zašto je tako čudan, on ju je gledao očima punim kajanja, sa bijednom isprikom na usnama. Tina nije znala što bi mislila. Počela se ljutiti. Ne toliko zbog njegovog neprimjerenog ponašanja, koliko zbog lažnih isprika. U prostoriju uđe nekoliko turista. Bučno su komentirali vremenske neprilike. Tina i Daniel osjete olakšanje što više nisu sami. Društvo je unijelo živost u praznu dvoranu. Daniel se trudio vratiti u stvarnost, biti prisutan za stolom, uživati u razgovoru. Nagne se da joj ispriča neku nevažnu anegdotu, no Tina ga zaustavi.
«Što se događa s tobom? Jesi li dobro? Otkad si došao čudno se ponašaš.» Odlučila je izvući istinu iz njega. Daniel uzdahne. Nagonski je primi za ruku. Tina pocrveni i oprezno izvuče svoju ruku iz njegove.
«Oprosti, ne znam što mi je. Danas sam sav lud.» Ispričavao se Daniel.
«Nisam dobro spavao, mučile su me more cijelu noć. Zatim ova magla… Čovjek više nije siguran što je stvarno, a što ne…»
Debeljuškast, proćelav muškarac zaustavi se pored njihovog stola. Daniel se ukoči. Bio je to isti čovjek kojega je vidio s Tinom one večeri kada je Bepo bio tu.
«Bog, Tina. Nešto bi trebao Marina, ovdje je?» Tina zbunjeno pogleda gosta.
«Nije, kod Maxovih je. Što će ti?» Muškarac slegne ramenima.
«Vraća se uskoro?»
«Za tjedan – dva, ovisi o njemu.» Tada primijeti Danielov ukočen pogled.
«Nisam vas upoznala: Daniele, ovo ti je glas s radija, naš voditelj sa najboljom fonotekom na svijetu, Roko. Roko, naš svjetioničar i moj dragi...» Roko je prekine u pola rečenice.
«Drago mi je da smo se upoznali. Hm, uopće ne ličite na svjetioničara.» Daniel se osmjehne.
«Ja baš nisam siguran kako trebaju izgledati radijski voditelji.» Roko ne uzvrati osmijeh. Okrene se prema djevojci.
«Znači, ne mogu računati na njega? Šteta. Moram otputovati, a ne znam kome bi ostavio Olafa.»
«Zašto ga ne ostaviš Ceciliji?»
Lice mu se objesi od žalosti
«Ona ne može brinuti za sebe, a kamoli za životinju. Našao sam dobrog doktora, probat ću ga dovući na Mulo. Ne znam što ću, više ne mogu paziti na nju. Neki dan je odlutala i jedva smo je pronašli. Bila je u usjeku, hodala po vodi tvrdeći da je nešto izgubila tamo.» Roko zatrese glavom. Tina ga sućutno stisne za ruku.
«Žao mi je, mislila sam da joj je bolje. Nadam se da će novi doktor pomoći.» Roko se kiselo osmjehne. Mahne im na pozdrav. Tina uzdahne.
«Cecilija mu je žena. Prije šest mjeseci rodila je mrtvog dječaka. Bio je to strašan udarac. A umjesto da vrijeme zaliječi rane, ona propada iz dana u dan. Zvali su Kristijana nekoliko puta da je blagoslovi, tako joj je loše bilo. Svaki put bi se nekako izvukla i lutala po otoku tvrdeći da joj je netko uzeo bebu. Jadnica, potpuno je skrenula s pameti.»
Daniel raširi oči. Svu je pažnju usmjerio na ono što je Tina govorila.
«Kako izgleda žena?»
«Mršava, kost i koža, blijed ten, tužne plavkaste oči, crvena kosa, prosjeda od tragičnog događaja. Izgleda kao avet, sirota.»
Daniel obriše mokro čelo.
«Da li je još netko izgubio dijete?»
Tina ga pogleda u čudu. Slegne ramenima.
«Moguće, ovdje nema doktora, ako porod krene po zlu, nema im tko pomoći. Zašto?»
Daniel odmahne rukom. Nije želio pokvariti ovo popodne svojim priviđenjima. A još manje je htio ispasti neuračunljiv u njenim očima.
«Nema veze, reći ću ti kasnije. Dođi, idemo na neko mirnije mjesto.» Tina se začuđeno osvrne po polupraznoj prostoriji.
«Na koje mjesto?»
On namigne.
«Vidjet ćeš, samo dođi.»
Tina se nećkala nezadovoljna cijelom situacijom. Željela je raščistiti neke nedoumice, no u ovome trenutku više ju je brinulo Danielovo čudno ponašanje. Nešto joj je pokušao reći, prije nego je Roko došao.
«Ah, tu ste!» Ela im priđe široko se osmjehujući.
«Sjedite još malo, dugo vas nisam vidjela.» Daniel joj izvuče stolicu.
«Neću vam dugo smetati, samo sam htjela vidjeti kako ste» ispričavala se. Uvjeravali su je kako nikada nisu bili bolje. Tina se digne od stola. Ela primi nećaka za ruku.
«Čuj, znam da imaš svoju jazbinu, no ako poželiš prespavati na Mulu, ostavila sam apartman tebi na korištenje. Ne, nemoj odmah odbijati. Sezona je gotova i ostale su samo ove prazne sobe. Bit će mi drago ugostiti najdražeg nećaka. I njegovu lijepu djevojku» značajno namigne. Daniel zatomi smijeh.
«Ako poželite ludovati, možete kod mene. Obožavam romantiku. Na žalost, na ovom otoku toga je sve manje i manje. Ljudi su postali neprijatelji jedni drugima, a to je žalosno, više nego žalosno. Uostalom, uskoro ću u Ameriku. Moram vidjeti sina.» Reče pomalo tužno i tutne mu ključ u ruku.
«Tako. Ne moraš se nikome javljati. Samo dođi i ostani koliko te volja.»
Uzalud je Daniel objašnjavao da ima dom, da mu ne treba soba u hotelu, Ela je ostala neumoljiva. Naposljetku Daniel zahvali teti na svoj brizi. U to dođe i Tina. Osjeti da je prekinula nešto vrlo intimno među njima.
«Upravo sam postao vlasnik apartmana. Teta misli da mi treba smještaj na Mulu. Ne mogu je razuvjeriti.» Žalio se Daniel.
«Pravi si sretnik. Moja rodbina misli samo na sebe. Ela, vi ste definitivno dragulj na ovome svijetu.» Žena pocrveni od zadovoljstva. Pomalo smeteno se rastane od njih i krene za poslovima.
«Moraš priznati da bi bez njene kuhinje drugačije živio.» Daniel se složi s njom. Iako je
znao kuhati, prizna da kuhanje za samoga sebe i nije baš nešto što bi radio često. Dok su tako razgovarali, u restoranu se pojavio Duško. Strijeljao ih je pogledom punim mržnje.
«Izgleda da je mala našla zanimaciju! Treba se pobrinut za hladne zimske noći!» reče što je mogao glasnije ne skrivajući bijes. Polako im priđe. Nekoliko ljudi se radoznalo okrene prema njima. Tina obori pogled crveneći. Ne obazirući se na Daniela, Duško nastavi:
«Misliš da si me se riješila? Slušaj, gubim strpljenje, nemoj se igrati samnom. Riješi se ovoga dok ga ja nisam riješio. Razumiješ? Naravno da razumiješ.» Prije nego se Daniel oporavio od iznenađenja, muškarac izađe. Daniel se podigne od stola. Nije bio posve siguran što bi trebao učiniti. Potrčati za muškarcem i obračunati se s njim, ili utješiti vidno uznemirenu djevojku.
«Hoćeš da odemo odavde?» upita blago. Ona odmahne glavom. Nije htjela ostaviti dojam da bježi. Odlučila je ostati još koju minutu dok se ljudi ne vrate svojim temama razgovora i tek tada nestati. Ponosno podigne glavu brišući suzne oči.
«Oprosti, molim te.»
«Ja da oprostim? Ti meni oprosti što nisam ništa poduzeo. Dok sam se snašao od iznenađenja, on je ispario. Hoćeš da krenem za njim i naučim ga kako se ponaša prema dami?» Tina se blijedo osmjehne.
«Nije vrijedan toga. Duško je inače bezopasna mjesna budala. Zapikirao me još kada sam došla na otok. Nakon što je Max dao petama vjetra, otkupio je njegov motor. Od tada me prati u stopu. Iz nekog razloga vjeruje da sam mu suđena. Ponekad me nasmrt uplaši, ali mislim da nije opasan. Znaš, priča se da je on jedan od one «djece grijeha», kako ih zovu, dijete bliskih rođaka, možda čak brata i sestre. Ovdje ti je nekada bilo skoro pravilo da rođaci budu intimni. U osnovi ga žalim iako bi ga rado skinula s vrata.»
Daniel je primi za ruku. Sjeti se Kristijanovog upozorenja da može ugroziti teško stečeni ugled svoje djevojke.
«Neću dozvoliti da ti itko zagorčava život. Mislim da ću malo popričati s njim i objasniti mu kako stvari stoje.»
«Molim te, nemoj se zbog mene sukobljavati. Kada sam rekla da je bezopasan, mislila sam na sebe, no bojim se da bi tebe mogao povrijediti.»
«Hej, veliki sam dečko, znam se brinuti o sebi, a i zaboravljaš da sam bivši robijaš pun trikova. Mali nema šanse.» Tina se slabašno osmjehne «opakom» izrazu njegovog lica.
«Viteže moj» reče slatko.
«Zabrinuta si, vidim ti na licu. Pričaj samnom.» Ona okrene glavu. Prstima je nervozno lupkala po stolu.
«Ne bi te htjela zamarati svojim nedoumicama.»
Daniel ispruži ruku.
«Dođi, pronaći ćemo neko mirno mjesto.»
Platili su račun i krenuli na more. Gusta magla budila je nelagodu u djevojci.
«Nekako nisam raspoložena za vozikanje po ovom vremenu» oprezno reče. On kimne glavom gledajući prema pučini.
«Slažem se. Što kažeš na moj skromni dom?»
Tina pocrveni. Htjela je biti s njim, ali ne na Vučjoj glavi. Daniel joj čvršće stisne ruku.
«Imam sjajan izbor glazbe i privatnu zvjezdarnicu. A mislim da mi je ostala i flaša dobrog crnjaka» zavjerenički namigne kao da se radi o pitanju državne sigurnosti. Tina se trudila ostati ozbiljna. Nije željela razgovarati na njegovom teritoriju.
«A da skoknemo do Amfore? Zgodan kafić, lijep cvjetnjak, intimna atmosfera.»
Daniel se zagleda u nju. Od noćenja na otoku izbjegavala je njegovo društvo.
«Tina, jesam li nešto krivo napravio?» upita zabrinuto. Ona odmahne glavom sve nervoznija.
«Ne mičemo se odavde dok to ne raščistimo. Reci, djevojko hrabra, što te muči? Jesam li te nečim uvrijedio?»
Ona nestrpljivo odmahne glavom.
«Nisi ti u pitanju, ja sam» provali iz nje.
«Onaj poljubac na rastanku… jedva te poznajem Daniele! Ja nisam cura koja se baca na prvog muškarca koji naiđe! U stvari, od Maxa i nije postojao muškarac u mom životu. A sada sam van sebe zbog jednog poljupca. Kamo to vodi? Moj Bože, ni sama ne znam što bi voljela, da me želiš kao prijateljicu ili djevojku… Što ja to pričam?! Daniele, imam sina na kojeg moram misliti, ovaj otok mi je dom, ako se nastavimo viđati, zbogom moj dobar glas! Ne znam, ne događa se često da ne znam što bi…» Daniel je privuče u zagrljaj. Poljupcem prekine bujicu riječi. Ona se ukoči.
«Oboje» šapne joj na uho.
«Ha?» Glupo upita Tina.
«Želim te i kao prijateljicu i djevojku. Nije li to divno? Možda i ti mene poželiš na takav način. Ali, ako me ne upoznaš, nikada nećeš znati što si propustila, ili nisi. Da krenemo polako, pa što bude. Može?» Ona polako kimne glavom. Bila je ošamućena razvojem događaja.
«OK. To smo riješili. A sada, upadaj.»
Poslušno krene za njim. U glavi joj je vladao kaos. Jurili su kroz maglu svak u svojim mislima. Daniel poželi stati na mjestu gdje je ugledao spodobu i sve ispričati Tini, no produži dalje. «Nije vrijeme za aveti» pomisli nježno gledajući svoju gošću. Znao je da ona očekuje ozbiljan razgovor, ova vožnja bila je dobra prilika da ohlade glave i razmisle o svemu. «Bože što je lijepa! Ne mogu vjerovati da mi se događaju tako grozne i divne stvari istovremeno!» razmišljao je ne skidajući pogled sa djevojke. Okrene se prema otoku da smiri emocije. I Tina je bila jednako uzbuđena. Strah i iščekivanje natjerali su njeno srce da poskakuje brzinom ovog glisera. Ispod oka je pogledavala Daniela, ljuta na sebe. «Kako se ovo dogodilo? Kako sam ovo mogla dopustiti? Moram se smiriti, inače ništa od razgovora» uzdisala je Tina u sebi.
nastavlja se...

Noć je dočekao na svjetioniku. Svjetlost se pružala po mračnoj pučini. Nebo je bilo osuto zvijezdama. Daniel namjesti teleskop kako bi nesmetano šetao mliječnom stazom od sjeveroistoka, odakle se protezao njen magličasti sjaj, duž nebeskog svoda, spuštajući se lagano prema obzoru u pravcu jugozapada. Tiho je izgovarao imena zvijezda koje je poznavao. Uživao je u noćnim šetnjama nebeskim prostranstvima duboko svjestan vlastite ništavnosti pred veličanstvom svemira. Nježno se obazre prema vrhovima «ljetnog trokuta», tri sjajne zvijezde postavljene visoko na obzoru, koje su vjekovima služile kao orijentir nebeskim šetačima.
«Hej, ljepotice» tiho prozbori. Pogledom je prelazio iz zviježđa Labud prema zviježđu Orao, kada mu pažnju privuče gotovo neznatna promjena na nebu. U središtu «trokuta», između tri najsjajnije zvijezde, ugleda crnu točku. Bila je toliko crna, da nije mogla ostati neprimijećena. Daniel je znao za postojanje zviježđa sa tamnim zvijezdama, a isto tako je znao da ovo crnilo ne pripada niti jednom od njih.
«Čudno. Jako čudno» reče na glas.
«Zakleo bi se da sinoć toga nije bilo.»
Želio je s nekim popričati, no bilo je suviše kasno da nazove Klub astronoma na Obali. Dugo je promatrao neobično crnu točku na nebu nagađajući što bi moglo biti. Zamišljao je razne mogućnosti od kojih su neke bile prava naučna fantastika. Legao je pred zoru odlučivši prespavati sve jutarnje obaveze. Tina je napokon pristala ručati s njim, bio je zbunjen njenim ponašanjem u posljednje vrijeme i nadao se da će napokon riješiti sve nesporazume.

Dan se budio uz fijuke vjetra, kada je Daniel okupan u znoju skočio s kreveta. Snažno se lupi po licu pokušavajući razabrati što je san, a što java. U ušima mu je odzvanjao vapaj pokojne žene. U mislima je gledao njeno tijelo u dnu stepenica kako migolji po podu ostavljajući tragove krvi za sobom, očajnički dozivajući u pomoć. Vidio je Bepa blijedog kao zid kako uplašeno stoji pridržavajući se za ormar. Uzalud je Daniel vikao «POMOZI JOJ! BEPO, TAKO TI SVEGA POMOZI JOJ!». Kao da je netko isključio ton. Uzalud je Daniel otvarao usta, ništa nije izlazilo iz njih. Samo je krik žene bio toliko stvaran, da je Daniel imao osjećaj da će mu mozak eksplodirati od užasa i straha. Silno je želio pomoći, ali kako već biva u snovima, nije se mogao ni pomaknuti. Stajao je nepomično užasnuto zureći u ženu koja se grčila u smrtnom bolu. Bacio se prema njoj i tako iskočio iz kreveta. Na trenutak osjeti ogromno olakšanje što je sve bio samo san, no tada se svali na njega dobro poznati osjećaj krivnje ispunjavajući ga gorčinom, mržnjom prema sebi i životu. O, kada bi mogao vratiti vrijeme! Kada bi mogao spriječiti… Tražio je olakšanje u suzama, no oči su ostale suhe, tupo zagledane u zastore koji su se lelujali na jutarnjem vjetru. «K vragu, sutra bi moglo biti nevrijeme.» Ta ga misao vrati u stvarnost. Ovaj put će muški podnijeti oluju, ma kakva ona bila. Zatvorio je prozor i bacio se u krevet. Aveti prošlosti nisu se vraćali. Usnuo je neobične snove o neobičnim ženama koje su tumarale duž obale tražeći nešto davno izgubljeno. Kada se probudio, bilo je skoro podne i gotovo se ničega nije sjećao. Žurno se pripremao za susret s Tinom ne želeći zakasniti. Bilo bi smiješno navesti kao ispriku «oprosti, zaspao sam». Noćne more ostale su iza njega, bio je spreman za nove izazove. Barem je mislio tako.
nastavlja se...

III
Magla

Nakon vrućih ljetnih dana, prognostičari su obećavali novi val osvježenja. Kao da im prkosi, sunce je tvrdoglavo žarilo plavetnim nebom na radost turista koji su koristili posljednje dane odmora. Oluja što je uplašila našeg svjetioničara prestala je naglo kao što je i započela. Vjetar je razgrnuo oblake odnoseći sve strahote sa sobom, a dan je bio lijep i sunčan. Ipak, kako je kolovoz odmicao svome kraju, noći su postajale hladnije, a gosti su se polako vraćali svojim životima. Mulo se slijedećih dana polako opraštao od turista, trajekti su dolazili prazni, a odlazili puni, restorani su polako zatvarali vrata, trgovine svaštarijama spremale su se na zimski san.. Premda su mještani na sav glas pozdravljali odlazak gostiju, žamor i ulična buka nedostajali su im već sada. Ponovo će zavladati monotonija otočkog života, oživjet će stare svađe, sitne razmirice, zajedništvo onih koji uvijek na kraju ostanu sami. Do sljedećeg ljeta, kao da su govorile prazne ulice.

Tina je bila sretna što njezina trgovina radi preko cijele godine, premda će joj radno vrijeme biti prepolovljeno. Bio je to detalj na koji se navikla. Manje će trošiti zimi, a do sljedećeg ljeta izradit će šarene ogrlice koje su turisti rado kupovali. Tako će barem malo poboljšati kućni budžet. Na jesen počinje škola, što znači nove izdatke. Nadala se da je dobro izračunala prihode i izdatke, da neće biti iznenađenja. Tina je u životu naučila ne planirati previše unaprijed, jer nikada se stvari nisu događale onako kako bi zacrtala. Naročito ne posljednjih godina. Danielova prisutnost postala je uznemirujuća. Danima se pitala «Što dalje?» Kako se ponašati u društvu svjetioničara? Kako protumačiti onaj poljubac? Prijateljski? Ljubavni? Nije imala prijateljicu s kojom bi raspredala o svojim problemima, a Kristijana nije željela uplitati u nešto tako nedefinirano. Izbjegavala je svaki susret s Danielom preplašena raznoraznim mogućnostima koje su se rađale u njenoj glavi. Nespokojno je koračala po sobi smišljajući što će reći sljedeći put kada ga vidi. Neće ga moći izbjegavati zauvijek. Ljuštura nedodirljivosti u koju se začahurila nakon Maxovog odlaska polako je otpadala ostavljajući je ranjivu i preplašenu. Čeznula je za nježnosti, toplim dodirom, strasnim zagrljajem, ali cijena... Još je nosila ožiljke na srcu, a Daniela je bio gotovo stranac. Stranac s prošlosti. Uletjeti u vezu s njim bilo bi u najmanju ruku nerazumno. Nije više bila djevojčica kojoj se greške opraštaju (ona sa svojima živi), niti je ikada bila pustolovka kojoj ishod nije bitan, «jer život teče dalje». Tina je dobro naučila da svaki čin nosi svoje posljedice, a neke se skupo plaćaju. Umorno se strovali u fotelju. Najviše se bojala kako bi Marin prihvatio muškarca u njihovom životu. Dvije godine ona je bila dječaku sve. Uvlačiti ga u nešto što ni sama nije znala što je, bilo bi glupo, no još gluplje bi bilo praviti se da je sve po starom. Jer nije bilo sve po starom.
«Bože, što da radim? Što? Što?» Nervozno je mrmljala. Danima se mučila istim pitanjima i bilo je jasno da ona nije dalekovidni tip, jer nije pronašla niti jedan prihvatljiv odgovor. Bila je svjesna svih opasnosti vezanih za eventualnu (neuspjelu) vezu s Danielom. Otočani bi je živu pojeli, a toliko je truda uložila da stekne njihovo poštovanje, da se skrasi među njima, da živi jednostavno i povučeno, kao što je uvijek željela. A Marin? Svi ga vole. Svi. Marin ih je osvojio inteligencijom i djetinjom naivnošću. Mora misliti na dječaka. Osobito na njega. Čini se da postoji samo jedno pitanje na koje treba odgovoriti: Da li je Daniel vrijedan rizika? Tina pokrije lice rukama. Ne smije smetnuti s uma da je cijelu paniku podigla zbog jednog običnog površnog poljupca. Možda je to početak i kraj bilo kakvog Danielovog interesa za nju. Možda pretjeruje. Možda je sve umislila. Ali nije. ZNALA je da nije. Teško uzdahne. Budućnost se nikada nije činila neizvjesnija.

Kristijan je promatrao još jedan trajekt kako nestaje na pučini. Tjeskobno je zamišljao praznu crkvu sa pokojom staricom u klupi, nedjeljne mise bez pjesme, tek nešto više svijeta za vrijeme Božića ili Uskrsa. Mrzio je hladne zime, buru koja je nosila sve pred sobom, tmurne dane provedene u prohladnom stanu sa novim knjigama koje nikada ne uspiju ugrijati hladnoću njegove duše. Osamljenost bi ga vrebala iz svakog kuta, niti skrušeni razgovori sa Gospodinom ne bi mogli otkloniti prazninu dugih hladnih dana. «Sjeti se Daniela» Samoprijegorno pomisli. «Čini se da ima onih kojima je gore nego tebi.» Nije imao pravo na samosažaljenje. Došao je na Mulo voljom Gospodina, za razliku od Daniela koji je u puno goroj situaciji, a ne jada se niti traži izlaz. Čovjek jednostavno živi život koji je izabrao bez obzira na sve strahote kroz koje prolazi. Zaustavi se ispred polica sa knjigama. Obećao je pomoći oko rješavanja misterije na Vučjoj glavi, i to će i učiniti.

Ela nije bila sretna. Sezona je mogla potrajati još barem tjedan – dva, ali nije vrijedilo plakati. Zarada nije bila loša, bit će za kartu do Amerika, a i ostat će nešto. Čvrsto je odlučila posjetiti sina. Nije ga vidjela tri godine, toliko je izdržala, no ako ga uskoro ne posjeti, poludjet će. Osjećala se krivom što nije tamo, premda su joj jasno dali do znanja da je suvišna. Kada se oženio, Teo i Alison odlučili su se nositi sami s njegovom bolesti. Eline jadikovke svima su išle na živce. Činilo se da su odahnuli kada je napustila Ameriku. Teu je, srećom, bilo bolje nego prije, telefonom su joj javljali optimistične prognoze, no Ela je čvrsto odlučila u rujnu odletjeti i očima se uvjeriti u pravo stanje svoga jedinca. Nije željela zaključati vrata hotela, možda najviše zbog Daniela. Još uvijek se nadala da će se njezin nećak dozvati pameti, da će zajednički voditi posao. Pouzdala se u Tinu, na utjecaj koji bi djevojka mogla imati na nećaka. Samo da veza krene. «Daj Bože» pomisli Ela iskreno zabrinuta. Za razliku od Daniela, ona je proživjela duge i hladne zime, negostoljubivu buru koja je tjerala studen u kosti, ostavljajući pustoš na ulicama. Tada vrijeme stane i čovjek ima osjećaj da se kazaljke sata danima ne miču s mjesta. Tužno uzdahne. Njezin praktični duh nije mogao zamisliti muškarca Danielove inteligencije i sposobnosti kako svojevoljno proživljava sve to na malom, nezanimljivom otočiću otcjepljen od civilizacije, a Ela je bila žena koja je imala o svemu svoje (ispravno) mišljenje.

Daniel je promatrao suncem obasjano nebo. S olakšanjem je popravljao štetu koju je nevrijeme ostavilo za sobom. Bilo je jasno da noći više neće provoditi na otvorenom. Pripremao se za nadolazeća hladnija vremena. Izvukao je toplije pokrivače, provjerio količinu drva. Morat će otići u spremište, prekontrolirati gorivo i sve potrebno za svjetionik. «I njemu treba priprema» pomisli oklijevajući. Nakon oluje tamo više nije zalazio. Ježio se od tog mjesta. «Stvarno sam djetinjast. Prije ili poslije morat ću otići» ljutio se na sebe. Teška koraka prođe stazom obraslom u travu. U polumraku spremišta vladala je tišina. Nije bilo šumova mora niti krikova. Samo nekoliko razbacanih alata. Daniel ih vrati na mjesto. Zatim provjeri generator. Sve je izgledalo u najboljem redu. Goriva je bilo dovoljno. Zapjevuši neku staru melodiju zadovoljan što je spremište ponovo samo njegovo. Ako je i bilo sablasti, otišle su. Već je krenuo prema vratima, kada mu pažnju privuče kožna smeđa jakna obješena o klin, ista kakvu nose piloti, kakvu je oduvijek želio. Sjeti se zgode kada mu je Doris nekom prigodom kupila jednu, ali crne boje, svoga razočaranja i odglumljene sreće. Doris je blistala od ponosa što je izabrala pravi poklon, tako da joj Daniel nije imao srca reći da je pogriješila boju.
«Gle, gle, neki svjetioničari imali su stila!» Navuče jaknu. Kao da je bila krojena za njega.
«Ovakvu, baš ovakvu sam htio, ljubavi» reče na glas i manekenskim korakom izađe iz prostorije. Sunce ga zaslijepi na trenutak – dva, a kada je pun zadovoljstva podigao ruku uvis, umalo krikne od iznenađenja. Jakna više nije bila smeđe, već crne boje, poput one koju je dobio na dar. Brzo je skine sa sebe i naglim pokretom baci u unutrašnjost spremišta. Zalupi vratima. «Zakleo bih se da je bila smeđa» ponavljao je u nevjerici « Da sam popio alkohol, vjerovao bi da mi se priviđa, ovako…» zatrese glavom. Vratio se u kuću s nelagodnim osjećajem da nije sam na otoku, a ono što mu pravi društvo sigurno nije dobronamjerni prolaznik. «Točnije, nije ništa ljudsko» gorko pomisli.
Pio je kavu na trijemu misleći samo na jedno. «Možda je u pitanju igra sjene i svjetla» trudio se biti racionalan «a možda je vrijeme da prestaneš za sve tražiti logično objašnjenje i prihvatiš zakon otoka» reče mu glas u glavi. Nevoljko se složio sa ovim drugim. Morat će početi živjeti život otoka, ako želi ostati. Nošen radoznalošću vrati se u spremište. Jakna je bila uredno okačena o klin. I bila je ponovo smeđa. Daniel se nije pitao kako je dospjela na zid, trudio se uopće ne razmišljati. Primi je i izađe na svjetlo. Crna. Mogao se ovako igrati cijeli dan. Znao je da će u spremištu biti smeđa, na svjetlu crna, da ako je baci na tlo, naći će je obješenu o klin. Vrati jaknu gdje je bila i zatvori vrata za sobom. Neko je vrijeme stajao pogleda prikovana za spremište. Nije razmišljao. Samo je stajao i tupo zurio u vrata. Zatim se mirno okrene i pođe u kuću. Bližilo se vrijeme svjetioničarskim dužnostima. Zaželio se Tine. Nazvat će je prije nego se popne na svjetionik. Naravno, prešutjet će joj događaj u spremištu. Ispao bi totalno lud. Kasnije će se povjeriti Kristijanu, njega je doživljavao pomalo kao vlastitog kroničara upućenog u sva zbivanja vezana za otok. Sve te čudnovate stvari kao da su se događale iz nekog posebnog, njemu još nepoznatog razloga, no znao je da će u konačnici sve biti više nego jasno, «ili ludim, polako, ali sigurno» zaključi Daniel svoja razmišljanja.

Daniel dugo nije bio tako sretan. Sa svjetionika je promatrao brodić koji je plovio prema Mulu. Dvadeset godina nije razmišljao niti o jednoj ženi osim svoje, pokojne. Prvi put nakon toliko vremena pokrenulo se nešto u njegovom srcu. Nešto lijepo i ugodno. Obavljao je sitne popravke po kući u mislima na Mulu. Kasnije će nazvati Kristijana, a mogao bi popodne i do trgovine, u kući uvijek nečega nedostaje. Osmijeh mu zatitra na licu. Nije primjećivao oblake koji su se poput lešinara skupljali na pristojnoj udaljenosti spremni da u pravom trenutku udare svom snagom. Pospremao je alate u spremištu kad je oluja zakovitlala zrak na otoku pretvarajući ga u gust zastor od kiše i magle. Nebo i zemlja kao da su postali jedno, pljusak toliko nenadan i snažan zatekao je Daniela potpuno nespremnog. Od iznenadnog fijuka on ispusti francuski ključ preplašen neočekivanom bukom. Izađe na vrata iznenađen onim ispred sebe. Kiša kao da nije padala; ona se doslovce slijevala iz oblaka koji su postali samo jedna ogromna, siva, gusta masa razastrta nad otokom. Začuje stravičnu huku i buku. Preplašeno se osvrne oko sebe. Taj grozan zvuk okružio ga je sa svih strana. Osjeti kako mu hladni žmarci prolaze niz kičmu. Bilo je nečega jezivo nadmoćnog, paralizirajuće sveprisutnog u potmuloj tutnjavi koja je s lakoćom pokorila njegovu slabu volju. Nije se usudio pomaknuti. Pokušavao se pribrati. «Isuse, Daniele, ponašaš se kao idiot! To je samo pljusak. Smiri se i prestani paničariti.» Razdražljivo se osvrne oko sebe. Morat će pronaći nekakvu kabanicu i otrčati do kuće. Stajati ovdje u paničnom strahu nije osobito mudro rješenje. Usprkos glasu razuma, noge ga nisu slušale. Stajao je ondje s osjećajem panike u grlu. Učinilo mu se da kroz užasnu buku čuje nešto nalik na dječji vrisak, ili plač. Zvuk je bio toliko stvaran da se činilo kako mu se ne može pobjeći. Što je više osluškivao, to je bio sigurniji da ti krikovi vrište upravo njegovo ime. «Daniele! Daniele! Daniele!» odzvanjalo je u njegovoj konfuznoj glavi. Daniel se okretao na sve strane. «Ne može biti, tko bi mene zvao imenom u ovoj vukojebini?» grozničavo je razmišljao trudeći se ostati priseban. Podigne francuski ključ vitlajući s njim poput poludjelog viteza izgubljenog u prostoru i vremenu.
«Tko je? Tko me zove!? Tko ste vi!?» vikao je stiješnjen uza zid, obliven znojem i nasmrt preplašen. Huka se pojačavala, krikovi su bivali glasniji, sve stvarniji, kao da gomila djece vrišti i plače u isti glas. Daniel rukama prekrije uši. Francuski ključ odleti ispod stola.
«Odlazite, ostavite me!» vikao je izbezumljen. «Daniele, Daniele, aaaaaa» odzvanjalo je odasvud. Daniel drhtavim rukama pokrije lice. Spremište je bilo ispunjeno krikovima, glasovima, njegovim strahom, tutnjavom. Više nije bio siguran da li sanja ili silazi s pameti. «Misli, koncentriraj se, misli! Nitko ne viče tvoje ime, to je samo jeka, jeka nečega…» govorio je sam sebi «Pa da! More! Kako se nisam sjetio! Otok… more…ispod ovog spremišta je morski usjek ili nešto…mora biti, mora, ili sam lud…» U taj tren se prolomi užasan prasak. Zatim još jedan, pa još jedan. Daniel u životu nije čuo ništa strašnije. Grmljavina je potresala otok miješajući se sa jezivim krikovima u prostoriji.
«Neeee!!!!» poviče iz sveg glasa želeći nadglasati sve ostale zvukove. Noge ga više nisu slušale. Daniel se skljoka na pod. Ovdje je buka bila gotovo nepodnošljiva. «More. Bio sam u pravu. Hvala ti Bože.» Imao je osjećaj da će valovi razbiti pod na kojem je ležao i sve povući u duboko plavetnilo. Brzo skoči na noge. Srce mu je sumanuto udaralo, odjeća na njemu bila je natopljena znojem. Bezglavo izjuri iz skladišta. Nebo su parale munje gromoglasno se obrušavajući na zemlju. Oluja je harala njegovim otokom divlje odnoseći sa sobom sve što joj se nije moglo oduprijeti. Daniel potrči koliko su ga noge nosile. Utrčao je u kuću zajedno sa kapima kiše, blatan i prestrašen kao nikada u životu. Dotetura do kupaonice. Istrese sadržaj želuca, a zatim pokuša vrućom vodom umiriti drhtavo tijelo. U glavi mu je brujalo, hvatala ga je lagana vrtoglavica. Navuče suhu odjeću, natoči konjak i otpije dugačak gutljaj. Alkohol mu je palio grlo. Duboko udahne dim cigarete osmjehujući se nervozno. «Prva oluja na otoku i već su ti gaće pune. Što će biti kada te zima odcijepi od kopna?» rugao se sam sebi «Da te Tina vidi! Koliko li je ona već ovakvih oluja prošla i ostala živa! … Ona bi razumjela.» Tog je trenutka više nego išta želio Tinu pored sebe, da se stisne uz nju, osjeti toplinu njenog tijela i utone u blaženi ushit bliskosti u kojem nema straha, nema opasnosti, nema krikova koji ponavljaju tvoje ime. Zagleda se kroz prozor. Svijet oko njega pretvorio se u zastrašujući sivi zastor poput kulise nekog opakog horrora. A on je bio sam. Potpuno, usrano sam, na najusranijem otoku na svijetu, okružen usranim morem, zaštićen bolje nego u usranom zatvoru iz kojeg je izišao da bi došao ovamo…
«Sranje. Ovo nema smisla. Ovo stvarno nema smisla.» Tiho promrmlja. Ako nije poludio u zatvoru među okorjelim ubojicama, ološem svake vrste, neće ni sada. O, ne. Neće ga ustrašiti malo grmljavine i nekakva smiješna huka valova. Preživio je on i gore stvari. Sukne u grlo ostatak konjaka.
«Preživio sam sve krugove pakla, nećete me uplašiti!» vikne kroz prozor. Odgovori mu olujni fijuk. Daniel nasloni vruče čelo na staklo. «Sreća što nema nikoga. Da me netko vidi, pomislio bi da sam otišao k vragu. I ne bi bio daleko od istine» teško uzdahne. «Možda nisi dorastao ovom poslu» zlobno se javi glasić u njegovoj glavi.
«Glupost. Samo se moram priviknuti. Prilagoditi.» Reče zamišljeno.

Tina je provela vrijeme maštajući. Oprostila se od Ele, otvorila trgovinu na vrijeme, posluživala goste jedva svjesna ljudi oko sebe. Nekoliko je puta pogrešno poslužila kupce crveneći i ispričavajući se. Misli su joj se neprestano vraćale na jučerašnji dan, na noć pod zvijezdama, poljubac. Pokušavala je racionalno definirati protekle događaje, no bio je to uzaludan posao. Radost, strepnja, sreća, kajanje, sva sila suprotnih osjećaja smjenjivala se pod maskom ležerne ljubaznosti dok je pokušavala odraditi još jedan radni dan.
«Vidjela sam te jutros s Elom. Ti i Ela na moru?» Prekine je u razmišljanju stara Dora. Prodorno se zagledala u djevojčino lice pokušavajući otkriti možebitni najnoviji seoski trač.
«Ženske stvari. Ela me je nešto trebala, privatno.»
Starica nezadovoljno promrmlja nešto sebi u bradu i izađe. Tina je znala da će do večeri pola mjesta nagađati što su njih dvije radile na otvorenom moru. Nije marila za to. «Najradije bih svima rekla da sam provela noć sa Danielom, pa neka pričaju» mislila je prkosno razvrstavajući novce u blagajni. Posla je bilo puno i Tina se trudila svim silama ostati koncentrirana na ono što radi. Ipak, Daniel je cijelo vrijeme bio prisutan. Spremala se na ručak, kada uđe Kristijan. Tina mu se silno razveselila. «Napokon netko kome mogu sve ispričati» pomisli sretno.
«Vodiš me na ručak?» nehajno ga upita. On se zagleda u njeno rumeno lice.
«Ne moraš mi ništa reći: ili si se napušila, ili si se zaljubila, ionako nema velike razlike» u šali reče. Tina se osmjehne. Prebaci torbicu preko ramena.
«Idemo. Umirem od gladi.»
«Prvo mi reci kako ste se vratili. Još nisam stigao čuti današnja ogovaranja.»
Tina mu spomene Elu. Kristijan zadovoljno kimne glavom.
«Pametan momak. Da čujem, kako je prošlo to vaše noćenje?» Tina prasne u smijeh.
«Zvučiš kao moja mama.»
«Hajde mala, oboje znamo da umireš od želje da mi sve ispričaš.» Tina ga nježno pogleda. «OK, pobijedio si. Dakle, ti si otišao, ja sam malo pospremila, zatim se Daniel vratio…» Ispričala mu je manje-više sve. Naravno, poljubac je prešutjela. Kristijan osjeti da ima još nešto, no nije htio zadirati u njenu tajnu. Bio je zadovoljan jer se Tina doimala sretnom. Nakon ručka Kristijan se vratio u crkvu, a Tina kući. Morala se presvući.
«Najavili su oluju, ponesi nešto toplo» očinski poviče za njom.
«Da, tata» odvrati ona. Putem je sanjarila o Danielu. Nije primijetila muškarca kako hoda za njom gurajući ugašeni crni motor. Potpetice njenih laganih sandala kuckale su na užarenom asfaltu. Zaustavi se ispred male kamene kućice tražeći ključeve u pretrpanoj torbici, kada je netko čvrsto primi za ruku. Tina uplašeno vrisne.
«Ti si! Kako si me prestrašio!» stavi ruku na srce.
«Gdje si bila noćas?» upita muškarac tek nešto viši od nje, no snažne građe, gledajući je prijeteći tamnim očima.
«Što te briga gdje sam!» bijesno će Tina.
«Znaš da se brinem za tebe. Samim curama kao što si ti, svašta se može dogoditi.»
Tina se naježi od izraza njegovog lica.
«Slušaj me dobro, Duško. Ne znam zašto ti je Max prodao svoj najdraži motor, ali zapamti, ja nisam niti ću ikada biti tvoja. A sada mi pusti ruku.» Trudila se zvučati mirno premda joj je srce kucalo kao ludo. On se povuče nekoliko korak odmjeravajući je od glave do pete.
«Zapamti, mala, bit ćeš moja ili ničija – dok god si na ovom otoku. Bolje ti je pomirit se sa tim, ili se gubi odavde.» Duško više nije skrivao bijes. Prijeteći je zurio u nju. Kao potvrdu svojih riječi naglo je privuče k sebi i utisne poljubac u njene tople usne. Tinu kao da je zmija ugrizla. Vršak pete zabije muškarcu u nogu, istrgne se, zatim ga snažno udari posred lica. On se naceri podsmješljivo je promatrajući kao da ima posla sa neposlušnim djetetom.
«Tina, zašto si ostala na Mulu? Oboje znamo da si tu zbog mene. Znaš da ću se brinuti za tebe bolje od bilo koga na svijetu. Onaj glupi Max …. Mi smo stvoreni jedno za drugo…i reci tipu s kojim si bila da nestane, ili ću se ja potruditi da nestane» završi prijeteći tiho. Tina je neko vrijeme nepomično stajala osupnuta cijelom situacijom, zatim drhtavom rukom otključa vrata i uleti u kuću. Navirivala se kroz prozor bijesna kao nikada u životu. Duško je sjedio na motoru nadmoćno se smješkajući, izazovno motreći prema kući, svjestan da ona stoji skrivena iza žaluzina i promatra ga. Tina bijesno opsuje. On mahne na pozdrav, zaturira na mjestu, te se bučno izgubi u sporednoj uličici. Tina obriše suze poniženja koje su joj klizile niz obraze. Sapunom je trljala lice želeći isprati osjećaj gađenja, sjećanje na poljubac, uspomenu koja joj žari dušu poput zmijskog ugriza. Željela je misliti na Daniela, na njegove usne, no pred očima joj je se neprestano vraćalo Duškovo grubo lice, način na koji ju je poljubio… Zagleda se u svoj odraz u zrcalu. Oči su joj bile mutne od tuge, lice crveno od suza. Bijesno se istrlja ručnikom. Neće plakati, neće provesti dan razmišljajući od Dušku. To je upravo ono što Duško želi. O, ne. Neće mu dozvoliti da joj pokvari ovaj dan. Navuče ljetne hlače, zakopča šarenu košulju, obuje lagane sandale pokušavajući skrenuti misli na popodne ispred nje, kada prve kapi kiše zakucaju na prozore. Tina razmakne zastore. Iznenadna oluja nije bila ništa novo na otoku, ali već dugo nije pala niti kap kiše, tako da je ovo nevrijeme došlo pomalo neočekivano. Svi na otoku znali su kako neugodna znade biti. Svi osim Daniela. Dohvati telefon. «Siroti Daniel! Sigurno će se prestraviti! Moram ga upozoriti» razmišljala je Tina birajući brojeve. Sjetila se svoje prve oluje. Ona i Marin drhturili su šćućureni u kutu sobe uvjereni da su posljednji preživjeli na otoku. Nitko se nije javljao. Tina zbunjeno spusti slušalicu. «Gdje si, Daniele? Da mi je znati gdje si.» Osjeti bol u želucu od pomisli da je ondje sam izložen nevremenu. «Bože, Tina, pa nije dijete! Zna se sam brinuti za sebe» reče glas u njoj, no nije se osjećala ništa bolje. Nakon nekoliko uzaludnih pokušaja, Tina odustane. Sjedne u fotelju osluškujući vjetar koji je fijukao otokom. Debele kišne kapi tukle su u prozore sa nesmiljenom silovitošću. Pljuštalo je sa svih strana. Nije prošlo dugo i nebo su proparale munje. Od grmljavine su se tresli prozori. Tina se sklupčala obuzeta neugodnim osjećajima, kada zazvoni telefon. Puna nade podigne slušalicu.
«Ti si, Kristijane.» On osjeti prizvuk razočaranja.
«Znači Daniel nije kod tebe. Zvao sam ga nekoliko puta. Kako si ti? Ovo uvijek izgleda puno gore nego što je.» Tina se složila s njim. Spomene mu susret s Duškom. Kristijan je bio iznenađen. Zamolio je djevojku da bude na oprezu. Premda Duško nije bio čovjek koji se voli potući, bilo bi glupo ignorirati njegove prijetnje.
«Kada se vraća Marin?» Promijeni svećenik temu razgovora.
«Uskoro…» reče nesigurno Tina
«Htjela sam o tome popričati sa tobom. Maxovi su me zvali nekoliko puta. Saznali su da je Marin kod mojih i silno ga žele vidjeti. Ne znam, nešto mi govori da ga pošaljem k njima, a opet, Maxovi…. «
«Zašto se toliko protiviš? Već ste bili tamo, a i čini mi se, prema tvojoj priči, da ljudi iskreno vole unuka. Ne govorim da vole tebe, ali Marina, mislim da žele imati vezu s malim. Zašto te to toliko smeta?» čudio se Kristijan.
«Znaš, nekako su ludi, naročito otkad je Max ispario. Čak razmišljam da bi bili u stanju oteti Marina. Moja nesuđena svekrva nikada se nije pomirila sa Maxovim odlaskom. Možda misle da će ga vratiti kući ako je Marin s njima. Ne znam. Možda i griješim, ali opreza nikada dovoljno.»
«Mislim da pretjeruješ. Nitko ti ne može oduzeti tvoje majčinsko pravo. Zašto sina ne pitaš? Vjerujem da sa svojih šest godina ima nekakvo mišljenje o svemu. Na kraju krajeva, oni su mu djed i baka.» Tina nevoljko obeća da će porazgovarati s Marinom. Kristijan je bio u pravu. Iako ih nije voljela, nije im mogla uskratiti pravo da viđaju unuka. Poštivat će želju svoga sina. Pogleda kroz prozor. Oluja je bjesnila punom snagom. Tina je bezuspješno okretala Danielov broj. Napokon odustane. Željela je čuti glas svog jedinca. Nazove kući.
Umoran glas njene majke obavijestio ju je o svim nedaćama koje su ih zadesile. Radilo se uglavnom o zdravstvenim smetnjama tipičnim za njihove godine, no iz usta njezine majke, zvučalo je kao da su na rubu života. U pozadini se čuo nestrpljiv dječji glasić.
«Ma bit će sve u redu, vidjet ćeš. Daj mi molim te sina.» Prekine je Tina.
«Mama!» Srce joj brže zakuca.
«Marine! Gdje je mamin Batman?»
«Batman?» negodujući reče dijete.
«Nemaš pojma. Sad sam Kameni Ben.» Tina se raznježeno smijala.
«Kada će Kameni doći svojoj mami?»
«Uskoro. Baka kaže da će me poslati za dva dana na autobus.» Tina oprezno spomene Maxove.
«Pozvali su te k sebi. Što ti misliš?» Dječak je neko vrijeme šutio i ona ga je mogla vidjeti kako mršti čelo razmišljajući o prijedlogu.
«Već su zvali ovamo. Znaš, volio bi ih vidjeti. Imaju kuću na drvetu samo za mene!» uzbuđeno reče dječak, pa pomalo zabrinuto doda:
«Ali ipak bi bio s tobom. Mama, sanjao sam da te tata zove da dođeš k njemu, a on je bio negdje u vodi. Nemoj ići tati ako te pozove» pomalo uplašeno reče. Sa ljubavlju i ponosom koji samo majka može osjetiti, Tina obeća da neće nikuda ići dok se on ne vrati na otok, te da će se dobro čuvati. Dječak kao da je odahnuo nakon njenog obećanja. Bojažljivo prizna da se veseli odlasku djedu i baki. Uz puno poljubaca Tina prekine vezu. Bilo joj je drago što je poslušala svećenika. «Možda su moji strahovi plod sebičnosti» samoprijegorno pomisli.
Tada okrene broj svjetionika i odahne kada začuje ugodan dubok glas.
«Dobili ste svjetionik. Kako vam mogu pomoći?»
«Hvala Bogu. Daniele, gdje si po ovoj oluji?»
«Tina! Ti si jedino lijepo što mi se dogodilo ovoga dana!»
«Prva oluja, ha?»
«Uh, mislio sam da je sam vrag došao po mene.»
Izmjenjivali su olujna iskustva i ništa im na ovom svijetu nije više izgledalo crno. Nakon pozdrava, Tina se zagleda u sjene na zidovima i tiho prostenje:
«Bože, što ja to radim!?»
nastavlja se...

Tina je neko vrijeme stajala na obali promatrajući kako gliser siječe mirnu površinu mora. Još nije mogla povjerovati da je pristala ostati na otoku sama sa čovjekom kojega jedva poznaje.
Cijela situacija činila se apsurdna, i da je postojao kakav brod, sigurno bi zbrisala odavde. «Ovakve ludosti ne priliče ženi moje dobi» ljutila se na sebe. Iako je maloprije održala vatreni govor o licemjerju, u ovom trenutku po glavi joj se motala samo jedna misao «što će Daniel pomisliti». Željela mu se dopasti, a ne servirati se na pladnju. Možda je trebala poslušati Kristijana. Samo što bi tada ispala jadna i nemoćna, a mrzila je ispasti jadna i nemoćna. Bacila se na pospremanje nereda koji su ostavili za sobom kako bi skrenula misli sa učinjenog. Još uvijek može zamoliti Daniela da je vrati na Mulo, smisliti prikladnu ispriku. Pojača radio do daske. Bila je ugodno iznenađena Danielovom urednošću. Muškarci samci obično ne mare za čisto okruženje. Često ne mare niti za vlastitu urednost. Ovdje se očito radilo o časnoj iznimci.
Kad se Daniel vratio, sve je bilo pospremljeno, a sa stola se širio miris poljskoga cvijeća.
«Sada znam što je nedostajalo» reče Daniel raspoloženo
«ženski dodir!»
Tinini obrazi u hipu poprime boju purpura.
«Može kava?»
«Uvijek.»
Sjedili su ispod hrasta uživajući u popodnevnom miru. Daniel polako uvuče dim cigarete. Već dugo nije bio ovako opušten. Pogledavao je prema Tini koja je sjedila naslonjena na drvo i pjevušila pjesmu s radija. Ideja o bijegu sada joj se činila glupa i nezrela. Napetost je popustila, dan je bio kao stvoren za ljenčarenje, raznobojni leptiri širili su krila iznad rascvjetane livade, Van Morrison je pjevao o svijetloj strani života, sunce je žarilo ljepotu skrivajući obraze u gustim krošnjama šume. Zadovoljno otpije gutljaj kave. Nije željela ništa planirati, ništa pretpostavljati, ništa očekivati. Sve je bilo upravo savršeno. Dok nije opazila Danielov zamišljen pogled na sebi. I protiv volje pocrveni. Okrene glavu prema svjetioniku pokušavajući smisliti bilo kakvu suvislu rečenicu. Previše se opustila. Morat će biti opreznija. Napokon, nalazi se na pustom otoku u društvu nepoznatog muškarca.
«Dovraga, možda sam prenaglio s pozivom» razmišljao je Daniel ne skidajući pogled sa lijepe žene ispred sebe. Ona vjerojatno očekuje neki neobavezan razgovor, kompliment, šalu koja bi razbila tišinu, a on se prepustio nijemom zadovoljstvu, čistoj sreči što ovako lijep dan dijeli upravo s njom. Nježno se osmjene promatrajući njenu kosu zlatnu od sunčeva sjaja. Djetinje poželi uroniti ruke i raskuštrati uredno počešljane pramenove. Pogledi im se sretnu. Osjeti promjenu u njenom držanju. Ni pod koju cijenu nije želio pokvariti ovaj savršen dan.
«Trebao bi upaliti feral. Jesi li za jedan pogled sa svjetionika?» upita. Tina se u hipu podigne.
«Odlična ideja.»
Putem su razgovarali o Danielovom poslu, o starom svjetioničaru, pričama koje je Tina tek načula radeći u trgovini. Danel pokaže na prekidač.
«Izvoli. Danas ti osvijetli put brodovima.» Ona pocrveni od zadovoljstva. Svjetlo bljesne, brodovi su bili sigurni. Tinine oči sjale su kao dragulji. Tada opazi teleskop.
«Moj Bože, ti si pun iznenađenja!» veselo uzvikne. Voljela je astronomiju, astrologiju, SF filmove – sve što je bilo vezano uz zvijezde i nebeska prostranstva. Daniel je zadovoljno promatrao njeno sretno lice.
«Od malena sam željela teleskop! Zvijezde su ti tako blizu! Imaš osjećaj da ih možeš rukom taknuti! Daniele, ovo je kao da mi se ostvaruje djetinji san!» Daniel se samo sretno smješkao. Do kasno u noć promatrali su nebeski svod, brodove koji su mirno plovili svojom putanjom i svjetla na Mulu.
«Ovdje skoro da ti i ne treba teleskop, tako su zvijezde sjajne» reče Tina sanjivo. On kimne glavom. Ipak, neprestano su se izmjenjivali za napravom. Već je bilo kasno kada Daniel predloži da se vrate.
«Za tri sata izlazi sunce, odavno je prošlo vrijeme za spavanje, a tebe čeka radni dan.» Ona nehajno odmahne rukom.
«I da padnem pod pult, isplatilo se, vjeruj mi.»
Tina je insistirala da provede noć na otvorenom kao i on. Daniel donese majicu, kratke hlače i ponudi Tini umjesto spavačice. Ona otrči do kupaonice i djetinje vesela vrati se obučena u njegovu odjeću. Kao pravi domaćin, Daniel iznese udoban madrac. Smjesti ga ispod drveta. On svoju vreću odvuče malo dalje. Tina je jedva uspjela pohvaliti njegovu gostoljubivost, i već je utonula u san. Daniel je neko vrijeme gledao njenu figuru obasjanu mjesečinom. Spavala je sklupčana na rubu madraca, ruku sklopljenih ispod brade. Djelovala je krhko i ranjivo, poput usnulog djeteta. Daniel poželi leći uz nju, čuvati je od ružnih snova i noćnih mora, pa makar bdio cijelu noć. «Tko bi je od tebe sačuvao?» podrugljivo upita glas u njemu. On se nasmije, pošalje joj poljubac u noć, prostre se potrbuške i uz pjesmu cvrčaka utone u san.
Rumena zora osvijetlila je dobar dio otoka kada Daniel otvori oči. Tina je čvrsto spavala. Jedna sunčana zraka probila se kroz krošnju drveta poigravajući se sa pramenom njene kose. Ona se promeškolji. Daniel se osmjehne. Skuhao je kavu čekajući da se gošća probudi. Glas na radiju upozori ih na provalu kiše. Daniel se nasmije. Na nebu nije bilo niti oblačka. Nije vjerovao voditelju. Pogleda na sat. Morat će probuditi Trnoružicu. Nježno je primi za rame. Ona zaškilji na jedno oko i skoči sva zbunjena.
«Što ti radiš…. Što ja radim???» počeše se po glavi gledajući oko sebe. San što ga je usnula polako se raspline i ona se u trenu prisjeti jučerašnjih događaja.
«Oprosti, u jutro obično ne znam kako se zovem.»
Daniel kimne glavom. Reče joj da je u kupaonici pripremio sve što joj treba. Uskoro začuje kako ga netko zove. Ispred kuće stajala je Ela.
«Dakle, gdje skrivaš malu koju moram prokrijumčariti?»
Daniel je uvede u sobu.
«Hvala ti.»
«Nije vrijedno spomena» vedro će Ela.
Kada je Tina izašla iz kupaonice, Daniel i Ela pili su kavu živo diskutirajući. Ona sramežljivo pozdravi gošću.
«Dobro jutro Tina. Popij kavu prije nego krenemo» reče Ela. Tina iznenađeno pogleda Daniela.
«Obećao sam Kristijanu da ću paziti na tvoj dobar glas, pa sam zamolio tetu da te otprati do otoka, znaš, da ne probudimo zle jezike.» Tina pocrveni. Osjećala se kao djevojčica koja je nešto skrivila, samo ne zna što.
«Takve mjere opreza su malo pretjerane» prigovori mu blago.
«Mislim da je Daniel u pravu. Na putu ovamo prošla sam pored pet-šest koća … Roko najavljuje kišu, pa su svi poletjeli uloviti što više ribe.» Umiješa se Ela. Tina djetinje porumeni. Pogleda na sat.
«Bojim se da nemam vremena za kavu. Za pola sata moram otvoriti trgovinu.»
Zajedno krenu stazom prema uvali. Tina povuče Daniela u stranu.
«Hvala na predivnoj večeri. Dugo se nisam tako lijepo provela.» Prije nego što je stigao promisliti, Daniel je poljubi.
«Ovo mora prestati» reče Tina kroz smijeh držeći se za obraze.
«Mislim, ovo crvenilo» doda zbunjeno i još više pocrveni.
«Dobro ti stoji» nespretno će Daniel, no ona je već trčala prema brodiću gdje je stajala Ela. Daniel im mahne.
«Hvala još jednom!» Ela odmahne u stilu nije to ništa, vješto podigne sidro i zaplovi prema otoku.
nastavlja se...

Šetali su livadama i proplancima. Tina je brala cvijeće, divila se pogledu koji je pucao na otok i more koje ga zapljuskuje. Dan je bio vruć, otok obasjan suncem blistao je u svoj svojoj ljepoti. Prijatelji na neko vrijeme zaboraviše ono što ih tišti poneseni ljepotom oko sebe. Doveli su Tinu do uredno zasađenih nasada gledajući je pogledom punim iščekivanja. Ona se mrštila u čudu.
«Što? To je mjesto koje ste mi htjeli pokazati?» slegne ramenima promatrajući stabljike. Bilo je očito da nema pojma o čemu se radi.
«Protrljaj među prstima.» predloži Daniel. Ona oprezno protrlja list i pomiriše. Nasmije se.
«Hm, ovo mi je jako poznato, ali bojim se da ćete mi morati reći o čemu se radi» naposljetku reče.
«Kanabis, marihuana, trava» kroz smijeh će Kristijan. Ona raširi oči. Jednom je «zgriješila» za studentskih dana, no kasnije nije ni pomišljala na travu niti bilo što slično.
Daniel ih teatralno ponudi. Oni glatko odbiju. Kristijan spomene teoriju o Klari i Oskaru.
Tina se nasmije. Ispričala im je nekoliko dogodovština iz trgovine kada bi ih zatekla kako se smiju ili ljube sakriveni među policama.
«Nisam stara zatucana baba. Mislila sam da su mentalno skrenuli, smijeh bi im bio luđački, bezrazložan i nekako jeziv. Jednom su se povaljali na podu, police su zamalo pale po njima zajedno sa stvarima. Uvijek sam na oprezu kada oni dođu u dućan.»
«Ljudi, možda su sada ovdje. Nedjelja je popodne… tko zna.» upozori ih Kristijan. Kratko su vijećali što će, a zatim tiho pođu u izviđanje. Šuljali su se među stabljikama trudeći se što manje šuškati. Daniel je pravio grimase, Kristijan im je davao znakove prstom da budu tiho, Tina skoro pukne od smijeha. «Kome još treba trava?» čudila se u sebi. Ubrzali su hod, grane su šuštale, a Tina je hihotala. Odjednom začuju glasove. Stajali su osluškujući. Bilo je jasno da se glasovi približavaju.
«Što ćemo sad?» prošapće Tina. Daniel dade znak za povlačenje. Uvukli su se dublje među biljke. Između listova ugledaju dvoje ljudi kako stoje na čistini. Nešto su pričali. Bljedunjava žena dječačke građe skine sa svojih mršavih ramena naprtnjaču. Proćelav plavokosi muškarac pjegav kao malo dijete, nešto je vadio iz svoje naprtnjače. Prijatelji su pokušavali dokučiti što je to.
«Izvadi već jednom, baš si nespretan» obrecne se ona. Bijesno mu istrgne naprtnjaču i izvuče duguljastu, prozirnu staklenu cijev. Tina podigne obrve. Vidjela je nešto slično ludujući s Maxom, no nije se mogla sjetiti…
«Ili ćemo im se pridružiti ili je bolje da se vratimo dok nas nisu otkrili» prekine je Daniel u razmišljanju. Tina mahne glavom prema izlazu. Daniel je povuče za ruku. Nastojali su što neprimjetnije napustiti nasade. Kristijan ih stigne kod ograde. Kada su bili dovoljno daleko, stanu se smijati na sav glas. Dobro raspoloženi vrate se kući. Daniel ih posluži ostacima roštilja. Nikome nije bilo do hrane.
«Trebali bi ovo ponoviti.» Predloži Tina. Svi su bili za.
Kristijan pogleda na sat.
«Uh, ako ne krenemo uskoro, zakasnit ću na posao.» Tina je djelovala razočarano. Dugo joj nije bilo ovako lijepo. I Daniel je bio tužan. Uskoro će opet biti sam.
«Kako bi bilo da otpratimo Kristijana, a ti ostaneš? Mislim, imamo hrane, pića, cijeli otok na raspolaganju. Mogla bi i prespavati.» Naglo predloži Daniel pomalo uplašen vlastitim riječima. Žarko rumenilo razlije se po Tininom licu. Kristijan prijekorno pogleda Daniela.
«Što ti je čovječe? Ovo je mala sredina. Ako se sazna da je Tina prespavala kod tebe, isplest će se priče koje nadilaze sve što biste vas dvoje mogli raditi ovdje, a koje će Tini učiniti boravak na otoku nepodnošljiv.»
«Ali nisam mislio ništa ružno. Teško mi je ostati sam.» promuca Daniel koji je već požalio što je išta predložio.
«Ostajem.» prkosno će Tina strijeljajući očima svećenika.
«Ako misle pričati, neka. Nitko na otoku nema pravo određivati gdje i s kim ću provoditi slobodno vrijeme. Oh što mrzim malograđanštinu! Taj lažni moral! Nije važno što radiš sve dok to radiš daleko od očiju svijeta.» Tako je gorljivo iznijela svoj stav, da Daniel samo što nije zapljeskao. U svemu se slagao s njom. Kristijan samo odmahne rukom.
«Punoljetni ste. Ja sam vas upozorio, ostalo je u Božjim rukama.» Teatralno pogleda u nebo odmahujući glavom. Nerado se morao složiti s Tinom. Na žalost, bio je to svijet u kojem žive, a tko ne igra po pravilima... Daniel namigne Tini koja nije mogla sakriti zbunjenost. Bila je ovo najluđa odluka još od vremena kada je pristala živjeti s Maxom. U njoj se miješao bijes, strah, uzbuđenje. Očajnički se trudila zagospodariti svojim osjećajima. Kristijan joj žurno mahne. Već je trebao biti na Mulu. Nije skrivao zabrinutost. Tina mu prkosno odmahne.
«Čuvaj kuću!» Dobaci Daniel. Ona se kiselo osmjehne. Odahnula je tek kada su zamakli u uvalu.

Kristijan se ljutio. Predbacivao je prijatelju da ne brine za Tinin ugled. Pokušao je Danielu dočarati poglede mještana i njihovu filozofiju življenja. Nije sumnjao u Danielovo poštenje, no koga briga! Važno je da se priča. To je srž svake male zabiti. Lokalna ogovaranja mogu biti sočnija od najveće međunarodne afere. A stradala bi jedino Tina.
«Znaš da to ne bi dozvolio» bunio se Daniel. Po peti put obrazlagao je svoje poštene namjere. Kristijan je tvrdoglavo ostao pri svome. Daniel umorno podigne ruke.
«Jedini razlog što sam je pozvao je nepodnošljiv osjećaj praznine . Ti moraš na misu, Tina je slobodna do sutra. Obećavam da ću je vratiti s prvim zrakama sunca.» Kristijan pokaže na ribare koji su plutali u svojim plovilima strpljivo čekajući da riba zagrize.
«Oženit ću je ako treba!» poviče Daniel bespomoćno. Kristijan se i protiv volje osmjehne. Na povratku, Daniel je razmišljao o onome što je rekao. Šalio se, naravno, no ne kaže se bez veze da je u svakoj šali pola istine.
nastavlja se...

Daniel se probudio u svitanje. Cijelo mu je tijelo utrnulo. Uzdrmao ga je jučerašnji razgovor. Uspomene su nenadano oživjele u svom svojem sjaju i boli. Sanjao je Doris, a koga bi drugog nego svoju neprežaljenu Doris svježu od mladosti, bijelu od smrti. Prošlost je još jednom oživjela da bi ponovo umrla u osvit novoga dana. Rumeno svitanje rastjeralo je mračne sjene, ali bol ga je i dalje stezala u grudima. Obriše znojno čelo u mislima sa pokojnom ženom. «Nema koristi od predbacivanja. Kada bi ja bio gospodar života i smrti, ono se sigurno ne bi desilo.» Tužno pomisli. Pokušao je hladnom vodom razbistriti um. Nakon kave i doručka osjećao se bolje. Radijski voditelj obećao je još jedan vruć i sunčan dan.
«Osvježite se na našem divnom moru čija temperatura ne prelazi 25°C, a u povjerenju, saznao sam da ribe grizu kao lude, zato, navali narode! A sada nešto samo za luđake koji su budni u ovo rano jutro!» Iggy Pop i Louie Louie prašili su u žestokom ritmu. «Hm, ribolov? Zašto ne.» Pomisli Daniel.
U spremištu je pronašao sve što mu treba. Odabere mrežu zamišljajući dobar ulov. Sunce koje se podiglo iznad rascvjetale livade probudi dašak optimizma. Možda današnji dan i ne prođe tako loš.
More je bilo mirno kao ulje. Jutarnje sunce bljeskalo se na površini. Tišinu je prekidalo samo cvrčanje cvrčaka i pokoja ptica koja bi proletjela prema šumi. Daniel osjeti grižnju savjesti dok je gliserom remetio mir i spokoj oko sebe. Dođe na mjesto odakle se pružao pogled na kuću koja mu je postala dom. Osjećao je da tu treba stati. Gledao je kako mreža nestaje u morskim dubinama iznenada radostan da ni sam nije znao zašto. Umjesto da se vrati, udobno se smjesti u gliseru uživajući u miru oko sebe. Odsutno je gledao prema otoku. Misli su mu lutale od prošlosti do sadašnjosti, od Doris, do Kristijana. Razmišljao je o sudbinama, o silama koje nas vežu za mjesta i ljude, o čudnovatim slučajnostima koje na kraju ispadnu važnije od života. Poželio je zaplivati, ali se sjeti da bi uznemirio ribe. Ležao je u gliseru promatrajući nebo iznad sebe, ispunjen slutnjom da se sprema nešto nalik uraganu ispod ove mirne površine zadovoljstva. Pjevušio je jedan zatvorski hit i pomisli kako od izlaska nije razmišljao o tim danima. Činilo se da je prošlo stoljeće od vremena kada je bio zatvoren onim prokletom betonskim zidovima, među ljudima koji nisu bili puno gori od njega, no Danielu je teško padalo društvo vulgarnih, nasilnih muškaraca kojima je bio okružen. Za većinu njih zatvor je bio dom kojem bi se ponovo i ponovo vraćali. Daniel se trudio ostati iznad toga, iznad zatvorskih smicalica, podlosti, lupeštva. No morao je primiti dosta batina i još više podijeliti da ga ostave na miru. Volio je samoću koju je sam izabrao, kao što je volio trpjeti kaznu za počinjeno djelo. Jedina simpatična duša na onom groznom mjestu bio je čuvar Joso, stariji čovjek pred mirovinom. Joso je bio drugačiji od ostalih čuvara, pomalo umoran od posla koji je mrzio, od grubosti koji su bili sastavni dio života u zatvoru. S Danielom ga je vezala ista odbojnost prema tom mjestu, ista žudnja za slobodom, za životom izvan sivih zidina. Njihov odnos nikada nije prelazio granice službenog, no sitnim ustupcima uveliko je olakšao Danielov zatvorski život. «Još koji mjesec, pa ćeš i ti biti slobodan» pomisli Daniel dok mu je jutarnje sunce milovalo tijelo. Pogleda na sat. Iznenadi se vidjevši da je proveo na pučini skoro tri sata.
«Mogao b provjeriti jesam li štogod ulovio.»
Vješto je povlačio mrežu. Na veliko zadovoljstvo, ulov i nije bio tako loš. Dok je vadio ribe, sine mu ideja: «Mogao bi pozvati Kristijana i Tinu na ručak. I Elu, naravno. Roštilj, glazba, prava vrtna zabava. Vrijeme je za malo druženja.» Zadovoljno se osmjehne.
«Let's go rock and roll!» poviče iz sveg glasa i jurne prema obali.
Nazvao je Kristijana koji obeća da će obavijestiti Tinu. No prije nego krene na party, mora obaviti još jednu misu.
«Mogao bi doći i čuti na svoje uši kakav si svećenik, pa ćemo zajedno na otok.»
«Uvijek si dobrodošao u dom Gospodnji. A i meni će biti drago.» Daniel se nasmije. Morao je još nazvati tetu. Na žalost, ona je odbila poziv.
«Žao mi je Dani, ali stvarno moram dočekati tog inspektora, inače može biti vraga. Jednom godišnje dolaze provjeriti stanje hotela, kakva bi domaćica bila da me ne nađe ovdje» objašnjavala je ona. Zaželjeli su jedno drugome ugodan dan, a zatim se Daniel baci na čišćenje ribe. Imao je još puno posla: morao je pripremiti sve za roštilj, očistiti gliser od ribolova, urediti se i pojaviti na misi. «Strop će se srušiti na mene, koliko dugo nisam bio u crkvi» pomisli veselo i baci se na posao.

Kristijan se pomno pripremao. Htio je ostaviti dobar dojam na Daniela. Nakon jučerašnjeg razgovora osjećao je veliku naklonost prema njemu. Kristijan nije bio od ljudi koji lako sklapaju prijateljstva i čudio se sam sebi jer je u mislima već neko vrijeme koristio tu riječ za čovjeka kojega je vidio svega nekoliko puta u životu. «Pošten je u duši. U očima mu vidim iskrenost. I bol. Zbog toga mi je drag» razmišljao je Kristijan oblačeći halju za bogoslužje. Crkva je bila ispunjena uglavnom turistima . Mještani su se zbili desno od oltara braneći tako svoj teritorij. Kristijan je počeo misu tražeći pogledom Daniela. Ugleda ga u dnu crkve, tik do vrata, naslonjen na stup proučavao je freske na zidu. Izbor evanđelja, propovijed; sve je manje – više bilo upućeno Danielu. Kristijan se sa žarom koji dugo nije osjećao u svome srcu obraćao puku objašnjavajući im ljubav Božju, moleći ih da ljube sebe i one oko sebe…. Njegovi poznanici čudili su se tom «novom Kristijanu» iza čijih je riječi kucalo i srce. Nekoliko mu je ljudi prišlo nakon mise i čestitalo na dojmljivoj propovijedi. Kristijan se osjećao kao u dobra stara vremena. Bio je ispunjen samozadovoljstvom. Daniel je gledao kako se važno odnosi prema ljudima koji su ga okružili. Kada se društvo razišlo, pruži mu komad papira.
«Može jedan autogram?» Kristijan posramljeno obori pogled.
«U pravu si. Malo pljeska, i ja se prodam.»
«Hej, nije baš tako crno! Svi volimo malo pljeska! Ti si danas dobio kišu pohvala. Možeš biti malo sebičan, to je OK.»
«Dobro, dobro, prošlo me je. Pričekaj da se presvučem, uzmem neke stvari, pa idemo pokupiti Tinu. Gdje ćeš se naći s tetom?» Daniel objasni da teta neće doći.

Tina ih je čekala ispred kuće. Imala je slobodan dan. Nasmije se ugledavši ih kako živo raspravljaju o nečemu.
«Daniel! Ne mogu vjerovati! Postao si drugi čovjek. Je si li primijetio kako je samo pocrnio?» obrati se Kristijanu. Zafrkavali su svjetioničara dok je on poslovao oko glisera. Putem je Daniel prepričavao svećenikovu propovijed hvaleći ga na sva usta. Tina prihvati i nastavi govoriti hvalospjeve ističući sve njegove vrline. Kristijanu se prvo svidjelo to hvaljenje, kasnije mu bi neugodno, dok napokon nije shvatio da se njih dvoje dobro šale na njegov račun. Dobro raspoloženi pristali su u uvali. Daniel uhvati samoga sebe kako se razdragano smije. Preplavi ga osjećaj postiđenosti, no već sljedećeg trenutka morao se nasmijati grimasi na Tininom licu. Kreveljila se Kristijanu koji je zbijao šale na njen račun. Kada su stigli, Daniel se primi posla oko roštilja, Kristijan je pripremao salatu, Tina je ljenčarila tražeći glazbu na radiju. Zvuk dobrog starog rocka oraspoloži ih još više.
«Naš Radio Otok ima najbolji program» ponosno reče Tina. Daniel se složi s njom.
«Što naš velečasni voli slušati? Sakralnu glazbu, možda?» Umjesto odgovora, Kristijan zapjeva uz pjesmu sa radija:
«Wild to be boooorn!» Daniel i Tina prasnu u smijeh.
Ručak je prošao veselo. Gosti su hvalili punih usta kulinarske sposobnosti svog prijatelja, vino je bilo prvoklasno.
«Sad mi je jasno zašto si postao svećenik. Ovo vino je sjajno, pravo je čudo da vi svećenici ne postanete alkoholičari» vedro će Tina. Daniel potvrdi. Kristijan nije mogao sakriti zadovoljstvo. Ustane i podigne čašu.
«Kad je tako, onda želim nazdraviti! Prvo našem domaćinu da uvijek ovako dobro kuha, da mu svaki dan bude kao ovaj, za ostvarenje onih želja koje ne može izustiti na glas. Tina, želim ti …hm…isto to.» Oni zaplješću.
«Mi bi tebi trebali poželjeti skori odlazak sa otoka, ali bit ćemo tako sebični i poželjeti samo više smijeha na tom zabrinutom licu» uzvrati Tina. Kristijan se nije bunio. U tom trenutku nije želio nikuda otići. Daniel iznese vreće za spavanje. Udobno se zavale ispod starog hrasta, pjevušeći pjesme s radija, pijuckajući vino, lijeno se odmarajući u sjeni drveta. Kristijan odloži čašu.
«Ako se slažeš, malo bi razgledao knjige koje imaš. Zadnji put sam vidio neke zanimljive naslove.»
Daniel lijeno kimne glavom. Žvakao je travku i osjećao se sjajno. Tina ga je zamišljeno promatrala.
«Što dovodi jednog pametnog muškarca na ovo pusto mjesto?» Iznenada upita.
«A koji je razlog da tako prekrasna mlada žena trati vrijeme tamo preko?» uzvrati Daniel. Tina obori pogled crveneći u licu. Mrmljala je nekakvo opravdanje očito zbunjena. Daniel požali zbog svojih riječi. Da bi ublažio napetost koja se stvorila između njih, polako joj ispriča ono što je ispričao Kristijanu, možda sa manje detalja. Tina je pažljivo slušala. Bilo je vidno ganuta Danielovom pričom.
«Znala sam da si tužan, kad sam te prvi put vidjela, primijetila sam da ti se oči nikada ne smiju. Tako mi je žao Daniele! Sigurno proživljavaš pakao. Znaš, moja baka bi u ovakvoj prilici sigurno rekla da život ima dvije strane: onu sretnu, koja nas vodi do nebesa i onu tužnu, koja nas vodi ravno do dna. Živjeti znači prihvatiti obje strane života, jer jedno bez drugoga ne postoji. Ne znam baš da sam te time utješila» reče zbunjeno.
«Hm, baka je očito bila mudra žena» tužno se nasmije Daniel.
«Hoćeš li čuti moju priču?» pomalo uplašeno upita Tina. Daniela iznenadi njena gesta. Osjećao je da Tina ne priča olako o svom životu.
«Bit će mi čast.»
«Dakle, prije puno godina, još dok sam bila studentica književnosti, upoznala sam tipa. Znaš već, zgodan dečko, otkačena frizura kožna jakna i Harley Davison. Bila sam luda za njim. Nisam mogla vjerovati da je on zainteresiran za mene. Svuda smo se vozikali njegovim motorom. Zapustila sam predavanja, nisam se odvajala od Maxa – nadimak koji je sam smislio da dobije na važnosti. Provodili smo se najbolje na svijetu: koncerti, odlična ekipa, ljetovanja pod šatorom, putovanja, ah, stalno smo bili na putu. Starci su mu bogati, tako da nikada nismo imali problema s lovom. Sve je bilo kao u bajci, dok nisam ostala u drugom stanju. Slučajno, naravno. Max je poludio. Govorio je da ne želi obaveze, pogotovo ne djecu. Mrzio je pomisao na dijete. Govorio je da je on sam još dijete, što je i bio. Otišla sam baki i kod nje rodila. Moji nisu htjeli čuti za mene. Javila sam Maxu da imamo sina. Nije dolazio mjesecima, pa sam ga sama krstila i obavila sve ostalo. Moj Marin. Živjeli smo kod bake i nije nam bilo tako loše. Max se pojavio u proljeće, donio buket cvijeća i molio me da budemo opet zajedno. Jedva da je pogledao sina. Bila sam dovoljno mlada i luda da prihvatim njegove isprike, pokupim neke krpice, dijete i odem s njim. Živjeli smo u malom stanu, ja sam se zaposlila u trgovini, Max je radio povremeno, no nikada duže od tri mjeseca. Govorio je da on nije čovjek koji može dugo biti na jednom mjestu. Nikada se nismo vjenčali kako ne bi ugrozili Maxovu potrebu za slobodom. Bože, kako sam bila luda!» zavrti Tina glavom. Daniel je pažljivo slušao.
«Da ne duljim, živjeli smo ne baš sjajno. Prije dvije godine došli smo na Mulo. Netko od Maxovih porijeklom je s otoka. Smjestili smo se u kuću gdje si me danas zatekao. Imali smo nešto novaca koje je Max brzo trošio na noćne provode. Ljeto je prolazilo, a sa ljetom i Maxovo oduševljenje. Život na otoku više mu se nije činio fenomenalan. Jedne je noći pobrao svu lovu, priuštio si dobar provod, a u jutro je nestao. Ostali smo Marin i ja. Prodao je svoj sveti Harley jednom Dušku i tim je novcem valjda platio put za tko zna gdje. Dobila sam u ove dvije godine jednu razglednicu iz Amsterdama u kojoj se ispričava za sve i želi mi mirno more i dobar život.» Tina zašuti.
«Čudno u cijeloj priči je prodaja Harleya. Ljudima se lakše oprostiti od bližnjih nego od stvari koji za njih imaju neprocjenjivu vrijednost, a za Maxa je to očito bio njegov motor. Zašto nije tražio novce od svojih?» upita Daniel.
«Kada sam rodila, praktički su nas se odrekli. Tražili su od Maxa da preuzme odgovornost za obitelj koju je stvorio. Pogotovo njegov otac. Čovjek je poludio zbog Maxovog neodgovornog ponašanja. Čak su i mene krivili što pristajem na takav život. Možda su bili u pravu, ne znam. Zadnji put kad ih je Max tražio novce, rekli su da neće dati ni novčića dok im je unuk kopile. Bili su spremni prijeći preko svega ako se vjenčamo. Max ih više nikada nije zvao.»
Daniel u čudu zavrti glavom. Nešto mu je bilo čudno u cijeloj priči, ali što?
«Gdje ti je sin?»
«Kod mojih. Obožavaju ga. Svake godine provede tjedan-dva kod djeda i bake. Na svu sreću, ja imam posao, pa ne moram s njim.»
«Niste baš u dobrim odnosima?»
«Znaš starce, prvo ti se vesele, a zatim te ne prestaju kritizirati. Izbjegavam posjete koliko god mogu.»
«A Maxovi?» Tina slegne ramenima.
«Pokušali su preko detektiva ući Maxu u trag, no bezuspješno. Marina doživljavaju kao drugu šansu u životu, znaš, pokušavaju nam se miješati u život, što mi baš nije drago.»
«Hej, vas dvoje, dosta priče. Što kažete na šetnju ovim parkom prirode?»
«Odlična ideja!» Vikne Tina malo preplašena iznenadnom bliskosti koja je bljesnula između nje i Daniela. Sve se desilo malo prebrzo.
«Gdje ćemo?» upita Tina. Muškarci namignu jedan drugome.
«Na jedno jako zanimljivo mjesto» tajanstveno će Daniel. Osmijeh se širio njegovim licem. Uspomene kao da su ga manje boljele, više nije bio sam.
nastavlja se...

Dani na otoku prolazili su kao u snu. Daniel je toliko bio obuzet istraživanjem svog prebivališta, da danima nije odlazio na Mulo. Svako je jutro obilazio livade, verao se po stijenama, zavirivao u obližnje šumarke. Uživao je u istraživanju. Mračnoj šumi više se nije približavao. Jednog je dana došao do proplanka kojeg je sanjao one noći u hotelu. Stajao je kao gromom pogođen. Zatim sjedne očekujući onu koju je volio. Srce mu je lupalo od uzbuđenja i strepnje, ali se ništa nije dogodilo. Nakon nekog vremena nasmije se sam sebi, ustane i krene dalje. Otok je bio uistinu lijep. Pronašao je dva bunara obložena kamenom. Baci kamenčić koji pljusne u vodu. «Netko je ovdje kopao bunare. Pa naravno, nekada nije bilo vodovoda.» Usput bi popričao sa sobom. Jedan dio uz obalu bio je potpuno stjenovit sa oskudnim raslinjem, ali samo sto metara dalje priroda je bujala u svoj svojoj ljepoti. Na drugom kraju otoka Daniel ugleda uzgojene nasade ograđene kamenjem. Iznenađeno stane. Nije očekivao ništa što bi ljudska ruka posadila, ne ovdje. Kada se primakao bliže, prasne u smijeh. Preskoči ogradu i nađe se u «rajskom vrtu». «Kanabis. Netko je zasadio marihuanu ovdje.» Smijao se kao lud. Redovi nasada bili su prilično dugi. Šetao je uz visoke stabljike prisjećajući se vremena kada je i sam eksperimentirao s marihuanom. Na sreću, nikada se nije «zapalio» na travu. Oduvijek mu je bila draža dobra zabava u pravom društvu. Tada je za smijeh dovoljna jedna šala, ili samo pogled…
Između redova pronašao je čistinu na kojoj je netko postavio malen stol i plastične stolice. Uz rub ugleda dvije vreće za spavanje. Oko stola bilo je nekoliko zgaženih opušaka. «Izgleda da ipak nisam sam. Netko ovdje definitivno boravi.» Jedva je čekao priliku da nekome sve ispriča. Vragoljasto pomisli kako bi bilo zgodno ponijeti koji uzorak sa sobom, no samo produži dalje. Odlučio je pješačiti još neko vrijeme prije nego se vrati. Od hodanja ga zabole noge. «Bilo bi zgodno imati neko prijevozno sredstvo, konja na primjer.» Nasmije se sam sebi. Nije imao pojma o jahanju, ali je volio te plemenite životinje. Kada je došao do obale, polako se okrene i bez žurbe krene prema kući.
Toliko je navikao na samoću, da nije primijetio kako vrijeme leti niti koliko je dugo sam. Otok mu je pružao bezbroj novih izazova, planova koje vjerojatno nikada neće ostvariti. Lijepi dani su se zaredali, tako da je svakodnevno proučavao prirodu oko sebe, vodio bilješke o svojim opažanjima, čak je i pričao sam sa sobom. Kad bi ga savladala osamljenost, napisao bi pismo Suzani i Bepu, ili bi čitao njihova. Elini ugostitelji nisu bili razgovorljivi i trkom bi napuštali otok, tako da ih Daniel više nije niti dočekivao. Oni su znali gdje ostaviti ručak, a Daniel je mogao boraviti u šetnjama dok vrućina ne bi postala nepodnošljiva. Tek bi poneki od njih ostao dovoljno dugo da ga vidi i obavijesti otočane da je živ i zdrav. Točno na vrijeme palio je feral, provodio večeri među zvijezdama ili na pučini proučavajući brodove koji su prolazili. Ubrzo je napamet znao raspored plovidbe ovom rutom. Neki od posade pozdravili bi ga glasnom trubom, neki bi samo otplovili svojim putem. Daniela su veselili svi brodovi koji su tuda prolazili. Zbog njih je i bio ovdje.
Noći je provodio pod vedrim nebom. Već druge večeri svog boravaka preselio se pod stari hrast. Usprkos komarcima, spavao je puno bolje vani na zraku, a svako je jutro imao božanstven pogled na rađanje sunca između cvjetnih livada. Više nije imao priviđenja. Činilo se da su ga prikaze pustile na miru.

Jednog dana, dok se vraćao sa svog redovitog obilaska, ugleda nekoga kako se kreće oko kuće. Prvo pomisli na ljude iz hotela, no za njih je bilo malo kasno. Hrana je dolazila točno u podne, a bilo je skoro jedan. Osoba uđe u kuću. Daniel ubrza korak. Nije mu se sviđala ideja da mu se stranac mota po kući. Već je došao do ulaza, kada čovjek izađe noseći limenku soka.
«Velečasni! Što tebe nosi ovamo?» obraduje se Daniel.
«Kristijan, ne velečasni. Čovječe, znaš li koliko te nema kod nas? Tina i ja smo se jako zabrinuli. Htjela je i ona doći, ali bojala se u kakvom ćemo te stanju zateći.»
Daniel se smijao. Pozove Kristijana na ručak. On se nećkao.
«Hajde, ionako Ela šalje previše hrane! Veselilo bi me društvo za stolom, a imam ti puno toga za pričati.» Jeli su vani. Daniel ispriča Kristijanu o svom istraživanju otoka, o dojmovima, čak i o neobjašnjivom događaju u šumi kada se umalo objesio. Kristijan je s nevjericom vrtio glavom.
«Ne znam što bi ti rekao. Čuo sam puno čudnih, da ne kažem praznovjernih priča vezanih za otok. Ti ne izgledaš kao čovjek koji od muhe vidi slona. Znaš, jednom mi je jedan cijenjeni teolog rekao da je najveća zabluda današnjeg kršćanstva negiranje postojanja vraga. Je si li primijetio da za sve krivimo Boga? Ako nam ide dobro, Bogu hvala. Ako krene po zlu, Bog je kriv. Ako susjed poludi, žena nas ostavi, prijatelj iznevjeri, netko nam namjesti otkaz na poslu; za sve postoji jedan jedini krivac – dragi Bog. A nije tako. Obično On nema veze s tim. I ja Ga krivim što me drži ovdje, neopravdano, naravno. Ovo što si ispričao povezano je sa vražjim poslovima. Ne bi se začudio da si samom vragu stao na žulj i sada te se želi riješiti. Što ti misliš?»
Daniel slegne ramenima.
«Nisam se baš imao prilike zamjeriti nikome, pa ni crnom vragu. I zašto bi me se htio riješiti? Kome smetam na ovom napuštenom mjestu gdje ne mogu biti od koristi ni Bogu ni vragu? Mislim da griješiš. Ovo je prokleto mjesto. Eto, nisam praznovjeran, ali ovdje sigurno postoji nešto nadnaravno. I jako loše. Užas. Neugodno mi je pričati o tome, jer nikada nisam vjerovao u praznovjerna naklapanja, a gle me sada. Možda sam stvarno prolupao.» Kristijan ga je pažljivo promatrao. Daniel je djelovao gotovo postiđeno.
«Nije važno vjeruješ li ili ne. Onaj leš u vodi, sada vješala, nešto ti želi privući pažnju, nešto ili netko kome nije važno tvoje uvjerenje. Možda bi se napokon trebalo detaljnije pozabaviti ovim otokom» zamišljeno će Kristijan.
Daniel se složi. Vjerojatno postoji nekakva knjiga o povijesti ovih mjesta. Kristijan obeća da će prekopati po crkvenim spisima.
«Tko zna, možda iza svega stoji neka poruka.»
«Da bi bilo najbolje da se ubijem?» upita Daniel kiselo. Obojica se nasmiju.
«Tko zna, možda nekome smetaš» nagađao je Kristijan. To podsjeti Daniela.
«Skoro sam zaboravio! Vjerujem da imam prave posjetitelje, od krvi i mesa» i ispriča mu o nasadima marihuane. Kristijan je bio istinski iznenađen. Mrštio se napregnuto razmišljajući. Polako kimne glavom.
«Nema tko drugi nego Klara i Oskar! Uvrnut par, uvijek ih viđam sa smiješkom na licu. Ne mislim da su zbog toga sumnjivi. « reče smijući se Kristijan
«Hippy ekipa, voze staru bubu u raspadu, nose smiješnu odjeću iz 70.-ih, došli su prije pet – šest godina, žive u jednoj staroj napuštenoj kućici van samog mjesta. Klara je medicinska sestra i radi u ambulanti, dok Oskar svira klavijature u hotelu i po kafićima. U slobodno vrijeme obavlja sitne popravke po kućama. Nećeš ih prijaviti?»
«Ne pada mi na pamet, samo, ono tamo je puno trave» pomalo zabrinuto će Daniel.
Kristian obeća da će pripaziti na njih.
Nakon ručka Daniel povede Kristiana do šume gdje je imao ono užasno iskustvo. Prizna da ne voli prilaziti niti blizu tom mjestu. Kristijan predloži da odu do mora. Neko vrijeme su u tišini sjedili ispod drveta promatrajući zeleni odraz šume na mirnoj površini.
«Ovdje je predivno» pomalo odsutno reče Daniel. Kristijan ga je neko vrijeme šutke promatrao.
«Što čovjek kao ti radi na ovom otoku?» naposljetku upita. Daniel se namršti.
«Sudbina, mislim» kratko odgovori.
«Većina ljudi dolazi ovamo kako bi pobjegla od nekoga ili nečega» nastavi svećenik.
Daniel je neko vrijeme šutio razmišljajući da li je Kristijan čovjek od povjerenja. Nerado je izvlačio svoju prošlost, no nekako mu se činilo prirodno sve ispripovijedati jednom svećeniku. «Nazovimo to ispovijed. Ne bi mi škodila.» Pomisli nervozno. Pogled mu se izgubi na pučini. Ispočetka nije znao kako bi počeo, tada priča krene sama od sebe.
«Prije dvadeset i nešto godina bio sam najsretniji čovjek na svijetu, oženjen najljepšom ženom na svijetu. Volio sam je toliko da nisam htio čekati da završim školu, nego smo se vjenčali kako bi mogli biti neprestano zajedno. Uzdržavao sam nas obavljajući fizičke poslove na dokovima, znaš, istovar, utovar; i studirao paralelno filozofiju. Doris, moja žena, prevodila je honorarno knjige sa talijanskog, mama joj je porijeklom Talijanaka. Doris je imala urođen smisao za jezike. Kada je ostala u drugom stanju, našoj sreći nije bilo kraja, tj., vrlo brzo došao je kraj. Doris je bila u sedmom mjesecu trudnoće. Bila je smiješna onako bucmasta» sjetan osmjeh preleti mu licem.
«Te noći moj prijatelj Bepo i ja istovarivali smo neke kutije za jednog poznanika. Nije ih bilo puno, do deset smo završili. Poznanik nam je dao nešto love i pozvao na piće. Izgovarao sam se da me Doris čeka, no uspjeli su me nagovoriti. Počela je priča o velikim planovima, velikoj lovi, runde su stizale, nemam pojma koliko sam popio niti koliko je bilo sati. Bepo i ja smo nekako došli do moje kuće. Onako pijani ušli smo i dozivali Doris. Htjeli smo joj ispričati gluposti koje smo čuli u gostionici. Onako bunovna istrčala je iz sobe uplašena zbog buke koju smo podigli. Znaš, bila je prava rijetkost da se ja napijem. Valjda je mislila da se nešto dogodilo.» Daniel stane boreći se osjećajima koji su ga savladali. Kristijan htjede skrenuti temu razgovora, no Daniel nastavi.
«Vikali smo, požurivali je, neka brzo siđe, ne sjećam se više riječi; Doris je potrčala niz stepenice uplašena našom vikom, nekako se saplela o kućnu haljinu, u sljedećem trenutku padala je niz stepenice ravno prema nama… Nikada to neću zaboraviti.» Kristijan ga blago stisne za rame.
«Odveli smo je do bolnice. Ona je vikala da ne želi izgubiti dijete, mislila je samo na dijete. Ja, budala, natjerao sam smušenog doktora da je hitno preveze na ginekologiju. Prije nego ju je pregledao. Kako je krvarila, to se činilo logično… Htio sam samo najbolje, Bog mi je svjedok… Izgubili su i dijete i nju. Naknadno su ustanovili da je od pada puklo rebro i zabilo joj se u plućno krilo. Ugušila se u vlastitoj krvi.» Jedva je izgovorio posljednje riječi. Na trenutak stane, pogleda očima punima bola u Kristijana i nastavi:
«Bilo je suđenje. Iako je nisam gurnuo, niti išta slično, optužili su me na 30 godina zatvora, najviše zbog djeteta. Onaj doktor svjedočio je kako mu nisam dozvolio da obavi pregled… Silom sam ga spriječio da mi spasi ženu… Bože, kako je bio u pravu!» Kristijan u čudu htjede nešto reći, no Daniel ga preduhitri:
«Znam da je kazna visoka, možda previsoka, no služiti je bilo je pravo olakšanje. Razumiješ?»
Kristijan zbunjeno slegne ramenima.
«Ne baš.»
Danijel se zagleda u svoje ruke. Nastavi s pričom.
«Na sudu sam sve priznao, rekao sam im da se osjećam krivim i da želim najstrožu kaznu, samo sam tako mogao nastaviti živjeti sam sa sobom. Kada je Doris umrla, bilo je svejedno gdje se nalazim. Odgulio sam dvadeset godina, onda su me pustili – dijelom zbog dobrog ponašanja, dijelom zato što nije bilo pravne osnove za tako dugu kaznu… I danas se osjećam kriv i ništa ne može sprati tu krivicu.»
Neko su vrijeme šutjeli. Čuo se samo šum mora, pjesma cvrčaka i ptice koje su potražile osvježenje u gustim krošnjama. Kristijan osjeti da su zašli u njegovo područje. Ovaj ga je čovjek trebao, trebao je Boga i iskustvo koje jedan svećenik njegova staža mora imati. Blago se zagleda u izmučene Danielove oči.
«Daniele, Doris ti je odavno oprostila, zakon ti je oprostio, Bog ti je sigurno oprostio» Nježno reče.
Daniel ga mrko pogleda.
«Da budem iskren, ja sam Njega okrivio za ono što se dogodilo. Ja nisam mogao spriječiti događaje, On jest, nikada Mu to neću oprostiti.» gorko završi Daniel.
«Mislim da se ljutiš na pogrešnoga. Sigurno si bezbroj puta čuo za onu: čudesni su putovi Gospodinovi, no razmisli malo o tim riječima. Možda nije On odgovoran za to što se desilo. Ljudi više ne vjeruju da zlo postoji, da ponekad zlo iz nekog razloga pobijedi dobro, no uvijek se iz takvih konfuznih situacija izrodi nešto puno više: čisto, netaknuto dobro.» Daniel se sarkastično nasmije
«Koje dobro? Stariji sam dvadeset godina, pun gorčine, prestrašen od ljudi i samoga sebe. Koje ti dobro vidiš?»
«Tvoje dobro tek dolazi, uvjeravam te. Milijuni ljudi na ovom svijetu doživjeli su tragediju sličnu tvojoj, neki su pali, neki nikada nisu klonuli duhom. Pretvorili su gubitak u dobitak, ne pitaj me kako, jer ne znam. Znam samo da Bog nije gurnuo tvoju ženu kako bi vam napakostio, niti da On smišlja opake urote protiv ljudi. Vidim da se u srcu nisi rastao od svoje žene što nije dobro ni za nju, niti za tebe. Vjeruj mi kao prijatelju i teologu, mrtvima je mjesto sa mrtvima, živima sa živima. Ne dozvoli da umreš živ, jer na žalost, nepremostiva je granica između nas ovdje i njih tamo. Razumiješ me?»
Daniel ga bijesno pogleda:
«Ne zaboravi da te nisam pitao za mišljenje ni za savjet! Samo sam ti ispričao dio svog života. Ne stvarajmo teološku dramu oko toga.» Skoči na noge.
«Bit će bolje da se vratimo.»
Hodali su u tišini. Kristijan se pokušao ispričati, no Daniel ga prekine. Možda mu je baš takav razgovor trebao, možda se zbog toga i povjerio upravo svećeniku. Bijes u njemu polako je gubio snagu. Primakli su se kući ne izgovorivši ni riječ. Da bi ublažio napetost među njima, Daniel upita.
«A koji je tvoj razlog, svećeniče?»
Kristijan se trgne. Bilo je očito da je odlutao u mislima.
«Molim? Razlog za što?»
«Rekao si da ljudi dolaze ovamo da bi pobjegli..»
«A, taj razlog! Hm…ispričat ću ti ako nešto popijemo. Grlo mi se osušilo.» Daniel se nasmije. Uđoše u kuću gdje je vladao ugodan hlad. Udobno se smjeste u fotelje. Ispijali su hladnu limunadu, a Kristijan iznese svoju muku na svjetlo dana.
«Nije dramatično kao kod tebe, iako mi je ovaj događaj uništio život koji sam imao. Dakle, ja ti imam ujaka koji je sada biskup, on me je praktički odgojio u vjeri i potaknuo na zvanje koje sam izabrao. Bio sam perspektivan mladi svećenik sa blistavom budućnosti. Ljudi su me voljeli, kolege poštivali. Išao sam od župe do župe, već prema potrebi, i svuda sam bio srdačno prihvaćen. Moram ti priznati da se paralelno sa popularnosti među svećenicima rađala u mojoj duši oholost. Najveći grijeh ili porok čovječanstva. Misleći kako radim za Boga, počeo sam vjerovati u svoju nadnaravnost. U mislima sam se uzdizao u nebesa. Nitko me nije toliko cijenio koliko sam ja cijenio sebe. Tako ohol i miljama udaljen od Boga, našao sam se u jednom lijepom, urbanom mjestu. Brzo su me svi zavoljeli, hvalili moje propovijedi, častili me u svojim kućama. Moj ego nije mogao biti veći. Među mladim pjevačicama crkvenog zbora, upoznao sam Ines. Bila je prava ljepotica: duga crvena kosa, tamne oči, lice kao sa kipa znaš već koga, a tijelo… Nije bila osobit pjevač, no trudila se i redovito dolazila na probe. Počela me propitkivati o vjeri, govorila da želi dublje upoznati religiju.»
U grlu ga zapeku sjećanja. Kristijan otpije dug gutljaj.
«Moj ujak odmah je primijetio da nešto nije u redu. Koliko god se ponosio mojim radom, sve teže je mogao zažmiriti na oholost koju su i drugi počeli primjećivati. Mislim da je prepoznao moj problem. Upozorio me na djevojku, no ja sam, u svom egoizmu, naglašavao da imam sve pod kontrolom. Smatrao sam se mudrim i iskusnim. Ines i ja bili smo sve više zajedno. Otkrivao sam joj tajne vjere, vodio s njom diskusije o Bogu i nečastivom, bio pun sebe… dok mi jednog dana, u parku iza crkve, nije pala u naručje. Bilo je tako iznenada, da se nisam snašao. Ljubili smo se strasno u po' bijela dana, sve dok neko dijete nije u čudu spomenulo moje ime. Kada sam došao k sebi, oko nas je već bilo djece i zaprepaštenih roditelja. Ines se smijala kao luda. Rugala se njihovoj zaprepaštenosti, govorila im kako smo već dugo ljubavnici, psovala je… čovječe, potpuno se promijenila. Postalo mi je jasno: nije ona bila željna znanja, ona je htjela mene, ali ne zato što se zaljubila…. Tada sam shvatio da vrag stvarno postoji. Raširila je priče o mojim ljubavnim vještinama, izmišljala kojekakve šokantne detalje našeg navodnog ljubavničkog života, i ljudi su joj vjerovali. No, tu nije bio kraj. Znaš, ono što me je najviše uplašilo bilo je to što me nisu otpustili, ne, nego su tražili da ostanem u njihovoj župi! Naravno, bilo je onih koji su okretali glavu od mene i s gađenjem prelazili na drugu stranu, ali većini se svidio moj «posrtaj». Muškarci bi mi prilazili i čestitali što sam navodno povalio tako zgodnu mačku, a žene, žene kao da su poludjele. Jasno, ne sve. Izgubio sam dosta vjernika tih mjeseci, no bilo je više onih koji su navalili u crkvu, odjednom postali strastveni vjernici. Srećom, pamet me nije napustila i brzo sam shvatio da je njima moja Služba u stvari predstava, da dolaze kako bi se zabavljali. Postao sam senzacija. Slučajno sam načuo kako im ja predstavljam živi dokaz da je religija jedna velika podvala, izmišljotina za budale. Umro sam od srama!» Kristijan drhtavim prstima obriše znojno čelo. Lice mu je poprimilo purpurni odsjaj vlastitog grijeha.
«Provedena je crkvena istraga. Nisam ništa tajio, sve sam ispričao kako je bilo. Ines je imala svoju, perverznu verziju. I crkvenjaci su se čudili što me župljani još žele za svećenika. Primijetio sam da me žene gledaju kako ne bi smjele. Prvo sam mislio da mi je ego pomutio sposobnost zdravog rasuđivanja, no tada su stale stizati ljubavne poruke tipa:
-moj muž radi noćnu, dođi u ponoć, ili
-slobodna sam preko vikenda, čekam te u subotu u šumi…
počeo sam primati hrpe takvih poziva. Shvatio sam zašto žele da ostanem. Ne zbog mojih mudrih riječi, htjele su ono što su mislile da je Ines dobila. Kad sam se oglušio na poruke, počele su prijetiti da će me izbaciti iz službe. Sve sam ispričao ujaku. Ispovjedio sam mu se kao nikada nikome u životu. Crkvi je bilo u interesu da izbjegne skandal. Pošto sam bio «omiljeni svećenik», odlučili su zažmiriti na moju nepodopštinu i udaljiti me na neko vrijeme dok se stvar ne smiri… i eto, završio sam ovdje! Uh, dok ti ovo pričam osjećam se prljavo.» Bespomoćno pogleda Daniela.
«Još se borim sa svojim demonima, vjeruj mi, ponekad mislim da će pobijediti.»
Daniel istog trena pomisli na Tinu. Kristijan kao da mu čita misli reče:
«Ne mislim na žene, već oholost! Proveo sam dane i noći razmišljajući kako talent kao ja propada u ovoj zabiti! Još sam ona umišljena budala, vidim to, a ne mogu si pomoći. Znaš, Daniele, mislim da nisam dobar svećenik» utučeno završi Kristijan.
Daniel slegne ramenima.
«Ne znam kakav si svećenik, ali mislim da nisi loš prijatelj. Tko zna, možda ne umišljaš, možda si stvarno iznad ove primitivne zabiti. Možda bi se trebao vratiti među obrazovane i pametne, samo, što oni žele naučiti od tebe? Ako sami vjeruju da su intelektualno superiorni, kao što ti vjeruješ, što im ti možeš ponuditi, a da oni sami bez tebe ne mogu dokučiti? U svom kratkom društvenom životu uvidio sam da se vjere odriču baš oni koji misle da su nadišli duhovnog vođu, da su dovoljno mudri da vode sami sebe. Blago siromašnima duhom, njihovo je kraljevstvo nebesko, sjećaš se?»
Kristijan potvrdi glavom. Posramljeno obori pogled. Osjećao se umorno, kao da se život iscijedio iz njega. S mukom se digne iz fotelje.
«Mislim da ću noćas imati o čemu razmišljati.»
«Ne zaboravi pogledati knjige o otoku» podsjeti ga Daniel.
«I ne budi previše strog prema sebi. Ipak, svi smo mi samo ljudi. Uostalom, ima i težih grijeha od tvoga.» Kristijan ga neveselo pogleda. Vrijeme je proletjelo, a on uskoro mora odraditi još jednu službu Božju. Na rastanku, dobaci prijatelju:
«Oprosti si, Daniele, ili nigdje nećeš naći mir. Kaos je u tebi, a ne oko tebe! Oprosti si prijatelju!» mahne mu i zaplovi prema Mulu. Čamac je klizio preko mirnog mora. Daniel se teška srca uspinjao prema kući. «Nisu me naučili kako si oprostiti, Kristijane. Kako?!» tužno je mahao glavom znajući da je svećenik u pravu.
nastavlja se...

Daniel je proveo noć prevrćući se po krevetu. U sobi je bilo zagušljivo i sparno. Sanjao je isprekidane, besmislene snove koji ga još više opterete. Svitanje je dočekao potpuno budan i umoran. Ležeći tako u krevetu, isplanirao je cijeli dan. Pomisli kako bi trebao spavati pod vedrim nebom. Vani je ugodnije, a u besanim noćima može promatrati zvijezde. Nakon osvježavajućeg tuširanja i obilnog doručka, bio je spreman za sve izazove. Šetao je livadom sve bliže gustoj šumi. Jedan dio protezao se do same obale, druga strana bila je mračna i činila se nepristupačnom. Daniel zakorači u žbunje koje se zgušnjavalo u nepristupačnu šikaru. Drveće je ovdje raslo u sve manjim razmacima, a bilo je i mračnije. Ponesen avanturističkim duhom, Daniel se hrabro probijao naprijed pitajući se što je iza ove «začarane» šume. U jednom trenutku našao se usred gustog zelenila, drveće i grmlje okružilo ga je sa svih strana. «Predaj se, naš si!» Daniel bi se zakleo da je jeka donijela upravo te riječi. Okretao se na sve strane i shvatio da se izgubio. Bilo je prilično mračno, tek pokoja zraka sunca uspjela bi se probiti kroz guste krošnje. Daniel osjeti nelagodu. Nikada se prije nije izgubio. Pogledom je tražio bilo kakav znak koji bi mu pomogao da izađe. Nekada se bez problema orijentirao u prirodi. Nekada. Odjednom mu pažnju privuče nešto na krošnji obližnjeg drveta. Nije bilo ni daška vjetra. Probijao se kroz trnovito žbunje psujući granje koje ga je šibalo po ruci. Podigne glavu uvjeren kako će dohvatiti pravu pravcatu lijanu (kao iz filmova o Tarzanu), no od onoga što je ugledao, sledila mu se krv u žilama. Htio je kriknuti, ali protisne nešto tek snažnije od jauka. «Ovo je san. Ovo ne može biti istina» govorio je sebi očiju prikovanih za debeli mornarski štrik omotan oko grane. Drugi kraj tvorio je dovoljno veliku omču da mu glava klizne unutra. Niz kičmu mu prođu trnci, osjeti kako ga napušta snaga. Kao začaran zurio je u konopac pripremljen za nekoga. Nije čuo krikove ptica koje su se hladile u gustim krošnjama drveća. Stajao je tako, skamenjen od užasa, nesposoban da se pomakne. Na trenutak je čuo smijeh svoje voljene žene, a zatim tihi, opasno podmukao glas blago ga ohrabri: «Tako je, Danijele, ovo je za tebe. Put za spas. Karta za vječnost. Ona te čeka, čeka te Daniele…» nježno mu je šaputalo na uho. Podigne ruku prema konopcu. «Doris? O moja Doris!» Odjednom se sve činilo tako jasno, tako prirodno, tako jednostavno! Zakorači prema drvetu. Čvrsto zgrabi konopac koji će ga odvesti k njoj. Od pomisli da će uskoro u zagrljaju držati svoju ženu, tijelom mu prođe val topline. Zaklopi oči spreman na polazak. Tišina zavlada u njegovoj glavi, u njegovim mislima. Znao je što mu je raditi. Privuče konopac prema glavi. U taj tren nešto iskoči iz grma ravno na njega. Daniel se prepade, zatetura natraške i padne u žbunje. Zec. To je samo zec. Srce mu je divlje udaralo. Mala životinja jednako uplašena izgubi se u grmlju. Digne pogled prema stablu. Na grani nije bilo ničega. Daniel protrlja oči, ali od konopca ni traga. Nije ga bilo niti ispod stabla. Stoljetni hrast mirno se nadvio nad njegovom sićušnom pojavom. List nije zatreperio. Sve je bilo sablasno mirno i tiho. «Neka sam proklet, ali čini se da mi je mali stvor spasio život! Bože, što mi se to događa? Molim Te, pomozi da izađem odavde» Daniel je mrmljao zaboravljene molitve, dok mu je tijelo prožimao strah, paničan, nekontrolirani strah. «Bože, pomozi mi! Ako mi ikada misliš pomoći, pomozi mi SADA!» Dok je stajao tako oduzet od straha, tresući se poput grane na vjetru, boreći se sa uraganom u glavi, do ušiju mu dopre šum mora.
«More! Pa, da! Nije sve izgubljeno. Samo moram slušati more. Hvala ti Bože!» Daniel ohrabren, teturajući, ravnajući se prema šumu mora, krene kući. Kada je izašao na čistinu, potrči koliko su ga noge nosile. Zadihano se nasloni na zid kuće. U glavi mu je vladala zbrka. Da li se upravo htio objesiti ili je sve bilo plod njegove bujne mašte nahranjene lokalnim pričama? Gledao je prema šumi obuzet jezom. Umjesto oaze zelenila, sada je vidio stravičnu moru usred bijelog dana. Primi se za glavu. Samo da ne poludi. Daniel je vidio u zatvoru ljude koje pamet napušta i sada se bojao za vlastiti razum. Tijelo mu se treslo kao u groznici, znoj se cijedio s njega. Dahtao je poput gonjene zvijeri. Do ušiju mu dopru glasovi. Netko je u kući. Protrne.
«Tko je?» s mukom izusti.
Smijeh. Zatim glazba. «Radio. Nisam ugasio radio» pomisli s olakšanjem.
Iznese iz kuće limenku pive. Sjedne u travu osjećajući studen u kostima, premda je sunce nesmiljeno pržilo. Pripali cigaretu. Nije imao pojma što bi mislio o posljednjem događaju. «Nisam bio pijan, nisam bio omamljen, nije bilo priviđenje, a opet bilo je. Možda mi je onaj zec spasio život, a možda me samo vratio u stvarnost. MOŽDA JE STVARNO ŠUMA ZAČARANA. ŠTO BI SE DOGODILO DA SAM OMOTAO KONOP OKO VRATA? Bilo je to pitanje koje ga je najviše mučilo. Pogleda na sat. Iznenađeno primijeti da je prošlo tek sat vremena od njegove lude avanture. Njemu se činilo da je prošla vječnost. Nešto zašuška. Daniel skoči na noge. Na stazi opazi čovjeka iz hotela. Nosio je ručak. Daniel mu se silno razveselio. Započne priču, no čovjeku nije bilo do razgovora. Šturo je odgovarao na Danielove upite neprestano se osvrćući.
«Tražite nešto? Vidim da se stalo okrećete, očekujete li nekoga?» nije mogao odoljeti Daniel.
Muškarac odmahne glavom, promrmlja nešto sebi u bradu, a zatim se trčećim korakom udalji prema čamcu. «Možda bi i ja mogao razmisliti o napuštanja otoka, dok mi je još glava na ramenu» pomisli utučeno, premda je znao da neće otići, još ne. Nešto puno jače držalo ga je ovdje. Razmišljao je o glasu koji je čuo u šumi, o svojoj pokojnoj ženi. «Ma što bilo u toj šumi, služi se mojim uspomenama na Doris da bi me dobilo.» zaključi Daniel i obeća si da u šumu više neće zalaziti. Pogled na ručak pobudi mu apetit. «Ela, što bih ja bez tebe.» Iz jedne posude pušila se riblja juha. Od samog mirisa Daniel nije mogao zaustaviti sline u ustima. U drugoj posudi, brižno umotanoj, bile su orade sa žara, u trećoj prilog. Daniel je žvakao hranu trudeći se razmišljati o ljepoti koja ga okružuje, što nije bilo lako budući da ga je sve podsjećalo da se danas zamalo objesio. Kada bi ga našli? Možda nikada. Duje bi zaključio da se prepao i pobjegao, Bepo bi ga jedno vrijeme tražio, no i on bi odustao. Možda bi neki drugi svjetioničar slučajno naletio na njega, u raspadu. Tijelo bi mu ptice kljucale, ne bi ga više nitko prepoznao. Strese se užasnut vlastitim mislima. Odgurne hranu. Više mu nije bilo do jela. Morao je nečim odagnati mračne misli. Zamišljeno je promatrao toranj svjetionika. Mogao bi postaviti teleskop. Bolje to nego sjediti ovdje i hraniti um mračnim fantazijama. Uostalom, želio je što prije baciti pogled na nebo posuto zvijezdama. Baci se na posao. Duje je bio u pravu. Teleskop je bio gotovo nov. Pažljivo ga odnese na svjetionik. Prilično se namučio postavljajući ga, no rezultat je bio sjajan. Osim što je kilometrima vidio pučinu, mogao je promatrati događaje na susjednom otoku (barem onog dijela koji mu je bio u dometu), a uspomene na mučni događaj raspršile su se poput mjehurića od sapunice. Nestrpljivo je čekao noć. Solidno znanje iz astronomije može zahvaliti pomorcu zaljubljenom u zvijezde s kojim je radio u davno doba mladosti na jednom teretnjaku. Nazive sazviježđa, zvijezda, sve o mliječnoj stazi, meteorima, zvjezdanoj prašini, i još puno toga o nebu naučio ga je čovjek kojemu se ni imena ne sjeća. Nostalgično se zagleda u pučinu. Nekoliko jedrenjaka lijeno je gmizilo glatkom površinom, što ga podsjeti na obećanje koje je dao sam sebi. Spusti se u uvalu strahujući od onoga što ga očekuje na moru. Gliser se lijeno valjao u plićaku. Daniel spretno uskoči, motor zabrunda, a zatim pojure u predvečerje. Trebalo je obići oko cijelog otoka, a mračak se lovio po krošnjama začarane šume. Daniel je čvrsto odlučio da neće podleći strahovima, da će živjeti kao svaki normalan svjetioničar. On je odrastao na moru, sve lijepe uspomene vezane su za to čarobno plavetnilo. Ipak, u velikom luku zaobiđe mjesto gdje je bio povučen na dno. Od sjećanja na susret s prikazom, stisne mu se želudac. Ostatak plovidbe prošao je ugodno. Upoznao je vanjski dio otoka. Osim pješčane uvale u kojoj se kupao, ostatak je bio stjenovit i nepristupačan. Procijenio je da se šuma proteže uz obalu oko kilometar i nešto, dalje je bilo stijenja, primijetio je livade u unutrašnjosti i još nekoliko manjih šumaraka. Dok se s druge strane približavao svjetioniku, uočio je da je obala sve nepristupačnija, stijene sve više, a sam se svjetionik nalazio na litici – najvišoj točki otoka. More je bilo čisto i na pojedinim mjestima mogao je vidjeti jato riba kako nesmetano šeće svojom uobičajenom rutom. Požali što nije ponio fotoaparat. Ili tranzistor. Osjećao se malo usamljen. Sunce je tonulo u more. Daniel se vrati na svjetionik.