Moj izgubljeni svijet

Ulice su bile pune prolaznika. Daniela na trenutak ošamuti eksplozija šarenila, mirisa, žamor prolaznika, smijeh, glazba… Posegne u džep za cigaretama. «K vragu, ostavio sam ih na stolu.» Mrzovoljno pomisli. Krene prema trgovini sretan što je među ljudima, «živim ljudima».
Mozak mu se neprestano vraćao na pojavu u moru, zastrašujuće beskrvnu, s one dvije jezive rupe umjesto očiju, ruke koje ga grabe… «Prestani, prestani već jednom!» Slabašno vikne glasić zdravog razuma. Naglo otvori vrata trgovine jedva svjestan gdje se nalazi. Tina ga iznenađeno pogleda.
«Hej! Kako naš svjetioničar? Ne izgledaš baš najbolje.» Pružila je kupljenu robu dvojici mladića nestrpljiva da ostane sama s Danielom.
«Izvoli» reče Tina kada su ostali sami.
«Zaboravio sam cigarete.»
Tina bez riječi izvadi kutiju.
«Imam dobar dar opažanja» reče vedro pružajući mu Marlboro. Izgledala je posebno zgodno u lepršavoj šarenoj haljinici.
«Odlično izgledaš» nije mogao prešutjeti Daniel. Tina pocrveni.
«Mislio sam te pozvati na sok, ili što već piješ.» Njegove tamne oči molećivo su je gledale.
«Oprosti, ali sada imam najviše posla.» Tužno će Tina, a onda se lupi po čelu.
«Što piješ?»
Daniel je pogleda zbunjeno.
«Svejedno mi je» reče slijegajući ramenima.
Tina izvadi dva soka iz hladnjaka.
«Probaj. Godi na ovu vrućinu» i povuče iz flašice.
«Oprosti, ne poslužujemo u čašama.» Daniel se osmjehne. Razgovarali su o Vučjoj glavi, kada nahrupi nova grupa. Tina je imala pune ruke posla. Daniel je razgledavao stvari na policama.
Uđe svećenik. Tina mu mahne poslužujući kupce.
«Čini se da je gužva» reče Daniel prijateljski.
«Ovdje je uvijek gužva» prihvati Kristijan.
«Kako je tamo preko?» Ljubazno upita Kristijan. Daniel slegne ramenima.
«Slušaj, ako si raspoložen, možemo skoknuti na neko mirnije mjesto, imam kojih sat vremena do službe.» Daniel prihvati. Očajnički mu je trebalo društvo.

Sjedili su u mirnom kafiću u zabačenoj uličici.
«Ovdje dolazim kada želim imati malo mira» reče Kristijan. Raspitivao se o Danielovim prvim dojmovima na novom poslu. Daniel je iznio svoja zapažanja neprestano razmišljajući o nedavnom događaju. Silno je želio sve nekome ispričati. Uostalom, nisu li dvije glave pametnije od jedne. A na kraju krajeva, mrtvaci su nekako u svećenikovoj domeni. Nakon kratkog premišljanja, povjeri Kristijanu cijeli nemio događaj. Svećenik nije djelovao previše iznenađen. Sam je imao neobjašnjivih iskustava, srećom, manje jezivih od Danielovog, no do danas nije uspio dokučiti što mu se u stvari dogodilo.
«Drži dobro oči otvorene, nešto ti želi privući pažnju. Čovječe, ja se ne bi vraćao tamo.»
«Baš ti hvala, utješio si me» reče Daniel sa izrazom očaja na licu. Svećenik se nasmije.
«Oprosti, ponekad sam stvarno glup. Nisam te mislio uplašiti. Samo mislim da ima stvari koje ti i ja ne razumijemo. Tko zna, možda je u blizini potonuli brod, možda je ono samo leš, možda preuveličavamo stvari. Šteta što ovdje nema policije. Na žalost, čini se da je na tebi kao svjetioničaru odluka želiš li sve zaboraviti, ili dalje istraživati.» Daniel podigne ruke kao da se brani.
«Hvala lijepo, ali držat ću se otoka. Dosta mi je leševa ili što već je. Zamisli da tamo ima još toga…» Obojica se stresu.
«Onda razumiješ zašto želim što prije otići odavde» prebaci Kristijan razgovor na svoj problem. Jadao se svjetioničaru pokušavajući mu dočarati sav očaj njegovog položaja. Daniel je pažljivo slušao. Na žalost, nije mogao puno pomoći. Iznenađeno pogleda na sat. Morao se vratiti na posao. Na brzinu se oprosti od svećenika.
«Morat ćemo ovo ponoviti» dovikne Kristijan za njim. Daniel mahne. Morao je žuriti, inače će uprskati svoj prvi nastup.
Proparao je gliserom more spretno se usidrivši u uvali. Trčećim korakom prijeđe stazu, popne se na svjetionik preskačući stepenice i uključi uređaj točno na vrijeme. Snop svjetlosti pruži se po moru. Daniel odahne. Neko je vrijeme stajao u tišini uživajući u pogledu na more. Nakon razgovora sa Kristijanom osjećao se malo bolje. «Za sve postoji razumno objašnjenje, za sve. Samo se treba osloboditi straha. Jer on guši razum» reče u sebi. Više se nije bojao. S ljubavlju se zagleda u predivno plavo more. Sjeti se teleskopa. Ako ga postavi na ovo mjesto, južno nebo bit će mu kao na dlanu. Zadovoljno se osmjehne. Htio je imati u dometu Mulo, more, nebo, sve. Bilo je kasno za kopanje po mračnom spremištu, stoga krene prema kući.
Napravi sendvič, dohvati limenku soka, uključi radio i smjesti se ispod drveta, na rosnu travu. Promatrao je kako sunce nestaje i prve zvijezde sramežljivo bljeskaju na još plavom nebu - poput djevojaka koje su stigle prerano na bal. «Only the lonely, is the way I feel tonight…» razlijegao se glas Roy Orbisona kroz sumrak. «Ova je za moju dušu» pomisli Daniel i zapjeva na sav glas. Uslijedili su sami evergrini do kasno u noć. Daniel je polako ispijao sok razmišljajući o Božjem stvaranju svijeta. «Nedostaje ti samo Eva» zlobno primijeti glas u njegovoj glavi.

Daniel je spavao kao top. Probudio ga je zbor cvrčaka negdje ispod prozora. Sunce je banulo u sobu i dobro mu ugrijalo stopala. Daniel skoči iz kreveta. Osjećao se odmoren i svjež. Dan je bio sunčan, valovi su lijeno zapljuskivali obalu, povjetarac je nosio miris mora u njegov novi dom. Na brzinu se istušira, obuče, skuha kavu, pripremi doručak. U drugoj je sobi spavao gost. Izvuče mali radio prijemnik. Pogled mu padne na prtljagu koja je stajala u kutu neraspakirana. «Imam sve vrijeme ovoga svijeta» pomisli raspoloženo. Radijski voditelj mu reče ono što je i sam znao: čeka ih još jedan sunčan ljetni dan. «Hot in the City» pjevao je Billy Idol i Daniel zapjeva sa njim. «Koliko dugo nisam čuo ovu stvar» pomisli sjetno.
«Ide ti dobro pjevanje. Mogao bi se pridružiti Roku» začuje Daniel iza sebe. Skoro je prolio kavu od iznenađenja.
«Oh, dobro jutro, Duje. Nadam se da si dobro spavao. Tko je Roko?»
«Naš slavni voditelj. Uvijek je u potrazi za talentima» reče veselo.
«Je li ostalo štogod crne tekućine?» Daniel mu pruži šalicu.
«Sinoć si bio dobar. Nadam se da nećeš imati problema ni ubuduće. Ako zaškripi, zovi.» Daniel kimne glavom. Nakon doručka, Duje se oprosti sa domaćinom.
«Skoro sam zaboravio, u spremištu imaš teleskop, ako poželiš gledati zvijezde. Dugo nije nitko s njim rukovao, ali inače je kao nov. Eto, što ne znaš, pitaj. Ja moram ići. Dužnost zove.» Daniel mu ponovo zahvali na svemu i odveze ga do otoka. Srdačno se oproste. Već se mislio vratiti, kada ugleda tetu kako mu maše. Dotrčala je zadihano do njega.
«Dobro da sam te ulovila. Što kažeš na jedno piće sa starom tetkom dok čekaš ručak?» vragolasto upita. Daniel nemoćno raširi ruke. Spustili su se utabanom stazom do velike terase u sjeni borova. Ela donese hladnu limunadu.
«Teta, ti si anđeo, ali ovo nije u redu. Ne mogu iskorištavati tvoju ljubaznost. Ne želim.»
«Hajde, mali, opusti se, to je samo hrana! Ja je imam na bacanje, a tebi treba malo. Kada nađeš djevojku koja će ti kuhati, prestat ću, časna riječ. A i nemaš pojma koliko mi je drago što se napokon mogu brinuti za nekoga svoga.»
«A što mi je s bratićem? Kako je on?»
Ela se snuždi. Njegov bratić ostao je u Americi, oženjen i teško bolestan. Imao je nekakav poremećaj u krvi i nitko nije znao lijek. Gotovo je potjerao majku da se vrati na otok obećavši da će posljednje dane provesti ovdje.
«Svaki se dan čujemo nekoliko puta. Ne znam da li je gore gledati ga kako propada, ili biti ovdje jer sam mu tako obećala» reče brišući suze. Daniel nježno zagrli njena krhka ramena.
«Tko zna, možda izmisle nekakav lijek. Znaš da medicina danas brzo napreduje» pokuša utješiti tetu. Ona neuvjerljivo kimne glavom. Odavno je izgubila nadu. Pojavio se konobar s paketom u ruci.
«Ručak je gotov.»
Daniel ustane od stola. Teta ga primi za ruku.
«Molim te, navrati kad god budeš imao vremena. Prilično sam usamljena ovdje.»
«Naravno. Još ćeš me moliti da te ostavim na miru.» Ona se tužno osmjehne. Daniel mahne i krene uskom stazom prema gliseru. Putem pjevušio je stari hit Billia Idola. Odlučio je što bolje iskoristiti ovaj divan sunčan dan. Dok je pramcem sjekao morsko plavetnilo, Daniel se osjećao kao dječak na pragu svoje prve velike avanture. Otok ga je čekao. Vuk je raširio svoju njušku spreman da ga pojede. Zahihoće na tu pomisao.

«Napokon sam.» pomisli zadovoljno uspinjući se prema kući. Odloži kutiju s ručkom. Želio je što prije krenuti u istraživanje. Izađe kroz zapušteno dvorište na livadu. Vegetacija je bila iznenađujuće bujna. Duje mu je sinoć spomenuo izvore slatke vode koji su bili «zaslužni» zelenilu na otoku. Oko kuće nesmetano su se širili grmovi divljih kupina i drugog korova koje je trebalo posjeći. Morat će cijeli prilaz dovesti u red. Ovdje je zatekao ostavštine bivših svjetioničara, htio je sam nešto učiniti. Divljom stazom obraslom u travu zaputi se prema unutrašnjosti otoka. Kadulja, lavanda, bosiljak i ostalo bilje nesmetano je raslo posvuda. «Ovo je Božji botanički vrt» pomisli zaneseno. Osjećao se omamljen od mirisa raznolikog bilja. Pčele, ose, skakavci, gušteri – svi su na ovoj livadi imali svoje mjesto ne smetajući jedni drugima. Poželi se zavaliti u travu i gledati nebo iznad sebe, no probuđen izviđački duh tjerao ga je naprijed. Približio se borovoj šumi. «Možda je začarana» pomisli djetinje uzbuđeno. U šumi je vladao ugodan hlad. Primijetio je da ima puno ptica na otoku. «Naravno, ovdje ih nitko ne ugrožava. Tu su slobodne.» Pogled na sat natjera ga na povratak. Premda sam u divljini, odlučio je zadržati neke civilizirane običaje, kao na primjer, tri obavezna objeda, osobna higijena, radne navike. Polako se vraćao upijajući svaki detalj oko sebe.
Poslije ukusnog ručka, Daniel krene sa raspakiravanjem. Iz jedne kutije izvadi novi laptop, bilježnice, papire. U zatvoru je prošao sve moguće tečajeve informatike i veselio se primijeniti znanje. U spremištu pronađe radni stol i stolice. Svoj novi «ured» smjesti ispod prozora, tako da je mogao u svakom trenutku odmoriti oči lijepim krajolikom. Uključi računalo. DOBRO DOŠLI pisalo je na ekranu. Daniel na brzinu provjeri da li su svi programi u funkciji. Nedostajala mu je jedino internetska veza sa svijetom, što ga podsjeti na mobilni telefon koji je trebalo napuniti i odaslati poruku Suzani i Bepu. Završavajući namještanje svog «novog ureda», iz hrpe papira ispadne jedna slika. Daniel je podigne. Sa slike se smijalo četvero bezbrižnih mladih ljudi. Stajali su na plaži zagrljeni, sa podignutom nogom u zraku. Daniela preplave uspomene. Dorisina glava bila je na njegovom ramenu, njezina ruka čvrsto ga je držala oko vrata.
«Slikaj brže! Past ću! Past ću na guzicu i zaprljati nove hlače!» vrištala je na turista koji ih je pristao slikati. Na posljetku je pala u pijesak. Svi su popadali za njom valjajući se od smijeha. Cure su, jasno, gore prošle zbog dugih kosa. Na kraju su se bacili u more, pljuskali, plivali, vrištali iz sveg glasa… Daniel se udobno nasloni maštajući o prošlim vremenima. U stvarnost ga vrati zvonjava. Preplašeno se obazre po sobi. Iza vrata, na lijepoj komodici bio je postavljen starinski telefon. Daniel posegne za slušalicom potpuno zbunjen. Nije ni znao da postoji telefon u kući.
«Je si li živ, dječače? Kako je prošla tvoja prva radna noć?» Začuje Bepov glas. Daniel se razveseli. Ispričao mu je sve o svjetioniku, o svom kratkom obilasku, o teti Eli. Primio je tople pozdrave od Suzane, saznao da se Bepo nasmrt dosađivao na trajektu u povratku, da mala Doris ima upalu grla i da ga svi sa obale pozdravljaju. Čvrsto je obećao da će se uskoro javiti. Naposljetku se pozdrave uz obećanje da će se uskoro vidjeti. Daniel se zavali u fotelju zamišljeno prelazeći pogledom po sobi. Sve je bilo na svom mjestu, sve je bilo baš kako treba biti. Pripali cigaretu. Uživao je u tišini, u samoći svoga doma, u ljepoti otoka, u blaženom osjećaju da se napokon nalazi na pravome mjestu. Bio je zadovoljan sam sa sobom.
Ljetna vrućina je popuštala. Daniel pomisli kako bi se mogao rashladiti u moru. Iz torbe izvuče veliki ručnik i pođe u uvalu. Spuštao se strmom stazom razgledavajući okoliš. Sjeti se da nije ponio kupaće gaće. «Što će ti, budalo? Ionako si sam ovdje. Možeš biti gol cijeli dan» reče sam sebi. Skine sve i baci se u more. Voda je bila savršena. Plivao je, ronio, koprcao se u vodi, izvodio vragolije sretan kao malo dijete. Zatim legne na pijesak puštajući da ga sunce miluje svojim toplim zrakama. Dobro bi mu došlo malo glazbe i kakav egzotični koktelčić. Zadovoljno se osmjehne. Kada mu je ležanje dosadilo, zapliva uz obalu. Opazi kako pijesak pod njim nestaje, a obala je postaje stjenovita i nepristupačna. Morao je otplivati u dublju vodu kako bi izbjegao kamenje koje je stršalo iz mora. Drveće je raslo gotovo do samog mora. Lijeva strana otoka nije mu se svidjela. Šuma je zaklanjala sunce, a i more je ovdje bilo hladnije. «Sutra ću gliserom oploviti cijeli otok.» Ispred sebe ugleda stijenu, više nalik na plato okružen morem. Bio je dovoljno prostran da se na njemu može izležavati barem četvero ljudi. «Hm, impresivno. Ovdje bi mogao napraviti svoj prvi party.» Obiđe stijenu, kad ga snažna sila povuče prema dnu. Panično zalamata rukama, no sila ga je vukla sve dublje. Pod nogama osjeti morske trave. «To je vir, samo vir. Opusti se, dopusti da te usisa i ispljune.» Silno se trudio ostati pribran. Znao je da ne smije podleći panici. U strahu se sjeti svih priča vezanih za ovaj otok. Pod nogama osjeti tvrdu površinu obraslu travom, a u glavi signal da mu ponestaje kisika. Kroz tamno, morsko plavetnilo opazi pojavu tamne kose, naduta lica, bez kapi krvi u sebi kako mu se približava. Nije mogao kriknuti, samo mu je srce luđački lupalo. Biće je išlo prema njemu raširenih ruku, samo što ga nije dotaklo dugim, beskrvnim prstima. Izobličeno lice približavalo se njegovom, očne duplje bile su prazne, isisane, a usta blijeda i iskrivljena. Danile pokuša pobjeći, izmaknuti se, ali neka jača sila držala ga je prikovanog na mjestu u očekivanju neizbježnog. «Spasi me, spasi me» čuo je šapat, ili je mislio da ga čuje; tada ga more izbaci na površinu. Ni sam nije znao kako je došao do uvale. Koljena su mu toliko klecala, da je četveronoške dopuzao do ručnika. Ležao je ispružen, širom otvorenih usta, halapljivo udišući zrak. Silno se trudio pronaći logično objašnjenje za ono što se dogodilo. «Nestalo mi je kisika i imao sam priviđenje, eto što mi se dogodilo» želio je uvjeriti sam sebe. Ideja o partyu na stijeni više mu se nije činila privlačnom. Ni sam nije znao koliko dugo je ležao paraliziran strahom. Naposljetku drhtaji popuste. Daniel navuče odjeću i krene prema kući. Neprestano se osvrtao strahujući da je biće iskočilo iz mora, da trči za njim. Ubrza korake. Premda je sam sebi govorio da je sve plod njegove mašte, oči su mu bježale prema pučini sve dok nije zamakao iza svjetionika. Odahne tek kada se nađe u sigurnosti svoja četiri zida. Natoči veliku čašu Cole. Imao je nekoliko sati do paljenja ferala i veliku potrebu da bude u društvu. Na brzinu se presvuče. Povratak na more nije ga privlačio, no bio je to jedini put do ljudi. Oprezno se spuštao prema uvali uplašeno pogledavajući prema sjenovitoj strani morske obale. Bio je ljuta na sebe, želio skinuti strah kao staru iznošenu košulju, no misli su mu neprestano servirale ono beskrvno lice i vapaj koji bi lako mogao biti plod njegovog vlastitog uspaničenog uma. Bio je uvjeren da će, ako ovlada sobom, pronaći logično, ili barem smisleno objašnjenje za sve, jer, kako je govorila njegova mama, sve se događa s razlogom. Sjeti se Dujinih riječi da će na otoku vidjeti svašta, nešto će biti stvarno, nešto ne. Duje je naglasio da mora to prihvatiti želi li ostati svjetioničar. «E, pa, prihvaćam, ionako nemam drugog izbora» reče u sebi i uskoči u gliser. Želio je obići ono mjesto, no brzo se predomisli i krene pravac Mulo. Putem je zviždukao neku zatvorsku pjesmicu da odagna nemir u duši.
nastavlja se...

Kristijan se naviri u trgovinu. Tina je posluživala dvije starice komentirajući današnju vrućinu. Svećenik utrpa u košaricu nekoliko sitnica.
«Napokon ti je stigao paket!» Dovikne mu Tina.
«Odlično. Možeš sve zajedno upakirati.» Pogledom prijeđe po trgovini. Starice su nestajale iza vrata. Ostali su sami.
«Čujem da si upoznala novog stanovnika Vučje glave.»
«A ja čujem da si previše radoznao za jednog svećenika.» odvrati Tina. Kristijan napravi pokret kao da misli otići. Tina ga primi za ruku.
«Hej! Od kad smo tako osjetljivi?»
«Ha, ha, jesam te! Sada mi sve lijepo ispričaj. Da li tip izgleda kao luđak, psihopat ili nešto slično?» Tina zaniječe.
«Izgleda skroz normalno. Možda i previše normalno.» Kristijan podigne obrvu.
«Ma, tip je OK. Zgodan, tvoje visine, mršav, ali ipak puniji od tebe; crna kosa sexy prosjeda, velike tužne oči, tog frajera nešto ždere u duši, vjeruj mi. Čak i kad se smije i izgleda sretan, oči su mu uvijek tužne. Ima lijepa usta. Velika, ali ne prevelika. Onako, senzualna…» stane u pola rečenice jer se Kristijan tresao od smijeha. Uvrijeđeno ga pogleda.
«Oprosti, ali opisuješ ga kao da ga daješ u oglas ženidba – udaja. Zanima me kakav je dojam ostavio na tvoju dušu.» Tina porumeni do pramenova svoje crvene kose.
«Oprosti, mi žene volimo detaljno opisivati suprotan spol. To nam je vrlina i mana. Hm, kakav je dojam ostavio na mene? Ugodan. Pokazala sam mu "Sirenu", ručali smo tamo.» Ignorirala je njegovo «Oooooo».
«Gradski je dečko, ima gradske manire, premda se ne razmeće kao oni iz grada, u stvari, nekako je zatvoren, kao da nosi neku tugu u duši. Ima simpatičnog prijatelja, njegove dobi; čak se i taj prijatelj odnosi prema njemu pokroviteljski.» Tina je nastavila izlagati svoja opažanja i Kristijan se divio njenoj preciznosti u iznošenju detalja. «Žene su predivne i nedokučive nama muškarcima». Upravo kada je to pomislio, na vratima se pojavi čovjek. Kristijanu odmah bi jasno o kome se radi. Djevojka mu veselo mahne
«Mi o vuku…. Uđi! Super što si svratio. Da te odmah upoznam, ovo je duša našeg malog mista, svećenik i prijatelj Kristijan. Kris, ovo je čovjek koji će osvijetliti naše more i brodove, Daniel.» Muškarci se rukuju. Kristijanu se čovjek odmah dopao. Primijetio je topao osmijeh i onu tugu u očima koju je Tina spomenula. Daniel objasni da je došao kupiti neke potrepštine prije nego se smjesti na otok. Dok je prebirao po policama, Kristijan šapne Tini
«Odlično si ga opisala. Odmah sam znao da je to on. Ne izgleda loše, ha?» i značajno joj namigne. Ona ga gurne. Priđe im Daniel. Kristijan pokupi svoje stvari.
«Ja idem. Vidimo se. Daniele, sretno na otoku. Ako nemaš ništa protiv, posjetiti ću te.»
Daniel je razmišljao nekoliko trenutaka. Odavno nije bio u kontaktu sa crkvom. U stvari, dugi niz godina vjerovao je da ga je Bog napustio. No, ovaj se čovjek ne čini loš. Djeluje bezopasno za jednog svećenika. A i otprilike su vršnjaci.
«Nema problema. Znaš gdje sam … samo bez propovjedi … može?»
Kristijan se nasmije.
«Hej, zar ti ličim na davež? Obećavam, samo mi i priroda.» Dobro raspoložen, krene kući.
«Nisam ga uvrijedio?» upita Daniel pomalo zabrinuto.
«Kristijana? Ne brini. Vrlo je tolerantan za jednog svećenika.»
Pruži Danielu račun. Dok je vadio novce, kao usput je upita.
«Jesi li možda gladna? Bepu i meni bi godilo društvo.» Ona ga iznenađeno pogleda.
«Sada? Tko će feral upaliti?»
«Noćas Duje časti. Nakon onoga što smo zatekli na svjetioniku, mislim da je to OK.» Tina podigne obrve.
«Trebaš vidjeti na što liči svjetioničareva kuća. A tek starac… Dobio sam slobodno dok se stvari ne dovedu u red.» Oprezno je pogleda.
»Dakle, hoćeš li nam praviti društvo?»
«Oprosti, ali večeras imam neke obaveze. Tu si, pa vidjet ćemo se.» zbunjeno će Tina. Daniel razvuče usne u osmjeh kako bi prikrio nelagodu.
«Nema problema. Vidimo se.» Reče na vratima trudeći se izgledati što ležernije. Brzajući prema restoranu, bjesnio je sam na sebe. «Koja sam ja budala! Tek sam došao i već je zovem na večeru! Što ja to radim?! K vragu, što ja to radim?!»
Bepo ga je čekao za stolom.
«Gdje si nestao? I što ti se dogodilo? Izgledaš ko vrag.» Daniel mu nevoljko ispripovijeda svoju nesmotrenost. Bepo se savladavao da ne prasne u smijeh znajući da bi time najviše povrijedio prijateljeve osjećaje. Kad ga je prošlo, nježno reče:
«Ne brini se toliko. Siguran sam da Tina nije krivo shvatila tvoj poziv. Osim što je zgodna, cura je i pametna. Hajde, umirem od gladi. Naručimo nešto, pa ćemo uz jelo razraditi strategiju.» Daniel ga mrko pogleda.
«Strategiju? Kakvu strategiju? Jesi lud?» Bepo se nevino osmjehne. Naručili su jelo i više nisu spominjali Tinu. Razgovarali su o svjetioniku, o mogućnosti da Bepo i Suzana dođu za preko vikenda, o prošlosti i budućnosti. Pala je noć, u restoranu nije bilo praznog mjesta. Šum mora miješao se s glazbom sa razglasa. Bepo je zadovoljno gledao oko sebe. Prvi je put osjetio da će prijatelju ovdje biti dobro, da sve polako sjeda na svoje mjesto. Nije lako preskočiti 20 godina i nastaviti živjeti kao da se ništa nije dogodilo. Daniel je napravio dobar potez, a tko zna, možda mu se sreća napokon osmjehne.
I Daniel je bio zamišljen. Osjećao je tugu u srcu pri pomisli da se sutra rastaje od svog najboljeg prijatelja. Ljepota njegovog novog prebivališta nije bila nadomjestak za ono što gubi. «Sam si izabrao. Imaš se vremena predomisliti.» No, Daniel je znao da neće. Usprkos svemu, nekako je osjećao da mu je ovdje mjesto, iako nije znao zašto. U zatvoru je naučio prihvaćati stvari onakve kakve jesu. Zagleda se u tamno more. Padnu mu na pamet poznati stihovi»…. Tamo di bi 'tija, i tamo di ne bi smija, more je izabralo put…» Poželio je glasno zapjevati, kad opazi Tinu. Hodala je s debeljuškastim proćelavim muškarcem. Živo su o nečemu razgovarali. Odjednom je muškarac primi za ruku i povuče prema uličici. Tina se mrštila. I dalje mu je nešto objašnjavala, a tada oboje nestanu u mraku. Daniel se trzne. Nije mu se svidjelo ponašanje muškarca. Činilo se da je neznanac odvukao djevojku na silu, no sve je to mogao i umisliti. Uostalom, tek je stigao na otok, vjerojatno preuveličava stvari. Iz razmišljanja ga prene Bepov glas.
«Vrijeme je za spavanje. Imali smo buran dan.» Daniel se složi. Polako su šetali bučnom ulicom jedva svjesni šarenila oko sebe. Činilo se da je sezona na vrhuncu. Bepo pokaže na impozantnu građevinu tik do mora.
«Tu ćemo prespavati. Svidjet će ti se.» Daniel kimne glavom. Odmah mu se dopala moderna građevina na dva kata smještena među borovima. Želio je smočiti noge u moru, no Bepo ga je požurivao.
«Hajde, sutra ćeš. Ionako si ovdje sljedećih sto godina, skljokat ću se od umora.»
Ušli su u osvijetljeno predvorje. Od nekuda je treštala glazba, grupa mladih ljudi pjevala je uz gitare, nekoliko gostiju čekalo je na recepciji. Bepo mahne prijatelju, nestane iza nekih vrata i uskoro se pojavi važno mašući ključevima.
«Formalnosti su obavljene.» Daniel se teatralno nakloni, baš kao nekada kada bi Bepo izvodio slične štoseve. Gotovo je zaboravio koliko se njegov prijatelj voli praviti važan.
U sobi je bilo ugodno tiho. Daniel otvori balkonska vrata i pusti povjetarac pomiješan sa glazbom. Bepo se ogleda po sobi.
«Izgleda puno bolje od onog čuda na svjetioniku.» reče zadovoljno. Baci se na krevet.
«Tvoj je onaj lijevi» dobaci veselo. Daniel se osmjehne. Bio je ljepljiv od znoja, umoran, ali nekako zadovoljan.
«Samo se ti raskomoti. Ja ću se osvježiti.»
Bepo izvadi flašu Merlota, nekoliko limenki Coca Cole, dvije čaše. Daniel ga nađe na balkonu. Sjedio je u pletenoj stolici i polako ispijao tamnu tekućinu.
«Posluži se» dobaci Bepo. Daniel sjedne do njega. Promatrali su treptavu svjetlost na svjetioniku.
«Duje je obavio svoj dio posla.» polako reče Bepo.
«Osjećam se kao prevarant. I to prvog radnog dana» prigovori Daniel. Bepo je šutio. U tišini su uživali u pogledu na mirno more obasjano šarenom svjetlosti sa obale. Svjetionik je postojano odašiljao svjetlost u noć.
«Daniele, najbolji smo prijatelji.» polako reče Bepo.
«Ali do danas nismo ozbiljno popričali o tvom zatvorskom životu. Nemoj misliti da zabadam nos iz puke radoznalosti, no nakon što si nas isključio iz svog života, nije prošao dan da se nisam pitao kako si, što proživljavaš… Htio sam reći, ako ikada poželiš nekome ispričati o tom vremenu, ja sam ti na raspolaganju.» Daniela se skoro zagrcne. Nije želio ozbiljnim temama poremetiti tako ugodnu večer.
«To je bilo vrijeme okajanja grijeha. Mojih grijeha. Možda ću te jedan dan, uz kavu i piće, zabavljati svojim zatvorskim zgodama, no nisam spreman sada o tome.» Bepo je osjećao nelagodu u Danielovom držanju i pokaje se što je načeo tu temu. Nježno lupi prijatelja po leđima.
«Ma nema veze, samo sam htio reći da sam tu, kad me zatrebaš. Aaaa, vrijeme je za spavanje, umoran sam ko pas!»

Daniel se trgne iz sna. Bila je noć. Mjesečina je tukla ravno u njegovu glavu. Povjetarac se poigravao sa zastorima. U prvi tren nije mogao razabrati gdje se nalazi. Tišinu je remetilo Bepovo ravnomjerno disanje. «Bepo» pomisli s olakšanjem. Usnuo je jako čudan san. Zamišljeno se zagleda u mračan strop pokušavajući uhvatiti detalje. Činilo se tako stvarno! Sjećao se da je sjedio na nekom proplanku. Čitao je knjigu punu nerazumljivih črčkarija. Ni riječ nije razumio. Podigao je glavu i ugledao Doris u dugoj plavoj haljini kako bosa korača prema njemu. Nešto mu je govorila, no on nije mogao razabrati ni riječi. Lice joj je bilo napeto. Rukom je mahala, kao da ga tjera s proplanka. Krenuo je prema njoj. Ona mu je davala znak da stane, no on se nije obazirao. Hodala je natraške pokušavajući mu nešto reći. Potrčao je u želji da je uhvati, ali noge mu postadoše olovne, napokon otkazaše poslušnost. Zapeo je u travu i pao.
Kada je podigao glavu, vidio je staricu snježno bijele kose kako se nadvija nad njim.
«Doveli su te, jer ti vjeruju. Trebaju te, Dani» reče tihim dubokim glasom, a trenutak kasnije nestane. Umjesto nje, stvori se Tina. Odjednom su ležali u pješčanoj uvali. Upravo kada su im se usne trebale spojiti u poljubac, začuju zavijanje vuka tik do ušiju. Od straha, Daniel se probudio. Tiho, da ne probudi prijatelja digne se iz kreveta, natoči hladan sok i izađe na balkon. Mjesečina je posula zlatni prah po moru. Nekoliko koča lovilo je sutrašnji ručak. Buka noćnog života je utihnula. Zrak je bio oštriji, ugodniji. Daniel poželi otrčati dolje, baciti se u more i plivati, isprati tjeskoban osjećaj izazvan snovima i biti bezbrižan kao nekada. Dok je razmišljao o prošlosti, svjetionik zatreperi, na tren se ugasi, pa upali, pa opet ugasi, upali; «izgleda kao signalizacija, ali tko i kome!?» zapanjeno pomisli Daniel. Već je krenuo probuditi prijatelja, kada sve stane. Pred njim se ponovo prostiralo mirno more obasjano mjesečinom, a svjetionik je ponovo odašiljao svoju svjetlost brodovima u daljini. «Ako sam ja vidio, i ovi kočari vani također su vidjeli. Sutra ću s nekim popričati.» Vratio se u krevet zaokupljen mislima na sutrašnji dan.

Bepo se probudio prvi. Pjevušio je oblačeći se.
«Ustaj, dečko! Čeka nas još jedan topao, sunčan dan! I doručak! Umirem od gladi!» Daniel ustane. Navuče majicu i lagane hlače. Bepo ga povede u blagovaonicu. Dok su jeli, Bepo se nagne prema njemu.
«Je si li sanjao nešto lijepo? Znaš kako se kaže: što prvi put sanjaš negdje, ispunit će se.» Daniel se namršti.
«Baš i ne bi htio da se ostvari. Bilo je zbrkano, ali je više ličilo na noćnu moru.» Ukratko mu ispriča pojedinosti (ispustivši detalj na plaži).
«Baš čudno. Od svega, jedino što mi se čini stvarno je da ti se sviđa Tina.» Zaključi Bepo zadovoljno. Daniel nešto progunđa. Tada se sjeti svjetionika. Tek što je odlučio podijeliti cijeli događaj sa prijateljem, Bepo veselo dobaci.
«Gle, eno vlasnice hotela.» Danijel opazi stariju gospođu njegovanog lica i dostojanstvenog držanja kako stoji na vratima i razgovara s jednim od poslužitelja. Sa lica joj nije silazio osmijeh.
«Dođi, upoznat ću te.»
«Odakle je ti znaš?» upita Daniel koji nije skidao pogled sa žene.
«Svaki put kada posjetim Mulo odsjednem ovdje. Jasno ti je zašto.»
«Ela! Ne mogu vjerovati očima! Izgledate bolje nego prošli put! Svakim danom se pomlađujete! Kako uspijevate? Odajte mi tajnu da je prenesem svojoj ženi!» Bepo je dramatično raširenih ruku prilazio ženi. Ona se od srca smijala.
«Ti, laskavče jedan! Nisam te vidjela cijelu vječnost! Ostao si dužan partiju preferansa, nisam zaboravila! Kako vidiš, i mozak me još služi! A tko je mladić do tebe?» upita ljubazno.
«Daniel, Daniel Vid. Teta Ela, uistinu izgledaš fantastično.»
Eline lijepe kestenaste oči raširiše se od zaprepaštenja. Trenutak-dva stajala je poput mumije zureći u Daniela kao da je duh. Zatim, kada je došla do daha, snažno zagrli muškarca i briznu u plač.
«Znači pustili su te. Jadniče moj, koliko si samo propatio zbog primitivnosti nečije!» Ela je plakala i plakala. Ljudi su ih znatiželjno pogledavali, pa ih Ela pozove u svoj ured. Još uplakana, nježno je milovala Danielovo lice neprestano optužujući sistem, nepismenost i još štošta zbog njegovog boravka u zatvoru. I Daniel je bio ganut. Od svih mjesta na svijetu, ovdje je najmanje očekivao susresti nekoga svog. Bepo od zaprepaštenja nije mogao progovoriti ni riječ. Daniel se nasmije vidjevši prijatelja u takvu stanju.
«Ovo je moja teta iz Amerike. Sjećaš se tete koja je slala prve Levisice, žvake koje nije nitko imao, one fine čokolade, košulje, kreme poslije brijanja…»
«Hej, kako da ne! Ela? Teta Ela!?» Bepo je izgleda smiješno zbunjeno se meškoljeći poput dječarca, pokušavajući shvatiti što se događa. Napokon se osmjehne.
«Ne mogu vjerovati. Godinama ovdje boravim i nemam pojma da ste teta mog najboljeg prijatelja. Eto, trebao bi i ja zahvaliti, jer sve što nije moglo na Daniela, postalo bi moje. Kad bi stigao paket, molio sam Boga da što više stvari ne paše mom prijatelju. To ti nikada nisam priznao. Oprosti, stari.» Bepo namigne Danielu. Ela je brisala oči nježno gledajući nećaka.
«Recite mi sada, što radite ovdje?»
«To ja tebe pitam, teta.»
«Ah, duga je to priča… Tvoj je tetak odavde. Umro je prije deset godina. Infarkt. Njegova sestra je vodila ovaj pansion još od našeg vjenčanja. Na žalost, i ona je umrla otprilike kad i moj muž. Bili su blizanci. Čudno je to sa blizancima. Negdje sam čitala da osjećaju radost i bol onog drugoga, da su cijeli život povezani…» reče zamišljeno te nastavi:
«Uglavnom, nakon što sam pokopala supruga i razmišljala što ću dalje, dobijem brzojav da se javim na ročište o nasljedstvu. Saznala sam da sam jedina vlasnica ovoga zdanja. Sestra se nije nikada udavala. Ovdje sam zatekla ruševinu. Sve je bilo u groznom stanju. Srećom, imala sam ušteđevinu u Americi i sve uložila u ovo. Vjerujte mi, isplatilo se i materijalno i duhovno. Ovo je pravi raj za dušu… A sada ti, Dani. Što te nosi ovamo? I kad su te pustili?»
Daniel ispriča sve o prijevremenom puštanju na slobodu, o posjetu Bepu i odluci da se povuće iz grada.
«Došao sam na svjetionik. Pričaš sa novim svjetioničarom» završi Daniel. Teta nije izgledala nimalo sretno.
«Je li to istina Bepo?» On potvrdno klimne glavom. Ela ih stade odgovarati. Spominjala je neobjašnjive pojave na otoku, strah mještana, praznovjerja i čudnovate priče vezane za otok i svjetionik.
«Dani,» reče zabrinuto
«Ostani ovdje. Ovo je Božji prst sudbine. Već neko vrijeme želim pronaći partnera za posao. Nisam više mlada. Na žalost, kako ćeš vidjeti, na otoku nema puno kvalificiranih ljudi. Uostalom, ti si moj. Nemaš pojma kako bi me usrećio kada bi pristao podijeliti teret posla samnom. Zajedno bi učinili čuda. Uz tvoju pomoć osvježila bi hotel, unijela neke promjene, imam puno ideja, no ne mogu sve sama. Hajde, reci da i budi mi partner, dijelit ćemo probleme i dobit. Bit će veselo. Razmisli, molim te. Kladim se da će Bepo već naći pouzdanog svjetioničara.» Bepo se složi. Ovo je zvučalo previše dobro da bi bilo stvarno. Osjeti silnu radost zbog prijatelja.
«Zvuči fantastično, teta, ali ja sam već odlučio. Ako trebaš novaca za uređenje, rado ću ti dati. Tko zna, možda jednom i uđem u posao s tobom, ali sada mi treba ono što je na onom otoku – mir. I ne brini se za sablasti, neće grom u koprive.»
Bepo ga prijekorno pogleda. Pokušao je platiti prenoćište, no Ela nije htjela ni čuti. Na kraju se oproste od domaćice uz obećanje da će Daniel još danas posjetiti tetu.
Gliserom se dovezu na otok. Bepo je pokušao prijatelja nagovoriti da prihvati prijedlog svoje tete, no Daniel je tvrdoglavo ostao pri svojoj odluci.
«Znaš i sam da imam dovoljno novca za život. Ono što trebam je mir, ti bi me trebao razumjeti.» Bepo nevoljko prizna da ga u potpunosti razumije. Uplovili su u tišini. Daniel je tako spretno pristao uz obalu, kao da to radi svaki dan. Kod svjetionika stajao je Duje. Razveseli se kada ih ugleda. Zajedno krenu u kuću. Daniel se ugodno iznenadi. U prostranom hodniku sada je bila samo vješalica za kapute i komoda. Netko je stavio u vazu buket poljskog cvijeća. Kuhinja je blistala čista i mirisna. U ormaru stajalo je uredno složeno posuđe, hladnjak je bio ispunjen namirnicama. I na stol je netko postavio vazu sa cvijećem čiji je miris ispunjavao prostoriju. Prozori u dnevnom boravku bili su širom otvoreni puštajući sunce i ljetni povjetarac. Daniel u čudu pozove Bepa. Jedan zid bio je od poda do stropa ispunjen policama s knjigama. Među njima bilo je rijetkih i vrlo vrijednih naslova. Neke su datirale čak iz 19. stoljeća. Duje objasni kako su knjige stizale sa svjetioničarima. Svaki od njih donio bi pokoje štivo kojim bi kratio duge zimske dane. Poštujući tradiciju, knjige bi donijeli i oni koji nisu imali naobrazbu, tako je stvorena ova mini – biblioteka. Daniel je bio zadivljen. Radovao se što je ponio nekoliko knjiga koje će pronaći mjesto na ovim policama. Uz drugi zid sagrađen je kamin iz nekog ranijeg stoljeća. Kamin je bio u izvrsnom stanju. Kauč, nekoliko fotelja, stolić, slike na zidu, stvarali su domaći ugođaj. Daniel poželi natočiti nešto osvježavajuće, zavaliti se na kauč, zapaliti cigaretu i baciti se na čitanje. Pogleda u dečke koji su raspravljali o jednoj slici. «Morat ću malo pričekati.» Zadovoljno pomisli. Tri spavaće sobe bile su prostrane, sa velikim, starinskim krevetima, masivnim ormarima od zida do zida, noćnim ormarićima.
Daniel izabere sobu sa južne strane i pogledom na more. Krevet je bio tvrd ali udoban, a u sobi se miješao miris mora i čiste posteljine. I kupaonica je bila velika i dobro opremljena.
«Dođite, pokazat ću vam spremište.» pozove ih Duje. Između kuće i svjetionika, naknadno je sagrađeno veliko spremište. Daniel se ponovo iznenadi. Gledao je u alate uredno složene na željeznim policama. Nije vidio bolje opremljenu alatnicu. Bočno su bile posložene razne potrepštine: od kosilice za travu do motorne pile za drva. Na suprotnoj strani stajale su kutije konzervi, zalihe šećera, soli, ulja i svega ostalog za kućanstvo. Po sredini se protezao veliki radni stol od masivnog drveta.
«Zime znaju biti opake, naročito kad bura puše danima, a ponekad i tjednima. Neki svjetioničari kratili su dane baš ovdje. Kako vidiš, tu se možeš igrati do mile volje» namigne Duje. Odmah do vrata bilo je sazidano nešto nalik na ugradbeni ormar.
«Generator» objasni Duje. Pokazivao je Danielu kako se rukuje napravom.
«Zbog slabog napona, bojim se da ćeš često ostajati bez struje. Naročito za vrijeme povećane potrošnje i zimi. Ne moram ti reći koliko je važan ovaj generator. U bačvi je gorivo. Barem jednom mjesečno provjeri razinu goriva. Kada dođe do ove crte, doći ću i dovesti novu zalihu.» Daniel kimne glavom. Nakon obilaska popnu se na svjetionik. Prijatelji ostanu bez daha. Posvuda se prostiralo čisto, plavo more posuto sunčevim zrakama. Duje ih vrati u stvarnost. Pokaže Danielu mehanizam koji pokreće feral i uputi ga u njegovu upotrebu. Daniel se sjeti noćašnjeg događaja. Upita Duju o čemu se radi. On se doimao jako suzdržano.
«Svašta ćeš vidjeti ovdje. Nešto će biti stvarno, a nešto plod tvoje mašte. Takav ti je ovo otok.» bilo je jedino Dujino objašnjenje. Bepo je zbunjeno gledao obojicu.
«Ovdje su ili svi ludi, ili je bolje da zaposlim egzorcista, a ne svjetioničara» reče kasnije u šali.
«Večeras ću ostati ovdje s tobom za slučaj da me zatrebaš, no od sutra si sam gazda» završi Duje obilazak.
Gliserom se odvezu na Mulo. Svi se iznenade kako je vrijeme proletjelo.
«Imamo vremena za pošten ručak, moram kupiti neke sitnice za put, a onda se rastajemo, prijatelju» tužno će Bepo. Duje se vratio u ured.
«Ne zaboravite starca!» vikne na odlasku. Prijatelji krenu u hotel. Odlučili su «proslaviti» rastanak rakovima na žaru i dobrim vinom.
U hotelu je vladao ugodan mir. Daniel odabere stol na terasi. Gledali su prema otoku. Izgledao je nekako dalek i sićušan. Bepo nije mogao sakriti tugu.
«Ne vidim te skoro dvadeset godina, onda dođeš da bi opet otišao. Nisi fer.»
«Zvučiš poput ostavljene ženske» pokuša se našaliti Daniel, no i sam je bio tužan.
«U idealnom svijetu zajedno bi palili feral i istraživali otok, ovako, to zadovoljstvo pripada isključivo meni.» Bepo ga pogleda ispod oka.
«Oprosti. Neuspjela šala» preda se Daniel. Ručali su u tišini. Premda je hrana bila prvoklasna, žvakali su s mukom.
«Vidiš, zato mrzim rastanke i zato sam bio protiv da me posjećujete u zatvor» reče Bepu koji se još durio.
«Evo mojih gostiju!» priđe im Ela. Srdačno pozdravi obojicu nutkajući ih desertima kao malu djecu. Sjela je s njima za stol i razgovor krene u veselijem tonu. Šalila se na račun Danielovog izgleda u djetinjstvu, pričala zgode iz vremena kada je sama bila mlada i bezbrižna. Muškarci su se smijali njenim duhovitim dosjetkama. Naposljetku se prijatelji oproste od Ele. Krenu prema trgovini. Umjesto Tine, za pultom je stajala postarija korpulentna žena bujnih grudi, napadno našminkana, kose obojene u plavo. Izgledala je kao karikatura i muškarci skoro prasnu u smijeh.
«Izvolite, mogu li vam pomoći?» upita tankim glasom. Bepo na brzinu nabroji nekoliko potrepština. Ona spretno napuni košaru svime što je Bepo tražio.
«Mislim da je to sve, gospodine» reče umiljato se smješkajući. Daniel se okrene na drugu stranu smijući se u sebi.
«Oprostite, gdje je djevojka koja je jučer tu radila?» upita ljubazno Bepo gledajući ispod oka Daniela. Žena se oneraspoloži.
«Ima slobodno popodne, ali ako nešto trebate, rado ću vam pomoći.»
Bepo reče da je samo znatiželjan, plati namirnice i napusti trgovinu. Daniel je išao za njim. Vani se glasno nasmiju.
«Je si li vidio što slično?» Daniel odmahne glavom. Na putu do pristaništa sretnu svećenika. Hodao je žurnim korakom, zabrinutog izraza lica. Daniel pozdravi. Kristijan odzdravi zaokupljen vlastitim mislima. Zaustavi se nekoliko koraka dalje.
«Daniel, pa to si ti. Oprosti, nisam te registrirao, problemi na poslu» reče napola u šali. Daniel upozna svećenika sa Bepom. Muškarci se rukuju, a zatim Kristijan, uz ispriku krene dalje.
«Nisam znao da poznaješ lokalno svećenstvo» začuđeno će Bepo.
«Ah, Tina nas je upoznala.» Bepo ga prijekorno pogleda.
«Sve mi se čini da te ovdje čeka dobar provod i malo sam ljubomoran. Da barem mogu ostati koji dan duže.» Daniel ga prijateljski zagrli.
«Vratit ćeš se sa Suzanom, pa ćemo zatulumariti kao nekada. Do tad ću bolje istražiti ovo područje. Netko mora ostati u izvidnici.» Bepo sumnjičavo odmahne glavom. Skrenu prema Dujinom uredu po starog svjetioničara, a zatim na trajekt. Rastanak je bio tužan za oba prijatelja i pun obećanja o skorom ponovnom susretu. Daniel se pozdravi sa starcem. On namigne.
«Ne zaboravi što sam ti rekao» šapne mu na uho.
»Sablasti su samo sablasti, ma kako stvarno izgledale.» Daniel se pristojno osmjehne. Isprati ih na trajekt, zagleda se u brod koji odlazi u daljinu preplavljen osjećajem tuge i uzbuđenja u isto vrijeme. Stajao je na pristaništu razmišljajući kuda bi prvo krenuo. Naposljetku se uputi prema hotelu. Premda je jedva čekao da ostane sam na svom otočiću, morao je održati obećanje koje je dao teti. Ela ga je čekala.
«Ti i ja moramo popričati» reče značajno. Daniel nije bio raspoložen i Ela to osjeti. Započne razgovor o prošlim vremenima, njegovoj majci koja je umrla relativno mlada, o događajima bliskima i jednom i drugom. Na posljetku Daniel ustane. Ela ga primi za ruku.
«Pričekaj samo trenutak.» Prije nego je Daniel išta stigao pitati, teta nestani niz hodnik. Vratila se sa zamotuljkom.
«Izvoli. Tu je večera. I, Dani, pošto si tako tvrdoglav u naumu da budeš svjetioničar; dok se ne predomisliš, svaki ću ti dan slati po nekome hranu. Naravno, dok mi to vrijeme bude dopuštalo.» Na Danielovo oštro protestiranje, tužno reče:
«To je najmanje što mogu učiniti za svog nećaka, zato molim te ne prigovaraj.» Srdačno se oproste, tada Daniel krene u svoj novi dom.
nastavlja se...

Sunce je sjalo punom snagom. Temperatura je dosegla visokih 40. Ljudi na trajektu gurali su se na palubu kako bi ih vjetar rashladio.
«Prokleto je vruće» reče Bepo brišući znoj sa lica.
«Ma, divno je! Mogao bi ovako sjediti i voziti se cijeli dan. Dvadeset godina nisam pošteno vidio sunca niti osjetio vjetar na licu. A tek more! Ne mogu vjerovati da sam mogao bez ovoga!» Pogleda u stranu.
«Vidi one dvije. Cure se znaju zabaviti.»
Nekoliko metara od njih dvije su se djevojke polijevale vodom iz dječjih kantica. Neka je žena ljutito prosvjedovala brišući vodu sa haljine. Djevojke su se ispričavale kroz smijeh. To je privuklo grupicu mladih koji su se pridružili polijevanju. Stariji se povuku u stranu glasno negodujući.
«Kako su smiješni ovi starci!» u nevjerici reče Bepo.
«Kao da bi im malo vode naškodilo! Da im se pridružimo? Moramo izabrati. Ili smo mladi ili postajemo oldtimeri!» Daniel se zagleda u svoje bermude i ljetne natikače.
«Tko zadnji, magarac!» Vikne Bepo u trku. Daniel se nasmije. Na trenutak zaboravi svoju tužnu priču. Dohvati plasatičnu flašu s vodom i baci se u akciju. Ubrzo su bili potpuno mokri.
«Jesmo li sada dovoljno mladi!?»» kroz smijeh poviče Daniel povlačeći se prema ogradi. Smijao se Bepu koji je neumorno polijevao grupicu ispred sebe. Netko donese igračke na napuhavanje. Uz smijeh i vrisku tukli su se gumenim igračkama prskajući se vodom. Podeblji mladić posklizne se i strovali na guzu. Glup izraz njegova lica i noge u zraku izazovu nove salve smijeha.
«Ovako se nisam osjećao od srednje škole! Kao da mi je opet 18!» kroz smijeh poviče Bepo.
«Ona gospođa što te prije skidala pogledom sada te strijelja! Mislim da joj se više ne sviđaš!» Dobaci mu Daniel. Istog trena jedna djevojka saspe cijelu kanticu vode Bepu na glavu. Dok je on pokušavao doći do daha, drugi su se veselo smijali.
«Mislim da nas ovi balavci podcjenjuju! Misle da smo za otpad! U napad!!!!» poviče Bepo i povuče prijatelja u gomilu. Polijevali su sve oko sebe. Nekoliko mladića priskoče im u pomoć. Skakali su i špricali djevojke koje su vrištale. Odjednom, kroz kapljice vode, Daniel opazi nasmijanu mladu ženu duge crne kose, krupnih tamnih očiju, osmjeha vrijednog milijun dolara.
«Doris?» Daniel pomisli da sanja. Nesvjestan gužve oko sebe, stane se probijati prema djevojci. Netko ga povuče za majicu. Daniel izgubi ravnotežu. Dok su se svi oko njega smijali, on se osovi na noge napeto se osvrćući oko sebe. Doris je nestala. «Tu je, mora biti negdje u blizini.» Očajnički pomisli. Ne obazirući se na veselo društvo, baci se u potragu. Pogledom je prelazio po licima van sebe od uzbuđenja. Uzalud je Daniel obilazio trajekt, pretraživao najskrovitija mjesta, unosio se u lica tamnokosim djevojkama. Doris nije bilo ni traga.
«Kamo je otišla djevojka koja je stajala pored vas?» upita mršavog mladića. On se nasmije slijegajući ramenima. Nije razumio ni riječ. Daniel pokuša na nekoliko jezika, no mladić je i dalje slijegao ramenima. Bepo ga lupi po ramenu.
«Gdje si nestao, prijatelju? Ona plavuša je pitala za tebe.» Uozbilji se vidjevši uznemiren izraz Danielovog lica.
«Što se dogodilo?»
«Nemam pojma. Mislim da sam upravo vidio djevojku istu kao Doris. Ili je bila njena dvojnica ili ona. Znam da zvuči ludo, ali vidio sam svojim očima. Stajala je baš tu gdje mi stojimo, gledala nas i smijala se. Kada sam pošao prema njoj, okrenula se i nestala u gužvi. Bože, Bepo, je li moguće da mi se priviđa? Kunem ti se da sam je vidio.» Daniel zatrese glavom. Bepu se srce stegne gledajući prijatelja. Stavi mu ruke na ramena.
«Idemo je potražiti. Ako je živa, naći ćemo je. Hajde, idemo!»
«Hvala, prijatelju.» Reče zahvalno.
Obišli su trajekt nekoliko puta, zavirili u svaki kutak , no bez rezultata. Daniel je bio sve potišteniji.
«Vjerojatno ti se pričinilo. Gle, izgleda da smo stigli. Imamo vremena presvući se u nešto suho…» Danijel jedva da je bio svjestan mokre odjeće na sebi. Poslušno kimne glavom. Bepo je najvjerojatnije bio u pravu. Bilo je to obično priviđenje. Fatamorgana. Uzdahne. Trebalo se pripremiti za službu.

Trajekt se lijeno primicao obali. Na palubi nastade metež. Jedni su žurili prema izlazu, drugi prema autima, mladi su podizali teške ruksake na leđa, a sa nekih se još cijedila voda. Prijatelji dohvate prtljagu. Bez žurbe su promatrali kako trajekt pristaje, ljude koji su mahali s obale i one koji su odmahivali sa broda; od naguravanja pored izlaza, jedna je djevojka zamalo ispala preko ograde. Njezin dečko ljutito je prijetio onima oko sebe, dok je ona plakala.
Brod je pristao. Svi su htjeli sići prvi. Maloprijašnje druženje kao da se nije dogodilo. Dva muškarca sjedila su na klupi čekajući da prođe gužva. Daniel je naprezao oči tražeći u masi djevojku koju je vidio ranije. U sebi se žarko molio. Kako je gužva jenjala, njegove nade bile su sve manje.
«Nema je, no to ne znači da nije prošla, a možda putuje dalje» pokuša ga utješiti Bepo. Napokon prebace torbe preko ramena i polako siđu na otok.

«Vi ste iz lučke, pretpostavljam.» Pred njima je stajala vitka djevojka kratke crvene kose, izraženih jagodica, punih crvenih usana. Žvakala je žvakaću gumu gledajući ih ispod tamnih sunčanih naočala. Na sebi je imala košulju bez rukava i traperice odrezanih nogavica.
«Vraški dobre noge» pomisli Bepo.
«Ja sam Tina. Duje me zamolio da vas dočekam, on ima nekakvog posla u uredu. Odvest ću vas tamo, ako nemate ništa protiv.»
«Dapače! Bit će nam drago!» veselo će Bepo gurkajući prijatelja iza leđa.
«Koji je od vas svjetioničar?» upita djevojka ne skrivajući radoznalost.
«Ja. Ja sam Daniel, svjetioničar, kako ste rekli, a ovo je moj prijatelj iz Lučke kapetanije Bepo.»
«Drago mi je, gospodo, i, molim te, budimo na ti. Ovdje nitko živ ne drži do formalnosti. Svi smo na ti: od 7 do 77 godina.»
Daniel se osmjehne. Svidjela mu se djevojka. Djelovala je prirodno i nekako svježe. Bepo podigne palac u znak «mala je ko' grom». Prolazili su uskom uličicom razgovarajući o vremenu. Ispred Mjesne uprave dočeka ih postariji gospodin.
«Bepo, prijatelju, nismo se vidjeli sto godina! Kako si? Kako ona tvoja plavuša?» Muškarci se zagrle. Uskoro su živo razgovarali o novostima s kopna. Daniel se zagleda po uredu. Vidjelo se da ovdje ljudi ne provode cijele dane i to ga oraspoloži. Krajem oka opazi kako ga djevojka netremice promatra. Osjeti nelagodu i okrene se na drugu stranu. Pretvarao se da proučava fotografije na zidu. Bepo kao da tek tada postane svjestan njihova prisustva.
«Oprostite vas dvoje, Duje i ja imamo puno toga obaviti. Tina, kako bi bilo da povedeš mog prijatelja na hladno piće, pa se kasnije vidimo?»
Tina se okrene na prstima i izjuri van. Daniel za njom.
«Jesi li čuo kako se on razgovara!? Kao da smo neki popišani klinci! Tina, evo ti sitno, odi i kupi si nešto, lizalicu molim» oponašala je Bepa.
«Oprosti mom prijatelju. Putovanje je bilo dugo, obojica smo umorni, vjerojatno nije ni svjestan što je rekao. Inače je uglađen gospodin.» Tina odmahnu rukom.
«Nema veze. Hajde, sigurno si i gladan. Voliš ribu?»
«Obožavam.»
«Što kažeš na srdele, brdo krumpirića i hladno piće, što već piješ?»
«Zvuči odlično» reče Daniel dok ga je Tina vukla prema jednoj uličici.
«Zbog vas dvojice nisam stigla na ručak, tako da umirem od gladi. Ako želiš doći u mojoj pratnji, bolje požuri.»
Zaustave se ispred restorana gdje je Kristijan večerao noć prije. Sjeli su tik do ograde. Pred njima se prostiralo morsko plavetnilo. Daniel ostane bez daha.
«Ovdje je predivno! Hvala što si me dovela.» Tina pocrveni.
«Moje najdraže mjesto.» reče skromno.
«Ima još nekoliko dobrih restorana gdje se nećeš otrovati, ali ako stvarno želiš ostati živ, obavezno zaobiđi «Školjku». Zgodno mjesto sa ubojitom hranom. Vlasnica misli da je superžena, pa sama kuha, poslužuje, čisti… Nekada ni sama ne zna koji posao obavlja.»
«Hvala na savjetu. Sigurno ću zaobilaziti to mjesto, nego reci mi ima li kakvih trgovina? Trebaju mi neke stvari koje nisam kupio na obali.»
«Za trgovine, ja sam glavna. Radim u jednom dobroopremljenom dućanu. Sama nastojim naručiti što više kvalitetne robe.»
«Ti si vlasnica?»
«Ne, na žalost. Upoznat ćeš vlasnicu vrlo brzo» reče smijuljeći se.
«Samo bi te upozorila, nadimak joj je "Pohotna Mare", i ne zovu je tako bez razloga.»
Danijel podigne obrvu.
«Zapamtiti ću to.»
Sredovječna žena posluži hranu i oni se bace na jelo.
«Ovo je bilo stvarno ukusno!»
«Zato što je ulovljeno jutros. Tu poslužuju samo ono što ulove, tako da im je jelovnik svaki dan drugačiji.»
«Zvuči zabavno.»
«Reci mi» počne zamišljeno Tina otpivši gutljaj crnog vina.
«Kako sam dospio ovamo? Zašto želim biti svjetioničar? OK. Neću te zamarati detaljima, recimo da mi je dosadio urbani način življenja i da sam poželio živjeti kao Robinzon.»
Tina je djelovala razočarano. Znala je da to nije odgovor. Zgodan muškarac kao on ne povlači se u osamu bez razloga.
«Imaš li obitelj?»
Daniel odmahne glavom.
«Nikoga.»
Tina se iskreno čudila, no u dubini duše bilo joj je drago.
«A što tebe dovodi ovamo?»
«Došla sam jedno ljeto i nisam više mogla otići. Tamo gdje sam prije živjela nije ni približno lijepo kao ovdje.»
Daniel se nasmije. Odgovor bez odgovora. Baš onakav kakav je i sam dao.
«Nadam se da ćemo jednom detaljnije popričati o tome» reče smješkajući se. Tina podigne čašu:
«U to ime….»
Nazdrave. Tina pogleda na sat i poskoči. Morala se vratiti na posao.
«Bojim se da je moja pauza prošla prije petnaest minuta» objasni Danielu. On se ispričavao, plati račun, a tada požure do Bepa. Nađu ga u živom razgovoru sa Dujom. Obradovao se kada ih ugleda.
«Mislio sam da ste se izgubili! Umirem od gladi. Imamo li još onih sendviča, ili ćemo na pravi ručak?»
«Žao mi je, prijatelju, ali mi smo upravo ručali.»
«Imate pizzeriu na ćošku, ja žurim na posao. Vidimo se!» poviče Tina, zatim nestane u labirintu uličica. Bepo se odlučio zadovoljiti sendvičima. Prošlo je podne, a trebalo je stići na svjetionik i obaviti primopredaju.
Ukrcali su se na Dujin brodić. Bepo je poveo razgovor o crvenokosoj djevojci koja ih je dočekala na pristaništu. Svi su se složili da je djevojka jako zgodna. Duje je suzdržano objasnio da je došla na otok prije dvije godine sa dečkom, on je otišao, ona je ostala. Daniel osjeti da Duje zna puno više o njoj, ali ne želi reći. «Pošteno. Oni žive godinama zajedno, a mi smo tek došljaci. Ne bi bilo fer da je ispričao više.» Osjeti kako ga Duje pomno motri. Ispričali su mu priču sličnu onoj koju je rekao Tini i znao je da mu Duje ne vjeruje, no Daniel se nije zbog toga brinuo.

Vučja glava bila je udaljena tek petnaestak minuta brodom. Dok su se primicali, Daniel ostane bez daha. Uočio je usjek nalik na vučju njušku obrastao zelenilom. Podalje, na uzvisini, uzdizao se svjetionik. Djelovao je impresivno ovako s mora, napravljen od bijelog kamena na visokoj stijeni, okružen zelenilom. Duje im objasni kako je svjetionik sazidan prije nekoliko stotina godina radi sigurnosti brodova. Isticao je važnost prometnog pravca kojim su dolazili, pokušavajući naglasiti ulogu svjetioničara. Daniel je shvatio poruku. Blago dade Duji do znanja kako ozbiljno shvaća svoj novi posao. Bepo se na glas divio otoku. Obojicu je zanimalo odakle toliko zelenila.
«Gdje ima vode, ima i života.» kratko reče Duje i spretno pristane uz jednu stijenu tik do starog, neodržavanog glisera. Bio je u prilično jadnom stanju, no Duje se kleo da vozi.
«Ne moraš se brinuti da će te smetati pridošlice, kako vidiš, pristup otoku je skoro nemoguć, tako da samo znalci mogu pristati ovdje.» Prošli su pješčanom uvalom i stali se uspinjati strmim usjekom u stijeni.
«I nemoj oblačiti odijelo ako misliš doći do broda» dobaci raspoloženo Duje. Kada su stigli na vrh, zagledaše se na pučinu. Pred njima je pucao pogled na baršunasto plavo more namreškano dahom povjetarca, blistavo od zlatnih sunčevih zraka. Poput umjetničkog djela, nasred pučine, zelenio se Mulo. Između krošnji mediteranskog raslinja, uzdizale su se kamene kuće, a povrh svega, blistao je crkveni toranj. Daniel je imao osjećaj da bi mogao preplivati do njega.
«A kakav je ono tamo otočić? Lijevo od Mula?»
«Glavica. Legenda kaže da tamo živi stara vještica.»
Muškarci se nasmiju. Bilo je jasno da na goloj kamenoj stijeni ne može živjeti ništa osim mjesne legende. Krenu zapuštenim putem prema svjetioniku.
«Ima li zmija?» Duje odmahne glavom.
«Bilo ih je. Priča se da je jedan svjetioničar skrenuo umom, uzeo baklju i spalio pola otoka zajedno sa zmijama. Uništio je sva legla. Od tada nema zmija. Bilo je to prije stotinjak godina. Šumarija je obnovila raslinje.»
Daniel u nevjerici zavrti glavom. Priča mu se činila nevjerojatnom. «Tko bi hodao po otoku i palio zmijska legla? Sigurno postoji logično objašnjenje.»
«Stigli smo.» reče Duje. Stajali su ispred svjetionika koji je nečim nalik na skladište bio povezan sa lijepom kamenom kućom.
«Kasnije ćemo se popeti gore, no prvo se idemo osvježiti i pokazati Danielu novi dom. Kako vidite, sve je od bijelog kamena, dopremljenog prije nekoliko stotina godina s Braća.»
Prošli su uskim puteljkom i stigli pred zapušten ulaz zarastao u travi. U kući ih dočeka ugodan hlad, no posvuda je vladao nered. Hodnik je bio zatrpan drvenim kutijama, kuhinja prljavaštinom. Nečistog posuđa bilo je posvuda, na stolu je bilo hrane stare i nekoliko dana, prazne limenke ležale su razbacane, kao i prazne flaše žestokih pića. Od smrada pokvarene hrane umalo nisu povraćali. Ni sobe nisu izgledale bolje: razbacana posteljina, prašina po namještaju, prljavi kameni podovi, ustajao zrak . Duje širom otvori sve prozore i pusti sunce u kuću.
«Oprostite, znao sam da nije bajno, ali ovo!» zamuckivao je u neprilici.
«Ovo je užas. Mislim da ćemo noćas prespavati u vrećama. Hvala Bogu da sam ih ponio» reče Bepo tiho. Djelovao je razočarano. Očiju punih samoprijegora pogleda Daniela.
«Hej, nije kraj svijeta! Uz malo truda, ovo mjesto zablistat će kao palača!» Daniel pokuša utješiti prijatelja.
«Možete noćas prespavati preko, na otoku. Sutra ću poslati žene iz sela da kuću dovedu u red.» ponudi Duje. Dozivali su starog svjetioničara koji kao da je netragom nestao.
«Na otoku je. Ne može nikuda bez glisera. Sigurno negdje leži pijan ko' majka.» tužno će Duje. Uzalud su ga tražili u svjetioniku. Već su mislili krenuti na Mulo, kada se starac pojavi na vratima.
«Kakva je to dreka? Mislio sam da me napada sto đavola!» Oni se zabezeknuto zagledaju u spodobu nalik na lošu karikaturu iz nekog jeftinog predratnog stripa. Oko kvrgavih tankih nogu plele su se nogavice iznošenih bezbojnih hlača, dok mu je dronjava majica pokrivala slabašan torzo iz kojeg se život naprosto iscijedio. No najzanimljivije na njemu bilo je izborano mumificirano lice niz koje su se protezale poput riječnih korita brazde ispucanih kapilara, nestvarno ispijeno, oživljeno tek parom svjetloplavih očiju koje kao da su izblijedile od sunca, godina, vjetrova i bura. Promatrao ih je mutnim pogledom čovjeka koji ne pamti kada je posljednji put bio trijezan.
«Čovječe, moramo ga dovesti u red prije nego se vratimo na Mulo» tiho reče Duje.
Bepo i Daniel kimnu glavom. Starac se nije opirao. Obraćao im se nerazgovjetnim rječnikom pijanog čovjeka dok su se njih trojica borila sa njegovim mlitavim tijelom. Kada su ga napokon doveli u red, posluže mu kavu. Starac ništa nije govorio. Samo je zbunjeno promatrao nezvane goste. Napokon mu Duje objasni razlog njihovog dolaska.
«Jesi li razumio? Od danas si u mirovini! Mirovina!» Starac je šutke sjedio uvjeren da sanja, da mu mozak priča priču koju on najviše želi čuti, a tada ga Duje blago uštipne za obraz.
«Halo! Jesi razumio? Mate!» Starac ga pogleda prvi put jasnim, bistrim pogledom, zatim se rasplače. Kada se malo pribrao, stane im zahvaljivati kao da su mu upravo spasili život. Suosjećajno se zagleda u Daniela.
«Ne daj im dušu. Budi na oprezu. Nikad ne znaš kad će doć.» reče tiho, a onda još tiše nastavi:
«U svjetioniku ima još ruma, poklanjam ga, jer će ti trebati. Ja sam slobodan! Bože, ipak si me oslobodio!» Starac se smijao, plakao, grlio ih, blebetao o stvarima potpuno van pameti. Duje se ispričavao u neprilici. Sve je izgledalo suludo i nimalo profesionalno. Starac se odjednom uspravi i pogleda ih podignutih obrva.
«Što čekate!? Idemo već jednom s ovog prokletog otoka!»
Slijedili su ga do glisera iznenađeni promjenom u ponašanju.
«Ti, novi, pođi samnom da ti pokažem kako se rukuje s ovim.»
«Zar misliš da možeš voziti?»
«Vozio sam ga i u puno gorem stanju.» zacereka se starac.
«Hajde, nisi valjda kukavica…. Jer ako jesi…. Pojest će te mrak!»
Starac je uživao u Danielovoj zbunjenosti. «Izgleda skoro kao ja kad sam izašao iz kaznionice. Da je pas, lovio bi svoj rep od sreće» razmišljao je Daniel promatrajući starog svjetioničara. Na putu do Mula saznao je da čovjek ima sestru, nećake koje nije vidio godinama i malu, kamenu kućicu na Zlarinu. Starac je bio toliko uzbuđen, da se Daniel uplašio za njegovo zdravlje. Gledao ga je kako pjeva i plače istovremeno. Govorio je nepovezane stvari o avetima na otoku, o noćnim posjetiocima i čudnim krikovima. Spominjao je nečiji plač, no Daniel ga nije razumio ni riječ. Starac je nastavio blebetati, kreveljiti se i Daniel je počeo vjerovati da je čovjek poludio. Približili su se pristaništu. Kao da je opet došao k sebi, starac se nagne prema Danielu, uputi mu dug, bistar pogled i reče:
«I zapamti, ma koliko izgledale kao ti i ja, to su samo utvare. Sablasti. Ako to zaboraviš, gotov si sinko.» Daniel osjeti nelagodu.
«Oprostite, ali u današnje vrijeme…» pokuša reći nešto smisleno, no starac ga prekine.
«Dragi moj, ti si miljama daleko od stvarnosti, miljama!»
Zatim se okrene, pozove mladića na rivi i dobaci mu konopac. Uplovili su između dva usidrena brodića. Starac spretno iskoči i pruži ruku Danielu. Posve zbunjen, Daniel ga je slijedio.
«Šteta što Marin nije tu, mali zna s čamcima.»
«Marin?»
«Sin one riđe. Mali je stvoren za pomorca.»
«Ne valjda Tine» Daniel je bio zapanjen. Starac ga lukavo pogleda. Usne mu se razvuku u cer.
«Dobra mala, ona riđa, ha?» Značajno mu namigne. Daniel osjeti nelagodu. Nije želio sa pripitim svjetioničarem raspravljati o Tini. Uto pristanu Bepo i Duje. Starac priveže gliser. Svi krenu dugačkim molom prema Dujinoj kući. Morali su se probijati kroz gužvu, jer je sunce bilo na zalazu i kao da je cijelo mjesto izašlo iz zagušljivih kuća u potrazi za osvježenjem. Mladi su preplavili mol. Jedna grupa je pjevala, parovi su se ljubili, neki su se dodavali loptom, odnekud je mirisao topli kruh. Muškarci se povuku na osamu kako bi isplanirali vrijeme pred njima. Nakon kratkog vijećanja, Duje i stari svjetioničar krenu niz ulicu, a Daniel povede prijatelja do restorana u kojem je ručao s Tinom.
«Pričekaj me, odmah se vraćam» reče i ostavi iznenađenog Bepa samog za stolom.
nastavlja se...

II
Mulo

Pater Kristijan zavalio se u fotelju sretan što je odradio još jednu misu. U duši je osjećao silnu
prazninu. Nagne se preko stolića, natoči čašu vina, a zatim se ponovo baci u fotelju. Sklopi oči i teško uzdahne. «Sve je besmisleno. Mili Bože, pomozi mi! Molim te. Zašto sam ovdje? Trebao bi biti na nekom pametnijem mjestu, a ne na otoku na koji si i Ti zaboravio! Što mi želiš poručiti, a moje su uši gluhe? Što mi pokazuješ, a moje su oči slijepe? Zašto dozvoljavaš da slijepac vodi slijepce? Ti jedini ovdje znaš kako sam prazan, kako im ne dajem ni polovicu sebe, a još manje Tebe. Isuse, svaki dan Te molim da mi pokažeš put i svaki dan isto. Odgovora nema niotkuda. Mislim da ću uskoro poludjeti. Ozbiljno Ti govorim, skrenut ću s uma!» Svakoga dana otprilike u isto vrijeme Pater Kristijan je sjedio u svojoj izlizanoj fotelji i svađao se sa Gospodinom. Ispočetka je molio, zatim je prijetio, sada se utapao u samosažaljenju nadajući se da ga Svevišnji voli dovoljno da ga spasi. Svako jutro budio se sa bolovima u trbuhu koji su znali potrajati cijeli dan. I ovoga je dana osjećao grčeve. Ništa nije pomagalo: ni ljekoviti čajevi koje je spravljala stara Mara, niti tablete protiv nadutosti koje je dobivao od doktora. «Moram opet do ambulante dok stvari nisu potpuno izmakle kontroli» pomisli utučeno. Gušila ga je vrućina, skučenost njegove sobe, a najviše gorak osjećaj napuštenosti. Otvori žaluzine puštajući sunčeve zrake u svoj skromni dom. Na ulici je bilo živo. Nakon podnevne žege, sada je puhao ugodan povjetarac donoseći miris s mora. Turisti su se s plaža, okupani i uređeni, preselili na ulice. Nekoliko mjesnih kafića i restorana bili su puni. Odasvud je dopirala glazba. Na trenutak Kristijan osjeti poriv da se pridruži bezbrižnim prolaznicima i izgubi u gužvi. Već je dohvatio kvaku, kada se predomisli. Prvo mora nekoga nazvati. Možda kasnije i izađe, tko zna. Okrene broj. Telefon s druge strane dugo je zvonio. Već je mislio odustati, kada se javi ugodan muški glas.
«Bogoslovija, izvolite.»
« Luka? Bog! Molim te daj mi ujaka, hitno je.»
«Heeej, Kristijan! Pa, kako si, mali? Ujak ti se sprema za ispovijed, zato budi kratak. Čuj, ovo je još tajna, ali možda te uskoro posjetimo. Bilo bi sjajno! Godinama nisam vidio more. Hajde budi s Bogom!»
«Kristijan? Bog, malac. Reci što je, imam obaveza danas. Ubija me ova sparina» muklo reče starac koji se godinama borio s astmom.
«Hvaljen Bog, ujače. Oprosti što ti dosađujem, ali obećao si me izbaviti iz ove rupe. Ima li šta novoga?»
«Strpljenja, strpljenja, dječače. Uh, stvarno si zapeo! Još ti ne mogu ništa konkretno reći.»
«Strpljenja?! Trunem ovdje, a ti hoćeš da budem strpljiv?! Nije mi mjesto ovdje, znaš i sam!»
«Čudesni su putovi Gospodinovi. Saberi se mali. Cmizdriš kao djevojčica. Sjeti se nevinog Josipa zatvorenog u Egipatskom zatvoru i izvuci pouku.» Hladno će ujak. Kristijan ljutito zalupi slušalicu, dohvati novčanik i izjuri na ulicu. Razmišljao je o svom ujaku, debeljuškastom čovjeku koji ga je potakao na svećenički poziv. Od mjesnog svećenika, ujak se spretno penjao po stepenicama uspjeha. Dogurao je do biskupa i sam priznao da je to posljednja stepenica na njegovu usponu. Ujak je dobro poznavao svoje prednosti i ograničenja. Ustoličio se na Bogosloviji i pomogao nećaku kada je bilo stvarno gusto. Kristijan je razmišljao o Dostojevskom. «Je li ovo mjesto zločin, ili kazna?» pitao se. Ipak se u dubini duše slagao sa ujakom. Pravi svećenik trebao bi slijediti put koji mu je odredio Gospodin, a on sam je izabrao put poniznog pastira. Znao je da sve što ovdje radi je osrednje, bez imalo žara, bez imalo sebe. Čista rutina.
«Kristijane! Ovamo!»
Kristijan se obazre i ugleda djevojku kako mu maše iz prodavaonice. Provuče se kroz grupicu dobro raspoložene mlađarije.
«Bože moj, kako si blijed! Izgledaš kao da si se tukao s nekim.»
«Bog, Tina. Nisi daleko od istine. U zadnje vrijeme nisam baš najbolje.»
«Čula sam nešto ludo!» reče ona nestrpljivo i povjerljivo se nagne preko pulta.
«Znaš li da stari Mate ide u mirovinu i da dolazi novi svjetioničar? Čula sam da stiže neki mladi. Možeš li vjerovati da netko želi živjeti na onom otoku?» Tina se strese. Kristijan se začudi. U raspoloženju u kojem je bio, ovo mu je zvučalo posve nevjerojatno. Tko bi normalan pristao živjeti na Vučjoj glavi?
«Čudima nikada kraja. Jedva čekam da ga upoznam. Ima li obitelj?»
«Ne. Navodno je samac. Čudak nekakav.»
«I kad stiže?»
«Mislim sutra, trajektom. Hoćemo ga dočekati?»
«Ne budi luda! Ako ostane na svjetioniku, imat ćemo vremena za upoznavanje. Idem, moram se počastiti nečim finim da isperem gorčinu ovog dana.»
«Uvijek ista priča. Velečasni, odrasti već jednom! Kao što meni neće doći princ na bijelom konju i odvesti me u svoje dvore, tako ni tebi neće doći anđeli sa visina i odnijeti te među kerubine, zlato i tamjan i nemam pojma što još. Ako ti se tako ide odavde, idi! Ali znaj da će biti onih kojima ćeš jako, jako nedostajati. Meni, na primjer. Da ne zaboravim spomenuti, ti si jedino razumno, intelektualno biće na ovom otoku s kojim mogu u svako doba sjesti i popiti kavu. Da ne govorim tvoje duhovno vođenje…» Kristijan se nasmije u stilu «shvatio sam poruku», mahne joj i vrati se u gužvu. Nakon razgovora s Tinom osjećao se bolje. «Strašna cura. Što li je drži ovdje? Da sam ja na njenom mjestu, cijeli svijet bi bio moj!» razmišljao je probijajući se kroz gužvu.
«Nisu svi ljudi kao ti. Neki ne moraju bježati od sebe» ukori sam sebe. Kristijan snažno odmahne glavom želeći odagnati takva razmišljanja. Nađe se ispred kafića na samoj obali. Uspije pronaći prazan stol u kutu, tik do mora. Udobno se smjesti. Zaželio se nečega hladnog, no želudac ga podsjeti kako nije ništa jeo.
«Ima li štogod za pregristi?» upita mladu nasmijanu djevojku koja se stvorila pored njega.
«Samo srdele i pomme-frites.» Kristijan osjeti glad.
«Može, samo požuri.» Djevojka se udalji. Kristijan prijeđe pogledom preko stolova. Mahne poznanicima. Nije mu se upuštalo u razgovore. Razmišljao je o novom svjetioničaru. Čuo je razne priče vezane uz Vučju glavu. Za njega osobno, bio je to zgodan otočić, no ljudi su govorili svašta. Sadašnji svjetioničar se nije trijeznio za svog boravka na otoku. Svi su se čudili što nitko još nije stradao. U svojim rijetkim dolascima na Mulo pričao je čudne priče o neobičnim stvarima i pojavama. Ljudi bi mu plaćali pića kako bi slušali strahote o otoku. Kristijan je duboko vjerovao da su sve te priče plod njegove mašte. Nije mogao dokučiti zašto je stari Mate uopće i postao svjetioničar. Bilo je očito da se starac boji vlastite sjene. «To bi bilo isto kao da sam ja postao ronilac.» Kristijan se jako bojao morskih dubina. U njegovoj mašti cijeli podvodni svijet postojao je samo zbog jednog jedinog razloga: da te usisa u sebe i više te ne pusti. Osjeti jezu niz kralježnicu. Djevojka donese večeru. Njegove oči se rašire od zadovoljstva i on s užitkom prione na jelo. Pošto se najeo, otpije dobar gutljaj mješavine crnoga vina i Coca Cole. Netko ga blago stisne za rame. Kristijan pozdravi muškarca otprilike svojih godina, rijetke svijetle kose, gotovo prozirnih plavih očiju ispod debelih stakala naočala, punijeg stasa.
«Cigaretu, velečasni?»
«Ne bi smio, ali daj jednu! Sjedni, nećeš valjda stajati iznad mene!» Muškarac sjedne i njih se dvoje upuste u živ razgovor. Sa razglasa je vrlo bučno dopirao «Storm» («Oluja») prelijepe Vanesse Mae.
«Volim ovu pjesmu. Cijelog me prodrma.» reče Kristijan .
«Ako mene pitaš, violinistica je bolja» reče došljak i obojica se nasmiju.
«Kako je Cecilija?»
«Loše. Kažu da neće još dugo. Možda ćemo te trebati.» tužno će on.
«Nemojmo gubiti nadu. Čuda se događaju.»
«Ah, da postoje čuda, ti ne bi bio ovdje, zar ne?» podrugljivo će muškarac. Kristijan mu nazdravi.
«Ne gubi vjeru, nikada ne gubi vjeru, prijatelju.»
Odmah se postidi svojih riječi. «Tko sam ja da dijelim drugima savjete u koje ni sam ne vjerujem?» Gorko pomisli. Nakon čavrljanja o mjesnim dogodovštinama, Kristijan ustane od stola.
«Vrijeme je za počinak. Vidimo se Roko.»
Muškarac zamišljeno kimne glavom. Pogled mu je lutao mračnom površinom mora.
Eto još jedne tužne sudbine gore od njegove. Podijeljenih osjećaja, Kristijan se vraćao domu svome. Prije nego što je legao u tvrdu postelju, pomoli se Gospodinu.
nastavlja se...

...
Bepo se vratio s posla. Izljubio je svoje djevojke smjestivši se na kauč. Dan je bio dug i naporan. Zabrine se vidjevši da nema Daniela.
«Ne moraš se brinuti. Mislim da znam gdje je.« reče nježno Suzana.
«Pa, gdje je, vidovnjakinjo?»
«Otišao je kod Doris, naravno. Mislim da se otišao pozdraviti s njom.»
«Pa da! Baš sam glup. Stvarno je pametna ova plavuša!» reče veselo Bepo. Suzana ga nježno lupi pod rebro.
«Dat ću ti ja plavušu! Pazi kako nam se obraćaš, jer smo ovdje dvije plavokose!» očima dade znak Doris. Zajedno se bace na Bepa i stanu ga nemilosrdno škakljati. Bepo se previjao od smijeha.
«Tko je plavuša? Tko je plavuša? Dat ćemo ti mi plavušu! Misliš da smo glupe? Ha? Vidjet ćeš ti tko je tu glup!» vikala je Suzana smijući se kao luda.
«Mamice, po stopalima!» Doris je zgrabila Bepa za nogu i nije ga ispuštala. Svi su se uglas smijali.
Kada se Daniel vratio, Suzana je završavala večeru, dok je Bepo prebirao po starim pločama.
«Sjećaš se ove?!» Vikne prema kuhinji.
«Dire Strates, koncertna verzija»
«Misliš na onaj koncert na kojem sam skoro ostala bez cipela?»
«Ti uvijek ostaneš bez nečega!»
Suzana mu isplazi jezik.
» Da ne žurim s večerom, sad bi ti pokazala!»
«Pokazala što?» upita Daniel.
«Hej! Nisam čula da si došao. Baš na vrijeme. Sad će večera!»
Bepo ga pozdravi.
«Gdje si ti skitao?»
«Malo gore, malo dolje, pa lijevo, pa desno…»
«Up side up, up side down…» pjevala je Suzana.
«Dinner is readdy!» produži.
Svi posjedaju za stol. Iz lonca su se pušile školjke. Sve je mirisalo na more.
«Mmm, ovo miriše bajno» reče Bepo i poljubi domaćicu.
«Mmm, da nisi žena ove šeprtlje…» doda Daniel.
«Prste k sebi, stari!»
«Zato moram poljubiti najljepšu curu za ovim stolom» reče Daniel i poljubi Doris u oba obraza. Djevojčica zablista od radosti.
«I ja ću tebe poljubiti jer si super.» reče Doris. Daniel joj pruži lice na poljubac.
Jeli su s užitkom sve dok posuda nije ostala prazna. Suzana je cvala.
«Ovo je bilo super!» otpuhne Daniel zadovoljno.
«Mala, udebljat ću se da me nitko neće prepoznati.» doda Bepo.
«Vi, laskavci! Prebacite svoje riti u boravak ili mi pomozite oko suđa, birajte.»
Muškarci se iskradu u sobu.
«Crnog vina? Domaće je.»
«Može čaša. Nakon ovakve večere bio bi grijeh piti nešto drugo.»
Bepo natoči.
«Samo da odnesem Suzani.»
Daniel se zavali u fotelju. Sa ulice je dopirala nježna melodija.! «Da barem vrijeme stane. I, naravno, da je bar Doris sada tu» pomisli Daniel sjetno. Zaklopi oči. Zamišljao je svoju ženu kako sjedi do njega i pokušava mu oteti čašu iz ruke, Bepa kako u kuhinji štipka svoju ženu, djecu koja bi sada skakala oko njih… Bepovi koraci vrate ga u stvarnost. Prijatelj sjedne nasuprot njega.
«Čuj, sad kad smo sami moram ti reći što sam uspio obaviti. Danas sam imao sastanak odbora. Vijećali smo o jednom starom svjetioniku. Prilično je daleko. Zbog nezgodne morske struje i još nekih razloga kojima te ne želim opterećivati, ne možemo postaviti poštene električne vodove. Mislim, postoji jedan vod, ali je slabog napona i često nestaje struje. Svjetioničar koji je tamo radio odlazi u mirovinu. Mjesto je prazno od slijedećeg tjedna i tvoje je, ako hoćeš. Ne moram ti reći da možeš ostati kod nas koliko hoćeš i da ti lako mogu naći posao u struci, ovdje, na kopnu.» Daniel se uzbuđeno nagne preko stolića.
«Pričaj mi o tom poslu, otoku…»
«Hm, dakle, otok je nenaseljen i zove se Vučja glava vjerojatno zato što oblikom podsjeća na glavu od vuka. Odmah do njega je naseljen otok Mulo. Za njega si čuo. Taj je otok ujedno jedini kontakt sa životom. Na isturenoj litici Vučje glave je svjetionik. Davno bi ga ugasili, ali neke pomorske rute prolaze baš tim pravcem, stoga je svjetionik nužan. Na otočiću osim svjetionika nema ništa. Dug je oko 5 kilometara, ako uračunamo dva usjeka u more koji i podsjećaju na vučju njušku. Širok je oko 3 km, kako vidiš, u danu ga možeš prehodati. Kako sam čuo, otočić je jako lijep. Mulo je udaljena tek morsku milju od otočića. To je lijep otok sa tri naseljena mjesta. Ima oko stotinjak mještana i ljeti duplo više turista. Vjerojatno si čuo o povijesti tog otoka.» Daniel kimne potvrdno.
»Ako se odlučiš, moraš znati da ćeš uglavnom biti sam, imat ćeš gliser za vlastite potrebe, kontakt sa Mulom i to je to. O detaljima ćemo kasnije.»
«Što će reći tvoji ako saznaju da živote posade brodova povjeravaš bivšem zatvoreniku?» upita zabrinuto Daniel.
«To je moja briga. Uostalom, neki od nadležnih su ljudi kojima si ostao drag bez obzira na prošlost.»
Daniel podigne obrve.
«Petar mali, crni Joso i Marko.»
«Petar i Joso na rukovodećim položajima?» s nevjericom će Daniel.
«Stari moj, dok si ti gulio, dečki su se opametili, završili Pomorstvo uz pomoć dobrih veza, a zahvaljujući tim istim vezama našli su i dobre položaje. Petar je oženjen onom tvojom Katom i imaju četvero djece, a Crni mijenja ženske još i danas. Marko je uvijek bio na tvojoj strani. Svima je pričao da se ono što se desilo tebi, moglo dogoditi svakome od nas.»
Daniel je bio ganut.
«Cijelo vrijeme mislim o ljudima za koje sam nepoželjan ovdje. I iskreno im se želim maknuti iz vidokruga. Osim vas dvoje, nisam mislio da imam još kojeg prijatelja.»
«Bome imaš! U stvari, kad smo kod toga, dečki ti pripremaju skromnu dobrodošlicu sutra u 8. Dobro su me naribali kad su čuli da si kod mene, a nisam im rekao za tvoj povratak.»
«Hej, o čemu vi to pričate?» pojavi se Suzana.
«Upravo sam uručio Danielu poziv za sutrašnju feštu. Dečki mu pripremaju dobrodošlicu.»
«Pa to je super! Jesmo li i mi pozvani?»
«Naravno. Netko mora paziti da se mali ne uneredi» veselo će Bepo.
«Onda, što misliš?»
«Priznajem da mi nije svejedno. Bit će mi drago da vidim ljude koji nisu digli ruke od mene.» reče Daniel, dok je u srcu osjećao strepnju. Iako bi rado vidio poznata lica, pomisao o nekakvoj zabavi užasavala ga je.
«Što ćete sa Doris?»
«Ide kod mojih. Ionako kukaju da im ne dozvoljavam druženje sa unučicom.» reče Bepo.
«Ti razmisli o onome, dobro?» Daniel kimne.
«O čemu vi to?» upita Suzana.
«Sve u svoje vrijeme, draga moja. Žene. Sve moraju prve saznati» zavrti glavom Bepo.
Suzana mu isplazi jezik. Obožavala je svog muža. Priprijeti mu prstom tobože ljuto.
«OK. Sve u svoje vrijeme. Kako ti kažeš. Molim te, nemoj mi noćas smetati svojom pohotom. Sve u svoje vrijeme.» Daniel se nasmije. Tobože sažaljivo spusti ruku na Bepovo rame.
«Loše ti se piše, stari moj.»
Ostatak večeri Daniel se trudio ponašati što prirodnije, dok su Bepo i Suzana davali sve od sebe da smisle neobavezne, vedre, opuštajuće teme kojima bi oraspoložili svoga gosta. Svima je laknulo kad je došlo vrijeme počinka.

Večer u Josinoj konobi prošla je iznenađujuće dobro. Daniel je bio vidno ganut ljudima koji su se okupili kako bi ga pozdravili i pružili mu podršku. Većinu je prepoznao. Neki su se fizički izmijenili, neki gotovo da nisu, no na svima je vrijeme ostavilo trag. Društvo je ostarjelo, Daniel također. Vrijeme čini svoje, to je istina. Ipak, svi su bili veseli, pilo se, šalilo, čak i zapjevalo. Kata, Petrova supruga ispekla je kolače, Tonijeva obitelj donijela je pršut i sir, tako da se okupljanje pretvorilo u pravu gozbu. Razgovarali su o proteklom vremenu, bez sustezanja spominjala se Doris (kao da je još među njima), padale su šale na račun Danielova robijanja, smijali su se dogodovštinama ostatka društva. Daniel je pronašao ugodno mjesto u kutu iz kojeg je imao sve na oku, a sam bio u sjeni. Najveće olakšanje bilo je to što su svi imali jako puno toga za reći , tako da je Daniel uglavnom sjedio i šutio. Premda je želio sam ispričati koju pošalicu, nije mu išlo. Kočnica u njegovoj glavi kao da je zahrđala i nije se dala otkvačiti. Odavno je otkucala ponoć kada se društvo razišlo. Daniel je saznao štošta o ljudima koje nije vidio dvadeset godina i bilo mu je drago što se dao nagovoriti.
«Kao da mi je komad tereta pao s leđa i ostao u onoj konobi» prizna Bepu dok su se vozili prema kući. Suzana je naslonila glavu na suprugovo rame, sklopila oči i nešto pjevušila.
«Nadam se da ćeš sada promijeniti odluku o budućnosti. Načuo sam da ti je Ante ponudio posao.»
«Sutra ćemo o tome» odgovori kratko Daniel i prepusti se mislima. U glavi mu je bubnjalo. Jedva je čekao da se nađe sam u tišini svoje sobe. Tu noć, a da ni sam nije znao, Daniel se oprostio od svojih prijatelja i od starog načina života. Sudbina ga je vodila u sasvim novom pravcu, u najveći izazov u njegovu životu.

Subotnje jutro osvanulo je sunčano i toplo. Usprkos mamurluku, Daniel je ustao oko 6. Teško se riješiti starih navika. Po tišini koja je vladala u kući zaključi da obitelj još spava. Širom otvori prozore, zatim se vrati u krevet. Razmišljao je o protekloj noći. «Čudno kako se neke stvari dese baš onako kako treba, a neke, na žalost, ne. Trebao bi biti sretan, ali nisam. Zadovoljan? Na neki čudan način, jesam. « razmišljao je Daniel u toplom krevetu. Misli mu odlutaju u vrijeme kada nije razmišljao o svojim osjećajima jer nije stigao, jer su se događaji nizali jedan za drugim i svaki dan bio je praznik. No tada je bio previše mlad da to zna. Žamor na hodniku vrati ga u stvarnost. Polako ustane iz kreveta. Morao se istuširati. Stajao je pod mlazom hladne vode sve dok nije osjetio kako mamurluk nestaje. Promrzao i osvježen snažno se istrlja ručnikom. Na brzinu se obuče. U kuhinji je Suzana kuhala kavu.
«Dobro jutro. Kako si? Mene kao da je kamion pregazio!»
«Svjež kao ruža!» odgovori Daniel.
«Bepo?»
«Otišao po novine. Brzo će doći.»
Suzana mu natoči kavu. Daniel zapali cigaretu. Suzana se pridruži. Sjedili su u tišini ispijajući vruću tekućinu. Uđe Bepo.
«Dobro jutro. Vidim da si ustao. Oh, prestanite se trovati! Zar vam nisu rekli da pušenje šteti zdravlju? Rak na primjer? Ostat ćete bez pluća!»
«Čistunac» promrmlja Suzana. Muškarci su razgovarali o Bepovoj ideji da kupi brod i pozabavi se turizmom. Suzana je prosvjedovala. Više je voljela Bepa na sigurnom poslu, a i bojala se da će puno manje vremena provoditi zajedno.
«Ma, ne, dušo, ako uđem u posao, ulaziš i ti. Ne mislim biti u tome sam. Želim s tobom jedriti morem, danima i noćima» reče Bepo sanjarskim tonom.
«Kako vam uspijeva?! Još ste oni klinci od prije dvadeset godina! Sjećam se da su vas svi izbjegavali zbog ljubakanja na svakom koraku! Ljudima je bilo neugodno u vašem društvu.»
Bepo i Suzana su se smijali. Puno ljubavi, puno razumijevanja, minimum prigovaranja, te obilje uzajamnog poštovanja bio je moto njihove sreće.
«Želim razgovarati s vama.» ozbiljno reče Daniel.
«Bože, što si se uozbiljio! Pričaj» dobaci Suzana ugnijezdivši se mužu u krilu.
«Bepo i ja smo razgovarali o mom budućem poslu.» obrati se on Suzani.
«Dobro sam sve promislio, odvagnuo za i protiv, i napokon donio konačnu odluku. Ljudi, pred vama stoji novi svjetioničar. Mislim da ću uživati u miru i tišini svog novog doma. I, naravno, očekujem vas uskoro na otoku.»
Suzani gotovo ispadne šalica iz ruke.
«Ti se šališ!? Kakvom otoku? O čemu pričaš? Zar ćeš potratiti još 20 godina u nekoj vukojebini?! Bepo, reci mu!" Njezin muž nemoćno slegne ramenima.
«Dobro si me podsjetila. Otok se i zove Vučja glava, zar ne Bepo?» neuspješno se našali Daniel.
Suzana se bijesno zagleda u svog supruga. Sijevne očima.
«Dakle, ti si sve uredio!? Poslat ćeš najboljeg prijatelja u tu zabit i mirno spavati kraj mene!? Bože, Bepo! Nakon 20 godina prdekane, misliš da on zna što je najbolje za njega?» Samo što se nije rasplakala. Bepo je nježno obujmi oko struka.
«Smiri se djevojčice. Naš prijatelj je dovoljno velik da odluči za sebe. I meni je žao, no puno mi je važnije ono što Daniel želi.»
Danijel je primi za ruku. Strpljivo je objašnjavao zašto je odlučio baš tako. Ispričao im je o svojim napadima panike u gradskoj gužvi, o potrebi za samoćom, o iskonskoj potrebi da pronađe svoje mjesto pod suncem, mjesto gdje bi pripadao svim svojim bićem.
«Grad sigurno nije to mjesto» završi izlaganje. Suzana obriše oči. Premda još uzbuđena i pomalo uvrijeđena zbog iznenadnog događaja, pomirljivo reče:
«OK, ako ti tako želiš, ali moraš mi nešto obećati: ako bilo kada shvatiš da ti se tamo ne sviđa, obećaj da ćeš nam javiti. Molim te.»
«Obećavam! Imaš moju riječ. Bepo, kad nastupam?»
«Od ponedjeljka mjesto je prazno. Ti odluči.»
«Hm, ponedjeljka, kažeš? Onda mi je bolje spakirati se.»
Bepo izvadi spisak potrepština koje je trebalo kupiti prije putovanja. Daniel doda nekoliko sitnica za osobne potrebe. Detaljno su utanačili plan. U nedjelju bi krenuli trajektom do Mula i ostali tamo do ponedjeljka, kupili namirnice, nešto pojeli i upoznali mjesto. Bepo bi ostavio prijatelja na Vučjoj glavi, obavili bi primopredaju sa starim svjetioničarem, a u ponedjeljak, Daniel bi službeno počeo sa radom, oprostio se od prijatelja i krenuo u nov život.
«Žao mi je što vas ostavljam, ali moram priznati da sam uzbuđen zbog svega ovog.»
«Nadam se da se nećeš dugo zadržati» suzdržano reče Suzana.
Dan je bio prekratak za sve ono što su morali obaviti. Nakon doručka muškarci krenu u kupovinu potrepština, a Suzana se baci na kuhanje. Zamišljala je prijatelja kako sjedi u praznoj kuli svjetionika dok vani divlja nevrijeme i tužno uzdisala.
«Bože, samo da sve dobro završi» mrmljala je spremajući ručak.
(nastavlja se)

...
Jutro je osvanulo bučno. S ulice se čula galama prodavača, kupaca, prolaznika. Negdje je treštala glazba. Daniel je skočio iz kreveta zbunjen i uplašen. Neko vrijeme je samo stajao pokušavajući dokučiti gdje se nalazi. Trljao je oči pokušavajući se razbuditi. Polako se prisjećao. «Pa da» , pomisli «ja sam slobodan čovjek i u kući sam svojih jedinih prijatelja». Širom otvori prozor. Gradska buka, jutarnje sunčeve zrake, blag povjetarac; sve ga zapljusne odjednom i on se osjeti ponovo živ. «Već je 7 sati! Odavno nisam spavao tako dugo!»
Na brzinu se umije, obuče i požuri do kuhinje. Suzana je bila budna. Sjedila je sklupčana na stolici ispijajući prvu jutarnju kavu.
«Dobro jutro, ljepotice» reče Daniel trudeći se zvučati što opuštenije.
«O, pospanko! Mislila sam da si se tamo naučio ranije buditi!» reče veselo Suzana.
«Kriv je vaš udoban krevet.» Daniel je nježno poljubi u obraz.
«Ima li kave i za bivšeg robijaša?»
«Imaš sreće, nešto je ostalo» reče Suzana dok je točila.
«Doris spava?»
«Da, prava je mala pospanka. Diže se oko 9-10.»
«Mamina kći»
Suzana se nasmije.
«Tako sam sretna što si ponovo među nama! Pojma nemaš. I Bepo je sretan. Često smo pričali o tebi, pitali se kako si, što proživljavaš… Znaš da bi te češće posjećivali da nisi odbijao posjete.»
Daniel pogne glavu.
«Bilo je to za moje dobro, oprosti ako sam vas povrijedio.»
«Koješta! Nismo bili povrijeđeni, samo smo htjeli učiniti više za tebe.»
Daniel se tužno nasmije.
«Draga moja, učinili ste i više nego što je bilo moguće. Sama pomisao da imam vas dvoje dala mi je snagu da izdržim.»
Neko su vrijeme u tišini ispijali kavu, svaki obuzet svojim mislima.
«Znaš da sam ti prodala kuću. Na banci imaš finu svoticu. Možeš početi život iz početka. Reci, što imaš u planu?»
Daniel se promeškolji na stolici. Pogne glavu slijegajući ramenima. Suzana uzdahne. «Kako je blijed!» pomisli tužno.
«Doručak je za petnaestak minuta, možeš me otpratiti u shopping, a dalje se snalazi sam. Imam danas nekog posla, da ne spominjem Doris.» On kimne glavom.
Gledao je kroz prozor dok je Suzana pripremala hranu. Tišina se uvukla u kuhinju. Suzana bi povremeno bacila pogled na prijatelja koji je sjedio za stolom nervozno lupkajući nogom o pod. Tužno okrene glavu. Na licu mu je čitala užasnu samoću. Željela je nekako premostiti posljednjih dvadeset godina i ponovo se smijati Danielovim šalama, no znala je da će njegov povratak biti dug i bolan za sve.
«Čini mi se da je bilo još djece u ovoj kući» prekine tišinu Daniel.
«Misliš na Roka i Marka? Oni ti ljeto provode daleko od staraca. Otišli su s curama i još nekom bagrom na Bol.»
«Mladost!» s čežnjom reče Daniel.
«Sjećaš li se našeg ludog ljetovanja na onom otoku? Nemam pojma kako se zvao. Uglavnom, moj muž je ostao bez barke, ja bez prvih Levisica, a vas dvoje Bog zna bez čega!»
Suzana je hihotala prisjećajući se jednog davnog, ludog, mladenačkog provoda.
«Kaprije. Otok se zvao Kaprije.» Sjetno reče Daniel. Tužno pomisli kako je prošlost nepovratno izgubljena. Pomisli kako dvadeset godina nije osjetio ni tračak radosti, kako se tuga zauvijek nastanila u njegovoj duši. Odsutno je trpao hranu u usta miljama udaljen od ovoga mjesta. Suzana ga je gledala ispod oka.
«Vidim da imaš dobar apetit.» Daniel se prene. Pogleda u Suzanu, zatim u hranu i sramežljivo se nasmije.
»Oprosti, u zatvoru naučiš jesti brzo, a ovo ukusno, fino jelo samo klizi niz grlo!» Suzana pocrveni. Pomisli kako ni ona ni Bepo ne znaju što je uistinu njihov prijatelj prošao zadnjih dvadeset godina. Pomisli kako nitko u stvari ne zna kako je Daniel preživio sve te godine.
«Idemo u kupovinu! Poslije ću pospremiti.» naglo reče.
«A Doris? Nećeš valjda dijete ostaviti samo u kući?» s nevjericom upita Daniel.
«Ne brini se. Susjeda će je pričuvati.»
Izašli su van. Suzana pozvoni na susjedna vrata. Pojavi se mlada djevojka.
«Dijana, ovo je moj dobar prijatelj Daniel. Daniel, Dijana.» Djevojka nešto promrmlja i produži do Suzaninih vrata.
«Nije baš pričljiva. Nije li premlada za babysitericu?»
«Sramežljiva je, ali uvijek pazi dobro na Doris. Uostalom, djevojčica spava. Nemoj biti takvo gunđalo!» Daniel htjede reći nešto šaljivo, no samo je nezgrapno stajao svjestan Suzanine lepršavosti i životnosti. Osjećao se izumrlo, nestvarno, ovdje, na toplom srpanjskom suncu, ispred kuće svojih prijatelja, nesposoban izreći najobičniju šalu. Suzana ga blago lupi u leđa.
«Hej, pokreni se, opet si nekuda odlutao!» On blago pocrveni, preskoči nekoliko stepenica, zatim joj kavalirski ponudi ruku. Suzana ga povuče prema susjednoj ulici.
«Molim te budi ozbiljan. Moram se cjenkati gotovo za sve, a ne mogu ako nisam ozbiljna» pokušavala je zvučati što vedrije, no u duši je već zažalila što je ga je pozvala u kupovinu. Daniel nešto promrmlja prepuštajući se njenom vodstvu. Kupovali su namirnice i kućne potrepštine i Daniel se ulovi kako nesigurno tetura među tezgama. Smetali su ga slučajni dodiri nepoznatih ljudi, gužva ga je gušila. Srce mu je sve brže udaralo. Zavuče ruke u džepove. Nestrpljivo je pogledavao u prijateljicu. Nije mogao dočekati da pobjegne na neko mirnije mjesto. Suzana ništa nije primijetila. Cjenkala se sa ženama oko svega, bezbrižno objašnjavajući Danielu svoju strategiju kod odabira namirnica. Muškarac otkopča ovratnik. Nije mogao disati u ovoj gužvi. Činilo mu se da svi nasrću na njega. Naglo se provuče između tezgi prema sporednoj uličici. Suzana potrči za njim.
«Jesi li dobro?» Upita zabrinuto. On obriše znojno čelo. Umorno je pogleda.
«Mali napad panike. Zaboravio sam kako je biti na slobodi.» Suzana se ljutila na sebe. Morala je pretpostaviti da Danielu neće biti ugodno. Pokaže prema maloj trgovini.
«Čuj, moram kupiti još neke sitnice. Ako ti nije dobro, vrati se kući.» On se kiselo osmjehne.
«Sve je u redu. Prošlo je. Hajde, nećemo valjda cijeli dan stajati na cesti!» Poviče hineći dobro raspoloženje. Suzana se osmjehne.
«Neću dugo, obećajem.» Daniel je gledao kako nestaje iza ostakljenih vrata. Duboko udahne zrak. Nemir je popuštao.
Na klupici ispred trgovine sjedila je starica. Radoznalo se zagleda u njega.
«Poznat si mi sinko. Kako se zoveš?» Daniel okrene glavu na drugu stranu. Ona se pridigne.
«Nisi li ti onaj Vid? Onaj mali što je ubio curu?» Daniel pocrveni kao dječak. Uplašeno pogleda u stricu.
«Znači pustili su te! Što smo dočekali! Puštaju kriminalce na slobodu! Kog ćeš sad ubiti!?» Starica je govorila sve glasnije privlačeći pažnju šetača koji su ih znatiželjno pogledavali. Daniel osjeti užasnu nelagodu. Suzana istrči iz trgovine.
«Hajde, idemo.»
«Pazi, mala, možda si ti sljedeća!» vikala je starica za njima.
Daniel je drhtao.
«Oprosti. Zaboravio sam da mi neki ljudi nikada neće oprostiti.»
«Nisi ti kriv. Nisi bio onda, nisi ni sada.»
«Lijepo od tebe što to kažeš, ali ja se ne bi složio s tobom.»
Vratili su se kući. Suzana se lupi po čelu.
«Oprosti, Daniele, potpuno sam zaboravila!» Utrčala je u sobu i vratila se nakon nekoliko trenutaka. Pruži mu knjižicu.
«Ovdje je tvoja lova. Možda poželiš nešto kupiti. Trebala sam ti je jutros dati.» Daniel se nasmiješi.
«Nema veze. I hvala što si preuzela moje financije na sebe.» Ona slegne ramenima. Daniel pogleda na sat.
«Moram još puno toga obaviti, a dan je kao stvoren za to. Vidimo se kasnije.» Reče naglo i krene prema vratima.
«Ručak je u dva, samo da znaš.» On mahne na pozdrav. Suzana je gledala kako zatvara vrata za sobom s mješavinom olakšanja i stida. Ona i Bepo voljeli su prijatelja, bez imalo dvojbe, no upoznavanje novog Daniela bilo kao hod po žici, barem za nju. Bojala se da bi jedna kriva rečenica mogla ugroziti dragocjeno prijateljstvo, ili, još gore, povrijediti muškarca koji se jedva nosio sam sa sobom.

Obala
Obala ga dočeka sunčana i topla. Poznat miris mora, ribe i brodova dopre mu do nosnica. No sve ostalo bilo je drugačije. Grad se izmijenio i to uplaši Daniela. U svojoj mašti on se vraćao na Obalu onakvu kakva je bila prije dvadeset godina. Opazi grupu mladih iz vlaka. Djevojka mu veselo mahne na pozdrav. Daniel odmahne. Poželi krenuti s njima, bili su mladi i bezbrižni, garantirali su dobar provod. Sjetno uzdahne. Nije htio priznati da se boji. Godine iza rešetaka učinile su ga opreznim i nesigurnim. Pogotovo nesigurnim. Ma što bilo, slobodan je čovjek i to mu nitko ne može oduzeti. Zaputi se prema dobro poznatoj ulici. Na sreću, ulica je bila na starom mjestu, no kuće i hoteli … sve je izgledalo drugačije. Stari, vrijeme te je pregazilo, gorko pomisli.
Stajao je na pragu obnovljene kuće, rukom na zvonu, preplavljen uspomenama . Kada bi barem mogao vratiti vrijeme! Pozvoni. Nitko nije otvarao. Pozvoni opet. Ništa. Daniel sjedne na stepenice. Imao je vremena, ionako nije znao kuda drugdje poći. Valjda još tu žive. Vrata se polako otvore. Daniel skoči na noge. Na vratima je stajala djevojčica. Nakrivljene glave, znatiželjno ga je promatrala bistrim, plavim očima. On se prijateljski osmjehne. «Hej, ja sam Daniel. Jesu li mama i tata kod kuće?» Djevojčica kimne glavom.
«Mamaa! Neki čovjek!» Došla je žena. Krhka figura i lice zrele žene, no Daniel bi je uvijek i svagdje prepoznao.
«Bog Suzana. Dugo se nismo vidjeli.»
Žena pokrije usta rukama zaprepašteno gledajući došljaka.
«Bože, pa to si ti! Daniele! Pa to si ti! Kada? Kako? Ništa nisi javio!» U očima joj zablistaju suze.
«Dobro došao!»
«Suzi.»
Daniel zagrli mladu ženu. Bio je kod kuće. Doma. Suzana je plakala. Djevojčica ih je uplašeno gledala. Primila se majci za suknju zbunjena onim što se događalo.
«Mama. Mamice.» šaputala je. Suzana se trgne. Rukom obriše oči.
«Daniele, ovo je Doris. Doris, ovo je tatin i mamin dobar prijatelj Daniel.»
Djevojčica pristojno ispruži ruku. Danielu gotovo srce stane.
«Doris? Doris se zoveš? Drago mi je, ja sam prijatelj tvog tate i mame, a ti si najljepša djevojčica koju sam vidio.»
Malena pocrveni od zadovoljstva. Uvede gosta u lijepo uređenu sobu u kojoj je vladao ugodan hlad. Iz kuhinje je dopirao poznati miris.
«Mmm, miriše na lasagne» reče sjetno Daniel. Dvadeset godina jeo je ono što ranije nije htio ni pogledati. Suzana se nasmije.
«Dakako, pozvan si na večeru. Jesi li jeo išta danas?» On potvrdi. Suzana je postavljala bezbroj pitanja, Daniel je šturo odgovarao, Doris je sjedila nasuprot njega netremice ga gledajući. Veće se spuštala nad grad. U razgovoru ih prekine otvaranje vrata.
«Tataaaa!» Doris potrči prema ulazu. Uskoro u sobu uđe visok čovjek držeći u naručju veselu djevojčicu koja je neprestano pričala.
«Čujem da imamo gosta…» Zaprepašteno se zagleda u došljaka.
« Isuse, Bože, pa to si ti, čovječe!» Prijatelji se zagrliše. U Bepovim očima zablistaju suze.
«Zašto nisi javio? Došao bi po tebe! Kakvo iznenađenje! Ipak su te ranije pustili!»
Riječi su se nizale. Suzana ih prekine pozivom na večeru.
«Vidim da ste renovirali.» reče Daniel sjetno.
«Prošlo je dvadeset godina» tiho će Suzana. Danile tjeskobno pomisli da vrijeme nije stalo onoga dana kada je napustio grad i osjeti užasnu tugu.
Za vrijeme večere svi su se trudili biti veseli i raspoloženi. Suzana i Bepo su pričali o novostima u gradu povremeno se pogledavajući. Uočili su nemir u prijateljevim očima. Daniel je pokušavao biti što opušteniji, no odali su ga nervozni trzaji lica, pogled koji je bježao u stranu, zamuckivanje na upite o zatvorskom životu. Nekoliko se puta zagrcnuo zbog Suzaninih šala. Trebat će mu vremena za prilagodbu. Nespretno laktom sruši pepeljaru na pod. Uplašeno skoči na noge ispričavajući se na sav glas. Suzana ga tužno pogleda.
«Daj, Daniele, pretjeruješ. To je samo pepeljara» umirivala je prijatelja. Večera je nastavljena u pomalo zategnutoj atmosferi. Onu noć nitko nije spomenuo. Ionako je bilo previše nervoze u zraku.
Pao je mrak i grad je oživio drugim životom. Sa ulice je dopirala buka i pjesma iz okolnih kafića.
«Stvarno se puno toga promijenilo.» reče zamišljeno Daniel.
«Gospođice Doris, u krevet, molim.» reče Suzana. Djevojčica se mrštila, bunila, no na kraju svima zaželi laku noć i nestane u hodniku.
«Maza» reče nježno Suzana.
«Doris?» upita Daniel.
«Oprosti. Mislili smo da će ti biti drago. Naravno, nazvali smo je po Doris. Bila nam je prijateljica. Oboje ste nam bili i više od prijatelja.»
«Oprosti ti. Nisam htio prigovoriti. Samo sam zbunjen. I drago mi je zbog imena. Doris će biti ljepotica. Već sada je.» Smeteno se osmjehne brišući znojne dlanove o hlače. Bepo nije skidao pogled sa prijatelja. Srce mu se stezalo gledajući ga kako nespretno nastoji sakriti nelagodu. Bio je to onaj isti, zgodan, pametan tip s kojim je prošao sve mladenačke ludosti, svo dobro i zlo; a opet, dok ga je gledao kako ukočeno sjedi na rubu fotelje, Bepo je shvatio, sa puno gorčine, da Daniel više nikada neće biti onaj momak od kojeg se oprostio prije dvadeset godina. Bepo je pričao o promjenama nastalim posljednjih godina, o stvarima o kojima Daniel gotovo ništa nije znao, te poput svih roditelja, kada bi razgovor zamro, brzo bi skrenuo temu na šaljive zgode svoje djece. Daniel je pažljivo slušao povremeno kimajući glavom. Na duhovite opaske samo bi nervozno trznuo usnicama u nešto nalik na osmjeh. Suzana osjeti umor. «Oh, već je prošla ponoć! Gospodo, ako nemate ništa protiv, ja bi se povukla na zaslužen odmor» reče. Muškarci je pogledaju s odobravanjem.
«Samo ti idi. Daniel i ja ćemo još malo ostati, ako nemaš ništa protiv». Suzana se nasmije, pogodi muža jastučićem i poželi im laku noć. Bepo donese iz hladnjaka dvije pive.
«Nazdravimo»
«Napit ćeš me. Koja nam je ovo piva?»
«Tko broji?»
«U zatvoru sam se odvikao od alkohola.»
«Ne brini stari. To što pijemo je bezalkoholno. Od one noći ni ja ne pijem.» Bepo je prvi spomenuo onu noć. Na trenutak je nastao tajac.
«Što imaš u planu?» upita Bepo.
«Dugo sam razmišljao i trebam tvoju uslugu. Želim na otok. Što dalje od gužve i ljudi, ako me razumiješ. Bio bih ti zahvalan kad bi mi našao neki posao na udaljenom i po mogućnosti pustom otoku.» Daniel se smijuljio poput dječarca koji je upravo nešto skrivio.
Bepo je neko vrijeme šutio. Razmišljao je o Danielovim riječima.
«Slušaj, što se tiče smještaja, kod nas možeš ostati koliko god želiš. Godinama, ako hoćeš. Suzana ti je prodala kuću, kako si tražio i u banci imaš lijepu sumu novca. Možeš živjeti gdje god želiš. Što se tiče otoka, mislim da bi bilo najbolje sve prvo prespavati. Danas ti je prvi dan slobode, puno se toga dogodilo. Sutra ću vidjeti u Kapetaniji što mogu učiniti, dakako, ako i sutra budeš mislio isto, no prvo ćeš se dobro naspavati. Kako je govorila tvoja mama: «dečki, prije nego krenete u akciju, dobro, ali dobro sve prespavajte.» Obojica se nasmiju. «Čovječe, tako mi je drago što te vidim! Imam ti toliko toga reći!» reče naglo Bepo vlažnih očiju. Daniel kimne glavom.
«Da, prošla je vječnost od našeg zadnjeg razgovora. Da budem iskren, odvikao sam se od komunikacije s ljudima, ako me razumiješ. U onoj prokletoj rupi slušaš samo o ubijanju, silovanju, nasilju svake vrste. Život ti se svede na čuvanje leđa i stražnjice i traženje mjesta gdje ne moraš slušati tuđa sranja. Zadnji sam put pristojno razgovarao s jednim profesorom kemije optuženim za ubojstvo. Kasnije smo saznali da je žrtva bila djevojčica, neću ti pričati što joj je radio prije nego što je malena umrla. A kad ga čovjek vidi…»
Bepo je šutio. Nije znao što bi odgovorio. Njegov život tekao je linearno, «ko po špagi». Bilo bi neumjesno pričati o poslovnim uspjesima, dobrim novčanim ulaganjima, o idiličnom životu sa Suzanom i ljubavi koju osjeća prema svojoj obitelji. Danielova osamljenost stršala je sama po sebi. Sjedili su u tišini.
«Viđaš li koga od stare ekipe?» upita Daniel kako bi prekinuo napetost. Bepo je razvezao o ljudima iz prošlosti i tek kada je vidio izraz izgubljenosti u prijateljevim očima, zašuti.
«Sigurno si umoran» tiho promrmlja. Kao da je čekao na znak, Daniel ustane.
«Mrtav sam» otpovrne. Bepo ga povede u sobu.
«Lijepo spavaj.» Daniel podigne palac u zrak. Želio je što prije ostati sam.
Ni Daniel ni Bepo još dugo nisu mogli oka sklopiti bolno svjesni razlike koja ih dijeli. Daniela je dodatno smetao mek i udoban krevet. Prevrtao se razmišljajući o proteklom danu, o prošlosti, o grču u njegovoj utrobi koji ga je ščepao u trenutku kada je prispio na Obalu. Želio je što prije pobjeći od svega.

SABLASNO PUTOVANJE

I
Povratak

Dan je bio vruć i sparan. Ljetna žega osjećala se u zraku i na asfaltu. Daniel Vid izašao je iz kaznionice nakon dvadeset godina na prašnjavu cestu.
«Nadamo se da se više nećemo sresti» rekoše čuvari za njim. On im ne odgovori. Podigne glavu da osjeti toplinu sunca. Tijelo mu je drhtalo od uzbuđenja. «Slobodan! Napokon slobodan!» pomisli. Nitko nije došao pred njega. Nikoga nije niti obavijestio o izlasku. Daniel je dobro poznavao svoje prijatelje. Njihovo oduševljenje uništilo bi osjećaj koji upravo proživljava. Umjesto na autobusnu stanicu, Daniel pusti da ga noge nose naprijed. Nesvjesno ubrza korak diveći se rodnim poljima uz cestu. Oči su mu žedno upijale ljepotu prirode. Sve što je u posljednjih dvadeset godina gledao bio je hladan beton. U spavaonici, na dvorištu, dugi zid što je sve ove godine njegove oči štito od «vanjskih podražaja» – sve beton. Hod se pretvori u trk. Trčao je niz dugu, prašnjavu cestu sve dok ne ugleda prve krovove kuća. Sjedne na trenutak u travu otirući znoj sa lica i boreći se za dah. Drhtaj je napokon popustio. Daniel podigne lice prema suncu i stade se glasno smijati. «Bože, da me netko sada vidi, mislio bi da sam lud! Ha, ha, ha, ha, možda i jesam lud! To bi bilo dobro! Izdržao je dvadeset godina robije i poludio! Ha, ha, ha! Ovo je previše! Ha, ha, he, he. Oooo, odavno se nisam tako smijao!» Odluči obuzdati trenutak ludila i krenuti dalje. U kaznionici je isplanirao izlazak do u detalje, no sada više nije imao planova. Samo otići što dalje od ovog prokletog mjesta. Znoj je napravio tamne mrlje na vjerojatno zastarjelom odijelu. Skine sako, raskopča košulju, zavrne rukave, raširi ruke ususret laganom povjetarcu preplavljen blaženim osjećajem slobode. Na ulazu u naselje opazi malen restoran. Prebroji novce u džepu i naruči obilno jelo dok mu je u želucu pjevalo. Sa žudnjom je promatrao ljude kako se kreću ulicom, upijao žamor oko sebe, gledao mlade što se grle ne obazirući se na prolaznike. Duboko je disao. «Ovo je život» pomisli razdragano i namigne starici koja je prolazila noseći nekakav paket u ruci. Nisu mu smetala začuđena lica prolaznika. Napokon, nitko od njih nije imao pojma što on upravo proživljava. Punašna žena simpatičnih crta lica donese hranu i ljubazno mu poželi dobar tek. Daniel se zahvalno nasmiješi. Nakon obilnog ručka skokne do kioska. Dok je kupovao novine i cigarete, upusti se u razgovor sa prodavačicom. Bila je to prva osoba van kaznionice s kojom je pričao. I žena. Opazi nekoliko autobusa kako stoje i krene prema njima. Znao je da ovaj dan, bez obzira kako lijep, neće trajati vječno.
«Oprostite, gdje stoji autobus za Obalu?» upita nekog starca. On ga sumnjičavo odmjeri. «Preporučio bi Vam vlak. Vozi ravno na Obalu, bez presjedanja.» reče nevoljko. «Ljudi su s pravom sumnjičavi», pomisli, «ipak u blizini imaju kriminalce». Ta ga pomisao rastuži jer je i sam bio jedan od njih. Ljubazno zahvali i krene prema mjestu koje je starac pokazao. Mislio je da će eksplodirati od uzbuđenja. Još nije mogao vjerovati da je vani! Uskoro će ponovo biti sa svojim najdražima. Oči mu se zasuze. Morat će dobro razmisli što dalje. Premda je sve imao u glavi, dobro bi bilo još jednom o svemu promisliti. Sjedio je na peronu čekajući vlak. Još sat vremena do polaska. Osjeti se sam i uplašen. «Možda Otok i nije tako dobra ideja.» Obuze ga sumnja. «Samo ne paničari. Bez panike» ponavljao je u glavi. Zaželio se ljudi. Zaželio se bliskosti. Nogom gurne kamenčić ispred sebe. «Na Obali će sve doći na svoje mjesto. Kako će se iznenaditi kad me vide!.» Od te pomisli nije se osjećao puno bolje. Daniel odahne s olakšanjem kada se vlak zaustavi na peronu. Korak je bliže ljudima koje poznaje. Srećom, u kupeu nije bila gužva. Pronađe prazno mjesto i sjedne. Rasklopi novine. Politika, gospodarstvo, brzo iz zaklopi. Nije se mogao koncentrirati na čitanje. Promatrao je putnike, no i to mu brzo dosadi. Vlak krene. Daniel otvori prozor uživajući u vjetru što mu je udarao u lice. Bogu hvala na malim stvarima. Baci pogled na lica ispred sebe. Stariji su šutke gledali kroz prozor, dok su mlađi veselo diskutirali. «I ja sam star» pomisli iznenađeno. Dugo, dugo nije razmišljao o godinama, ne o svojim. Ponovo pokušao čitati, no bio je suviše napet. Kako se Obala približavala, nervoza je rasla. Zažali što nije nazvao. Nitko ne zna da dolazi. Što ako ih nema kod kuće? Zadrhti na samu pomisao. Nije imao prenoćište, nije imao puno novaca, uzdao se u ljude koje nije vidio godinama. «Idiot! Ja sam idiot!» pomisli. Obriše o hlače znojne ruke. Priđe mu djevojka koja je do maloprije živo diskutirala u grupi vršnjaka.
«Oprostite, imate možda cigaretu?» ljubazno upita. Daniel joj štuke ponudi kutiju. Ona se veselo nasmije
«Smijem uzeti tri? Za prijatelje…» I Daniel se nasmije. Sjeti se žicerskih dana svoje mladosti… «Bože, kako je to bilo davno!» Zdvojno pomisli.
«Posluži se. Uzmi koliko trebaš.» Djevojka malo porumeni i uzme nekoliko cigareta. Daniel se polako približi izlazu. Na redu je bila njegova stanica.
nastavlja se...

Nakon beskrajnog natezanja sa urednicima, odlučila sam se poslužiti ovim blogom i ponuditi vam malo horora, malo fantastike, malo ljubavi i mržnje - sve oblikovano u roman za koji rekoše da je dobar, no nije komercijalan, jer mu nedostaje više nasilja, više sexa, vulgarnosti svake vrste, što danas prodaje knjige. Zbog toga se odvažih objaviti ga ovdje, širokoj javnosti na uvid, pa tko ima volje, neka čita i sam prosudi. Zbog veličine, odlučih ga parcijalno objavljivati, nešto kao roman u nastavcima, nadajuć se da će biti (barem nekima) dovoljno interesantan da izdrže do kraja.
Svim zaljubljenicima u pisanu riječ veeeeelika pusa!