...
Bepo se vratio s posla. Izljubio je svoje djevojke smjestivši se na kauč. Dan je bio dug i naporan. Zabrine se vidjevši da nema Daniela.
«Ne moraš se brinuti. Mislim da znam gdje je.« reče nježno Suzana.
«Pa, gdje je, vidovnjakinjo?»
«Otišao je kod Doris, naravno. Mislim da se otišao pozdraviti s njom.»
«Pa da! Baš sam glup. Stvarno je pametna ova plavuša!» reče veselo Bepo. Suzana ga nježno lupi pod rebro.
«Dat ću ti ja plavušu! Pazi kako nam se obraćaš, jer smo ovdje dvije plavokose!» očima dade znak Doris. Zajedno se bace na Bepa i stanu ga nemilosrdno škakljati. Bepo se previjao od smijeha.
«Tko je plavuša? Tko je plavuša? Dat ćemo ti mi plavušu! Misliš da smo glupe? Ha? Vidjet ćeš ti tko je tu glup!» vikala je Suzana smijući se kao luda.
«Mamice, po stopalima!» Doris je zgrabila Bepa za nogu i nije ga ispuštala. Svi su se uglas smijali.
Kada se Daniel vratio, Suzana je završavala večeru, dok je Bepo prebirao po starim pločama.
«Sjećaš se ove?!» Vikne prema kuhinji.
«Dire Strates, koncertna verzija»
«Misliš na onaj koncert na kojem sam skoro ostala bez cipela?»
«Ti uvijek ostaneš bez nečega!»
Suzana mu isplazi jezik.
» Da ne žurim s večerom, sad bi ti pokazala!»
«Pokazala što?» upita Daniel.
«Hej! Nisam čula da si došao. Baš na vrijeme. Sad će večera!»
Bepo ga pozdravi.
«Gdje si ti skitao?»
«Malo gore, malo dolje, pa lijevo, pa desno…»
«Up side up, up side down…» pjevala je Suzana.
«Dinner is readdy!» produži.
Svi posjedaju za stol. Iz lonca su se pušile školjke. Sve je mirisalo na more.
«Mmm, ovo miriše bajno» reče Bepo i poljubi domaćicu.
«Mmm, da nisi žena ove šeprtlje…» doda Daniel.
«Prste k sebi, stari!»
«Zato moram poljubiti najljepšu curu za ovim stolom» reče Daniel i poljubi Doris u oba obraza. Djevojčica zablista od radosti.
«I ja ću tebe poljubiti jer si super.» reče Doris. Daniel joj pruži lice na poljubac.
Jeli su s užitkom sve dok posuda nije ostala prazna. Suzana je cvala.
«Ovo je bilo super!» otpuhne Daniel zadovoljno.
«Mala, udebljat ću se da me nitko neće prepoznati.» doda Bepo.
«Vi, laskavci! Prebacite svoje riti u boravak ili mi pomozite oko suđa, birajte.»
Muškarci se iskradu u sobu.
«Crnog vina? Domaće je.»
«Može čaša. Nakon ovakve večere bio bi grijeh piti nešto drugo.»
Bepo natoči.
«Samo da odnesem Suzani.»
Daniel se zavali u fotelju. Sa ulice je dopirala nježna melodija.! «Da barem vrijeme stane. I, naravno, da je bar Doris sada tu» pomisli Daniel sjetno. Zaklopi oči. Zamišljao je svoju ženu kako sjedi do njega i pokušava mu oteti čašu iz ruke, Bepa kako u kuhinji štipka svoju ženu, djecu koja bi sada skakala oko njih… Bepovi koraci vrate ga u stvarnost. Prijatelj sjedne nasuprot njega.
«Čuj, sad kad smo sami moram ti reći što sam uspio obaviti. Danas sam imao sastanak odbora. Vijećali smo o jednom starom svjetioniku. Prilično je daleko. Zbog nezgodne morske struje i još nekih razloga kojima te ne želim opterećivati, ne možemo postaviti poštene električne vodove. Mislim, postoji jedan vod, ali je slabog napona i često nestaje struje. Svjetioničar koji je tamo radio odlazi u mirovinu. Mjesto je prazno od slijedećeg tjedna i tvoje je, ako hoćeš. Ne moram ti reći da možeš ostati kod nas koliko hoćeš i da ti lako mogu naći posao u struci, ovdje, na kopnu.» Daniel se uzbuđeno nagne preko stolića.
«Pričaj mi o tom poslu, otoku…»
«Hm, dakle, otok je nenaseljen i zove se Vučja glava vjerojatno zato što oblikom podsjeća na glavu od vuka. Odmah do njega je naseljen otok Mulo. Za njega si čuo. Taj je otok ujedno jedini kontakt sa životom. Na isturenoj litici Vučje glave je svjetionik. Davno bi ga ugasili, ali neke pomorske rute prolaze baš tim pravcem, stoga je svjetionik nužan. Na otočiću osim svjetionika nema ništa. Dug je oko 5 kilometara, ako uračunamo dva usjeka u more koji i podsjećaju na vučju njušku. Širok je oko 3 km, kako vidiš, u danu ga možeš prehodati. Kako sam čuo, otočić je jako lijep. Mulo je udaljena tek morsku milju od otočića. To je lijep otok sa tri naseljena mjesta. Ima oko stotinjak mještana i ljeti duplo više turista. Vjerojatno si čuo o povijesti tog otoka.» Daniel kimne potvrdno.
»Ako se odlučiš, moraš znati da ćeš uglavnom biti sam, imat ćeš gliser za vlastite potrebe, kontakt sa Mulom i to je to. O detaljima ćemo kasnije.»
«Što će reći tvoji ako saznaju da živote posade brodova povjeravaš bivšem zatvoreniku?» upita zabrinuto Daniel.
«To je moja briga. Uostalom, neki od nadležnih su ljudi kojima si ostao drag bez obzira na prošlost.»
Daniel podigne obrve.
«Petar mali, crni Joso i Marko.»
«Petar i Joso na rukovodećim položajima?» s nevjericom će Daniel.
«Stari moj, dok si ti gulio, dečki su se opametili, završili Pomorstvo uz pomoć dobrih veza, a zahvaljujući tim istim vezama našli su i dobre položaje. Petar je oženjen onom tvojom Katom i imaju četvero djece, a Crni mijenja ženske još i danas. Marko je uvijek bio na tvojoj strani. Svima je pričao da se ono što se desilo tebi, moglo dogoditi svakome od nas.»
Daniel je bio ganut.
«Cijelo vrijeme mislim o ljudima za koje sam nepoželjan ovdje. I iskreno im se želim maknuti iz vidokruga. Osim vas dvoje, nisam mislio da imam još kojeg prijatelja.»
«Bome imaš! U stvari, kad smo kod toga, dečki ti pripremaju skromnu dobrodošlicu sutra u 8. Dobro su me naribali kad su čuli da si kod mene, a nisam im rekao za tvoj povratak.»
«Hej, o čemu vi to pričate?» pojavi se Suzana.
«Upravo sam uručio Danielu poziv za sutrašnju feštu. Dečki mu pripremaju dobrodošlicu.»
«Pa to je super! Jesmo li i mi pozvani?»
«Naravno. Netko mora paziti da se mali ne uneredi» veselo će Bepo.
«Onda, što misliš?»
«Priznajem da mi nije svejedno. Bit će mi drago da vidim ljude koji nisu digli ruke od mene.» reče Daniel, dok je u srcu osjećao strepnju. Iako bi rado vidio poznata lica, pomisao o nekakvoj zabavi užasavala ga je.
«Što ćete sa Doris?»
«Ide kod mojih. Ionako kukaju da im ne dozvoljavam druženje sa unučicom.» reče Bepo.
«Ti razmisli o onome, dobro?» Daniel kimne.
«O čemu vi to?» upita Suzana.
«Sve u svoje vrijeme, draga moja. Žene. Sve moraju prve saznati» zavrti glavom Bepo.
Suzana mu isplazi jezik. Obožavala je svog muža. Priprijeti mu prstom tobože ljuto.
«OK. Sve u svoje vrijeme. Kako ti kažeš. Molim te, nemoj mi noćas smetati svojom pohotom. Sve u svoje vrijeme.» Daniel se nasmije. Tobože sažaljivo spusti ruku na Bepovo rame.
«Loše ti se piše, stari moj.»
Ostatak večeri Daniel se trudio ponašati što prirodnije, dok su Bepo i Suzana davali sve od sebe da smisle neobavezne, vedre, opuštajuće teme kojima bi oraspoložili svoga gosta. Svima je laknulo kad je došlo vrijeme počinka.
Večer u Josinoj konobi prošla je iznenađujuće dobro. Daniel je bio vidno ganut ljudima koji su se okupili kako bi ga pozdravili i pružili mu podršku. Većinu je prepoznao. Neki su se fizički izmijenili, neki gotovo da nisu, no na svima je vrijeme ostavilo trag. Društvo je ostarjelo, Daniel također. Vrijeme čini svoje, to je istina. Ipak, svi su bili veseli, pilo se, šalilo, čak i zapjevalo. Kata, Petrova supruga ispekla je kolače, Tonijeva obitelj donijela je pršut i sir, tako da se okupljanje pretvorilo u pravu gozbu. Razgovarali su o proteklom vremenu, bez sustezanja spominjala se Doris (kao da je još među njima), padale su šale na račun Danielova robijanja, smijali su se dogodovštinama ostatka društva. Daniel je pronašao ugodno mjesto u kutu iz kojeg je imao sve na oku, a sam bio u sjeni. Najveće olakšanje bilo je to što su svi imali jako puno toga za reći , tako da je Daniel uglavnom sjedio i šutio. Premda je želio sam ispričati koju pošalicu, nije mu išlo. Kočnica u njegovoj glavi kao da je zahrđala i nije se dala otkvačiti. Odavno je otkucala ponoć kada se društvo razišlo. Daniel je saznao štošta o ljudima koje nije vidio dvadeset godina i bilo mu je drago što se dao nagovoriti.
«Kao da mi je komad tereta pao s leđa i ostao u onoj konobi» prizna Bepu dok su se vozili prema kući. Suzana je naslonila glavu na suprugovo rame, sklopila oči i nešto pjevušila.
«Nadam se da ćeš sada promijeniti odluku o budućnosti. Načuo sam da ti je Ante ponudio posao.»
«Sutra ćemo o tome» odgovori kratko Daniel i prepusti se mislima. U glavi mu je bubnjalo. Jedva je čekao da se nađe sam u tišini svoje sobe. Tu noć, a da ni sam nije znao, Daniel se oprostio od svojih prijatelja i od starog načina života. Sudbina ga je vodila u sasvim novom pravcu, u najveći izazov u njegovu životu.
Subotnje jutro osvanulo je sunčano i toplo. Usprkos mamurluku, Daniel je ustao oko 6. Teško se riješiti starih navika. Po tišini koja je vladala u kući zaključi da obitelj još spava. Širom otvori prozore, zatim se vrati u krevet. Razmišljao je o protekloj noći. «Čudno kako se neke stvari dese baš onako kako treba, a neke, na žalost, ne. Trebao bi biti sretan, ali nisam. Zadovoljan? Na neki čudan način, jesam. « razmišljao je Daniel u toplom krevetu. Misli mu odlutaju u vrijeme kada nije razmišljao o svojim osjećajima jer nije stigao, jer su se događaji nizali jedan za drugim i svaki dan bio je praznik. No tada je bio previše mlad da to zna. Žamor na hodniku vrati ga u stvarnost. Polako ustane iz kreveta. Morao se istuširati. Stajao je pod mlazom hladne vode sve dok nije osjetio kako mamurluk nestaje. Promrzao i osvježen snažno se istrlja ručnikom. Na brzinu se obuče. U kuhinji je Suzana kuhala kavu.
«Dobro jutro. Kako si? Mene kao da je kamion pregazio!»
«Svjež kao ruža!» odgovori Daniel.
«Bepo?»
«Otišao po novine. Brzo će doći.»
Suzana mu natoči kavu. Daniel zapali cigaretu. Suzana se pridruži. Sjedili su u tišini ispijajući vruću tekućinu. Uđe Bepo.
«Dobro jutro. Vidim da si ustao. Oh, prestanite se trovati! Zar vam nisu rekli da pušenje šteti zdravlju? Rak na primjer? Ostat ćete bez pluća!»
«Čistunac» promrmlja Suzana. Muškarci su razgovarali o Bepovoj ideji da kupi brod i pozabavi se turizmom. Suzana je prosvjedovala. Više je voljela Bepa na sigurnom poslu, a i bojala se da će puno manje vremena provoditi zajedno.
«Ma, ne, dušo, ako uđem u posao, ulaziš i ti. Ne mislim biti u tome sam. Želim s tobom jedriti morem, danima i noćima» reče Bepo sanjarskim tonom.
«Kako vam uspijeva?! Još ste oni klinci od prije dvadeset godina! Sjećam se da su vas svi izbjegavali zbog ljubakanja na svakom koraku! Ljudima je bilo neugodno u vašem društvu.»
Bepo i Suzana su se smijali. Puno ljubavi, puno razumijevanja, minimum prigovaranja, te obilje uzajamnog poštovanja bio je moto njihove sreće.
«Želim razgovarati s vama.» ozbiljno reče Daniel.
«Bože, što si se uozbiljio! Pričaj» dobaci Suzana ugnijezdivši se mužu u krilu.
«Bepo i ja smo razgovarali o mom budućem poslu.» obrati se on Suzani.
«Dobro sam sve promislio, odvagnuo za i protiv, i napokon donio konačnu odluku. Ljudi, pred vama stoji novi svjetioničar. Mislim da ću uživati u miru i tišini svog novog doma. I, naravno, očekujem vas uskoro na otoku.»
Suzani gotovo ispadne šalica iz ruke.
«Ti se šališ!? Kakvom otoku? O čemu pričaš? Zar ćeš potratiti još 20 godina u nekoj vukojebini?! Bepo, reci mu!" Njezin muž nemoćno slegne ramenima.
«Dobro si me podsjetila. Otok se i zove Vučja glava, zar ne Bepo?» neuspješno se našali Daniel.
Suzana se bijesno zagleda u svog supruga. Sijevne očima.
«Dakle, ti si sve uredio!? Poslat ćeš najboljeg prijatelja u tu zabit i mirno spavati kraj mene!? Bože, Bepo! Nakon 20 godina prdekane, misliš da on zna što je najbolje za njega?» Samo što se nije rasplakala. Bepo je nježno obujmi oko struka.
«Smiri se djevojčice. Naš prijatelj je dovoljno velik da odluči za sebe. I meni je žao, no puno mi je važnije ono što Daniel želi.»
Danijel je primi za ruku. Strpljivo je objašnjavao zašto je odlučio baš tako. Ispričao im je o svojim napadima panike u gradskoj gužvi, o potrebi za samoćom, o iskonskoj potrebi da pronađe svoje mjesto pod suncem, mjesto gdje bi pripadao svim svojim bićem.
«Grad sigurno nije to mjesto» završi izlaganje. Suzana obriše oči. Premda još uzbuđena i pomalo uvrijeđena zbog iznenadnog događaja, pomirljivo reče:
«OK, ako ti tako želiš, ali moraš mi nešto obećati: ako bilo kada shvatiš da ti se tamo ne sviđa, obećaj da ćeš nam javiti. Molim te.»
«Obećavam! Imaš moju riječ. Bepo, kad nastupam?»
«Od ponedjeljka mjesto je prazno. Ti odluči.»
«Hm, ponedjeljka, kažeš? Onda mi je bolje spakirati se.»
Bepo izvadi spisak potrepština koje je trebalo kupiti prije putovanja. Daniel doda nekoliko sitnica za osobne potrebe. Detaljno su utanačili plan. U nedjelju bi krenuli trajektom do Mula i ostali tamo do ponedjeljka, kupili namirnice, nešto pojeli i upoznali mjesto. Bepo bi ostavio prijatelja na Vučjoj glavi, obavili bi primopredaju sa starim svjetioničarem, a u ponedjeljak, Daniel bi službeno počeo sa radom, oprostio se od prijatelja i krenuo u nov život.
«Žao mi je što vas ostavljam, ali moram priznati da sam uzbuđen zbog svega ovog.»
«Nadam se da se nećeš dugo zadržati» suzdržano reče Suzana.
Dan je bio prekratak za sve ono što su morali obaviti. Nakon doručka muškarci krenu u kupovinu potrepština, a Suzana se baci na kuhanje. Zamišljala je prijatelja kako sjedi u praznoj kuli svjetionika dok vani divlja nevrijeme i tužno uzdisala.
«Bože, samo da sve dobro završi» mrmljala je spremajući ručak.
(nastavlja se)
Post je objavljen 21.05.2006. u 22:26 sati.