Obala
Obala ga dočeka sunčana i topla. Poznat miris mora, ribe i brodova dopre mu do nosnica. No sve ostalo bilo je drugačije. Grad se izmijenio i to uplaši Daniela. U svojoj mašti on se vraćao na Obalu onakvu kakva je bila prije dvadeset godina. Opazi grupu mladih iz vlaka. Djevojka mu veselo mahne na pozdrav. Daniel odmahne. Poželi krenuti s njima, bili su mladi i bezbrižni, garantirali su dobar provod. Sjetno uzdahne. Nije htio priznati da se boji. Godine iza rešetaka učinile su ga opreznim i nesigurnim. Pogotovo nesigurnim. Ma što bilo, slobodan je čovjek i to mu nitko ne može oduzeti. Zaputi se prema dobro poznatoj ulici. Na sreću, ulica je bila na starom mjestu, no kuće i hoteli … sve je izgledalo drugačije. Stari, vrijeme te je pregazilo, gorko pomisli.
Stajao je na pragu obnovljene kuće, rukom na zvonu, preplavljen uspomenama . Kada bi barem mogao vratiti vrijeme! Pozvoni. Nitko nije otvarao. Pozvoni opet. Ništa. Daniel sjedne na stepenice. Imao je vremena, ionako nije znao kuda drugdje poći. Valjda još tu žive. Vrata se polako otvore. Daniel skoči na noge. Na vratima je stajala djevojčica. Nakrivljene glave, znatiželjno ga je promatrala bistrim, plavim očima. On se prijateljski osmjehne. «Hej, ja sam Daniel. Jesu li mama i tata kod kuće?» Djevojčica kimne glavom.
«Mamaa! Neki čovjek!» Došla je žena. Krhka figura i lice zrele žene, no Daniel bi je uvijek i svagdje prepoznao.
«Bog Suzana. Dugo se nismo vidjeli.»
Žena pokrije usta rukama zaprepašteno gledajući došljaka.
«Bože, pa to si ti! Daniele! Pa to si ti! Kada? Kako? Ništa nisi javio!» U očima joj zablistaju suze.
«Dobro došao!»
«Suzi.»
Daniel zagrli mladu ženu. Bio je kod kuće. Doma. Suzana je plakala. Djevojčica ih je uplašeno gledala. Primila se majci za suknju zbunjena onim što se događalo.
«Mama. Mamice.» šaputala je. Suzana se trgne. Rukom obriše oči.
«Daniele, ovo je Doris. Doris, ovo je tatin i mamin dobar prijatelj Daniel.»
Djevojčica pristojno ispruži ruku. Danielu gotovo srce stane.
«Doris? Doris se zoveš? Drago mi je, ja sam prijatelj tvog tate i mame, a ti si najljepša djevojčica koju sam vidio.»
Malena pocrveni od zadovoljstva. Uvede gosta u lijepo uređenu sobu u kojoj je vladao ugodan hlad. Iz kuhinje je dopirao poznati miris.
«Mmm, miriše na lasagne» reče sjetno Daniel. Dvadeset godina jeo je ono što ranije nije htio ni pogledati. Suzana se nasmije.
«Dakako, pozvan si na večeru. Jesi li jeo išta danas?» On potvrdi. Suzana je postavljala bezbroj pitanja, Daniel je šturo odgovarao, Doris je sjedila nasuprot njega netremice ga gledajući. Veće se spuštala nad grad. U razgovoru ih prekine otvaranje vrata.
«Tataaaa!» Doris potrči prema ulazu. Uskoro u sobu uđe visok čovjek držeći u naručju veselu djevojčicu koja je neprestano pričala.
«Čujem da imamo gosta…» Zaprepašteno se zagleda u došljaka.
« Isuse, Bože, pa to si ti, čovječe!» Prijatelji se zagrliše. U Bepovim očima zablistaju suze.
«Zašto nisi javio? Došao bi po tebe! Kakvo iznenađenje! Ipak su te ranije pustili!»
Riječi su se nizale. Suzana ih prekine pozivom na večeru.
«Vidim da ste renovirali.» reče Daniel sjetno.
«Prošlo je dvadeset godina» tiho će Suzana. Danile tjeskobno pomisli da vrijeme nije stalo onoga dana kada je napustio grad i osjeti užasnu tugu.
Za vrijeme večere svi su se trudili biti veseli i raspoloženi. Suzana i Bepo su pričali o novostima u gradu povremeno se pogledavajući. Uočili su nemir u prijateljevim očima. Daniel je pokušavao biti što opušteniji, no odali su ga nervozni trzaji lica, pogled koji je bježao u stranu, zamuckivanje na upite o zatvorskom životu. Nekoliko se puta zagrcnuo zbog Suzaninih šala. Trebat će mu vremena za prilagodbu. Nespretno laktom sruši pepeljaru na pod. Uplašeno skoči na noge ispričavajući se na sav glas. Suzana ga tužno pogleda.
«Daj, Daniele, pretjeruješ. To je samo pepeljara» umirivala je prijatelja. Večera je nastavljena u pomalo zategnutoj atmosferi. Onu noć nitko nije spomenuo. Ionako je bilo previše nervoze u zraku.
Pao je mrak i grad je oživio drugim životom. Sa ulice je dopirala buka i pjesma iz okolnih kafića.
«Stvarno se puno toga promijenilo.» reče zamišljeno Daniel.
«Gospođice Doris, u krevet, molim.» reče Suzana. Djevojčica se mrštila, bunila, no na kraju svima zaželi laku noć i nestane u hodniku.
«Maza» reče nježno Suzana.
«Doris?» upita Daniel.
«Oprosti. Mislili smo da će ti biti drago. Naravno, nazvali smo je po Doris. Bila nam je prijateljica. Oboje ste nam bili i više od prijatelja.»
«Oprosti ti. Nisam htio prigovoriti. Samo sam zbunjen. I drago mi je zbog imena. Doris će biti ljepotica. Već sada je.» Smeteno se osmjehne brišući znojne dlanove o hlače. Bepo nije skidao pogled sa prijatelja. Srce mu se stezalo gledajući ga kako nespretno nastoji sakriti nelagodu. Bio je to onaj isti, zgodan, pametan tip s kojim je prošao sve mladenačke ludosti, svo dobro i zlo; a opet, dok ga je gledao kako ukočeno sjedi na rubu fotelje, Bepo je shvatio, sa puno gorčine, da Daniel više nikada neće biti onaj momak od kojeg se oprostio prije dvadeset godina. Bepo je pričao o promjenama nastalim posljednjih godina, o stvarima o kojima Daniel gotovo ništa nije znao, te poput svih roditelja, kada bi razgovor zamro, brzo bi skrenuo temu na šaljive zgode svoje djece. Daniel je pažljivo slušao povremeno kimajući glavom. Na duhovite opaske samo bi nervozno trznuo usnicama u nešto nalik na osmjeh. Suzana osjeti umor. «Oh, već je prošla ponoć! Gospodo, ako nemate ništa protiv, ja bi se povukla na zaslužen odmor» reče. Muškarci je pogledaju s odobravanjem.
«Samo ti idi. Daniel i ja ćemo još malo ostati, ako nemaš ništa protiv». Suzana se nasmije, pogodi muža jastučićem i poželi im laku noć. Bepo donese iz hladnjaka dvije pive.
«Nazdravimo»
«Napit ćeš me. Koja nam je ovo piva?»
«Tko broji?»
«U zatvoru sam se odvikao od alkohola.»
«Ne brini stari. To što pijemo je bezalkoholno. Od one noći ni ja ne pijem.» Bepo je prvi spomenuo onu noć. Na trenutak je nastao tajac.
«Što imaš u planu?» upita Bepo.
«Dugo sam razmišljao i trebam tvoju uslugu. Želim na otok. Što dalje od gužve i ljudi, ako me razumiješ. Bio bih ti zahvalan kad bi mi našao neki posao na udaljenom i po mogućnosti pustom otoku.» Daniel se smijuljio poput dječarca koji je upravo nešto skrivio.
Bepo je neko vrijeme šutio. Razmišljao je o Danielovim riječima.
«Slušaj, što se tiče smještaja, kod nas možeš ostati koliko god želiš. Godinama, ako hoćeš. Suzana ti je prodala kuću, kako si tražio i u banci imaš lijepu sumu novca. Možeš živjeti gdje god želiš. Što se tiče otoka, mislim da bi bilo najbolje sve prvo prespavati. Danas ti je prvi dan slobode, puno se toga dogodilo. Sutra ću vidjeti u Kapetaniji što mogu učiniti, dakako, ako i sutra budeš mislio isto, no prvo ćeš se dobro naspavati. Kako je govorila tvoja mama: «dečki, prije nego krenete u akciju, dobro, ali dobro sve prespavajte.» Obojica se nasmiju. «Čovječe, tako mi je drago što te vidim! Imam ti toliko toga reći!» reče naglo Bepo vlažnih očiju. Daniel kimne glavom.
«Da, prošla je vječnost od našeg zadnjeg razgovora. Da budem iskren, odvikao sam se od komunikacije s ljudima, ako me razumiješ. U onoj prokletoj rupi slušaš samo o ubijanju, silovanju, nasilju svake vrste. Život ti se svede na čuvanje leđa i stražnjice i traženje mjesta gdje ne moraš slušati tuđa sranja. Zadnji sam put pristojno razgovarao s jednim profesorom kemije optuženim za ubojstvo. Kasnije smo saznali da je žrtva bila djevojčica, neću ti pričati što joj je radio prije nego što je malena umrla. A kad ga čovjek vidi…»
Bepo je šutio. Nije znao što bi odgovorio. Njegov život tekao je linearno, «ko po špagi». Bilo bi neumjesno pričati o poslovnim uspjesima, dobrim novčanim ulaganjima, o idiličnom životu sa Suzanom i ljubavi koju osjeća prema svojoj obitelji. Danielova osamljenost stršala je sama po sebi. Sjedili su u tišini.
«Viđaš li koga od stare ekipe?» upita Daniel kako bi prekinuo napetost. Bepo je razvezao o ljudima iz prošlosti i tek kada je vidio izraz izgubljenosti u prijateljevim očima, zašuti.
«Sigurno si umoran» tiho promrmlja. Kao da je čekao na znak, Daniel ustane.
«Mrtav sam» otpovrne. Bepo ga povede u sobu.
«Lijepo spavaj.» Daniel podigne palac u zrak. Želio je što prije ostati sam.
Ni Daniel ni Bepo još dugo nisu mogli oka sklopiti bolno svjesni razlike koja ih dijeli. Daniela je dodatno smetao mek i udoban krevet. Prevrtao se razmišljajući o proteklom danu, o prošlosti, o grču u njegovoj utrobi koji ga je ščepao u trenutku kada je prispio na Obalu. Želio je što prije pobjeći od svega.
Post je objavljen 19.05.2006. u 11:40 sati.