...
Jutro je osvanulo bučno. S ulice se čula galama prodavača, kupaca, prolaznika. Negdje je treštala glazba. Daniel je skočio iz kreveta zbunjen i uplašen. Neko vrijeme je samo stajao pokušavajući dokučiti gdje se nalazi. Trljao je oči pokušavajući se razbuditi. Polako se prisjećao. «Pa da» , pomisli «ja sam slobodan čovjek i u kući sam svojih jedinih prijatelja». Širom otvori prozor. Gradska buka, jutarnje sunčeve zrake, blag povjetarac; sve ga zapljusne odjednom i on se osjeti ponovo živ. «Već je 7 sati! Odavno nisam spavao tako dugo!»
Na brzinu se umije, obuče i požuri do kuhinje. Suzana je bila budna. Sjedila je sklupčana na stolici ispijajući prvu jutarnju kavu.
«Dobro jutro, ljepotice» reče Daniel trudeći se zvučati što opuštenije.
«O, pospanko! Mislila sam da si se tamo naučio ranije buditi!» reče veselo Suzana.
«Kriv je vaš udoban krevet.» Daniel je nježno poljubi u obraz.
«Ima li kave i za bivšeg robijaša?»
«Imaš sreće, nešto je ostalo» reče Suzana dok je točila.
«Doris spava?»
«Da, prava je mala pospanka. Diže se oko 9-10.»
«Mamina kći»
Suzana se nasmije.
«Tako sam sretna što si ponovo među nama! Pojma nemaš. I Bepo je sretan. Često smo pričali o tebi, pitali se kako si, što proživljavaš… Znaš da bi te češće posjećivali da nisi odbijao posjete.»
Daniel pogne glavu.
«Bilo je to za moje dobro, oprosti ako sam vas povrijedio.»
«Koješta! Nismo bili povrijeđeni, samo smo htjeli učiniti više za tebe.»
Daniel se tužno nasmije.
«Draga moja, učinili ste i više nego što je bilo moguće. Sama pomisao da imam vas dvoje dala mi je snagu da izdržim.»
Neko su vrijeme u tišini ispijali kavu, svaki obuzet svojim mislima.
«Znaš da sam ti prodala kuću. Na banci imaš finu svoticu. Možeš početi život iz početka. Reci, što imaš u planu?»
Daniel se promeškolji na stolici. Pogne glavu slijegajući ramenima. Suzana uzdahne. «Kako je blijed!» pomisli tužno.
«Doručak je za petnaestak minuta, možeš me otpratiti u shopping, a dalje se snalazi sam. Imam danas nekog posla, da ne spominjem Doris.» On kimne glavom.
Gledao je kroz prozor dok je Suzana pripremala hranu. Tišina se uvukla u kuhinju. Suzana bi povremeno bacila pogled na prijatelja koji je sjedio za stolom nervozno lupkajući nogom o pod. Tužno okrene glavu. Na licu mu je čitala užasnu samoću. Željela je nekako premostiti posljednjih dvadeset godina i ponovo se smijati Danielovim šalama, no znala je da će njegov povratak biti dug i bolan za sve.
«Čini mi se da je bilo još djece u ovoj kući» prekine tišinu Daniel.
«Misliš na Roka i Marka? Oni ti ljeto provode daleko od staraca. Otišli su s curama i još nekom bagrom na Bol.»
«Mladost!» s čežnjom reče Daniel.
«Sjećaš li se našeg ludog ljetovanja na onom otoku? Nemam pojma kako se zvao. Uglavnom, moj muž je ostao bez barke, ja bez prvih Levisica, a vas dvoje Bog zna bez čega!»
Suzana je hihotala prisjećajući se jednog davnog, ludog, mladenačkog provoda.
«Kaprije. Otok se zvao Kaprije.» Sjetno reče Daniel. Tužno pomisli kako je prošlost nepovratno izgubljena. Pomisli kako dvadeset godina nije osjetio ni tračak radosti, kako se tuga zauvijek nastanila u njegovoj duši. Odsutno je trpao hranu u usta miljama udaljen od ovoga mjesta. Suzana ga je gledala ispod oka.
«Vidim da imaš dobar apetit.» Daniel se prene. Pogleda u Suzanu, zatim u hranu i sramežljivo se nasmije.
»Oprosti, u zatvoru naučiš jesti brzo, a ovo ukusno, fino jelo samo klizi niz grlo!» Suzana pocrveni. Pomisli kako ni ona ni Bepo ne znaju što je uistinu njihov prijatelj prošao zadnjih dvadeset godina. Pomisli kako nitko u stvari ne zna kako je Daniel preživio sve te godine.
«Idemo u kupovinu! Poslije ću pospremiti.» naglo reče.
«A Doris? Nećeš valjda dijete ostaviti samo u kući?» s nevjericom upita Daniel.
«Ne brini se. Susjeda će je pričuvati.»
Izašli su van. Suzana pozvoni na susjedna vrata. Pojavi se mlada djevojka.
«Dijana, ovo je moj dobar prijatelj Daniel. Daniel, Dijana.» Djevojka nešto promrmlja i produži do Suzaninih vrata.
«Nije baš pričljiva. Nije li premlada za babysitericu?»
«Sramežljiva je, ali uvijek pazi dobro na Doris. Uostalom, djevojčica spava. Nemoj biti takvo gunđalo!» Daniel htjede reći nešto šaljivo, no samo je nezgrapno stajao svjestan Suzanine lepršavosti i životnosti. Osjećao se izumrlo, nestvarno, ovdje, na toplom srpanjskom suncu, ispred kuće svojih prijatelja, nesposoban izreći najobičniju šalu. Suzana ga blago lupi u leđa.
«Hej, pokreni se, opet si nekuda odlutao!» On blago pocrveni, preskoči nekoliko stepenica, zatim joj kavalirski ponudi ruku. Suzana ga povuče prema susjednoj ulici.
«Molim te budi ozbiljan. Moram se cjenkati gotovo za sve, a ne mogu ako nisam ozbiljna» pokušavala je zvučati što vedrije, no u duši je već zažalila što je ga je pozvala u kupovinu. Daniel nešto promrmlja prepuštajući se njenom vodstvu. Kupovali su namirnice i kućne potrepštine i Daniel se ulovi kako nesigurno tetura među tezgama. Smetali su ga slučajni dodiri nepoznatih ljudi, gužva ga je gušila. Srce mu je sve brže udaralo. Zavuče ruke u džepove. Nestrpljivo je pogledavao u prijateljicu. Nije mogao dočekati da pobjegne na neko mirnije mjesto. Suzana ništa nije primijetila. Cjenkala se sa ženama oko svega, bezbrižno objašnjavajući Danielu svoju strategiju kod odabira namirnica. Muškarac otkopča ovratnik. Nije mogao disati u ovoj gužvi. Činilo mu se da svi nasrću na njega. Naglo se provuče između tezgi prema sporednoj uličici. Suzana potrči za njim.
«Jesi li dobro?» Upita zabrinuto. On obriše znojno čelo. Umorno je pogleda.
«Mali napad panike. Zaboravio sam kako je biti na slobodi.» Suzana se ljutila na sebe. Morala je pretpostaviti da Danielu neće biti ugodno. Pokaže prema maloj trgovini.
«Čuj, moram kupiti još neke sitnice. Ako ti nije dobro, vrati se kući.» On se kiselo osmjehne.
«Sve je u redu. Prošlo je. Hajde, nećemo valjda cijeli dan stajati na cesti!» Poviče hineći dobro raspoloženje. Suzana se osmjehne.
«Neću dugo, obećajem.» Daniel je gledao kako nestaje iza ostakljenih vrata. Duboko udahne zrak. Nemir je popuštao.
Na klupici ispred trgovine sjedila je starica. Radoznalo se zagleda u njega.
«Poznat si mi sinko. Kako se zoveš?» Daniel okrene glavu na drugu stranu. Ona se pridigne.
«Nisi li ti onaj Vid? Onaj mali što je ubio curu?» Daniel pocrveni kao dječak. Uplašeno pogleda u stricu.
«Znači pustili su te! Što smo dočekali! Puštaju kriminalce na slobodu! Kog ćeš sad ubiti!?» Starica je govorila sve glasnije privlačeći pažnju šetača koji su ih znatiželjno pogledavali. Daniel osjeti užasnu nelagodu. Suzana istrči iz trgovine.
«Hajde, idemo.»
«Pazi, mala, možda si ti sljedeća!» vikala je starica za njima.
Daniel je drhtao.
«Oprosti. Zaboravio sam da mi neki ljudi nikada neće oprostiti.»
«Nisi ti kriv. Nisi bio onda, nisi ni sada.»
«Lijepo od tebe što to kažeš, ali ja se ne bi složio s tobom.»
Vratili su se kući. Suzana se lupi po čelu.
«Oprosti, Daniele, potpuno sam zaboravila!» Utrčala je u sobu i vratila se nakon nekoliko trenutaka. Pruži mu knjižicu.
«Ovdje je tvoja lova. Možda poželiš nešto kupiti. Trebala sam ti je jutros dati.» Daniel se nasmiješi.
«Nema veze. I hvala što si preuzela moje financije na sebe.» Ona slegne ramenima. Daniel pogleda na sat.
«Moram još puno toga obaviti, a dan je kao stvoren za to. Vidimo se kasnije.» Reče naglo i krene prema vratima.
«Ručak je u dva, samo da znaš.» On mahne na pozdrav. Suzana je gledala kako zatvara vrata za sobom s mješavinom olakšanja i stida. Ona i Bepo voljeli su prijatelja, bez imalo dvojbe, no upoznavanje novog Daniela bilo kao hod po žici, barem za nju. Bojala se da bi jedna kriva rečenica mogla ugroziti dragocjeno prijateljstvo, ili, još gore, povrijediti muškarca koji se jedva nosio sam sa sobom.
Post je objavljen 20.05.2006. u 18:40 sati.